Ono što te je zadesilo nije te moglo mimoći, a ono što te je mimoišlo nije te moglo zadesiti

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ono što te je zadesilo nije te moglo mimoći, a ono što te je mimoišlo nije te moglo zadesiti minber 20 281 29Sve u pojavnom svijetu, pa tako i u životu čovjeka, odvija se po odredbi Silnog i Milostivog, Allaha dž.š. To je temeljno vjerovanje muslimana, sljedbenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U tom smislu su i sljedeći ajeti: ‘’Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, to je Allahu, uistinu, lahko.’’ (El-Hadid, 22.) ‘’Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A to obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘’Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’’ (El-Bekare, 155-156.)

U nastavku ću citirati nekoliko životno važnih hadisa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji su potvrda spomenutog principa, ali istovremeno i podsticaj na optimizam. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Čudna je stvar vjernika, njemu je uvjek dobro. Kad je u izobilju on zahvaljuje Allahu i budemo dobro, a ako ga snađe kakva nevolja, on se strpi u ime Allaha, i opet mu bude dobro. Takvo stanje nije ni kod koga osim kod vjernika.’’

‘’Kada tražiš, traži od Allaha, kad se pouzdaješ, pouzdaj se u Allaha, i znaj, kada bi se svi ljudi sakupili da ti donesu neku korist, ne mogu ti koristiti osim onoliko koliko ti je Allah propisao. I kada bi se svi ljudi sakupili da ti neku štetu učine, ne mogu ti naštetiti osim onoliko koliko ti je Allah odredio. Pero je podignuto, a mastilo se osušilo.’’

‘’Ono što te je snašlo, nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo nije te moglo snaći.’’

‘’Trudi se da stekneš ono što ti koristi, pouzdaj se u Allaha, ne požuruj sudbinu i ne govori: ‘’Da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako’’, već reci: ‘’Allahu pripada odredba i On čini šta hoće.’’

Šejhul-islam Ibn Tejmije je upitan: ‘’Da li u grijehu ima ikakvog dobra?’’ ‘’Da’’, odgovorio je, ‘’pod uslovom da se čovjek iskreno kaje i moli oprost od Allaha za taj grijeh.’’

Uzvišeni Allah je objavio: ‘’Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.’’ (El-Bekare, 216.)

Univerzitetski profesor koji nit’ hoda nit’ govori

Stephen William Hawking rođen je u Oxfordu u Engleskoj,  8. januara, 1942. On je poznati  Britanski znanstvenik koji je potpuno nepokretan i nema moć govora. Naime, u svojoj dvadesetoj godini, Hawking je obolio od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), paralizirajuće bolesti koja uzrokuje slabljenje tjelesnih mišića. Ta opaka bolest ga je vezala za kolica u kojima i danas živi. I to nije sve, nakon toga, došlo je novo iskušenje. Hawking je dobio upalu pluća i morao se podvrgnuti teškoj operaciji nakon koje je izgubio moć govora, tako da s okolinom, prije svega sa svojim studentima, komunicira jedino uz pomoć kompjuterskog sintetizatora glasa. No, sve to ga  nije spriječilo u njegovom školovanju i naučnom napredovanju. Završio je studij fizike na Univerzitetu Oxford, a doktorsku disertaciju iz kozmologije odbranio je na Univerzitetu Cambridge. Danas je profesor matematike i fizike na Lucasovoj katedri Sveučilišta Cambirdge, istoj onoj katedri na kojoj je nekad predavao velikan fizike i matematike, Isaac Newton.

Nepokretnost ga nije spriječila ni od putovanja, pa je tako učestvovao na mnogim znanstvenim simpozijima širom svijeta. Na svom naučnom putu posjetio je SAD, Rusiju i nekoliko evropskih država.  Mnogi su za njega rekli: ‘’On jeste nepokretan, ali je istovremeno i optimističan.’’ Njegov lični i naučni život oblikovao je jedinstvenu ličnost koja se odlikuje naučnom uvjerljivošću, ustrajnoću i nesvakidašnjom inteligencijom, i da nema tih osobina vjerovatno ne bi mogao postići tako velike rezultate. Između ostaloga, taj čovjek koji je paraliziran i bez mogućnosti govora, bio je nominovan za Nobelovu nagradu za svoje kreacije i izume.

