Obaveze ummeta prema Poslaniku, s.a.v.s. (3. dio)

Piše: Nihad Silić

Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima mnogobrojna prava kod svog ummeta, a od obaveza ummeta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, najvažnije koje bi trebali da se znaju i primjene su:

– istinsko vjerovanje (ar. iman) u njega, sallallahu alejhi ve sellem, koje se potvrđuje kako riječima tako i djelima; zatim, vjerovanje i potvrđivanje svega sa čim je on, sallallahu alejhi ve sellem, došao;

– obaveznost pokornosti i upozorenje na neposlušnost prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem; obaveznost prihvatanja njega kao sudije u sporovima uz zadovoljstvo sa njegovim presudama;

– očuvanje ummeta (islamske države) i šeri’ata (zakona i ustava) koje je, Allahovom voljom i pomoći, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio na Zemlji

– ljubav prema njemu više nego prema samome sebi, prema porodici, imetku i djeci, pa i svim ljudima; ljubav prema njegovoj porodici (ar. ehli bejt) i drugovima (ar. ashabi);

– poštovanje, uvažavanje njega, sallallahu alejhi ve sellem, pomaganje njegove vjere i odbrana njegove časti i njegovog sunneta; obavezno donošenje salavata.

– davanje stepena koji mu, sallallahu alejhi ve sellem, dolikuje, bez pretjerivanja ili uskraćivanja; slijeđenje i prihvatanje njega kao uzora i primjera u svim stanjima.

 

OBAVEZA VJEROVANJA U VJEROVJESNIŠTVO

Musliman je dužan da vjeruje u sve poslanike bez da sumnja u bilo kojeg od njih. Način na koji potvrđujemo vjerovanje u posljednjeg Allahovog Poslanika, alejhis-selam, jeste izgovaranje kelimeišehadeta.[1] To su najveličanstvenije riječi u islamu i riječi kojima se iskazuje krajnja bogobojaznost i iskrenost. To je najčvršća veza, temeljni ugovor, ključ islama i spas od nevjerstva. Ko srcem u njih vjeruje i praktično pokaže svoju vjeru, spasit će se od džehennemske vatre na drugom svijetu i ući će u džennet.

Kaže Uzvišeni Allah: Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju![2]

Dužni smo vjerovati da je Muhammed bin Abdullah, s.a.v.s., Allahov vjerovjesnik i poslanik i Njegov odabrani rob; da nikada nije obožavao kipove, da nijednog momenta nije učinio širk Allahu, dž.š., i da nikada nije počinio ni veliki ni mali grijeh. I vjerujemo da je on posljednji Poslanik, jer nam o tome govori Kur’an i vjerodostojni hadis.[3]

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.[4]

Vjerovanje u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ustvari je vjerovanje i potvrđivanje njegovog poslanstva. Vjerovanje da ga je Allah, dželle še’nuhu, poslao i džinnima i ljudima, vjerovanje i potvrda svega sa čime je došao i šta je govorio. Kada se vjerovanje u njega, potvrdi srcem i izgovorom šehadeta jezikom, te kada se to sve praktično ispolji djelima to se može smatrati istinskim vjerovanjem (ar. iman) u njega.

Muhammed, s.a.v.s., je posljednji vjerovjesnik, vođa bogobojaznih, prvak poslanikā. On je miljenik Gospodara Svjetova. Svaka tvrdnja o poslanstvu poslije Muhammeda, s.a.v.s., je zabluda i slijeđenje strasti.[5]

Ebu Musa el-Ešari, r.a., veli da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće ni jedan čovjek, bio on Kršćanin ili Židov, čuti za mene, a potom ne povjerovati u me i moje poslanstvo, a da ne dospije u Džehennem.“[6]

Vjerovanje u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se upotpunjuje sljedećim stvarima: Poznavanje loze poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog životopisa (ar. sira); Vjerovanje u ono čime nas je on obavjestio; Izvršavanje onoga što nam je naredio; Ostavljanje onoga što nam je zabranio i obožavanje Allaha onako kako je on to činio; Čvrsto ubjeđenje da je on poslan ljudima i džinima koji su ga dužni slijediti; Vjerovanje da je on najbolji Poslanik i pečat svim poslanicima; Vjerovanje da ga je Allah, dž.š., pomogao najvećom mu’džizom, a to je Kur’an, Vjerovanje da je on u potpunosti dostavio Objavu, savjetovao svoj ummet, ukazivao na dobro i sam ga radio, upozoravao na zlo i sam ga se klonio; Vjerovati da prije poslanstva nije obožavao lažna božanstva, te da su ga krasile mnogobrojne plemenite osobine, neka je Allahov salavat i selam na njega.

Jedan od ogranaka imana u Poslanika, s.a.v.s., jeste i da musliman vjeruje da su ranije objave nagovjestile njegovo, s.a.v.s., poslanstvo. Pod prijašnjim objavama podrazumijevam svjedočenja u Tevratu, Indžilu i drugim prijašnjim objavama koje su kazivale o istinitosti Poslanika, s.a.v.s., i o njegovoj najvećoj mu‘džizi (Kur’anu). Uzvišeni je o tome rekao: On je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih…[7] Uzvišeni kaže da je spomen ovog Kur’ana i ukazivanje na njega bilo prisutno u knjigama prethodnika, koje su objavljene njihovim poslanicima. Muhammed, s.a.v.s., spomenut je u prijašnjim knjigama, kao što to Uzvišeni kaže: …onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze…[8]

Nakon primanja poslanstva u svojoj četrdesetoj godini, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je svoj narod pozivao u Istinu punih dvadeset i tri godine. Potvrdio je istinitost  prijašnjih poslanikā. Bio je ustrajan na tom putu, želeći da ljude usmjeri i izvede iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, da ih izvede iz tmina zablude na svjetlo upute. Ostavio je iza sebe neiskrivljenu Knjigu i praktičan primjer nje same kroz svoj vjerodostojan sunnet.

OBAVEZA POKORAVANJA

Sve Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi koje se odnose na uputu čovječanstva nesumnjivo su dio objave od Gospodara svjetova. Vjerovanje u ovu činjenicu povlači za sobom nužnost pokoravanja Poslaniku, s.a.v.s., u svemu onome što nam je naredio. Dakle, sve njegove naredbe nalaze se na stepenu obaveznosti. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: „Kad vam nešto kažem od Allaha, onda to prihvatite, jer ja ne griješim u prenošenju od Allaha.“[9] Ispravno shvatanje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi i postupanje po njima priskrbit će nam Allahovu ljubav kojoj kao vjernici zasigurno svi težimo.

