12

Obaveze ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem (Drugi dio)

Na našem sajtu objavljujemo diplomski rad na temu: Obaveze ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Da podsjetimo, u prvom dijelu rada koji je objavljen daje se općenita slika Allahovih poslanikā u islamu, tj., ukazuje se na potrebu slanja poslanikā te svrha i mudrost njihova slanja na Zemlji. Drugi dio rada koji je pred vama, posvećen je posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim posebnostima koje ga odlikuju nad ostalim poslanicima, zatim ummetu Muhammeda, s.a.v.s., i njegovim odlikama, te koje su to obaveze Poslanika, s.a.v.s., spram njegovi sljedbenika.

POSLJEDNJI VJEROVJESNIK MUHAMMED, S.A.V.S.[1]

Muhammed (ar. Muhammed) to jest, onaj koji je mnogo hvaljen, to je particip pasivni od glagola “hammede” što znači hvaliti.[2] Džubejr ibn Mut’im kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je spomenuo svoja imena rekavši: ‘Ja sam Muhammed, ja sam Ahmed, ja sam El-Mahi (Brisač) kojim Allah briše nevjerstvo, ja sam El-Hašir (Sabirač) kod koga će se sabirati ljudi, ja sam El-Akib (Posljednji) poslije kojeg nema više vjerovjesnika.’“[3]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je sin Abdullaha i majke Amine rođen je u Mekki 571. godine po ‘Isāu, alejhis-selam, pripadao je plemenu Kurejš. U svojoj šestoj godini ostaje siroče te o njemu brigu vodi djed Abdulmutalib a poslije njegove smrti amidža Ebu Talib pod čijom će zaštitom i odrasti. Bio je pastir u djetinstvu a u mladosti bavio se trgovinom. Trgovao je za Hadidžu bint Huvejlid koju će oženiti u svojoj 25 godini života, ona je tad imala 40 godina, za vrijeme tog braka nije imao drugih žena osim nje. Hadidža, r.a., mu je rodila šestero djece: Kasima, Abdullaha, Zejneb, Rukajju, Ummu Kulsum i Fatimu, r.a., a Ibrahima mu je rodila Marija, Koptkinja, koju mu je poklonio El-Mukavkis, vladar Egipta u tome vremenu. Sva muška djeca su mu umrla za njegova života, dok su još bili mali. Njegove kćerke također su umrle za njegova života, ali nakon što su odrasle, primile islam i udale se, osim Fatime, r.a., koja je umrla šest mjeseci poslije smrti Muhammeda, alejhi-selam. U toku života imao je dvanaest žena.[4] U mladosti bio je poznat stanovnicima Mekke kao El-Emin (Povjerljivi) zbog izrazito lijepe naravi i odgoja. Ovo se posebno ističe u poznatom događaju oko obnavljanja Ka’be.

Allah, dželle še’nuhu, šalje Muhammedu, alejhis-selam, u njegovoj četrdesetoj godini, meleka Džibraila s prvom objavom[5] i odabire ga svojim posljednjim poslanikom i naređuje da ljudima obznani Kur’an posljednju Božiju objavu. Srž objave je bio poziv u tewhid (monoteizam) i odbacivanje svake vrste širka (mnogoboštva), podsjećanje ljudi na prošle poslanike i njihove narode te greške zbog kojih su stradali. Objašnjavao je ljudima da će nakon smrti biti proživljeni na Sudnjem danu i da će odgovarati za svoje postupke. U samom početku Muhammed, alejhis-selam, je naišao na žestoko odbijanje njegovih sugrađana ovom pozivu, tek nekolicina vjernika se odazvalo pozivu.

Objava Kur’ana trajala je 23 godine i to trinaest godina u Mekki, nakon čega prvi muslimani iseljavaju se u Medinu (Poslanikov grad). U historiji islama ovaj događaj poznat je kao Hidžra koja se desila 622. god., što će biti nova prekretnca za muslimane. Objava u Medini je trajala 10 godina. Medina je postala administrativni centar tadašnje prve islamske države koja je mukotrpno izgrađena od strane najbolje generacije muslimana zajedno s Poslanikom, alejhis-selam. Tu nastaje prva multireligijska zajednica i po prvi put Medinskom poveljom zagarantovana su ljudska prva a sve na osnovu Božijeg zakona objavljenog Njegovom Poslaniku, alejhis-selam. Nakon Hidžre nastupio je niz godina borbe između istine i laži, dobra i zla.