Zanimljiv je uvod iz knjige o njegovoj biografiji, u kojem, između ostalog, stoji: ‘’I pored teške bolesti koja ga je zadesila u dvadesetoj godini života, on sebe smatra sretnim i uspješnim na svim drugim poljima.’’ Stephen je, uprkos teškoj bolesti, još uvjek živ i dužina njegovog života premašila je sva očekivanja ljekara.  On  je prevladavao svoj invaliditet pomažući se samo sa dva prsta desne ruke u korištenju kompjutera i pisanju svoje knjige. Onaj ko bude čitao njegovu knjigu bez sumnje će biti iznenađen  nevjerovatnim duhom optimizma pomoću kojeg se odupirao i borio protiv teškog stanja, kao i osmjehom, pa čak i humorom koji će čitatelja ostaviti bez teksta. No, više od svega, zadivit će ga znanstveni sadržaj njegove knjige, kao i činjenica da je kao potpuni invalid postao genijalni profesor na Univerzitetu Cambridge. Jedan njegov poznanik o njemu veli: ‘’Kao da taj čovjek posjeduje posebnu, fascinirajuću, magićnu moć.’’

Na temelju navedenog,  jasno nam je da je čovjek kao takav sposoban za velike pobjede i uspjeh i da ga, uz Allahovu pomoć, ništa ne može odvratiti od njegovog cilja, bez obzira na stvarnost u kojoj živi, pod uslovom da je sam ubjeđen u ono što čini, dodajući tome još odlučnost i optimizam u pogledu onog što će sutra doći. Jer, istinski čovjek je onaj koji se maksimalno trudi da utječe na vlastito životno stanje i okolnosti, a ne onaj koji samo podnosi i trpi to stanje.

Bitka koja je razdvojila iskrene vjernike od licemjera

Židovi iz plemena Benu Nadir odlučili su da se osvete Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima zbog protjerivanja iz Medine. S tim ciljem vođe tog plemena otišli su u Mekku kako bi vođama plemena Kurejš ponudili savezništvo protiv muslimana u Medini, što su ovi odmah prihvatili. I nisu se zadovoljili samo tim dogovorom, već su uspjeli ubjediti i vođstvo plemena Gatafan da im se pridruži, uz obećanje da će im dati sav godišnji urod palmi sa Hajbera ukoliko ostvare pobjedu nad muslimanima.

Savezničku vojsku od deset hiljada vojnika predvodio je Ebu Sufjan ibn Harb, pete godine po Hidžri.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za taj pohod okupio je ashabe da se s njima posavjetuje o novonastaloj situaciji.  Poznati ashab, Selman el-Farisi predložio je da se oko Medine iskopa tranše (hendek) kako bi se odbranili od neprijatelja. Taj prijedlog je toplo pozdravljen i prihvaćen od strane Poslanika, sallallahu aljhi ve sellem, i ostalih muslimana. Osim toga, muslimani su pozvali vođe židovskog plemena Benu Kurejza, koje se nalazilo u Medini,  da ih podsjete na ugovor i obavezu da zajedno s muslimanima brane Medinu od bilo kakvih neprijateljskih napada izvana. Ovi su obećali da će se držat dogovora i da ga neće iznevjeriti. Dok su kopali tranše pred muslimane se ispriječila velika kamen koju nisu mogli ni razbiti ni izvaditi. Obavijestili su o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega je on došao na to mjesto, uzeo je kramp i uz riječi: ‘’Bismillah!’’, udario u kamen. Iz kamena je sijevnula varnica, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Allahu ekber! Tako mi Gospodara Kabe, dvorci Šama bit će naši!’’ Drugi put je udario u kamen i opet je sijevnula varnica, nakon čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Allahu ekber! Tako mi Gospodara Kabe, dvorci Perzije bit će naši!’’ I pored velike hladnoće i oskudice, muslimani su uspjeli iskopati tranše oko Medine u roku od 30 dana.

