ISTAKNUTOKur'an

“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga”

3.88Kpregledi

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Na Sudnjem danu svakom će biti presuđeno po pravdi i nikom neće biti učinjena nepravda.[1] Ovo kur’ansko pravilo spomenuto je na završetku sure el-Zilzāl, u kojoj se govori o težini i tegobnom položaju ljudi na Danu u kojem će djeca osijedjeti. Allah, džellešanuhu, rekao je: “Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova: onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga” (ez-Zilzāl, 6 – 8). Gospodar je ovako rekao da bi se dobročinitelji uvjerili u neizmjernu Allahovu milost, a da bi grešnici pouzdano znali da je Allah pravedan.

Dobre su generacije ovo kur’ansko pravilo razumjele onako kako treba, pa je to imalo za posljedicu činjenje dobrih djela, a sustezanje od onog što ne valja. Kad je o tome riječ, navest ćemo samo tri primjera.

Neki je siromah zamolio Aišu, radijallahu anha, da mu udijeli milostinju, pa je naredila da mu se dadne hurma. Neko je primijetio: “Majko pravovjernih, zar se u milostinju ubraja jedna hurma!?” “Da, jedna se hurma, tako mi Boga, ubraja u milostinju”, rekla je. “Mnogo je gladnih ljudi, samo ih Allah može nahraniti, a jedna hurma teška je koliko izuzetno mnogo trunki, pa se pomoću nje može zaslužiti velika nagrada.”

Jedan siromah došao je kod Ibn Omera, radijallahu anhu, te mu je ovaj čestiti ashab otkinuo bobicu grožđa s grozda koji je držao u ruci i rekao: “Jedna bobica grožđa teška je koliko veoma mnogo trunki!”

Ako su ovi ajeti: “…onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga” (ez-Zilzāl, 6 – 8) dovoljni kao poticaj vjerniku da udjeljuje milostinju nadajući se nagradi, pa makar se radilo o nečem bezazlenom, oni također ulijevaju strah od posljedica griješenja. Ibn Ebu Šejba zabilježio je da je el-Haris b. Suvejd proučio Božije riječi: “Kad se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kad Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: ‘Šta joj je!?’ –  tog će Dana ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova: onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga” (el-Zilzal, 1 – 8), a zatim rekao: “Polaganje računa bit će preteško.”[2]

I u pouzdanim hadisima nalazi se mnogo primjera pomoću kojih se ovo kur’ansko pravilo može razumjeti na ispravan način, a navest ću samo dva.

El-Buhari i Muslim zabilježili su da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Gotovo uginuo od žeđi, neki je pas obilazio oko bunara da bi se napio, i to je vidjela neka bludnica Jevrejka pa je u obući zagrabila vode i napojila žednog psa. Zbog toga joj je Allah oprostio grijehe.”

 Tu je i sljedeći hadis, koji su također zabilježili El-Buhari i Muslim, a u kojem Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govori o ženi koja je bačena u džehennemsku vatru zbog toga što je svezala i izgladnjivala mačku, ne pustivši je da se sama brine o hrani, sve dok mačka nije uginula.

Evo za to objašnjenja: žena koja je napojila žednog psa nije bila pobožna, štaviše, bila je bludnica, ali joj je itekako bilo od koristi to što je napojila psa, jednu od najprljavijih životinja, a Plemeniti Allah ne dozvoljava da propadne bilo čije dobro djelo, dok je žena koja je zlostavljala mačku, životinju na koju se obično ne obraća pažnja, bačena u paklenu vatru samo zbog tog hrđavog djela, na šta ukazuje vanjsko značenje hadisa.

Veliku je blagodat Milostivi Allah, Znalac svih tajni, ukazao čovjeku kojem dadne da ozbiljno shvati vjerske naredbe i vjerske zabrane, pa da nijedno dobro djelo ne smatra nevažnim, odnosno da nijedno hrđavo djelo ne smatra bezazlenim. Bilal b. Sa‘d imao bi običaj kazati: “Čovječe, nemoj razmišljati o sićušnosti grijeha koji činiš, nego razmisli o veličini Uzvišenog Allaha, prema Kome griješiš!”

Ima ljudi koji dobra djela smatraju nevažnim, a oni ne znaju pomoću kojeg dobrog djela mogu zaslužiti džennet. Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nipošto smatrati beznačajnim nijedno dobro djelo, pa ni to da se osmjehneš drugom muslimanu kad ga sretneš!”[3] Ebu Berza, radijallahu anhu, obratio se Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem: “Božiji Poslaniče, pouči me nečemu korisnom!” “Ukloni s puta ono što smeta muslimanima”, preporučio mu je Poslanik islama.[4] Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao sljedeće: “Neki je čovjek na putu vidio granu pa je rekao: ‘Tako mi Allaha, uklonit ću ovo s puta da ne smeta muslimanima!’, i zbog toga je uveden u džennet.”[5]

Čitaoče, uočit ćeš da mnogi ljudi smatraju nevažnim djela za čije činjenje ne treba nikakav napor! Zar se ne dogodi da prođemo pored grane ili kamena ili razbijene boce na putu, pa nam je, možda, to teško ukloniti s puta; lijeni smo glede činjenja tog dobrog djela, pomoću kojeg se može zaslužiti džennet, a koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučivao svojim drugovima!? Kad bismo analizirali svoju svakodnevnicu, ustanovili bismo da postoji nebrojeno mnogo dobrih djela koja je izuzetno lahko učiniti, a koja bi zajedno predstavljala ogromne sevape, no mi ih izostavljamo. Zar nije dobro djelo obrisati suzu siročetu, nahraniti gladnog, pomoći starom i iznemoglom, osmjehnuti se muslimanu? Ovo su samo primjeri.

O kako bismo u činjenju dobrih djela trebali nadmašiti druge ljude, pa i u onim djelima koja izgledaju nevažna i bezazlena, imajući na umu riječi Uzvišenog Allaha: “…onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga” (ez-Zilzāl, 7, 8). Allahu, uvećaj naša dobra djela, a pređi preko naših propusta i grijeha! Olakšaj nam, dragi Bože, činjenje onog što Ti voliš i sačuvaj nas od svih poroka!

___________________________

[1] O tome su govorili šejh Abdurrahman es-Sa‘di, u knjizi el-Kavaidul-hisan, str. 141, i Muhammed b. Ašur, u tefsiru et-Tahriru vet-tenvir, 30/436, gdje je ovaj učenjak zapisao sljedeće: “Ovaj ajet ubaraja se u primjer jezgrovitog govora.”

[2] Dželaluddin es-Sujuti, ed-Durrul-mensur, 15/591.

[3] Muslim (2626).

[4] Muslim (2618).

[5] Muslim (1914).

X