Obožavanje Allaha kroz abdest

Priredio: Ersan Grahovac

Obožavanje Allaha kroz abdest allah19Koliko samo mudrosti i koristi za srce i tijelo ima u taharetu (čistoći); u njemu se nalazi radost srca, elan tijela, i olakšavanje čovjeka od tereta prljavštine nepokornosti nastalog uticajem duše i ljudske prirode. Abdest čisti srce, dušu i tijelo. U kupanju od džunupluka nalazi se dodatna ugodnost za tijelo i nadoknađivanje onoga što je izgubilo zbog džunupuluka, što je jedna od najkorisnijih stvari. Razmisli kako je abdest propisan za dijelove tijela koji služe za sticanje (1) i rad: za lice na kojem su sluh, vid, govor, miris, i ukus, što predstavlja vrata nepokornosti i grijeha koji ulaze kroz njih. Zatim je propisan za ruke koje su njegova dva ekstremiteta poput krila, kojima dohvaća, uzima i daje. Zatim propisan je i za noge kojima korača i hita. Pošto pranje glave pričinjava veliku teškoću, umjesto toga propisano je potiranje. Sve to je učinjeno uzrokom brisanja grijeha sa ovih mjesta dok ne nestanu sa posljednjom kapi koja kane sa čovjekove kose i kože. Tako je vjerodostojno preneseno od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Kada se rob vjernik abdesti i opere lice, sa posljednjom kapi vode sa njegovog lica spadne svaki grijeh kojeg je pogledao. Kada opere ruke, sa posljednjom kapi vode sa njegovih ruku spadne svaki grijeh kojeg je dohvatio. Kada opere noge, sa posljednjom kapi vode sa njegovih nogu spadne svaki grijeh ka kojem je njima koračao. Tako biva sve dok ne izađe čist od grijeha.’ Ovu predaju bilježi Muslim, kao i hadis kojeg prenosi Osman ibn Affan, r.a., u kojem kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Ko se abdesti, pa uljepša svoj abdest, iz njega izađu grijesi čak i ispod noktiju.’ Ovo je jedna od najveličanstvenijih mudrosti i koristi abdesta. Negatori muedrosti kažu da je abdest čista obaveza, poteškoća i muka, bez koristi i mudrosti radi kojeg bi bio propisan. Ali dovoljno je koristi i mudrosti u tome što će on na Sudnjem Danu biti znak pripadnika ovog ummeta na njihovim licima i dijelovima tijela po kojem će se razlikovati od drugih ummeta koji to nemaju, i to što onaj koji se abdesti čisti svoje ruke vodom, a svoje srce tevbom kako bi se pripremio za ulazak kod svog Gospodara i stajanje pred Njim čistog tijela, odijela i srca. Koja je mudrost, milost i korist veća od ove!?“[Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Šifa’ul-alil, 230.]

„Abdestom se čovjek čisti od prljavština, da bi došao pred svog Gospodara čist. Abdest ima vanjsku i unutarnju dimenziju. Vanjska se ogleda u čistoći tijela i organa kojima se čini ibadet. Njegova unutarnja dimenzija i tajna se ogleda u čistošćenju srca od prljavštine i nečistoće grijeha i nepokornosti kroz pokajanje. Zbog toga je Uzvišeni zajedno spomenuo tevbu (pokajanje) i čistoću u riječima: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. (el-Beqare, 222.) Vjerovjesnik, s.a.w.s., je onome koji se abdesti propisao da pošto završi abdest izgovori šehadet i kaže: ’Allahu moj, učini me od onih koji se često kaju i koji se mnogo čiste.’(2) Tako mu je usavršio stepene robovanja i čistoće, vanjski i nutrinski, jer se šehadetom čisti od širka, tevbom od grijeha, a vodom od vanjskih prljavština. Time mu je propisao najveći stepen čistoće prije ulaska kod Allaha Uzvišenog i stajanja pred Njim. Kada se očisti vanjski i nutrinski, biva mu dozvoljeno da uđe kod Allaha, stane pred Njega i time biva sačuvan od udaljavanja od Njega.  Njegovim odlaskom u Allahovu kuću, koja je mjesto za obožavanje Njega Uzvišenog, čovjek se priključuje onima koji Mu služe, zbog čega odlazak u džamiju po nekima spada u obaveznu potpunost namaza, a po drugima u pohvalnu.“[Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Esrarus-salah, 8.]