Savezničke snage napale su Medinu iz pravca brda Uhud, ali su bili zatečeni kad su ugledali tranše koji nisu mogli preći ni pješice ni na konjima. Pošto nisu našli način da uđu u Medinu, nevjernička vojska je čekala nekoliko dana ne bi li im muslimani izašli u susret izvan Medine. Ta želja im se nije ispunila, ali zato jeste druga. Naime, židovski vođa Hujej ibn Ahtab uspio je doći do vođa židovskog plemena Benu Kurejza unutar Medine i ubjediti ih da raskinu ugovor s muslimanima i pridruže se saveznicima. Muhammed, sallallahu alejhi ve selelm, čuo je za to, pa je poslao jednog ashaba da provjeri tu vijest. Na žalost, vijest je bila tačna. Tako su muslimani bili opkoljeni i napadnuti izvana i iznutra.  No, i pored tako teške situacije koja se činila bezizlaznom, oni nisu očajavali ni gubili nadu, jer su bili sigurni u Allahovu pomoć i podršku. To se i desilo, ubrzo je došla Allahova pomoć i pobjeda. Najprije je došlo do rasula u savezničkim redovima tako da su neka plemena napustila opsadu, a zatim je Allah poslao jak vjetar koji je nosio neprijateljske šatore i pogasio njihove vatre, pa su se morali povući i vratiti u Mekku.

Kada je svanulo, muslimani više nisu vidjeli ni jednog nevjerničkog vojnika, što im je povećalo iman u srcima i pouzdanje u Allaha, koji nikada ne zaboravlja Svoje iskrene robove. Bitka na Hendeku (Ahzab), nije se vodila na uobičajen način, jer do nje zapravo nije ni došlo, već je to bila bitka provjere i iskušenja za vjernička srca. Bila je to bitka koja je razotkrila i ponizila licemjere iz muslimanskih redova, a uzvisila iskrene vjernike i donijela im jasnu pobjedu i uspjeh.

Kako je ‘’Visoki žgoljo’’ postao Američki senator

Evo jedne zanimljive i vrlo optimistične priče, pa je pažljivo pročitajte! Junak ove priče je o sebi ispričao sljedeće: ‘’Kad sam imao petnaest godina patio sam od tjeskobe i straha. Bio sam izrazito visok za moje godine, i izrazito mršav i krhkog zdravlja. Moji vršnjaci su se ismijavala sa mnom i nazivala me ‘’Visoki žgoljo!’’ Toliko sam postao osjetljiv i razdražljiv na te provokacije da sam se bojao susreta s ljudima. U izolaciji od ljudi pomoglo mi je i to što je moja porodica imala kuću na osami. Stalno sam razmišljao o svom dugom i ‘’neskladnom’’ tijelu i bio zaokupljen njime. Jedanput mi je majka rekla: ‘’Sine, ti moraš postići određeni stepen obrazovanja i moraš se izdržavati od svog intelektulanog rada.’’  Budući da moji roditelji nisu mogli da me pošalju na fakultet zbog slabog imovinskog stanja, shvatio sam da je odgovornost za pribavljanje troškova za moje školovanje pala na moja pleća. Počeo sam prikupljati potreban iznos za studije prodajući stoku koju smo uzgajali na selu. Na kraju sam nekako uspio upisati fakultet. Odijelo koje sam morao nositi na fakultetu zapravo je bilo odijelo mog oca koje je on nekad davno nosio, pa mi ga je majka prekrojila. Za mene je to bila dodatna frustracija. Nervirao me je život u blizini drugih studenata koji su se smijali mom pohabanom i neuobičajeno velikom odijelu i mom izgledu. Zbog toga sam se odlučio ponovo povući u osamu. Ispite sam pripremao kod kuće učeći iz knjiga i maštajući o danu kada ću moći kupiti odijelo po mjeri zbog kojeg se neću stidjeti pred studentima. Ubrzo nakon toga desila su se četiri događaja koja su mi pomogla da pobjedim zabrinutost i osjećaj inferiornosti, i koji su mi povratili hrabrost i samopouzdanje.