Obaveza je pokoravati se Poslaniku, s.a.v.s., u onome što je naredio a ostaviti ono što je zabranio. Ovo proizilazi iz drugog dijela šehadeta Muhammedu Resulullah. Allah, dž.š., je u mnogim ajetima naredio pokoravanje Njemu, Uzvišenom. Nekad, Allah dž.š, pokoravanje Sebi poistovjećuje sa pokoravanjem Njegovom Poslaniku, rekavši: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnima između vas! A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše![10] Ajet ukazuje na one koji su nosioci šehadeta da im on nije dovoljan osim uz pokornost Allahu, dž.š., zatim pokornost Njegovom Poslaniku, te onima koji su predpostavljeni drugim muslimanima a odnosi se na: vladare i njihove zamjenike, vojskovođe, kao i na učenjake (ar. ulemma). Allah nas podsjeća da ukoliko dođe do neslaganja da se vratimo Njemu tj., Kur’anu zatim da se podsjetimo Poslanikovih riječi i postupaka (hadis i sunnet). Na kraju ajeta Allah govori da je to osobina onih koji vjeruju u Njega, koji vjeruju u drugi svijet i obračun za djela, te takav postupak je bolji.[11]

Allah, dž.š., kaže: Ko se pokori Poslaniku, pokorio se i Allahu, a ko glavu okrene, pa Mi te nismo poslali da im čuvar budeš![12]

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., koji kaže da je Al­lahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko mi se pokori – pokorio se Allahu. Ko mi bude neposlušan – taj je neposlušan Allahu. A ko se pokori mome emiru – pokorio se meni! A ko bude neposlušan mome emiru – taj je neposlušan meni!“[13]

Allah Uzvišeni, prijeti onima koji su nepokorni Njegovom Poslaniku, u skladu sa slijedećim ajetom: Ne smatrajte Poslanikov poziv upućen vama kao poziv koji vi jedni drugima upućujete; Allah sigurno zna one među vama koji se kradom izvlače. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.[14] Tj. smutnja koja ih može zadesiti jeste nevjerstvo, licemjerstvo, novotarija, ili bolna kazna na ovome svijetu, ili ubistvo ili kazna zatvora, ili bilo koja ovodunjalučka kazna. [15]

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je čuo Allahovog Posanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ono što vam zabranim, prođite ga se. Ono što vam naredim, izvršite koliko možete. One prije vas su uništila brojna pitanja i protivljenje njihovim poslanicima.“[16]

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Svi moji sljedbenici će ući u Džennet, osim onih koji ne htjednu. Neko reče: ‘A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?’ Ko mi se bude pokoravao, taj će ući u Džennet, a ko mi se suprotstavi, odbit će! Odgovori on.“[17]

Kada Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto narede, onda nema sumnje da je u tome dobro, jer Allah dželle še’nuhu., je Taj koji je stvorio čovjeka i On najbolje zna šta je dobro za njega, a šta nije, i vjernici bi trebali da se pokore Allahovoj naredbi, vidjeli oni u tome mudrost i korist ili ne.

Uzvišeni kaže: Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.[18]

Onaj koji je poslao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ljudima obznani i pojasni vjeru nadahnuo ga je i osnažio i potpomagao časnim melekima kako bi jasno i precizno ljudima dostavio ono što mu Gospodar njegov zapovijeda. Pokoravanje Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, naredbama vjernička je dužnost koja će im u konačnici priskrbiti dobro te ih učiniti da budu od onih koje Allah voli, a ka tome dakako teže svi iskreni vjernici.

 

OBAVEZA PRIHVATANJA PRESUDE

Suština vjerovanja (ar. iman) predstavlja zadovoljstvo Allahom, dž.š., kao Gospodarom, islamom kao vjerom, Muhammedom, s.a.v.s., kao vjerovjesnikom i poslanikom,[19] a odatle proističe pokornost, poniznost, podređenost i potpuna predanost. Tjeskoba u prsima, sumnje u srcima i odanost strastima duše su manifesti licemjerstva.

Uzvišeni kaže: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju![20] Zadovoljstvo šeri’atskim propisima je obaveza, to je osnova islama i temelj imana, pa je obaveza svakog muslimana da bude zadovoljan s time, bez ikakve dvojbe, tjeskobe, muke ili odbijanja.[21]

Allah, dž.š, je poslao Svoga Poslanika, s.a.v.s., sa najboljim propisima; objavio mu je najbolju Knjigu; poslao ga najboljem ummetu, pa im je usavršio vjeru i prema njima upotpunio blagodat. Allah, dž.š, neće primiti ništa osim islama s kojim je došao a ako neko bude tražio nešto drugo mimo njega, neće mu biti prihvaćeno.[22]

Sama potčinjenost i predanost nisu dovoljne sve dok ne budu iz samoga srca i zadovoljstva, smireno i dragovoljno. Presuda koju je Allah, dž.š., objavio, donosi Allahovo zadovoljstvo i sreću na oba svijeta. Onaj ko je izvršava i zadovoljan s njom bude, uistinu je vjernik! Koji će biti s onima koji su uspjeli i postigli ono što žele.

Allah, dž.š, kaže: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti![23]

Uzvišeni kaže: Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – oni će uspjeti.[24] Presuđivanje se, nakon njegove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, odnosi na presude na osnovu njegovog sunneta i šerij’ata, koje su prenijele prve genaracije ummeta na čelu s pravednim halifama (ar. hulefai rašidin).

 

OBAVEZA SLIJEĐENJA SUNNETA

Sunnet (ar. sunnah)[25] je ono što su Poslanik, a.s., i njegovi ashabi ustaljeno radili, odnosno to je termin nasuprot terminu bid’at (novotarija). U terminologiji islamske jurisprudencije, sunnet je sve ono što je došlo od Poslanika, a.s., kao riječi, djela ili odobravanja, a ne spada u Kur’an i nema specifikum nadnaravnosti (i’džaz).[26] Sunnet je praktični komentar Kur’ana i realna i ujedno idealna primjena islama jer je Poslanik, s.a.v.s., bio intrepretirani Kur’an i otjelovljeni islam. Sunnet, naime, obuhvata tjelo, um i duh. On objedunjuje javno i skriveno, uključuje riječi, akte i namjeru.[27]

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Dužni ste se pridržavati moga sunneta i sunneta mojih nasljednika koji su na Pravom putu. Čuvajte se novotarija u vjeri, jer unošenje bilo kakve novotarije vodi u zabludu.”[28] Vjernik mora razlučiti svjetlo Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta od svega što nije sunnet, izvorni islam od novotarija, i duh vjere od običaja. Poslanik, s.a.v.s., ponosit će se sa nama kad se budemo trudili da što više u praksu sprovodemo ono čemu nas je poučavao i u šta je svijet pozivao.

Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno a ne bude iskreno, sve dok ne bude i ispravno i iskreno. Iskreno učinjeno djelo znači, učinjeno u ime Allaha, dž.š., a ispravno znači urađeno po sunnetu Poslanika, s.a.v.s.