 

„Znaj da ovdje imamo četiri stvari: dvije osjetilne i dvije apstraktne: Fizčka nečistoća i voda predstavljaju osjetilne, a trag grijeha i tevba sa istigfarom predstavljaju apstraktne. Boljitak, život i užitak srca ne bivaju poptuni osim uz obe stvari.“[Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Igasetul-lehfan, 1/58.]

 

[Duhovna dimenzija gusula]

 

Pošto strast kola cijelim tijelom, čak i ispod svake dlake, propisano je da gusul dopre dokle dopire strast, kao što Vjerovjesnik, s.a.w.s., kaže: ‘Ispod svake dlake je džunupluk.’ On je naredio da voda dopre do korijena svake dlake, ne bi li se ohladila vrelina strasti, smirila duša i mogla naći spokoj u spominjanju Allaha, učenju Njegovog Govora, i stajanju pred Njim. Tako mi Allaha, da je Hipokrat ili neko drugi oporučio ovako nešto, njihovi sljedbenici bi im se pokorili, maksimalno ih veličali i koliko god mogu mudrosti i koristi toga istakli.“[Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Šifaulalil, 230.]

 

[Šerijatski propisi su ispunjeni mudrošću]

 

„Svi šerijatski propisi su jasni znakovi, očiti dokazi i svjedoci koji govore da Onaj Koji ih je propisao posjeduje savršenu mudrost, milost, vođenje računa o Svojim robovima i da im želi ono što je za njih dobro. On ih tim propisima vodi njihovom savršenstvu i pohvalnom konačnom ishodu. Uzvišeni Allah je Svojim robovima ukazao na ovo, pa kaže: O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite -i noge svoje do iza članaka., do riječi: Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni. (el-Ma’ide, 6.) Time ih je Uzvišeni obavijestio da im On to nije naredio kako bi mi poteškoće pričinio,  i tjeskobu i muku izazvao, već želi da ih očisti i upotpuni Svoju blagodat prema njima, kako bi Mu bili zahvalni na tome. Njemu pripada hvala onako kako to Njemu dolikuje, i kako zbog plemenitosti Njegovog Lica i Veličanstva zaslužuje.“[Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Miftahu daris-seade, 2/24., Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut.]

 

[U potpunost namaza spada odlazak u džamiju]

 

„Rob u stanju svog nemara liči na odbeglog roba, jer njegovi udovi i srce su prestali služiti Allahu za šta su stvoreni. Kada se čovjek povrati Allahu on se vratio iz svog bekstva. Kada stane pred Njim ponizno i potpuno predano, to uzrokuje samilost njegovog Gospodara prema njemu, i Njegovu posebnu pažnju koju mu je prije toga uskratio.“[ Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Esrarus-salah, 9.]

 

1. Vjerovjesnik, s.a.w.s., je rekao: „Kada  čovjek izađe iz svoje kuće, pa kaže: ‘U ime Allaha, u Allaha se uzdam, i nema moći niti snage osim sa Allahom.’[3], biva mu rečeno: ‘Upućen si, to će ti biti dovoljno i bićeš sačuvan.’, i šejtan biva odstranjen od njega, a drugi šejtan mu kaže: ‘Kakve šanše imaš kod čovjeka koji je upućen, to mu je dovoljo i koji je zaštićen?‘“[Bilježi ga Ebu Davud u Sunenu (5095.), i Tirmizi u Džamiu (3426).]

„Muslimanu je korisno da izgovara ovaj blagoslovljeni zikr svaki put kada izađe iz kuće da obavi nešto vezano za vjeru ili dunjaluk. To je zato da bi bio zaštićen u svom putu, potpomognut u postizanju svojih dobara, i bivajući ispravno usmjeren u svemu tome. Rob nije neovisan od svog Gospodaru ni jednog trena, već je potreban Njegove zaštite i pomoći, usmjeravanja i upute. Pošto rob to ne može postići osim okretanjem ka Allahu Uzvišenom u svemu što traži i želi postići, Poslanik, s.a.w.s., je onoga ko želi izaći iz kuće uputio na izgovaranje ovog blagoslovljenog zikra, ne bi li bio upućen na svom putu, kako bi njegova briga otklonjena, potreba ispunjena i kako bi se sačuvao od svakog zla i nesreće.