Prvo, nakon probnog izvođenja nastave u seoskoj školi dobio sam diplomu trećeg stepena i ta diploma bila je jasan pokazatelj da postoji neko ko ima povjerenja u mene i moje sposobnosti.

Drugo, uprava seoske škole ponudila mi je da radim kod njih kao učitelj za mjesečnu plaću od četrdeset dolara, što je također bio pokazatelj da ima još neko, osim moje majke, ko mi vjeruje.

Treće, nakon što sam zaradio prvu plaću kupio sam sebi odgovarajuće odijelo. I da mi neko danas ponudi milion dolara ne bi me obradovao kao što sam se obradovao tom novom odijelu koje sam kupio po svom izboru.

A što se tiče četvrtog i glavnog događaja koji je značio prekretnicu u mom životu, to je bilo onda kada sam ostvario prvu veliku pobjedu u borbi protiv frustracije i osjećaja inferiornosti. Naime, prijavio sam se na natječaj u govorništvu iako prije toga nisam imao hrabrosti govoriti pred jednim čovjekom, a kamo li pred publikom. I ne samo to, već sam odlučio govoriti o posljednjoj temi na svijetu, o lijepoj i liberalnoj umjetnosti u Americi. Kada sam počeo sa pripremama o toj temi nisam znao ama baš ništa. Sve što sam publici želio kazati o tome naučio sam napamet i taj govor ponavljao sam stotinu puta pred stablima drveća zamišljajući da su to ljudi koji me slušaju. I zamislite, osvojio sam prvo mjesto i dobio prvu nagradu. Mojoj sreći i ushićenju nije bilo kraja. Nagrađen sam  gromoglasnim aplauzom publike, a isti oni dječaci, odnosno studenti koji su me do jučer izazivali i nazivali me ‘’Visoki žgoljo’’, prišli su mi i čestitali, govoreći: ‘’Znali smo mi da ti to možeš, dragi naš Elmer!’’ Služio sam u Senatu u Oklahomi trinaest godina, a u Kongresu četiri godine. U pedesetoj godini ostvario se moj životni san, izabran sam za čalana Senata u državi Oklahoma. Ovu svoju priču nisam ispričao da bi se ponosio svojim životnim rezultatima, jer možda to nikog drugog i ne zanima osim mene, već sam je ispričao nadajući se da će se kod mnogih pesimista probuditi nada i vratiti samopouzdanje preko dječaka koji je patio od tjeskobe, očaja, osjećaja inferiornosti, posebno onda kada je morao nositi očevo odjelo i cipele koje su, jer su bile velike, spadale s nogu pri prvom koraku.’’

Poštovani čitaoče, treba da znaš da je Elmer Thomas, taj mladić koji se stidio svoje odjeće i svoga izgleda, kasnije ponio epitet najboljeg i najelegantnijeg člana Američkog Senata.

Pa, da li ti je ova životna priča imalo probudila nadu?… Nadam se da jeste.

