Obilježja paganskog doba (2 dio)

Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Džafer b. Ebu Talib obratio se kralju Abisinije i pagansko doba okarakterizirao na sljedeći način: “Vladaru, bili smo narod paganski, obožavali smo kipove, jeli strv, činili razvrat, kidali rodbinske veze, bili zli susjedi, bogati su otimali imetak siromašnih…”(1)  A majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, opisujući predislamski brak, kazala je: “U paganskom dobu bile su četiri vrste braka: prvo, brak koji je i sad zastupljen, a to je da čovjek uda svoju štićenicu pa joj se isplati vjenčani dar; drugo, neki bi ljudi, želeći promijeniti rodoslov, svojoj ženi nakon prestanka mjesečnoga ciklusa naredili da posjeti čovjeka iz nekog drugog plemena i da mu se dopusti, a njen muž (inicijator tog nedjela) s njom ne bi imao spolni odnos sve dok ne bi zatrudnjela s prvim, tuđinom; treće, nekad bi se sastala skupina ljudi pa bi općili s jednom ženom, a ona bi ih nakon porođaja pozvala (oni se moraju odazvati) i rekla im: ‘Vi ste, kao što znate, imali spolni odnos sa mnom…’, pa bi izabrala koga ona hoće i rekla mu: ‘Dijete je tvoje!’, a on bi ga bespogovorno morao prihvatiti; i, četvrto, dešavalo se i to da mnogo ljudi ima odnos s jednom ženom, obično prostitutkom na čijim je vratima visjela karakteristična zastava, i ko god bi je poželio, ona bi mu se dopustila, a nakon što bi zatrudnjela i rodila, doveli bi pogađača i dijete pripisali kome bi htjeli, a ni ovaj, također, ne bi imao izbora. I treba znati da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poništio je sve vrste braka, osim ove sadašnje vrste.”(2)

Međutim, ni sljedbenici Knjige nisu bili u boljem stanju. I oni su, poput mnogobožaca, poricali Allahovu, dželle šanuhu, jednoću: “Jevreji govore: ‘Uzejr je Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, ubio ih Allah! Kuda se odmeću?” (Et-Tevba, 30)
“Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je – Mesih , sin Merjemin!’ Reci: ‘Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?’ Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara šta hoće, i Allah sve može. I Jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.’ Reci: ‘Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijeha vaših?’” (El-Maida, 17, 18)
“Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je Mesih, sin Merjemin!’ A Mesih je govorio: ‘O sinovi Israilovi, klanjajte se samo Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu ravnim smatra, Allah će njemu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.’ Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je jedan od trojice!’ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakoga od njih koji nevjernik ostane.’” (El-Maida, 72, 73)

Također su donosili zakone i obožavali lažna božanstva za koja su tvrdili imaju pravo dopustiti haram i zabraniti halal: “Oni pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje (ahbar) i monahe svoje (ruhban) i Mesiha, sina Merjemina, a naredio im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevba, 31) Šejh Abdurrahman b. Hasan kaže: “Značenje ovog ajeta objasnio je sâm Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, Adijj b. Hatim, radijallahu anhu, bivši kršćanin, pripovijeda: ‘Rekao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kršćani i židovi nisu obožavali svećenike i monahe!’, na šta je odgovorio: ‘Naprotiv, obožavali su ih! Oni su im zabranjivali dopušteno, a dopuštali zabranjeno, što je obični svijet prihvatao, i na taj ih način obožavao.’’” (Predanje je zabilježio imam Ahmed, Et-Tirmizi, koji ga smatra dobrim, Abd Ibn Humejd, Ebu Hatim i Et-Taberani, s više lanaca prenosilaca.) Imam Es-Suddi kaže: ‘Nakon konsultacije sa svećenicima i monasima, bacili su Allahovu Knjigu za leđa, zbog čega je Svevišnji rekao: ‘…a naredio im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.’