Od najbitnijih Poslanikovih metoda u podučavanju bilo je lijepo ponašanje i moralne vrline. Kada bi Poslanik, s.a.v.s., htio nešto da preporuči ashabima da urade, prvo bi sam to uradio, pa bi ljudi, povodeći se njim, postupili onako kako su vidjeli da je Poslanik, s.a.v.s., uradio. Njegovo ponašan je bilo je Kur’an; bio je visokog morala i Allah dž.š., ga je učinio uzorom ljudima.

Uzvišeni kaže: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.[29] Bez sumnje, praktično podučavanje jače djeluje na čovjeka i efikasnije je, djelotvornije djeluje na razum i pamćenje, vodi oponašanju i slijeđenju, od teoretskog podučavanja.[30]

Da bi vjernici postigli Allahovu ljubav, On im je pojasnio način kako da stignu do tog cilja. Uzvišeni Allah kaže: Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – A Allah prašta i samilostan je.[31] Shodno prethodnom ajetu, Uzvišeni Allah je pokoravanje i slijeđenje Poslanika, s.a.v.s., učinio sredstvom zadobijanja Allahove ljubavi i uzrokom opraštanja grijeha.

Slijedeći Poslanikov, a.s., primjer u svim životnim situacijama, mi, ustvari, značajno smanjujemo mogućnost pogrešaka u postupanju. Naime, Poslanik, a.s., nije se ponašao u životu shodno svojim željama i prohtjevima, već shodno Allahovoj, dž.š., koncepciji s kojom je On isključivo zadovoljan. To najbolje ilustrira hadis koji prenosi Abdullah b. Mes’ud, r.a.: „Moj Gospodar me odgojio i najbolji mi odgoj dao!“ Otuda je slijeđenje Poslanika, a.s., postalo pretpostavkom pokoravanja samom Gospodaru svemira svih nas.[32]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na obaveznost slijeđenja njegovog sunneta, pogotovo u vrijeme kada dođe do razilaženja među ljudima. A mi smo upravo svjedoci tog vremena. U isto vrijeme, Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na to da svako ostavljanje i udaljavanje od njegovog sunneta i prihvatanje novotarija u vjeri vodi u zabludu. Poslanik nas je obavijestio da će biti i onih koji će na njega lagati.

Mugire b. Su’be, r.a., je rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Laž na mene nije kao laž na nekog drugog. Ko slaže na mene neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.“[33]

Pa, na osnovu ovoga, ko god traži uputu mimo pravog izvora Allah, dž.š., će ga u zabludi ostaviti. Izvori šerij‘ata su Allahova Knjiga i sunnet Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i nijedno od to dvoje ne može bez drugog. Značenje i namjera Kur’ana se ne može znati, osim kroz sunnet i pojašnjenje ashaba.

Ibn Mes’ud, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nijedan Poslanik, kojeg je Allah poslao prije mene, nije bio a da nije imao od svoga naroda havarijune (drugove i pomagače),[34] koji su se držali njegovih sunneta, i slijedili njegova naređenja i uputstva…“[35]

Džabir, r.a., prenosi da bi Poslanik, s.a.v.s., govorio na hutbi: „Najistinitiji govor jeste Allahova knjiga. Najbolji put je put Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Najgore stvari su uvedene stvari u vjeru, svaka uvedena stvar jeste novotarija, svaka novotarija je zabluda“[36]

Svi oni koji su bili i ostali istrajni u slijeđenju sunneta i udaljavali se od uvođenja novotarija, u bilo kojem prostoru i vremenu, oni se nazivaju jednim imenom: Ehlu Sunnet vel-Džema’at[37] (sljedbenici sunneta i zajednice).

Zbog spomenutog nužno je da onaj ko se bavi Vjerovjesničkom tradicijom (sunnetom) čvrsto drži nekoliko principa koji se smatraju osnovnim pravilima u toj sferi, da bi je sačuvao od imputiranja lažova, krivog tumačenja fanatika i pogrešne in terpretacije neznalica:

1. Uvjeriti se u vjerodostojnost i utemeljenost hadisa prema preciznim naučnim kriterijima koje su postavili pouzdani imami.

2. Pravilno shvatiti Vjerovjesnički tekst u skladu sa jezičkim pravilima, u svjetlu konteksta hadisa i povoda njegova izricanja, u sjeni kur’anskih i drugih poslaničkih tekstova, u okviru opštih pravila i generalnih intencija islama.

3. Uvjeriti se da dotični tekst nije u kontradikciji sa jačim od sebe; Kur’anom, drugim hadisima koji su mnogobrojniji ili utemeljeniji ili više odgovaraju osnovama vjere i bolje priliče mudrosti Šeriata, te da nije u kontradikciji sa opštim intencijama Šeriata.[38]

Muhammedov, s.a.v.s., sunnet u socijalnim, civilizacijskim i vojnim, a prije svega u okvirima propisanih obreda pobožnosti i vjerovanja, predstavlja neodvojiv dio vječne poslanice, jer islam čine Kur’an i sunnet isto onako kao što se voda sastoji od dva osnovna elementa.[39]

Zato, ljude treba pozivati u islam lijepo i mudro, kroz prezentiranje i pojašnjenje jasnih i nedvosmislenih šeri’atski legitmnih dokaza, a kloniti se spornih i sumljivih stvari koje vrlo često prouzrokuju više štete nego koristi.

 

OBAVEZA LJUBAVI

Ljubav je riječ koja se često izgovara ljudskim jezicima, a aludira na vezanost i naklonost srca prema onome čime je zadovoljno i što smatra dobrim. Temelj ljubavi je sadržan u snazi srca, a ono pokreće htijenje duše za nečim radi zadobivanja onoga što u osnovi voli i odbacivanja onoga što ne voli.[40]

Musliman neće biti svrstan u spašene vjernike sve dok mu Poslanik, s.a.v.s., ne bude draži od roditelja njegovih, porodice njegove, svih ljudi pa čak i samog sebe. U hadisu stoji: „Niko od vas neće vjerovati sve dok mu ja ne budem draži od njegovog djeteta, roditelja i svih ljudi.“[41] Zbog toga je Uzvišeni rekao: Vjerovjesnik je preči vjernicima nego oni sami sebi…[42] Uzvišeni je znao kolika je bila pažnja i ljubav Poslanika, s.a.v.s., prema njegovom ummetu, kojeg je stalno savjetovao. Odredio je da im on bude preči od njih samih, a njegova presuda među njima da bude ispred njihovog ličnog interesa.

Rob ne može dostići ovaj stepen osim ako se bude trudio da postigne ono što voli Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, s.a.v.s., od govora i djela. Što je dosljednije nastojanje roba da postigne ove voljene stvari, povećava se njegovo vjerovanje i više osjeća njegovu slast.

Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., fraza koju mi muslimani često upotrebljavamo i na različite načine shvatamo i tumačimo. No, da li je ovo samo fraza ili to u sebi nosi određen smisao i propis koji se direktno tiče našeg uvjerenja? Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., jeste nešto što je skriveno i što jedino može znati Uzvišeni Allah. Ljudi samo mogu znati manifestaciju te ljubavi, kao što je slijeđenje i pokornost Poslaniku, s.a.v.s. Uzvišeni Allah, iskušavajući one koji tvrde da Ga vole, kaže: Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – A Allah prašta i samilostan je![43]

Ljubav muslimana prema Poslaniku, s.a.v.s., je srčano djelo i jedno od najuzvišenijih djela srca. To je unutarnji osjećaj kojeg musliman nalazi u svome srcu i lijep doživljaj. Stepeni ovog osjećaja ljubavi razlikuju se shodno jačini ili slabosti imana. Razlog za to je Allahovo odlikovanje Poslanika, s.a.v.s., lijepim svojstvima, te mnogim vrstama dobra i blagodati ovom ummetu koje su došle preko njega.[44]

Kaže Uzvišeni: A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali.[45] Uzvišeni ističe da je Muhameda, s.a.v.s., milošću svjetovima učinio, tj. da ga je poslao svima njima iz Milosti. Onaj koji ovu Milost prihvati i zahvalan bude, na oba će svijeta sretan biti a ko tu Milost odbije, na oba svijeta propao je.

Vidimo mnoge koji se ne pripisuju islamu i ne vjeruju u Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako izražavaju svoju zadivljenost i respekt prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te naširoko pojašnjavaju sve domene njegove veličine. I pored toga, ova zadivljenost se ne može nazvati šerij’atskom ljubavlju sve dok ne nastupi vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s. Amidža Poslanika, s.a.v.s., Ebu Talib volio ga je, štitio i prema svojim mogućnostima odvaraćao od njega uznemiravanje Kurejšija. Ali, i pored toga, to nije urodilo plodom ljubavi i vjerovanja u ono u šta je pozivao, s.a.v.s.[46]

Istinska ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., pokazatelj je imana u srcu čovjeka, u suprotnom ljubav prema bilo kome drugom koja prelazi granice, tim činom srca čovjek upada u grijeh.

Allah, dž.š., o tome kaže: Reci: Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put.[47] Ova ljubav ima svoje dokaze i znakove, koje svaki musliman nastoji kod sebe ostvariti, kako bi svoj odnos prema Poslaniku, s.a.v.s., doveo na potreban nivo i tako postigao šefa’at i društvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u džennetu.

Znakovi ljubavi

Ljubav prema Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, prateći je dio imana i on neće biti ostvaren bez nje. Zato vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet imana bez ove ljubavi a ona se upotpunjuje slijedećim stvarima:

Vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s.; Slijeđenje i oživljavanje njegova sunneta; Želja za druženjem s Poslanikom, s.a.v.s., u džennetu; Donošenje salavata i selama na njega i spominjanje u dovi Poslanika, s.a.v.s.; Posjeta njegovom Mesdžidu i gradu Medini; Poštivanje njegove časne porodice i njegovih ashaba; Izučavanje njegovog životopisa (sire) i preciznost u prenošenju njegovih hadisa; Izbjegavanje novotarija i pretjerivanja u ljubavi…

Najjači manifest i najjasniji dokaz iskrene ljubavi prema Allahovom Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, je upravo njegovo slijeđenje. Bez toga, ljubav postaje tvrdnja sačinjena od dokaza i izjava koju ne potvrđuje djelo.

 

Ljubav prema porodici i drugovima Poslanika, alejhis-selam

Jedna od obaveza sljedbenika Muhammeda, s.a.v.s., jeste i svakako ljubav prema njegovoj porodici (ar. ehli bejt)[48] i ljubav prema njegovim drugovima (ar. ashabi).[49] Ova ljubav se podrazumijeva prema svim ashabima, njegovoj porodici, suprugama, rodbini koja je bila u islamu, i pažnja prema njima i oprez od njihova vrijeđanja ili klevetanja na bilo koj način.

Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., uslovljena je pomaganjem Poslanika, s.a.v.s., i vjere, ljubavlju prema njegovoj porodici i ashabima, uz slijeđenje njihovog puta.[50]

Časna loza Poslanika, s.a.v.s., nastavlja se preko unuka Hasana i Husejna, r.a. Svi njihovi potomci su dio Ehli Bejta. Voljeti ih, dužnost je svakog vjernika, a ova ljubav je vrlo časna i svakome potrebna. U Ehli Bejt ubrajaju se i amidže Poslanika koji su stali uz njega, kao i njihova djeca. Uzvišeni je Ehli Bejt u Kur’anu posebno naglasio i na sljedeći način izdvojio: Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.[51]

Majka vjernika Ummu Selema, r.a., je rekla: „Ovaj ajet je objavljen u mojoj kući. Resulullah je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, r.a., i okupio ih. Ušavši s njima zajedno pod široki ogrtač, reče: ‘Evo, ovo je moj Ehli Bejt.’ Zatim prouči spušteni ajet te prouči dovu: ‘Allahu moj, otkloni od njih svaku prljavštinu i učini ih potpuno čistim.’ Na to ja zapitah: O Allahov Poslaniče, zar ja nisam od Ehli Bejta? On odgovori: ‘Ti si moj ehl (porodica). Ti se svakako nalaziš u dobru.’“[52]

Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Volite Allaha zbog blagodati kojima vas opskrbljuje, volite mene radi Allaha a volite moju porodicu zbog mene.“[53] Na vrijednost Muhammedove, s.a.v.s., porodice ukazuje i činjenica da svaki musliman u svom namazu donosi salavat i selam na njih zajedno sa pozdravom koji donosi na Poslanika, s.a.v.s.

Mi volimo drugove Resulullahove, ne pretjerujemo u ljubavi ni prema jednom od njih, ne odričemo se ni jednog od njih, ne volimo onoga ko ih mrzi i ko ih po lošem spominje, i samo ih po dobru spominjemo. Ljubav prema njima je vjerovanje i dobročinstvo. Mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda. Svako onaj ko lijepo govori o zaslugama drugova Resulullahovih, ko lijepo govori o njegovim čestitim ženama koje su čiste od svake ljage, o njegovom čestitom i časnom potomstvu, daleko je od svakog grijeha i od svakog licemjerja (ar. nifak). Resulullah je naredio da sve njih slijedimo. To nam je i oporukom stavio u dužnost. Onaj ko o svima njima govori lijepo, taj nije licemjer.[54]

Muslimanu nije dozvoljeno da se oženi Poslanikovom, s.a.v.s., suprugom jer su one kako Uzvišeni kaže kao majke vjernicima: Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove.[55] I kaže Uzvišeni: Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite To bi uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh![56] Zbog ovoga svi su učenjaci saglasni da je bilo kome zabranjeno da se oženi bilo kojom Poslanikovom, s.a.v.s., ženom nakon njega, jer su one njegove žene i na ovom i na budućem svijetu i kako je pethodilo majke vjernika.[57] 