Robovi koji su postali vladari i učenjaci

Možda niste znali da je Ihšidi, čovjek koji je u vrijeme Mameluka upravljao Egiptom, doveden u Egipat svezan u lance kao rob zajedno sa još jednim svojim prijateljem. Dok su ih tako vezane vodili kroz grad, naišli su pored jednog restorana, pa je njegov prijatelj rekao: ‘’Želim da me kupi ovaj čovjek, pa da se barem jednom u životu najedem mesa.’’ Na to je Ihšidi kazao: ‘’A ja, prijatelju, želim da vladam cijelim Egiptom.’’ Vjerovali ili ne, na kraju se obojici ispunila želja, vlasnik restorana kupio je onog roba, a Ihšidi je postao vladar Egipta i osnivač samostalne Ihšidijske države.

Jedan od najuglednijih tabiina, Ata’ ibn Ebi Rebbah bio je crnac, ćorav, spljoštenog nosa, oduzete ruke, hrom, i pred kraj života je potpuno oslijepio. Dakle, ovaj čovjek je imao šest krupnih mahana i nedostataka, pa šta mislite kako se ponašao? Jesu li mu te mahane ubile odlučnost? Je li plakao i očajavao nad svojom sudbinom čekajući smrt i odlazak sa ovog svijeta kako bi se riješio ljudi i njihovih uvreda i ismijavanja? Je li sam sebi govorio: ‘’Ja sam crni rob i ostaću takav do kraja života. Ja sam crn, ćorav, hrom, sakat i mene niko ne želi prihvatiti u svoje društvo.  Ja sam…?’’ Ni slučajno! I pored mnogobrojnih nedostataka, Ata’ ibn Ebi Rebhah je imao jezik kojim je govorio, ruku kojom je pisao i razum kojim je razmišljao i pamtio. To su blagodati koje su mu pomogle da na život gleda očima optimizma i da bude zadovoljan sa onim što mu je Allah podario. On je dobro znao da prava promjena kod čovjeka i istinski preporod počinje iznutra, a ne izvana. To znači, važno je kako ja sam sebe vidim, a ne kako me vide drugi. Ako sebe vidiš snažnim, inteligentnim, sposobnim, takvim će te i ljudi prihvatiti. Sretan je onaj ko samo postojanje doživljava i vidi kao sreću.  Ata’ ibn Ebi Rebbah je bio upravo takav, optimista i zahvalni Allahov rob,  i Allah mu je podario znanje i ugled kao nikome u njegovo vrijeme.

U vrijeme vladavine Emevija, halifin glasnik je u toku hadža hodao Mekkom i govorio ljudima: ‘’Niko ne smije izdavati fetve ljudima osim Ata’ ibn Ebi Rebbah!’’ Ebu Hanife je za njega rekao: ‘’Nisam vidio boljeg čovjeka i većeg učenjaka od Ata’ ibn Ebi Rebbaha.’’ A Ibrahim el-Harbi je rekao: ‘’Jedanput je halifa Sulejman ibn Abdul-Melik došao sa svoja dva sina kod Ata’a i zatekli su ga da klanja namaz. Sjeli su i čekali da završi. Kada je Ata’ završio s namazom, okrenuo se prema halifi i njegovim sinovima, pa su mu oni postavili mnoštvo pitanja o propisima hadža, a on im je odgovarao, dok su mu noge bile ispružene prema halifi i njegovim sinovima. Nakon toga halifa je naredio sinovima da krenu, i kad su se malo udaljili, rekao im je: ‘’Nipošto ne zapostavljajte nauku! Tako mi Allaha, nikada neću zaboraviti ovo poniženje koje smo doživjeli pred ovim crnim robom.’’

Ata ibn Ebi Rebbah je u svoje vrijeme postao najveći islamski učenjak. Zašto? Jer je uspio izgraditi zdravu i ispravnu mentalnu sliku o sebi i stvarnosti u kojoj je živio, koja je u potpunosti bila obojena bojom optimizma. Zato, budite optimisti u pogledu ostvarivanja i postizanja uspjeha, i ostvarit ćete ga.