Poslanik, alejhis-selam, zajedno sa svojim ashabima kojih je tad bilo preko deset hiljada 630. godine ulazi u Mekku i oslobađa je od dugogodišnjeg paganstva. Iste godine s mnogo više sljedbenika obavlja Oprosni hadž na kojem je održao hutbu i uputio svim muslimanima vrlo jezgrovit govor u kojem je pojasnio mnoge propise kao što je svetost muslimanske krvi, časti i njihovih imetaka. Na ovom događaju objavljen je i jedan od posljednjih ajeta: Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[6]

Poslije oslobođenja Mekke Poslanik, alejhis-selam, slao je svoje izaslanike u druge krajeve tadašnjeg svijeta da dostave poziv u islam. Tamo gdje je bilo još uvijek prisutno mnogoboštvo i razbojništvo slao je vojsku koja je pokazala najhumaniji vid borbe koju pamti ljudska civilizacija. Poslanik, alejhis-selam, podučavao i upućivao je svoje ashabe da u Allahovu vjeru lijepom riječju i mudrošću pozivaju, što su oni prenijeli na kasnije generacije ummeta.

Završetkom poslaničke misije Muhammed, alejhis-selam, živio je svega još dva mjeseca nakon čega je preselio na ahiret. Ukopan je u Medini 632. godine.[7]

Ovo je ukratko biografija (ar. sira) posljednjeg i najodabranijeg Allahovog poslanika Muhammeda, nek je na njega Allahov mir i spas.

 

Posebnosti Muhammeda, alejhis-selam

Pojam posebnosti (ar. hasisetun/hasais) podrazumijeva sve posebne odlike, svojstva i vrline kojima se neko odlikuje nad ostalim ljudima. Prema tome, ovdje se misli na ono čime je Allah, dž.š., odlikovao najodabranijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Učenjaci kažu da ni jednom od ranijih poslanikā nije data neka vrlina i posebnost, a da Muhammedu, s.a.v.s., nije dato nešto poput toga ili čak bolje.[8]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem., je imao više odlika kojima je bio počašćen od Allaha, dželle še’nuhu, u odnosu na sve druge poslanike i vjerovjesnike, kao i karakteristike u odnosu na sve druge ljude. Ovo su samo neke od njih:

1. Posljednji je Allahov, dž.š., poslanik i vjerovjesnik; Uzvišeni u Kur’anu kaže: Muhammed nije roditelj ni jednom od vaših ljudi; nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.[9] Muhammed, alejhis-selam, za sebe je kazao: “Ja sam posljednji vjerovjesnik. Poslije mene poslanika više neće biti.”[10]

2. Njegovo poslanstvo najavljeno je u ranijim objavama; Svi poslanici od Ādema, a.s., pa do ‘Isā, a.s., nagovještavali su dolazak posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Allah, dž.š., je od svakog poslanika uzeo zavjet da će vjerovati u njega i da će mu biti pomagač: Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: “Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?” – Oni su odgovarali: “Pristajemo!” – “Budite onda svjedoci” – rekao bi On -, “a i Ja ću s vama svjedočiti!”[11]

3. Njegova poslanica upućena je svim ljudima i džinnima; Allah Uzvišeni kaže: Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna![12] Uzvišeni kaže: Reci:”Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: ’Mi smo, doista Kur’an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje – i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati…’“[13] Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha Ensarija, r.a., da je kazao: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Meni je dato pet odlika koje nisu date nikome prije mene: Raniji poslanici su slani pojedinim narodima, a ja sam poslan cjelokupnom čovječanstvu.“[14]