‘Imran b. Husajn, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Najbolji iz moga ummeta jeste moja generacija (ashabi), zatim ona poslije nje (tabi’ini), zatim ona poslije nje (etbai’tabi’ini).“[58]

Također je Resulullah, s.a.v.s., upozorio: „Ne grdite i ne psujte moje ashabe, jer, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas udjelio (kao sadaku) zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao stepen koji su oni dostizali djeleći pregršt (hurmi) ili pola pregršti.“[59]

Allah Uzvišeni kaže: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.[60]

 

OBAVEZA DONOŠENJA SALAVATA I SELAMA

Jedini imperativ koji nam je došao od strane Allaha Uzvišenog u čijem izvršavanju sudjeluje i Allah je donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što svakako ukazuje na važnost i značaj tog imperativa, ali i vrijednost njegova izvršavanja. Uzvišeni kaže: Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrav mu pošaljite.[61] Preneseno je od Sufjana es-Sevrija i drugih da su rekli: „Salavat (blagosiljanje) Gospodara je milost, a salavat meleka je traženje oprosta (ar. istigfar).“[62]

Kaže Uzvišeni: Da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete, i da ga uznosite i štujete.[63] Ibn Abas kaže da riječ tuaziruhu (da ga uznoste) znači da ističete njegovu veličanstvenost, a riječ tuvekkiruhu (da ga štujete) znači da ga uznosite i počast odajete.[64] Počast odavati Vjerovjesniku, a.s., obaveza je poslije njegove smrti kao i kad je bio živ. Obavezni smo mu odavati počast kada se spomene salavatom na njega, kada spominjemo njegove hadise i njegov sunnet, kada čujemo njegovo ime i o njegovom životopisu.[65]

Smisao donošenja salavata bi bio da time izvršavamo imperativ od strane Allaha Uzvišenog i ulazimo u skupinu onih koji Mu se dobrovoljno pokoravaju. Donoseći salavate mi zapravo učimo dovu za Poslanika, s.a.v.s., da mu Allah Uzvišeni da najveći stepen u džennetu (ar. vesîle), prednost, visok položaj, ugled, čast i poveća spomen na oba svijeta.

Poznato je da ako neko nekoga voli mnogo ga spominje i o njemu govori, tako i mi donoseći salavate, izražavamo svoju ljubav prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Onaj koji ne donosi svakodnevno salavate na Poslanika, s.a.v.s., teško može tvrditi da ga voli i da mu je stalo do onoga što je donio i prenio od Allaha Uzvišenog.

Upravo u dovi nakon ezana (poziv na namaz) musliman traži od Allaha, dž.š., određene stepene za Poslanika, s.a.v.s., a šta s tim dobiva vidimo iz slijedeće predaje: „Kada čujete muezzina, govorite ono što on izgovara, zatim donesite salavat na mene, jer onaj ko donese na mene salavat, Allah za taj salavat donese deset na njega, zatim od Allaha tražite meni ‘vesîlu’. To je položaj u Džennetu koji je poželjan samo jednom Allahovom robu, a nadam se da ću ja biti taj. Pa ko bude tražio ‘vesîlu’ za mene dozvoljeno mu je zauzimanje (šefa’at).“[66]

 

Način i mjesto donošenja salavata i selama

 Mnogobrojne su predaje koje ukazuju na vrijednost donošenja salavata i selama na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, načini na koje to možemo učiniti te vrijeme i mjesto gdje je to najvrijednije. Ovo su samo neki primjeri gdje i kada je donošenje salavata poželjno:

– prilikom spominjanja i pisanja imena Poslanika, a.v.s., prilikom prenošenja njegovog govora (ar. hadis) i životopisa (ar. sira);

– prilikom stajanja pored njegovog, a.v.s., mezara i pri posjeti njegovom gradu (Medina), donošenje salavata na njega prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, nakon proučenog ezana, pri dovi na početku i na kraju, na kraju kunut-dove, na sjedenju u namazu (ar. tešehud), prilikom klanjanja dženaze;

– prilikom jutrnjeg i večernjeg zikra, donošenje salavata posebno na dan džume (petkom), u toku klanjanja bajram-namaza između tekbira, na Safi i Mervi (na Hadžu), na skupu (ar. medžlis) muslimana prije nego se ustane sa sijela,

– prilikom zabrinutosti, nevolje i pri traženju oprosta, nakon učinjenog grijeha kada se on želi time poništiti, i pri drugim situacijama.[67]

Najkraće forme salavata su: Allāhumme salli ‘alā Muhammed; sallallāhu ‘alejhi ve sellem; alejhissālatu vesselām i sl. Često se u literaturi susreću kraćeni oblici, kao što su: s.a.v.s (s.a.w.s.) ili a.s., ali se treba kompletno izgovarati.

Poslanikovo, s.a.v.s., zagovaranje (ar. šefat) na Sudnjem danu je nešto što će ljudima najviše koristiti, a način da to zasluži jeste donošenje salavata na njega, jer je rekao: „Najpreči od ljudi meni na Sudnjem danu je onaj ko je najviše salavata na mene donosio.“[68]

Poslanik, s.a.v.s., upozorava na opasnost po vjernika ukoliko bude škrtario pri donošenju salavata: „Škrtica je onaj u čijem prisustvu bude spomenuto moje ime, a on me salavatom ne spomene!“[69]

OBAVEZA POMAGANJA

U iskrenost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja se i njegovo pomaganje, respektovanje i uvažavanje. Uzvišeni Allah je rekao: Mi šaljemo tebe kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao onoga koji treba opominjati da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete, i da vjeru Njegovu pomognete, i da ga veličate i da Ga ujutro i navečer hvalite.[70] I Uzvišeni kaže: Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.[71] 

Također u ovu obavezu ummeta spada i odbrana časti Poslanika, s.a.v.s., njegove porodice i ashaba, i to rukom (čitaj: djelom), zatim riječima ili pisanjem te prezirom srcem. Uzvišeni Allah prokleo je one koji uznemiravaju Allaha i Njegovog Poslanika: One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali, Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.[72]

Nema sumnje da onaj ko se bude podrugivao i ismijavao sa Poslanikom, s.a.v.s., da on zaslužuje Allahovo prokletstvo. Ako je osoba bila musliman prije negoli ga je vrijeđala, time postaje otpadnik (ar. murted) od vjere. To je zbog riječi Uzvišenog: Reci: Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici![73]

Ako se osvrnemo na kazivanja o vjerovjesnicima, koja su spomenuta u Kur’anu, vidjet ćemo da su njihovi narodi uništeni tek onda kada su se počeli ismijavati sa poslanicima. Kada su im počeli govoriti sve i svašta, kao što je bio slučaj i sa Izraelćanima kada su poniženi i srdžbu Allahovu na sebe izazvali zato što su poslanike bespravno ubijali. Svakoga ko se ismijava i vrijeđa Poslanika, s.a.v.s., stići će prokletstvo.