Dopušteno je samo ono što Allah, dželle šanuhu, dopusti, a zabranjeno je samo ono što On zabrani; i slijediti se može samo ono što On odredi da se slijedi. Ajet jasno upućuje da je onaj ko se pokorava nekom drugom, a ne Allahe, dželle šanuhu, i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odbacuje kur’ansko-hadiska načela glede dopuštanja i zabranjivanja, ili se pokorava stvorenju u neposlušnosti prema Stvoritelju, slijedeći njegove strasti – prihvatio to stvorenje za božanstvo i smatra ga Allahu, dželle šanuhu, ravnim. To, bez sumnje, poništava monoteizam (tevhid), zasnovan na svjedočenju da nema istinskoga božanstva osim Allaha. Uzvišeni u drugom ajetu kazuje da su ljudi obožavali stvorenje pokoravajući im se: ‘On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate’, (tj. da smatrate da oni zaslužuju da ih se obožava, a ne Allaha), ‘zar da vam naredi da budete nevjernici nakon što ste postali muslimani?’ (Alu Imran, 80). Dakle, sve što se obožava, ili mu se pokorava, ili se slijedi, suprotstavljajući se Kur’anu i Hadisu – božanstvo je. Kud će tome jasniji dokaz od ajeta: ‘…pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali’ (El-En‘am, 121).”(3)  

U vezi sa sljedbenicima Knjige, Allah, dželle šanuhu, kaže: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika.’”  (En-Nisa, 51)
U vezi s njihovim donošenjem zakona veli: “A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha’, da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju.” (El-Bekara, 79)

Ne treba duljiti opisujući postupke pagana, jer svi paganski sistemi, iako bili u različitim vremenima i prostorima, iako se razlikovala božanstva koja obožavaju – skoro su isti. Ukazujući na to Uzvišeni kaže: “A oni koji ne znaju govore: ‘Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!’ Tako su gotovo istim riječima govorili i oni prije njih, srca su im slična. A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.” (El- Bekara, 118)

Uzrok njihove sličnosti, i pored formalne razlike, jeste u tome što se u svakom džahilijetu Allahu, dželle šanuhu, pripisuje saučesnik glede pokornosti, zakonodavstva, poznavanja gajba, davanja opskrbe, davanja života i smrti, pribavljanja koristi, otklanjanja štete, ljubavi, veličanja, poniznosti, straha, nade, upućivanja dove, traženja pomoći, prinošenja žrtve, zavjetovanja, padanja ničice…

Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan upravo onda kad su ljudi bili najpotrebniji uputi, jer u to vrijeme, kao i prije pojave vjerovjesnika Isaa, alejhis-selam, na Zemlji nije postojala skupina, ni narod, a kamoli država koja je ispovijedala ispravnu vjeru. Tu konstataciju potvrđuje sljedeći hadisi-kudsi: “…zatim je Allah pogledao stanovnike Zemlje i prezreo Arape i nearape, osim nekih sljedbenika Knjige, i rekao: ‘Poslao sam te da te iskušam, i da iskušam tobom.’”(4)  

Autor: Alija b. Nefi‘ el-Ul’jani

Bilješke:
1- Ahmed el-Benna, El-Fethur-rebbani 20/226. On kaže: “Hadis je sahih. U originalnoj verziji naveo ga je Ibn-Hišam prenoseći od Ibn Ishaka.” Spomenuo ga je također i El-Hejsemi, koji je rekao: “Bilježi ga imam Ahmed, a prenosioci, osim Ibn Ishaka, ispunjavaju El-Buharijeve kriterije, a Ibn Ishak izjavio je da je predanje čuo.”
2- El-Buhari, u Es-Sahihu, 6/133.
3-Abdurrahman b. Hasan, Fethul-Medžid, str. 85, 86.
4-Muslim, u Es-Sahihu. Vidjeti: El-Minhadž, 17/197.

Print Friendly  Obilježja paganskog doba (2 dio) pf button both



X