4. Biće zagovornik ljudi na Sudnjem danu i imat će visok stepen u džennetu; Allah, dž.š., kaže: Gospodar tvoj će ti na onome svijetu hvale dostojno mjesto darovati.[15] Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Ja ću na Sudnjem danu biti prvak Ademovog potomstva. Biću prvi čiji će se kabur otvoriti, prvi koji će imati zagovorništvo, i prvi čije će zagovorništvo biti uslišano.“[16] On je vlasnik vesileta, koji će posjedovati samo jedan rob. Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Molite Allaha da mi podari El-Vesile’. Šta je to? Upitaše prisutni. ‘To je najviše mjesto u Džennetu koje ne priliči osim jednoj osobi. Molim Allaha da to budem ja.’“[17]

5. Odlikovan je Kur’anom i najboljim ummetom; Jedna od nezaobilaznih specifičnosti kojom je Uzvišeni Allah, odlikovao Muhammeda, alejhis-selam, jeste časni Kur’an, posljednja Allahova, dželle še’nuhu, knjiga koja je opomena svim svjetovima. To je knjiga koja je mu’džiza i nedostižna je po svom sadržaju i stilu. Sačuvana je od bilo kakvih izmjena i iskrivljavanja koja su zadesila ranije nebeske knjige. Sama po sebi je dovoljna i nije ovisna o ranijim knjigama. U sebi sadrži sve što su sačinjavale ranije nebeske knjige i više. Učinjena je lahkom za pamćenje i objavljena je postepeno u trajanju od dvadeset i tri godine.[18] I što je najvažnije Allah, dž.š., je garantirao da će je (sa)čuvati do Sudnjeg dana, kaže Uzvišeni: Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti![19] Na specifičnost Kur’ana, u odnosu na ranije objavljene knjige, ukazuje i hadis od Ebu Hurejre, r.a.: „Nema nijednog vjerovjesnika a da mu nije dato slično onome u šta je čovječanstvo vjerovalo. A, uistinu, ono što je meni dato jeste Objava i nadam se da ću od svih njih imati više sljedbenika na Sudnjem danu.“[20] Poslanikov, s.a.v.s., ummet je najbolji koji se pojavio na Zemlji, kaže Uzvišeni: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.[21]

Ovo su samo neke odlike posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, od mnogobrojnih koje se spominju u islamskoj literaturi.

 

Ummet Muhammeda, alejhis-selam

Ummet[22] (ar. ummah), u terminološkom smislu ummet je zajednica muslimana bez obzira na njihovu nacionalnu i državnu pripadnost. U jezičkom smislu ovom se riječi označava zajednica/sljedbenici.[23]

Osnova koja objedinjuje sve muslimane i čini ih jednim ummetom je vjera. Islamska ideologija nadilazi sve prirodne razlike – naciju, jezik, boju kože itd. Uvažavanjem te osnove za jedinstvo muslimana, pa i svih ljudi je apsolutna pravda, jer se čovjek dobrovoljno opredjeljuje koju će ideologiju slijediti, dok nema nikakvog udjela koje će nacije i boje kože biti i gdje će se roditi. Država je osnovno sredstvo bez kojeg je nemoguće realizovati većinu islamskih normi i propisa, niti se bez države u potpunosti mogu realizirati njegove osnovne intencije i ciljevi. Prema tome, prelaskom prvih muslimana iz Mekke u Medinu, islamaska zajednica se transformirala iz društvene zajednice u političku, tj., iz ummeta u državu.[24]

Pravna uspostava islamskog ummeta desila se potpisivanjem Medinske povelje gdje se kaže u čl. 1 Oni čine jednu zajednicu (el-umma) izvan ostalih ljudi. Odnosno, vjernici koji učestvuju u formiranju islamskog društva (el-umma) čine vjersku, političku, društvenu i ekonomsku cjelinu, neovisno od drugih zajednica. Prvi dio Povelje jasno potencira prirodno savezništvo muslimana, bez obzira na ostali svijet. Dok u drugom dijelu povelje muslimani nude mir, razumijevanje i poštivanje vjerskih i kulturnih posebnosti, kao osnovu na kojoj će graditi svoje odnose sa nemuslimanima. Treći dio sadrži najvažnije odrednice za islamsko društvo, četvrti sadrži etičke norme i zakonske propise u čijem se duhu treba odvijati praksa.[25]