Enes ibn Malik, r.a., prenosi: „Jedan je kršćanin primio islam i služio je kod Poslanika, s.a.v.s., kao  pisar, ali se zatim odmetnuo i vratio se kršćanstvu i počeo govoriti:  ‘Muhammed ne zna osim ono što sam mu ja zapisao’, pa ga je Allah usmrtio. Ukopali su tog čovjeka, a kada je svanulo, našli su ga kako ga je zemlja izbacila, pa su rekli: ‘Ovo su uradili Muhammed i njegovi ashabi zato što je napustio njihovu vjeru, oni su ga iskopali iz groba i bacili.’ Pa su ga uzeli i iskopali mu što su mogli dublju rupu i ponovo ga ukopali, ali kada je svanulo, vidjeli su da ga je zemlja ponovo izbacila. Tada im je postalo jasno da to nije djelo ljudi, zatim su ga uzeli i sami bacili.“[74]

Ibn Tejmijje, govoreći o ovom predanju, kaže: „Ovaj nesvakidašnji događaj ukazuje da mu je to bila kazna dosljedna veličini riječi koje je govorio. To je dokaz da je bio lažljivac i da je njegov postupak gori od samog otpadništva, jer otpadnika je i prije bilo, pa ničije tijelo nije zadesilo ono što je zadesilo njegovo.“

Ova predaja također je dokaz da će Allah čuvati i osvetiti Svog Poslanika od onih koji ga psuju i ružno o njemu govore, i otklonit će laži lažljivaca kada ljudi to ne budu u stanju. Kolika je samo razlika između muslimana koji u sve poslanike vjeruju, hvale ih i priznaju, i drugih koji su otvoreno istupili protiv svojih poslanika u prošlosti i sadašnjosti i to prenose s generacije na generaciju! Upravo slučaj ismijavanja sa Poslanikom, s.a.v.s., od strane nekolicine zapadnjaka znak je njihovog kulturnog propadanja i skorog nestanka. Predali su se vrijeđanju i psovanju izražavajući svoj bijes i gnjev prema muslimanima, zaboravljajući da takav postupak govori, ustvari, o njihovom duhovnom i moralnom padu, te odbacivanju logike i pravičnosti.[75]

Nakon svega postavlja se pitanje, kako muslimani u današnjem vremenu mogu pomoći Poslaniku, s.a.v.s.? Odgovor bi bio: tako što će ga slijediti i voljeti, kao i njegovu porodicu i ashabe, a braniti ono sa čim je on došao, njegov sunnet od novotarija i njegovu čast od napada. Shodno ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s., a taj čin je obaveza (ar. vadžib) i njegovo, s.a.v.s., pravo. Svaki pripadnik ummeta snosi dio odgovornosti shodno svojim mogućnostima te shodno svome položaju i domenu.

Uzvišeni Allah će sigurno pobjedonosno pomoći Svog vjerovjesnika. Uzdignut će njegovu riječ, pa makar to i bilo mrsko nevjernicima, mnogobošcima i licemjerima. Kaže Uzvišeni: onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez spomena ostati.[76] tj. Muhammede, onaj ko mrzi tebe, istinu, uputu, dokaze i jasno svjetlo koje donosiš, taj će biti ponižen i bez pomena ostati.[77]

Mnogobrojni su primjeri prvih generacija muslimana na koji su način pomagali Poslanika, s.a.v.s., u njegovoj misiji. Njihov primjer je očit i jasan kako ummet danas da stane u odbranu ove časne vjere i kako da je dostave onima do koji još uvijek nije došlo svjetlo upute.

OBAVEZA USPOSTAVLJANJA ISLAMSKE DRŽAVE

Obligatna dužnost vjernika i najveći prioritet ummeta jeste uspostavljanje islamske države (ar. daru-l-islam)[78] i postavljanje vladara (ar. halifa) koji će uspostaviti islamski zakon. Na ovo ukazuje Kur’an, sunnet, konsenzus i opća šeri’atska pravila.

Uzvišeni kaže: I sudi im prema onome što Allah objavljuje.[79] Jasno se razumije naredba da se svi muslimani ujedine na svojoj teritoriji pod vlašću jednog vladara koji sudi (vlada) prema onome što je Allah, džele še’nuhu, objavio. Primjer ovoga imamo u osnivanju prve islamske države u Medini za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Najveće iskušenje muslimanima u posljednja dva vijeka jeste gubljenje političkog jedinstva, teritorijalnog integriteta i vrhovnog dualnog autoriteta – političkog i vjerskog lidera. Uspostavljanje islamskog vrhovnog vjerskog i političkog autoriteta za muslimane je prva i najvažnija vjerska obaveza.[80]

Ono što muslimane čini jednim ummetom je iman (vjerovanje), a to je veza koja je jača od krvne veze. To znači da moraju težiti ujedinjenju i povratku hilafeta, moraju brinuti jedni za druge i međusobno se pomagati.

Pripadnost jednog muslimana islamskom ummetu je drušvena a ne politička veza i dimenzija. Islam ne želi da njegovi pripadnici ostanu samo na toj dimenziji, već traži da se organiziraju u političku zajednicu, tj. državu.[81]

Uzroci napretka muslimana uglavnom se svode na islamsku vjeru, te su po njezinim intencijama napustili razdor, a prihvatili jedinstvo; ostavili neznaboštvo, a primili civilizaciju; odbacili surovost, a prihvatili merhamet; okanili se obožavanja idola, a odali se obožavanju samo Allaha i potpuno se duševno preporodili, tako da su došli do ugleda, moći i slave, znanosti i bogatstva, pa su osvojili polovicu zemaljske kugle za pola stoljeća.[82]

Jasno je da se islamski svijet rasprostire na širokom području, da je bogat ljudskim i materijalnim resursima, da ima svoje historijske i civilizacijske korijene, da je pun težnji, da ima obećavajuće vrijednosti i principe, ali je i pored toga zaostao, rascjepkan i opterećen neprijateljstvima i sukobima.