Njegove riječi: ‘Kada čovjek izađe iz kuće’, znače: u toku samog izlaženja iz kuće, i isto važi za mjesto odakle putuje musafir.

Njegove riječi: ‘U ime Allaha’, znače: U ime Allaha izlazim. Za svaki subjekat se pretpostavlja glagol koji odgovara njegovoj situaciji u kojoj spominje bismilu. Harf b u bismili služi za traženje pomoći, tj.: izlazim tražeći od Allaha pomoć, čuvanje i uputu.

Njegove riječi: ‘u Allaha se uzdam’, znače: na Njega se oslanjam, i Njemu sve svoje poslove i probleme prepuštam. Tevekkul je oslonac i prepuštanje, i spada u srčana djela, tako da ga nija dozvoljeno usmjeravati ka nekom mimo Allaha, već se treba usmjeravati isključivo Allahu Jedinom. Uzvišeni Allah kaže: U Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici! (el-Ma’ide, 23.), tj. samo u Njega Jedinog, i ni u kog drugog. To je učinio uslovom imana, a tevekkul je najobuhvatniji ibadet, najveći i najveličanstveniji stepen tewhida, zbog dobrih djela i raznovrsnih vidova pokornosti koji iz njega proističu. Kada se rob osloni samo na Allaha u svim vjerskim i dunjalučkim stvarima, njegova iskrenost biva ispravna, njegova veza sa Allahom ojača, i njegova posvećenost Allahu biva veća, zbog čega Allah otklanja njegovu brigu. Uzvišeni kaže: A onome koji se u Allaha uzda, On mu je dovoljan. (et-Talaq, 3.), a kome Allah bude dovoljan, neprijatelj protiv njega nema nikakve nade. Makar nebesa i Zemlja i svi na njima bili protiv njega, Allah bi mu načinio olakšanje i izlaz, i opskrbio ga odakle se i ne nada. U ovome se nalazi dokaz velike vrijednosti tevekkula, i da je on jedan od najvećih uzroka pribavljanja koristi i otklanjanja šteta.

Njegove riječi: ‘nema moći niti snage osim sa Allahom.’, predstavljaju rečenicu predavanja, pokoravanja i potpunost prepuštanja Allahu, i priznavanje da nema nikakve moći niti snage osim sa Njim. To znači da rob ne može ništa uraditi, ne može od sebe otkloniti štetu, niti pribaviti korist osim ako to Allah želi, a riječima ‘nema moći niti snage osim sa Allahom’ se postiže ta pomoć.  Kada bi musliman razmislio o ovom zikru od početka do kraja, koji sadrži pribjegavanje Allahu, traženje utočišta kod, oslanjanje na Njega i prepuštanje svih stvari Njemu. Ko bude takav, postići će Allahovu zaštitu, pomoć, uspjeh i uputu.

U njegovim riječima: ‘biva mu rečeno’, onaj ko je to rekao može biti Allah, a može biti i neki melek.

 

Kaže: ‘Upućen si’, tj. na put istine i ispravnosti zbog tvog traženja pomoći od Allaha u onome što želiš učiniti. A koga Allah uputi niko ga na stranputicu ne može odvesti.

 

Kaže: ‘to će ti biti dovoljno’, tj. da ti otkloni svaku dunjalučku i ahiretsku brigu.

 

Kaže: ‘i bićeš sačuvan’, tj. sačuvan si od zla svojih neprijatelja među šejtanima i drugim.

 

Kaže: ‘i šejtan biva odstranjen od njega’, t.j šejtan se udalji od njega jer ko bude u ovakvom stanju šejtan nema nikakve šanse kod njega. To je zato što je on u zaštićenoj tvrđavi sa čvrstim štitom čime je zaštićen od šejtana.