Zanimljivo je da riječ ummetun, u svojoj semantičkoj osnovi nosi korijen gl., emmeme od čega nastaje riječ ummun (majka). Ova veza riječi nosi i simboliku u kojoj razaznajemo ideju da se prema ummetu (zajednici vjernika okupljenih u vjeri u jednog Boga Allaha, dž.š.) trebamo odnositi onako kako se odnosimo i prema rođenoj majci, potom, iz ovih riječi izvire snažna poruka: u krilu Zajednice vjernika osjećamo se sigurnim i bezbrižnim isto onako kako nam taj osjećaj daruje toplo majčinsko krilo.[26]

Prednost pripadnika ovog ummeta je to što ih je Uzvišeni Allah oslobodio tereta i teškoća koje su imali raniji narodi. Kaže Uzvišeni: On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao…[27] Govor Uzvišenog: On vas je izabrao, tj. u odnosu na ostale narode Allah vas je odabrao, odlikovao vas, dao vam prednost i počastio vas najčasnijim poslanikom i najsvršenijim vjerozakonom, i u vjeri vam ništa teško nije propisao, tj. nije vam stavio u zadaću ono što bi vam bilo teško a da vam nije dao nekakvu lakšu mogućnost i izlaz.[28]

Od posebnosti kojima je Allah, dželle še’nuhu, odlikovao ovaj ummet je i to što im je propise vjere usavršio i blagodati svoje prema njima upotpunio.

Uzvišeni Allah kaže: Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[29]

Muslimanski ummet Allah, dželle še’nuhu, učinio ga je najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete![30] Pa ko se u ummetu okiti navedenim osobinama, on ulazi u ovaj krug ljudi, ko želi da spada u ovaj narod neka ispuni Allahove uvjete! Ovaj ajet odnosi se na cio ummet i na svako vrijeme, a najbolje vrijeme bilo je vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovi ashaba, zatim onih koji su ih slijedili.[31]

Uzvišeni Allah kaže: I tako smo od vas stvorili‚ pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.[32] Pored, u ajetu navedenog značenja, ummetun vesatun[33] često se upotrebljava i značenje najboljom zajednicom, najodabranijom zajednicom, zajednicom srednjeg puta.

Ova riječ je upotrebljena kao pohvalno svojstvo u odnosu na pokuđena svojstva koja sredinu opkružuju: pretjeranost s jedne, i manjkavost s druge strane.[34]

Uzvišeni kaže: …da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Tj., On vas je učinio pravednom i odabranom zajednicom koja je poznata po svojoj pravednosti među drugim zajednicama. Da biste vi bili na Sudnjem danu svjedoci protiv ostalih ljudi, jer će tada sve zajednice priznati njenu prednost nad svakom od njih, pa će zbog ovoga biti primljeno njihovo svjedočenje protiv njih na Sudnjem danu.

Prema tome Allah, dž.š., učinio je ovu zajednicu (ummet) zajednicom sredine time što ju je odlikovao najsavršenijim propisima, najboljim metodama i najjasnijim pravcem.[35]

Mnogobrojne su prednosti i olakšice ummetu koje se ne mogu sve ni pobrojati kao npr.: dozvoljen je ratni pljen, saffovi su poput saffova meleka, tejemumm i klanjanje na zemlji, počašćen petkom i trenutkom u njemu kad se dova prima, post dana Arefata i dana ašure, skupina od njega će ustrajati na istini i neće se složiti na zabludi, počašćeni su Havdom i Kevserom, prvi će preći Sirat-ćupriju, prvi će ući i najviše će ih biti u džennetu, itd.[36] Uzvišeni Allah kaže: pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?![37]

Obaveze Poslanika, alejhis-selam, spram njegovi sljedbenika

Obaveze posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema njegovom ummetu kojima ga Uzvišeni Allah duži ne razlikuju se mnogo od obaveza ranijih poslanikā.