Uzvišeni kaže: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte![83] Eho Kur’ana časnog i sunneta Poslanikovog, te historija perioda Objave u izgradnji ummeta, njegovoj politici pravednosti, solidarnosti, pomaganju, zbližavanju ljudskih srca, širenju temelja sveopćeg mira i kolektivne sigurnosti u društvu nastavit će izazivati u dušama muslimana sjetu, bol, kajanje i neprestanu težnju za jedinstvom na koje poziva islam.[84]

Principi univerzalne kur’anske vizije na kojima bi se gradilo islamsko društvo su: Monoteizam (tewhid); Čovjekovo namjesništvo na Zemlji (el-istihlaf); Pravda i umjerenost; Sloboda (el-hurrijje); Odgovornost (el-mes’ulijje); Svrhovitost (el-ga’ijje); Moralnost (el-ahlakijje); Dogovaranje/savjetovanje (eš-šura); Univerzalnost (el-‘alamijje); Mir (es-selam); Reforma (el-islah) i izgradnja (el-i‘mar).[85]

Vladavina (država) i njen vladar imaju velike i uzvišene ciljeve, koji se ogledaju u slijedećim: 1. Širenje islama; 2. Otklanjanje sumnji, novotarija i laži; 3. Čuvanje cjelovitosti države i njenih granica; 4. Uspostava zakona i izvršavanje šeri’atskih kazni i propisa; 5. Naređivanje pravde i sprječavanje nepravde; 6. Rad na slozi i odbacivanje podvojenosti; 7. Blagost prema podanicima i njihovo savjetovanje.[86]

Istinska primjena šeri’ata zahtjeva da se iza svakog propisa Kurana i sunneta iznađe njegov razlog postojanja, princip koji ga je inspirisao, i historijski uslovi u kojima je primjenjivan. Samo toko šeri’at može biti izvor i podstrek razvoja života društva.[87]

Uzvišeni Allah kaže: O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.[88] Današnji muslimani, međutim, žele očuvati svoju samostalnost bez ikakve požrtvovnosti, bez natjecanja u dobru, bez borbe imetkom i životom. Allah, dž.š., uslovio je svoju pomoć vjernicima pomaganjem njegove vjere, uspostavljanjem principa šeri’ata i njegovih intencija kako na pojedinačnom tako na kolektivnom nivou.

 

Nastavit će se inšallah…

 

[1] Šehadet (ar. šehadeh) riječ dolazi od gl., šehide što znači svjedočiti. To je osnova islama i prvi i najvažniji od pet stubova islama. Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović, str. 544.; Ko želi da uđe u islam, obavezan je da jezikom iskaže svjedočenje, a ono se sastoji od dva stuba: prvi je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i drugi je svjedočenje da je Muhammed, a.s., (Allahov) poslanik.; Pogledaj: Turki ‘Iisa el-Mutajri, Šta bi svaki musliman trebao da zna, prev. Amel Sarajlić, str. 19.

[2] Kur’an, EI-Hudžurat, 15.

[3] Muhammed Nu’ajm Jasin, Iman – temelji-suština-negacija, Vjerovanje u Muhammeda, a.s., str. 51.

[4] Kur’an, EI-Ahzab, 40.

[5]Muhammed ibn Abdurrahman el-Humejjis, Tahavijeva poslanica o islamskom vjerovanju – komentar, prev. Subhija Hadžimejlić – Skenderović, str. 20.

[6] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/58, Poglavlje o imanu (vjerovanju), hadis br. 20.; Pogledaj: Fuad Sedić, Četrdeset odabrani hadisa, hadis br. 26, str. 116.

[7] Kur’an, Eš-Šu’ara, 196.

[8] Kur’an, EI-‘Araf, 157.

[9] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/75, Poglavlje o vrlinama (O Poslanikovom, a.s., govoru o vjeri i razlici između tog govora i mišljenja o dunjalučkim pitanjima), hadis br. 1602.

[10] Kur’an, En-Nisa’, 59.

[11] Pogledati: Er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 4 En-Nisa’/Žene, str. 287-288.

[12] Kur’an, En-Nisa’, 80.

[13] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 2/331, Poglavlje o vlasti, hadis br. 1223.

[14] Kur’an, En-Nur, 63.

[15] Pogledaj: Abdurrahman ibn Hasan, Knjiga tewhida i radost pravovjernih, prev. Šukrija Ramić, str. 30.

[16] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/75, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 1601.

[17] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 158., str. 51.; Abdullatif ez-Zubejdi, Buharijina zbirka hadisa – sažetak, Poglavlje o pridržavanju Kur’ana i Sunneta, hadis br. 2212., str. 980.

[18] Kur’an, El-Ahzab, 36.

[19] Ebu Se’id el Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko bude zadovoljan da mu Allah bude Gospodar, islam vjera a Muhammed Poslanik, njemu je zagarantovan Džennet.“ (Muslim, br. 1071. 160 str.)

[20] Kur’an, En-Nisa’, 65.

[21] Pogledaj više: Abdurrahman ibn Hasan, Knjiga tewhida i radost pravovjernih, prev. Š. Ramić, str. 281-289.

[22] Allah dž.š., nikome neće prihvatiti vjeru mimo islama, shodno ajetu: Ko bude tražio neku drugu vjeru mimo islama – neće mu biti prihvaćena, a na budućem svijetu biće jedan od propalih! Kur’an, Ali ‘Imran, 85.

[23] Kur’an, En-Nisa’, 69.

[24] Kur’an, En-Nur, 51.

[25] Sunnet (ar. sunnah), značenje: običaj, navika, upotreba, označava izreke, djela i odobrenja Poslanika, a.s.; Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. Fikret Pašanović, str. 539.

[26] Muharem Štulanović, Put ka Džennetskim baščama u svjetlu Kur’ana i sunneta, str. 39.

[27] Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje suneta metodološke smjernice i pravila, prev. A. Alilbašić, str. 25.

[28] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 157., str. 51.; F. Sedić, Četrdeset odabrani hadisa, hadis 2, str. 14.

[29] Kur’an, El-Ahzab, 21.

[30] Ebu Gudde, Poslanik kao učitelj i njegovi metodi u podučavanju, prev. B. Makić i E. Ujkanović, str. 66.

[31] Kur’an, Ali-Imran, 31.

[32] Šefik Kurdić, Pedagogija Muhammeda, a.s., str. 14.

[33] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 3/320, Poglavlje o znanju, hadis br. 1862.

[34] Učenici Isa’, a.s., zovu se havarijuni, a drugovi Muhammeda, s.a.v.s., zovu se ashabi.

[35] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/65, Poglavlje o imanu (vjerovanju), hadis br. 35.

[36] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/364, Poglavlje o džuma namazu, hadis br. 410.

[37] Ehli Sunnet ve-l-Džemat su sljedbenici onog na čemu su bili Allahov Poslanik, s.a.v.s., i ashabi, oni koji slijede Sunnet i koji su ustrajni na istini, koji izbjegavaju izmišljene novotarije i rasturanje muslimanskog jedinstva, ima ih na svakom mjestu i usvako vrijeme i tako će biti do Sudnjeg dana. Safet Suljić, Ko su ehli sunnet wel džemaat, Rijad: Islamski univerzitet, Fakultet šerijatskih nauka, 2012., str. 4.

