siizam

Obavezno štivo za svakog muslimana: Istina o vjerovanju šija u BiH

Pripremio: Resul Mehmedović

Na samom početku djelovanja ši’ijskih misionara u BiH, prevođena je i štampana literatura koja u većini slučajeva nija sa sobom imala žig ši’izma ili barem nije u tolikoj mjeri bilo izraženo. Međutim, iz dana u dan, bosanski muslimani sve više bivaju izloženi propagandi, koja je nesmetano počela da se upliće i u domen akaidsko-fikhskog opredjeljenja ovdašnjih muslimana. Tako, bez ikakvih poteškoća moguće je nabaviti zbirku hadisa ili neki od teoloških traktata koji nema ničega zajedničkog sa onim što muslimani na ovim prostorima njeguju više od pet stoljeća.

Strategija prevođenja djela ši’ijske provenijencije je sljedeća: prevoditi samo ono što neće izazvati gnjev muslimana ili, u krajnjem slučaju, blasfemične navode „perfidno upakovati ili ublažiti”. Svaka moguća prilika koristi se da se po nečemu lošem spomenu najugledniji prijatelji Muhammeda, s.a.v.s., unatoč činjenici da se radi o banalnim ili neznatnim pogreškama, ali, bitno je spomenuti. Tako u ovogodišnjem izdanju Fondacije Mulla Sadr, u djelu „El-Bejan – Uputa u tumačenje Kur’ana”, autora Sejjda Ebul-Hasena el-Huia, Muavija, r.a., je spomenut u jednoj nadasve banalnoj predaji, kako je izostavljao učenje bismile prije fatihe, pa su ga ashabi „opomenuli”. I to je po(r)uka te predaje! U djelu „Kur’an u islamu”, također ši’ijskog učenjaka Allame Muhammeda Tabatbai’a, u izdanju El-Kalema, izdavačke kuće Islamske zajednice, navode se predaje kako su Osman i Omer pogrešno učili određene kur’anske ajete, pa su i njih ashabi „opominjali”. U djelu „Islam i Iran – uzajamni doprinosi”, u izdanju Naučno-istraživačkog instituta Ibn Sina, čiji autor je Mortaza Motahhari, Ebu Bekr je bio prvi koji je napustio suđenje po šerijatu zarad arapskog nacionalizma, a Omer, Allah bio zadovoljan obojicom, je bio osori grubijan, koji je prezirao mevalije.

Učenje ehli sunneta je da ashabi nisu bili bezgriješni, niti im pripisujemo božanske osobine, za razliku od ši’ijskog učenja o „bezgriješnim Imamima”, ali čemu služe ovakve, naizgled bezazlene predaje? Odgovor je više nego jednostavan, postepeno, perfidno i nadasve profesionalno degradirati ugled najbližih ashaba Allahova Poslanika. Bitno je neprimijetno provuči imena ashaba u negativnom kontekstu, jer, lijek se bolesniku daje na kašičicu, samo što je u ovom slučaju, umjesto lijeka, otrov.

Ono što ši’ijske fondacije i naučno-istraživački instituti nude muslimanima u BiH je samo propagandni materijal, a stvarnost je potpuno drugačija, stoga, da bismo dokučili opasnost koju propagatori ove vjere sa sobom donose ili bolje reći „stvarnost nepatvorenog ši’izma”, potrebno je zaviriti u literaturu na arapskom ili u krajnjem slučaju engleskom jeziku. Razlog je jednostavan, muslimani na ovim prostorima bivaju obmanuti tobože „bratstvom i jedinstvom”, ali to „bratstvo i jedinstvo”, pada u vodu nakon samo nekoliko prelistanih ši’ijskih djela, čiji autori nisu nikakvi ekstremisti, to su umjereni, tradicionalni ši’ijski učenjaci čije učenje njeguju postratni sljedbenici ši’izma u Bosni. Sa tolikom količinom blasfemije koju možete pronaći u takvim djelima, teško da se može mjeriti i najislamofobičnija literatura, koje u nažem vaktu nimalo ne nedostaje.