1. Obaveza dostavljanje poslanice; Jedno od vjerovjesničkih svojstava, kao što je poznato, jeste i teblig, tj. svi Božiji vjerovjesnici i poslanici su tačno i vjerno dostavili i prenijeli od svoga Gospodara ono što im je bilo objavljeno ili naređeno. Muhammedu, alejhis-selam, naređuje se: O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga,  ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu.[38] Na Oprosnom hadžu Allahov Poslanik, između ostalog, upitao je: „Jesam li vam prenio?“ Prisutni su odgovorili: „Jesi, svakako!“ Onda je Poslanik, alejhis-selam, nastavio: „Allahu, Bože moj, Ti (mi) budi svjedok!“[39]

2. Objašnjavanje (praktična primjena) poslanice; Muhammed, alejhis-selam, je dvadeset i tri godine koliko je trajala njegova poslanička misija, maksimalno radio na izvršenju povjerenog mu zadatka. Koristio je svaki momenat i svaku priliku da nekome nešto prenese, objasni ili praktično pokaže. Činio je to postupno onako kako bi koji kur’anski ajet bio objavljen. Objasnio je i pokazao kako se primjenjuje ono što je sadržano u Kur’anu. Bez hadisa, (riječi i djela Poslanika)[40] nije moguće upoznati pravi smisao i suštinsko značenje kur’anskog teksta. Kaže Uzvišeni: On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.[41] To vidimo u svim dobrim djelima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio, u načinu na koji je prenio islamske principe i uveo ih u praksu.

3. Usavršavanje moralnih vrijednosti; O Muhammedovom, alejhis-selam, moralu svjedoči Uzvišeni Allah u Kur’anu: A ti (Muhammede) si zaista najljepše ćudi.[42] A sam Muhammed, a.v.s., je kazao: „Poslan sam da usavršim plemenite naravi (kod ljudi)“[43] U nastojanju da na najpotpuniji način ispuni zadaću Vjerovjesnika islama, Muhammed, s.a.v.s., je u određenom smislu iskusio puninu svega onoga što je u domeni ljudske naravi. Praktično, nije postojao niti jedan aspekt života kojeg Muhammed, s.a.v.s., nije iskusio, bilo da su u pitanju teška životna iskušenja ili svakodnevne životne radosti. Muhammed, s.a.v.s., jeste posljednji Poslanik i univerzalni primjer ljudskog ponašanja, ali nije bio nikakav nadčovjek. Smijao se i plakao, radovao i tugovao, kao i svaki drugi čovjek, a od svega na svijetu najviše je Allaha, svoga Stvoritelja volio, molitvu obavljao i o čovjeku brinuo.[44] Alija, r.a., je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s.., je bio uvijek nasmijan, blage naravi i ljubazan. Nije bio grub, ni okrutan. Nije prekomjerno dizao glas, nije bio razvratnik, nikoga nije sramotio, niti je bio hvalitelj. Uvijek se klonio: prepirke, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče. Nikoga nije kudio niti sramotio, govorio je samo ono za što se nadao sevabu (nagradi na onom svjetu).“[45]

4. Blagost prema vjernicima i zauzimanje za njih na Sudnjem danu; Kaže Uzvišeni: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.[46] Ebu Hurejre, a., prenosi da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Svaki vjerovjesnik je imao pravo na dovu (koja je primljena kod Allaha, dž.š.), a ja želim da, ako Allah da, svoju dovu sačuvam           (i iskoristim je prilikom) šefa’ata (zauzimanja) za svoj ummet na Sudnjem danu.“[47]

5. Uspostavljanje Allahove vjere strpljenje i borba na tom putu; zadaća Poslanika, alejhis-selam, bila je strpljivost u dostavljanju vjere, dakle bez prisile, Uzvišeni kaže: U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude![48] To znači, ne prisiljavajte nikog da uđe u vjeru islam, jer on je očit i jasan, njegova značenja i dokazi su očevidni, pa nema potreba da se iko prisiljava da uđe u vjeru. Naprotiv koga Allah uputi u islam, čija prsa raširi i pogled prosvijesti, taj će u njega potpuno svjesno i s jasnoćom ući, a čije srce Allah zaslijepi i zapečati mu sluh i vid, njemu nema koristi od ulaska u vjeru pod pritiskom i silom.[49]