[38] Jusuf El-Karadavi, Razumijevanje suneta metodološke smjernice i pravila, prev. A. Alilbašić, str. 32-33.

[39] Muhamed el-Gazali, Vjerovjesnikov sunnet, str. 144.

[40] Abdurreuf Muhammed Usman, Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., između dosljednog slijeđenja i novotarija, prev. Emir Demir, Mekka: Univeritet Ummul-Kura, 2006., str. 8.

[41] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/59, Poglavlje o imanu (vjerovanju), hadis br. 23

[42] Kur’an, El-Ahzab, 6.

[43] Kur’an, Ali-Imran, 31.

[44] Pogledaj: Abdurreuf Muhammed Usman, Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., između dosljednog slijeđenja i novotarija, prev. Emir Demir, Mekka: Univeritet Ummul-Kura, 2006., str. 12.

[45] Kur’an, El-Enbija, 107.

[46] Pogledaj: Abdurreuf Muhammed Usman, Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., između dosljednog slijeđenja i novotarija, prev. Emir Demir, Mekka: Univeritet Ummul-Kura, 2006., str. 14.

[47] Kur’an, Et-Tevbe, 24.

[48] Ehli bejt (stanovnici kuće), je najčešće izraz za užu porodicu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koju obuhvata njegovu kćerku Fatimu, njegovog zeta i amidžića Aliju, te njihova dva sina Hasana i Husejna, r.a.

[49] Ashabi (ar: sahib), oni Poslanikovi sljedbenici koji su mu bili najbliži za vrijeme života. Oni su pratili i prenosili Hadis i Kur’an, prije nego su bili zapisani. Cyril Glase, Enciklopedija islama, str. 57.

[50] Et-Tirmizi, Vrline Allahovog Poslanika, prev. Husejn Omerspahić, str. 159.

[51] Kur’an, El-Ahzab, 33.

[52] Pogledaj: Er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 33 El-Ahzab/Saveznici, str. 1068-1069.; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/385, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 4054.

[53] Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/387, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 4057.

[54] El-Humejjis, Tahavijeva poslanica o islamskom vjerovanju, prev. S. Hadžimejlić – Skenderović, str. 69-70.

[55] Kur’an, El-Ahzab, 6.

[56] Kur’an, El-Ahzab, 53.

[57] Pogledaj: Er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 33 El-Ahzab/Saveznici, str. 1079.

[58] Salih Indzić, Zbirka Poslanikovih hadisa, Poglavlje 29 Odlike ashaba, br. 490., str. 199.

[59] Ibid. br. 492, str. 199-200.; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/435, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 4131.

[60] Kur’an, Et-Tevbe, 100.

[61] Kur’an, El-Ahzab, 56.

[62] Pogledaj: Er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 33 El-Ahzab/Saveznici, str. 1080.

[63] da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete, i da vjeru Njegovu pomognete. Besim Korkut, Kur’an, El-Feth, 9.

[64] Muhammed Nesib er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 48 El-Feth/Pobjeda, str. 1267.

[65] Turki ‘Iisa el-Mutajri, Šta bi svaki musliman trebao da zna, prev. Amel Sarajlić, str. 94.

[66] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, 1/211, Poglavlje o namazu, hadis br. 198.; Et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, 7/360, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 3871., hadis je hasenun-sahihun.

[67] Neke od koristi donošenja salavata su: ispunjavanje Allahovih naredbi; blizina Poslanika na Sudnjem danu; postizanje deset salavata od Allaha za onoga ko donese jedan salavat; uzdizanje se za deset stepeni; piše se deset dobrih djela; briše se deset loših djela; daje nadu za uslišavanje dove; uzrok (ar. sebeb) je Poslanikovog šefata na Sudnjem danu; uzrok je opraštanja grijeha; sebeb je salavata meleka na onoga ko ga izgovara; sebeb je Poslanikove ljubavi; dovodi do postizanja bereketa, uzrok je postizanja Allahove milosti…; Vrijednosti i plodovi donošenja salavata na Poslanika, s.a.v.s., http://minber.ba/, 20 Septembar, 2009., Amela Omerović-Ćeman

[68] Pogledaj: El-Munziri, Tergib ve terhib, prev. Sulejman Topoljak, hadis br. 572. str. 361.

[69] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, 232/1403., hasen-sahih; El-Munziri, Et-tergibu vet-terhibu, 363/577.

[70] Kur’an, El-Feth, 8-9.

[71] Kur’an, El-E’araf, 157.

[72] Kur’an, El-Ahzab, 57.

[73] Kur’an, Et-Tevbe, 65.-66.

[74] El-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, 2/1110, Poglavlje o vrlinama, hadis br. 3617

[75] Muslimanima je vadžib (stroga obaveza) braniti čast svoga Poslanika, http://www.minber.ba/, 11 April, 2009., Nasir el-Omer, prev. Admir Zekić

[76] Kur’an, El-Kewser, 3.

[77] Muhammed Nesib er-Rifai, TEFSIR Ibn Kesir – skraćeno izdanje, Sura 108 El-Kevser/Kevser, str. 1537.

[78] Područje islama (ar. daru-l-islam) teritorija na kojoj preovladava islam i islamsko pravo na čijem čelu je Halifa (ar. halifah) nasljednik, zastupnik.; Cyril Glase, Enciklopedija islama, prev. F. Pašanović, str. 102 i 184.

[79] Kur’an, El-Ma’ide, 49.

[80] Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, str. 259.

[81] Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, str. 586.

[82] Pogledaj: Emir Šekib Arslan, Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali, str. 12.

[83] Kur’an, Ali ‘Imran, 103.

[84] Pogledaj: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Kriza islamske civilizacie, prev. A. Halilović, str. 124-125

[85] Pogledaj: A. Ahmed Ebu Sulejman, Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija, prev. E. Karić, str. 179-264.

[86] Pogledaj: El-‘Arfedž, Ljepote islama, prev. H. Ahmetović, str. 215-218.

[87] ”Kur’an sadrži 6.236 ajeta. Samo 228 ajeta bavi se pravnim propisima, od kojih se 70 odnose na porodična pitanja, 70 na građansko pravo, 13 na ekonomski sistem i finansije, 25 na međunarodne odnose, 30 na zakone o kaznama. Sve u svemu, 3% Kur’ana bavi se pravnim pitanjima, a 0,05% problemima kazni, dok se skoro čitav ostali dio Kur’ana bavi pitanjima vjere i morala, pitanjima pravog puta, tj., ciljevima kojima treba težiti da bi se ispunila volja Božija.” Pogledaj: Roger Garaudy, Živi islam, prev. Ešref Čampara, str. 48-49.

[88] Kur’an, Muhammed, 7.

Print Friendly  Obaveze ummeta prema Poslaniku, s.a.v.s. (3. dio) pf button both



X