Očaj se ne može pobjediti bez vjere

Mnogi misle da iskušenja i teški udarci sudbine jednako djeluju i ostavljaju iste tragove na sve ljude. Međutim, nije tako! Reakcije iskrenih vjernika na udarce sudbine su dijametralno različite od reakcija nevjernika, a samim tim razlikuju se i tragovi i posljedice koje iskušenja ostavljaju na vjernike i nevjernike. Kao primjer navest ćemo jednu ženu, poznatu pjesnikinju Hansu, koja je kao idolopoklonik, zbog smrti svoga brata naricala i plakala toliko da je svoju tugu za bratom Sahrom u stihove pretočila, pjevajući:

Izlazak sunca na Sahra me sjeti

A svaki zalazak na njega podsjeti

I da oko mene nije mnoštvo uplakanih

Na sebe bih ruku digla, ne žaleći umrijeti

E, ta ista Hansa je kasnije, kada je primila islam, bila prisutna u bici na Kadisiji u kojoj su učestvovala četverica njezinih sinova. Noć uoči bitke, ona je provela sa svojim sinovima i ovako ih je savjetovala: ‘’Sinovi moji, vi ste primili islam s ubjeđenjem i potpunom pokornošću, i dobrovoljno ste izašli u džihad, u borbu na Allahovom putu. Vi ste sinovi jednog oca i majke, vaši preci su bili slavni i nikada sramotu i poniženje nisu doživjeli, i vi niste repa bez korjena. Sinovi moji, vi dobro znate kakvu je nagrad Allah obećao muslimanima u borbi protiv nevjernika. Znajte da je vječna kuća bolja od prolazne i neka su vam stalno na umu Allahove riječi: ‘’O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.’’ (Ali Imran, 200.) Ako sutra živi i zdravi osvanete, dobro se za borbu pripremite, oprezni budite i Allaha, da vas pomogne protiv vašeg neprijatelja, molite. I kada se borba rasplamsa i prašina uskovitla, isučite svoje sablje i hrabro u boj krenite, nadajući se veličanstvenoj pobjedi ili preseljenju u kuću vječnog užitka.’’

Kada je osvanuo dan obračuna, Hansini sinovi su, nošeni snagom imana i majčinom oporukom, krenuli u boj poput lavova, poput strijela izbačenih iz luka, poput munja, i u tom boju su jedan za drugim poginuli kao šehidi.

Vijest o njihovoj pogibiji brzo je stigle do njihove majke, ali ona nije plakala, nije naricala, nije cijepala svoju odjeću od tuge, kao što je to nekad činila za svojim bratom, već je tu vijest dočekala strpljivo i snagom imana, koji joj nije dao da se izgubi i nekontrolisano ponaša, već joj je omogućio da svoja osjećanja za poginulim sinovima, izrazi sa potpunom prisebnošću. Naime, na vijest o pogibiji njenih sinova, rekla je: ‘’Hvala Allahu koji me je počastio njihovim šehadetom, ja se nadam da ću se s njima ponovo sresti u okrilju Njegove milosti.’’

Šta je teže podnijeti: gubitak brata ili gubitak četiri sina, gubitak jednog člana porodice ili gubitak četiri člana porodice? Zna se šta je teže, ali i pored toga, ova žena se potpuno suprotno ponijela prilikom gubitka četiri sina, u odnosu na nekadašnji gubitak brata. Šta ju je to promjenilo? Promjenila ju je jedna jedina stvar, prelazak iz nevjerstva u islam, iz neznaboštva u istinsko vjerovanje u Allaha, jer nevjerstvo je očaj, a islam je nada. Vjerovanje je nada u Allaha koja čini da se vjernik istinski, s ubjeđenjem nada Allahovoj milosti, i da odagna očaj iz svog života. Dok nevjerstvo u suštini zapravo znači gubitak nade u Allahovu milost i potpuno beznađe.

Autor: Selva El-Udejdan

Saff br. 317.

Print Friendly  Ono što te je zadesilo nije te moglo mimoći, a ono što te je mimoišlo nije te moglo zadesiti pf button both



X