Muhammed, s.a.v.s., i njegovi ashabi podnosili su neviđene patnje i bol od strane idolopoklonika Mekke. Zato su se grupe muslimana iseljavale iz Mekke prvo u Abesiniju a kasnije i svi u Jesrib (Medinu) napuštajući svoje domove i imetake zbog slobode izražavanja vjere. Ni u Medini muslimani nisu bili ostavljeni na miru, stoga Allah, dž.š., odobrava borbu: Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan -one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.[50]

Ajet je eksplicitan o opravdanosti objave rata radi osiguranja i zaštite slobode vjerovanja i muslimana i nemuslimana kako bi se uspostavio red i blagostanje na Zemlji. Ajet jasno kaže da nije borbe vjernika protiv nasilnika i tirana porušene bi bile sve bogomolje. Također, treba zapaziti da se u ajetu spominju prije nemuslimanske, nego muslimanske bogomolje s ciljem da se istakne važnost slobode vjerovanja za sve konfesije i vjere, i da se kaže da su muslimani ti koji se moraju boriti i braniti to pravo za sve ljude.[51]

Abdullah ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi, sve dok ne budu svjedočili da je samo Allah Bog i da je Muhammed Allahov Poslanik, klanjali namaz i davali zekat. A kada to učine, zaštitili su od mene svoje živote i imetke, izuzev kada se ogriješe o propise islama, a Allahu će polagati račun.“[52]

Allah dž.š., naređuje i Poslaniku, s.a.v.s., da se bori makar i sam bio, samo da bi očuvao misiju zbog koje je odabran: Zato se bori na Allahovu putu, pa makar sam bio, a podstiči i vjernike; Allah će zaustaviti silu onih koji ne vjeruju, Allah je jači i kazne Njegove su strožije.[53]

Sila u islamu je korištena u vidu odbrane islamske ideologije, države, njenih stanovnika, štićenika, saveznika, ustava (ar. šeri’ata) na čijim je temeljima osnovana zajednica. Vođena je borba (ar. džihad)[54] protiv onih nasilnika koji nisu dozvoljavali slobodu vjeroispovjesti, dostavu vjere drugim ljudima, izdajnicima ugovora i saveza…

Svakako borba (ar. džihad) ima svoje propise zato Allah, dž.š., kaže: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prekoračujtete granice!  Allah, doista, ne voli one koji prekoračuju granice.[55] Allah Uzvišeni strogo potcrtava ali ne prekoračujtete granice, u to spada svaki zabranjen čin, kao što je: zlostavljanje, osveta, ubijajnje žena, djece, starijih osoba, uznemiravaje monaha u njihovim samostanima i uništavanje usjeva. Allah Uzvišeni kaže, ako se oni okanu idolopoklonstva u kome se nalaze i borbe protiv vjernika, onda ih ostavite na miru. Onaj koji se nakon toga protiv njih bude bude borio, nasilnik je.[56]

Islam je obavezao sljedbenike vojnom obavezom i zadužio ih odbranom države. Od tih dužnosti su oslobođeni nemuslimani, iako žive u okrilju islamske države. Zato što je islamska država vjerska (ideološka), država koja počiva na principu i ideji. Normalno je da se za to nemusliman neće boriti (jer ne vjeruje u ispravnost načela islama). Zbog uživanja tolerancije od strane muslimana, nemuslimani su plaćali džizju, što je znak pokornosti islanskom zakonu i novčana protunaknada za vojnu obavezu kojom nisu zaduženi i zato su je plaćali samo muškarci sposobni za borbu, a nisu je plaćali sakati, žene, djeca, starci, svećenici i monasi.[57]

Kur’an je spomenuo zadaću zadnjeg poslanstva, Muhammed el-Gazali u svom djelu Vjerovjesnikov sunnet to sumira na slijedeći način: 1. kazivanje Objave ili kazivanje jasnog puta kojim će muslimani ići; 2. odgoj ummeta unapređivanjem njegovih plemenitih vrlina; 3. određivanje pojedinačnih propisa koji su došli u ovoj Knjizi.