 

Njegove riječi: ‘a drugi šejtan mu kaže: ‘Kakve šanše imaš kod čovjeka koji je upućen, to mu je dovoljno i koji je zaštićen?’, znače da neko od šejtana kaže šejtanu koji je htio zavesti ovu osobu i nauditi joj: ‘kakve šanse imaš protiv čovjeka koji je upućen, to mu je dovoljno i koji je zaštićen?, tj. kakvog puta ka imaš zavođenju i uznemiravanju čovjeka koji ima osobine upućenosti, dostatnosti i zaštite? Ovo nam ukazuje na veličanstvenost ovog blagoslovljenog zikra i važnost njegovog stalnog praktikovanja svakog puta pri izlasku iz kuće, kako bi se okitio ovim blagoslovljenim svojstvima i ubrao veličanstvene plodove spomenute u hadisu.“[Vidjeti: Abdurrezzaq el-Bedr, Fiqhuledijjetiwelezkar,  3/97-99.]

 

2. „U veličanstvene i korisne zikrove za muslimana pri izlasku iz kuće spada i ono što je vjerodostojno preneseno od Ummu Seleme, a bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže u Sunenima, i drugi mimo njih: ‘Vjerovjesnik, s.a.w.s., nikada nije izašao iz kuće a da pogled nije podigao ka Nebu i rekao: ‘Allahu moj, Tebi se utječem od toga da zalutam ili budem zaveden, da posrnem ili budem naveden na grijeh, da učinim nepravdu ili da meni bude učinjena, da budem neznalica ili da se prema meni nerazumnost ispolji.‘ (4)

Ovo je veličanstveni hadis i blagoslovljena dova koju musliman treba praktikovati kod izlaska iz kuće ugledajući se na Vjerovjesnika, s.a.w.s., koji je to radio pri svakom izlasku iz svoje kuće, kako na to ukazuju riječi Ummu Seleme: ‘Vjerovjesnik, s.a.w.s., nikada nije izašao iz kuće a da pogled nije podigao ka Nebu i rekao…’, a zatim spomenula ostatak ove dove. Ako razmisliš o ovoj dovi, naći ćeš da je u skladu sa prethodnim hadisom u cilju i intenciji. Njegove riječi u prethodnom hadisu: ‘Upućen si’, odgovaraju riječima u ovom hadisu: ‘Allahu moj, Tebi se utječem od toga da zalutam ili budem zaveden’; njegove riječi: ‘to ti je dovoljno’, odgovaraju riječima: ‘da činim nasilje ili da meni bude učinjeno’, a riječi: ‘sačuvan si’, odgovaraju riječima: ‘da posrnem ili budem naveden na grijeh, da budem neznalica ili da se prema meni nerazumnost ispolji.’ Time rob traži zaštitu od Allaha od svega što ga udaljava od upute, dostatnosti i sačuvanosti. A nije zgoreg da rob spoji između ove dvije predaje. Ova dova sadrži veličanstvena i korisna značenja koja ćemo objasniti, a samo od Allaha dolazi uspjeh.“[Vidjeti: Abdurrezzaq el-Bedr, Fiqhuledijjetiwelezkar,  3/99.]

„Njene riječi, radijallahu ‘anha, na početku ovog hadisa jasno ukazuju na Vjerovjesnikovo, s.a.w.s., praktikovanje ove dove svaki put kad bi izašao iz kuće. To ukazuje na važnost njenog praktikovanja od strane muslimana svaki put kad izađu iz kuće, ugledajući se na Vjerovjesnika, s.a.w.s., i u tome se nalazi hajr, bereket, selamet i veliki dobitak. Njene riječi, radijallahu ‘anha: ‘podigao bi pogled ka nebu’ ukazuju na Allahovu uzvišenost nad Njegovim stvorenjima, i da je Gospodar Kojem dovimo, od Koga tražimo i Kojem se nadamo uzvišen iznad Arša, odvojen od svojih stvorenja,(5) kao što kaže: Ti se pouzdaj u živog, koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali! A dovoljno je to što grijehe robova Svojih zna Onaj; Koji je za šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju i ono što je među njima stvorio, a onda se nad Aršom uzdigao; On je Milostivi i upitaj o Njemu onoga koji zna. (el-Furqan, 58-59.) Podizanje pogleda ka nebu ukazuje na vjerovanje u Allahovu Uzvišenost, kao što podizanje ruku ka nebu ukazuje na vjerovanje u Allahovu Uzvišenog. Kaže hafiz Magriba Ebu Omer ibn Abdul-Berr u knjizi Et-Temhid, spominjući dokaze Allahove Uzvišenosti: ’U dokaze da je On, azze we dželle, iznad Arša iznad sedam nebesa, spada i to što svi vjernici, bilo Arapi ili stranci, kada se nađu u teškoj situaciji, ili ih zadesi kakvo žestoko iskušenje, podižu svoja lica ka nebu i traže pomoć od svog Gospodara, Blagoslovljenog i Uzvišenog. Ovo je toliko poznato i učenima i običnima da ga je dovoljno samo spomenuti, jer je to nužnost kojoj niko nije prigovorio niti je poriče onaj ko je musliman.’[Vidjeti: Ibn Abdul-Berr, Et-Temhid, 8/134.]