Kada god se nadležnim institucijama ukaže o kakvoj opasnosti je riječ, izgovori su uvijek isti: „Nije to tako” ili „To su neki ekstremisti, ovi današnji (dvanaestoimamije) su umjereni” i priča se vrti u krug. Stoga, u sljedećih nekoliko redaka, predstavit ćemo ukratko jednog od najvećih muhaddisa ši’ijske tradicije Muhammeda Bakira El-Medžlisija. Riječ je o miljeniku Imama Homeinija koji ga obilato citira u svojim djelima, a u djelu „Islam i Iran – uzajamni doprinosi” autora Mortaza Motahharija, u izdanju Naučno-istraživačkog instituta Ibn Sina, koji neometano radi, pod blagoslovom Islamske zajednice, o ovom učenjaku i njegovoj zbirci (Biharul-anvar) stoji sljedeće:

Biharul-anvar; zbirka šejhul-islama i allametul-mutehadisina Muhammeda Bakira ibn Muhammeda Takija Medžlisija. Radi se o najobimnijoj među hadiskim zbirkama. Svi hadisi razbacani po različitim hadiskim zbirkama sabrani su i objedinjeni ovdje. Namjera autora bila je prvenstveno spriječiti gubljenje hadisa i hadiskih zbirki, pa je sabrao i vjerodostojne i sumnjive predaje. Medžlisi je umro 1111. hidžretske godine. (Islam i Iran – uzajamni doprinosi, Naučno-istraživački institut Ibn Sina, Sarajevo, 2008., str. 303.) Također, autor je nekoliko desetina drugih djela, od kojih su najpoznatija: Haqq-ul-Yeqin, Mi’rat-ul-Uqul, Zaad-ul-Ma’ad, Ayn-ul-Hayat, Hayat-ul-Qulub, već spomenuto djelo Bihar-ul-Anvar i mnoga druga, manje poznata. Umro je 1698. godine u gradu Komu.

Ono što je zanimljivo, ali svakako deprimirajuće su riječi ovog umjerenog ši’ijskog učenjaka o najuglednijim sljedbenicima Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem i pripadnicima ehli bejta. Kao što je u gore spomenutoj ši’ijskoj literaturi rečeno, radi se o ŠEJHUL-ISLAMU i ALLAMETUL-MUHADISINU, jednom od najvećih učenjaka dvanaestoimamija (trenutno vladajuće sekte u Iranu), dakle, nije riječ o nekom šarlatanu ili pripadniku neke ekstremne frakcije, a na kraju teksta, zapitat ćete se, zar može ekstremnije od ovoga?

Tako, El-Medžlisi o Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, ljudima kojima je Allahov Poslanik još na dunjaluku obećao Džennet kaže sljedeće:

1. “Oni nisu bili ništa drugo do uzurpatori, tirani, otpadnici od vjere, Allah ih prokleo, a i one koji ih slijede u nepravdi prema Ehlu bejtu, bili oni prvi ili posljednji.” (Bihar-ul-Anvar, 31.)

2. „Pohvaljeni i vrli ashabi, muhadžiri i ensarije, spomenuti u ajetima i hadisima su samo oni koji se nisu odmetnuli, postali munafici ili oni koji nisu slijedili nekog drugog halifu, osim Aliju. Oni ashabi koji su oponirali Aliji ili su bili prijatelji sa njegovim oponentima, gori su od nevjernika.” (Hayat-ul-Quloob, tom II, str.. 916.)

3. „Naše ubjeđenje o „tabarri” je, da se trebamo odreći četiri idola (Ebu Bekr, Omer, Osman i Muavija), četiri žene (Aiša, Hafsa, Hinda, Umm Hakim) i njihovih sljedbenika. Ovo su najgora Božija stvorenja, a vjerovanje u Boga, Poslanika i Imame neće biti ispravno, sve dok se ne odreknemo ovih neprijatelja.” (Haqq-ul-Yeqin, str. 519.)

4. „Prenosi se od Takriba Al-Muarifa, slobodnog roba Alija b. Husejna (Zejnul-Abidina), da je upitao Imama: „Ja imam svoje pravo kod tebe, pa me obavijesti o Ebu Bekru i Omeru”?

Imam odgovori: „Nevjernici, a ko ih voli, također je nevjernik.” (Haqq-ul-Yeqin, str. 522.)