Ove tri trećine čine osnovne dijelove poslanice koju je ponio najveći od vjerovjesnika, a kojom je oživio naslijeđe svojih prethodnika, zaštitio svijet od materijalističke filozofije i ljudskih hirova.[58]

 

Nastavit će se inšallah…

 

 

[1] Muhammed, s.a.v.s., (ar. sallallahu alejhi ve sellem), Allahov mir i spas neka je na njega.

[2] Pogledaj: Teufik Muftić, Rječnik arapsko-bosanski, str. 328.

[3] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/68, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 1590.; Et-Tirmizi, Vrline Allahovog Poslanika, a.s., Poglavle O imenima Allahovog Poslanika, a.s., str. 123, hadis br. 222.

[4] „Muhammed je do svoje 49 godine bio oženjen Hatidžom, s kojom je živio dvadeset i četiri godine, sve do njezine smrti. Nakon Hatidžine smrti Muhammed se oženio s više žena, od kojih su sve osim jedne bile udovice. Neke je brakove sklopio kako bi učvrstio političke saveze, šta je bilo u skladu s tadašnjim običajima u arapskih starješina. Druge je pak brakove sklopio sa ženama svojih drugova koji su poginuli u borbi. Tim je ženama bila potrebna zaštita.“ John L. Esposito, Što bi svatko trebao znati o islamu, prev. N. Kahteran i I. Koprek, str. 32.

[5] Prva objava Muhammedu, a.s.: Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. Kur’an, Al-‘Alaq, 1-5.

[6] Kur’an, El-Ma’ide, 3.

[7] Više o ovoj temi pogledati: En-Nedewi, Život Božijeg Poslanika, s.a.v.s., Tuzla: 2004.; El-Mubarekfurij, Zapečaćeni džennetski napitak, Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, 1998. god.; Safvet Halilović, Sira – životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, Novi Pazar: El-Kelimeh i IPF Zenica, 2007.

[8] Pogledaj: Fuad Sedić, Posebnosti Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog ummeta, str. 7.

[9] Kur’an, El-Ahzab, 40.

[10] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/13, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 1527.

[11] Kur’an, Ali ‘Imran, 81-82.; Ibrāhim, a.s., je dovio podižući Ka’bu za stanovnike Mekke da im da poslanika od njih, Kur’an, El-Bekare, 129.; Mūsā, a.s., je nagovještavao dolazak Muhammeda, s.a.v.s.: Kur’an: El-A’raf, 157., ‘Isā, a.s., je u svojoj misiji nagovještavao dolazak posljednjeg Poslanika, s.a.v.s.: Kur’an, Es-Saff, 6.

[11] Kur’an, Ali Imran, 81.

[12] Kur’an, Sebe’, 28.

[13] Kur’an, El-Džinn, 1-2.

[14] Salih Indžić, Zbirka Poslanikovih hadisa, 47/319, Poglavlje Allahov Poslanik, s.a.v.s., hadis br. 875.

[15] Kur’an, El-Isra, 79.

[16] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/11, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 1524.

[17] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/358, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 3868.

[18] Fuad Sedić, Posebnosti Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog ummeta, str. 54.

[19] Kur’an, El-Hidžr, 9.

[20] Ahmed Mehmedović, Tako je govorio Muhammed Resulullah, Poglavlje Objava, str. 19.

[21] Kur’an, Ali Imran, 110.

[22] Ummet (ar. ummah), narod, društvo,“nacija“ islama koja nadilazi etničke i političke definicije. Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović, str. 598.

[23] Značenje riječ ummet, http://www.rijaset.ba/, 08 Avgust, 2007., Enes Ljevaković

[24] Pogledaj: Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, str. 586.

[25] Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi, 621., god., i poslije Hidžre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopćen i usmen. Želio je da, poslije ustaljenja u Medini, (623. god., 1. g.H.), sve to ”na papir” stavi, a razlog je da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dužnosti, kroz ustav i zakon. Dokument sačinjen između Poslanika i nemuslimana Medine, poznat kao Medinska povelja, prvo je formalno utjelovljenje principa tolerancije. Više o temi pogledaj: A. Muratović, Medinska povelja i ljudska prava, str. 12-14., 75., 144.