 

Dokazi o Allahovoj Uzvišenosti nad stvorenjima se ne mogu pobrojati, i na to ukazuju Kur’an, Sunnet, konsenzus i razum, ali ovdje nije mjesto detaljnog izlaganja ovih dokaza. U podizanju pogleda ka nebu nalazi se i dokaz važnosti posjedovanja potpune svijesti o Allahovom nadzoru, i tome da On, Uzvišeni, vidi Svoje robove i zna njihova stanja. Ništa Mu nije skriveno i On upravlja svim stvarima, pa ono što On hoće to biva, a ono što On neće to ne biva. Poslanikove, s.a.w.s., riječi u ovoj dovi: ‘Allahu moj, Tebi se utječem…’, do kraja, predstavljaju traženje zaštite o kojoj je bilo riječi, i koja je traženje utočišta i skloništa od Uzvišenog Allaha. U ovoj dovi se nalazi traženje zaštite od Allaha Uzvišenog u smislu da sačuva roba od upadanja u nešto od spomenutih stvari: od toga da zaluta ili bude zaveden, da posrne ili bude naveden na grijeh, da čini nasilje ili da njemu bude učinjeno, da bude neznalica ili da se na njemu nerazumnost ispolji. Poznato je da onaj ko izađe iz kuće mora da se miješa i korespondira sa ljudima, a onaj ko sebi želi dobro boji se da zbog ovog miješanja i korespondiranja bude iskušan skretanjem s pravog puta i staze na kojoj musliman treba biti. To je nekada vezano za vjeru, pa da zaluta ili bude zaveden, nekada za dunjaluk, pa da čini nasilje ili da njemu bude učinjeno, nekada za one sa kojima korespondira pa da posrne ili bude naveden na grijeh ili da bude neznalica ili da se na njemu nerazumnost ispolji. Tako je ovim prezicnim, potpunim i elokventnim izrazima zatražio zaštitu od svih ovih stanja.

 

Njegove riječi: ‘Allahu moj, Tebi se utječem od toga da zalutam ili budem zaveden’ sadrže traženje zaštite od zablude, koja je nasuprot uputi. Traženje zaštite Uzvišenom Allahu od zablude u sebi sadrži traženje upute. Njegove riječi: ‘da zalutam’, tj. da skrenem tako što ću sām učiniti neku stvar koja će me odvestiu zabludu, ili počinim grijeh kojim ću skrenuti sa upute. Kaže: ‘ili budem zaveden’, tj. da me drugi zavede, od ljudskih ili džinskih šejtana,  kojima je sva briga da ljude odvedu u zabludu.

 

Njegove riječi: ‘da posrnem ili budem naveden na grijeh’, potiču od riječi klizavica, što znači da čovjek sklizne sa pravog puta. U to spadaju riječi: ‘Stopalo tog čovjeka je skliznulo’, tj. pao je sa višeg na niži nivo. Također se kaže: ‘Klizav put’, tj. na njemu stopala nisu čvrsta već skliznu sa njega. Ovdje se želi ukazati na upadanje u grijeh a da čovjek to ni ne osjeti, poredeći to sa klizanjem čovjeka. Njegove riječi: ‘da posrnem’, tj. da ja sam skliznem, a riječi: ‘ili budem naveden na grijeh’ znače da me neko drugi navede da posrnem.