5. „Ayyaši prenosi od Imama Džafera, pouzdanim lancem prenosilaca da je rekao: „Neka je Allahovo prokletstvo na Aišu i Hafsu i njihove očeve (Ebu Bekra i Omera)… Ubili su Poslanika, trovanjem.” (Hayat-ul-Qulub, tom II, str. 700.)

6. „Ko god vjeruje da je Osman ubijen nepravedno, doći će na Sudnji dan sa grijesima gorim od onih koji su obožavali tele:” (Hayat-ul-Qulub, tom I, str. 20.)

7. „Čisti dokaz Osmanovog nevjerovanja je činjenica da je Alija smatrao njegovo ubistvo mubahom i nije vidio ništa loše u tom.” (Haqq-ul-Yeqin, str. 270.)

8. Govoreći o Osmanu i njegovoj smrti, nastavlja sljedeće: „…ostao je ležati tri dana na smetljištu poput psa. Psi su ga jeli, a Alija mu nije prišao.” (Haqq-ul-Yeqin, str. 273.)

9. Također, u djelu “Mir’at-ul-Uqul” (26-488) kaže da je Omer, neka je Allah zadovoljan njime, bio šejtan jer je rođen u zinaluku…

10. Također, nastavlja ovaj umjereni ši’ijski učenjak: “Od obaveznih djela u vjeri Imamija jesu: ‘Dozvoljenost privremenog braka i odricanje od Ebu Bekra , Omera, Osmana i Muavije.” (El-Aqaid, str. 58.)

11. Definicija širka i kufra prema ovom šejhul-islamu je sljedeća: “Znaj da se nazivom širka i kufra nazivaju oni koji ne vjeruju u imamet vođe vjernika i ostalih imama iz njegovog potomstva, te drugima daje prednost u odnosu na njih, a to ukazuje da će oni biti vječno u vatri Džehennema.” (Biharu-ul-Anvar, 23/390.)

Shodno sunnijskom učenju, Ebu Bekr, Omer i Osman su legitimni nasljednici Allahova Poslanika, a učenje o bezgriješnim imamima i vjerovanje u Vilajet, nije nikada bilo dio naše tradicije, stoga, prema riječima ovog velikog muhaddisa, mi smo nevjernici koji će ahiretsku vječnost provesti u Džehennemskim tminama.

Da ne bi bilo neke zabune ili izlika da su ovakve i slične izjave izvučene iz konteksta, pogrešno interpretirane, „šejh-ul-islam” El-Medžlisi se i za to potrudio, pa u govoru o Osmanu kaže da je iz Kur’ana izbacio tri stvari: visoke stepene Alije i njegovih potomaka, pokudu Kurejšija, i pokudu prve trojice halifa, poput “ajeta”: “Da bogdo nisam uzeo Ebu Bekra za druga!” (El- Medžlisi, Tezkiret-ul-eime, str. 49.)

Vrhunac šovinizma je predaja o imaginarnom ši’ijskom Mehdiju koji će se pojaviti pred Sudnji dan, a onda otići u Mekku, a zatim Medinu, gdje ce zatražiti da se iskopaju Ebu Bekr i Omer iz svojih grobova, koji se nalaze pored groba Božijeg Poslanika, a zatim će ih razapeti na osušeno drvo. To drvo će prolistati i razgranati se, pa će odasvud pohrliti svijet da vidi čudo neviđeno, a zatim će Mehdi podijeliti narod u dvije skupine: one koje vole ovu dvojicu i one koji ih proklinju. (Haqq-ul-Yeqin, str. 125.)

Shodno ši’ijskim izvorima, budućnost nam je „crna”, a to potvrđuje i predanje kojim završavam ovaj tekst, bilježi El-Medžlisi u Haqq-ul-Yeqin:

“Kad se pojavi Mehdi, prvo će svesti račune sa sunnijama, naročito s njihovom ulemom, prije nego li sa ostalim nevjernicima, a onda će ih pobiti sve do posljednjeg.”

(Saff.ba)

Print Friendly  Obavezno štivo za svakog muslimana: Istina o vjerovanju šija u BiH pf button both



X