[26] Almir Fatić, Zajednica središnjeg puta, Preporod, 2000, br. 21/694, str. 21.

[27] Kur’an, El-Hadždž, 78.

[28] Er-Rifa’i, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 22 El-Hadždž/Hadž, str. 884.

[29] Kur’an, El-Maide, 3.

[30] Kur’an, Ali Imran, 110.

[31] Pogledati: Er-Rifa’i, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 3 Ali Imran/Imranova porodica, str. 221-223

[32] Kur’an, El-Bekare, 143.

[33] Riječ vesatun ”srednji, središnji, ugledni” znači isto što i ”najbolji, odabran”.; Er-Rifa’i, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 2 El-Bekare/Krava, str. 103.; Središte muslimanskog ummeta Kur’an ističe i u ajetima:  “i oni koji, kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67.); “Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga.” (El-Isra, 110.).

[34] Muhammed b. Alijj b. Ibrahim el-‘Arfedž, Ljepote islama, prev. H. Ahmetović, str. 22.

[35] Muhammed Nesib er-Rifa’i, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 2 El-Bekare/Krava, str. 103.

[36] Više o temi pogledati: Fuad Sedić, Posebnosti Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog ummeta, Bihać: IPA, 2005.

[37] Kur’an, Er-Rahman, 16.

[38] Kur’an, El-Ma’ide, 67.

[39] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/597, Poglavlje o hadžu, hadis br. 707.

[40] Hadis (ar. hadis), terminom hadis označava se govor, vijest, događaj. U hadiskoj nauci riječ hadis kao stručni izraz odnosi se na tradiciju koja se tiče Poslanikvih, s.a.v.s., riječi i djela onako kako su ih prenijeli njegovi ashabi. Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović, str. 177.

[41] Kur’an, En-Nedžm, 3-4.

[42] Kur’an, El-Kalem, 4.

[43] Salih Indžić, Zbirka hadisa, Poglavlje o Ahlaku, hadis br. 522., str. 208., hadis je sahih.

[44] Mirza Mešić, Zašto muslimani vole i slijede Muhammeda, a.s., Preporodov-Journal, br. 146, str. 46-47.

[45] Pogledaj: Et-Tirmizi, Vrline Allahovog Poslanika, prev. H. Omerspahić, hadis br. 203, str. 112.; Ebu Gudde, Poslanik kao učitelj, prev. B. Makić i E. Ujkanović, hadis br. 11., str. 33.

[46] Kur’an, Ali ‘Imran, 159.

[47] Malik ibn Enes, Muvetta, 2/315., prev. Hamid Indžić, Poglavlje o zagovorništvu, hadis br. 907.

[48] Kur’an, El-Bekare, 256.

[49] Muhammed Nesib er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 2 El-Bekare/Krava, str. 168.

[50] Kur’an, El-Hadždž, 39-41.

[51] Admir Muratović, Medinska povelja i ljudska prava, str. 124.

[52] Ez-Zubejdi, Buharijina zbirka hadisa – sažetak, br. 24., str. 23.; En-Nevevi, Rijadussalihin, br. 300, str. 390

[53] Pogledaj ajete o borbi: Kur’ana, En-Nisa’, 84., El-Bekare, 193., El-Enfal, 61., El-Mumtehine, 8.

[54] Džihad kao svojstveni vid borbe protiv nevjernika i napadača je u normativnim uvjetima stroga obaveza zajednice muslimana (fardi-kifaje). Međutim, svakome koga u džihad pozove vladar (halifa), to postaje lična obaveza (fardi-‘ajn).; Pogledaj: Ebu Bekr Džabir el-Džezairi, Put pravog muslimana, knjiga 2, str. 6.

[55] Kur’an, El-Bekare, 190.

[56] I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje. Kur’an, El-Bekare, 193. Pogledaj: Muhammed Nesib er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 2 El-Bekare/Krava, str. 126.

[57] Pogledaj: Admir Muratović, Medinska povelja i ljudska prava, str. 104-105.

[58] Pogledati: Muhamed el-Gazali, Vjerovjesnikov sunnet, str. 131.

Print Friendly  Obaveze ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem (Drugi dio) pf button both



X