 

Njegove riječi: ‘da učinim nepravdu ili da meni bude učinjena’, potiču od riječi zulm, a to je stavljanje nečega tamo gdje mu nije mjesto. Kaže: ‘da učinim nepravdu’, tj. prema sebi time što bih nešto pogriješio ili odveo u grijeh, i prema drugom time što bih mu učinio nasilje, ili bespravno raspolagao onim što je njegovo, ili mu nekako naštetio. Kaže: ‘meni bude učinjena’, tj. da mi neko od ljudi učini nepravdu koja ugrožava moj život, imetak ili čast.

 

Njegove riječi: ‘da budem neznalica ili da se prema meni nerazumnost ispolji’, potiču od riječi džehl – neznanje, a to je suprotno znanju. Kaže: ‘da budem neznalica’, tj. da učini djelo koje čine neznalice, ili da se bavim nečim što me se ne tiče, ili da zanemarim neku svoju obavezu. Kaže: ‘da se prema meni nerazumnost ispolji’, tj. da se neko drugi prema meni ophodi nerazumno, svojom glupošću, bestidnošću i tome slično. Ko bude sačuvan od toga da nekim od navedenih postupaka zgriješi prema nekom, ili da neko drugi zgriješi prema njemu, takav je sačuvan od ljudi i ljudi od njega. Dakle, u hadisu se nalazi dvostruko traženje zaštite od ovih stvari: za sebe i za druge ljude koje čovjek sreće i sa njima dolazi u kontakt. Neki selefi su dovili riječima: ‘Allahu moj, sačuvaj mene i od mene.’[ Ibn Redžeb el-Hanbeli, Šerhul-hadisi lebbejkallāhumme lebbejk, 102. ] Ko je ovakav, da je sačuvan od zla ljudi, i da su ljudi sačuvani od njegovog zla, takav je na velikom dobru. Ovo je veličanstvena dova koju musliman treba praktikovati svaki put kad izađe iz kuće, tražeći kod Allaha utočište i zaštitu da ga ne zadesi neka od navedenih stvari. Osim traženja zaštite on treba poduzeti sebebe, tako da bude krajnje oprezan da ne zaluta, posrne, učini nepravdu ili se kao neznalica ponese, i tako spoji poduzimanje sebeba i traženja pomoći u tome od Allaha Uzvišenog.“[ Vidjeti: Abdurrezzaq el-Bedr, Fiqhul-ed’ijjeti wel-ezkar,  3/102-103. ]

 

Bilješke:

 

—————————————

 

1. Tj. za sticanje sevapa i grijeha.

 

2. Allāhumme-dž’alni minet-tewwabin we-dž’alni minel-mutetahhirīn – اللَّهُمَّ اجْعَلْنِي مِنَ التَّوَّابينَ, واجْعَلْنِي مِنَ الْـمُتَطَهِّرِينَ.

 

3. Bismillāh, tewekkeltu ‘alallāh, we la haule we la quwwete illa billāh – بِسْمِ اللـهِ، تَوَكَّلْتُ عَلَى اللـهِ، وَلاَ حَوْلَ وَلا قُوَّةَ إلاَّ باللَّـهِ.

 

4. Allāhumme innī eūzubike en adille eu udalle eu ezille eu uzelle eu azlime eu uzleme eu edžhele eu judžhele alejje – اللَّهُمَّ إنِّي أعُوذُ بِكَ أنْ أَضِلَّ, أوْ أُضَلَّ، أوْ أَزِلَّ, أوْ أُزَلَّ, أوْ أَظْلِمَ, أوْ أُظْلَمَ, أوْ أجْهَلَ, أوْ يُجْهَلَ عَلَيَّ. Bilježe ga Ebu Davud u Sunenu (5094.), i Ibn Madže (3884.)

 

5. Tj. Njegovo Uzvišeno Biće nije pomiješano sa stvorenjima.

Print Friendly  Obožavanje Allaha kroz abdest pf button both



X