Njegova zakletva mu je zaparala grudi

Njegova zakletva mu je zaparala grudi minber 20 287 29Dan je bio izrazito sparan, uobičajeno za ovo doba godine. Sarajevo je odisalo vrućinom užarenih ulica i mahala koje su bile poluprazne usljed jakog sunčevog sjaja koje je i one najhrabrije natjeralo u debelu hladovinu. Ismar tiho promrmlja, onako za sebe: “Allahu moj, kakva li je tek žestina Džehennema, molim Te da to nikada ne saznam.” Baščaršijom su odjekivali ezani za podne-namaz, koji su bili pravo osvježenje za sve iskrene Allahove robove koji  pohitaše da uzmu abdest i da se prepuste molitvi i njenim čarima. Ismar je bio jedan od onih sarajevskih momaka koji je odrastao u mahali, Vratnička kapija je dominirala njegovim djetinjstvom. Volio je svoj grad, bio je u njemu i sa njim u najtežim danima tokom agresije na BiH. Stao je u njegovu odbranu kao maloljetni zlatokosi dječak sa tek navršenih 16 godina i danas je ponosan na to. Volio je dobro znane sokake, uske uličice i čikme koje su vodile do obližnjih džamija. Da, volio je i džamije, ezan mu je uvijek bio nešto posebno, poziv na namaz, poziv na spas, na smiraj, savršenstvo…U njegovoj porodici su svi vjernici, klanjaju, ima tu i hafiza Kur’ana, imama, njegovi su poznata sarajevska porodica koja gaji duh vjere već više decenija. U tom duhu je odrastao i odgojen Ismar, stasit momak, staložen i smiren, uvijek na usluzi drugima, rado viđen u društvu čestitih, klonio se belaja i problematičnih tipova koji dominiraju čaršijom. Ponajviše je volio da posjeti staru i omanju čaršijsku džamiju na kraju jedne čikme koja je odisala skromnošću i skrušenošću… Da, takav je  i  sam Ismar bio… Možda je baš u toj džamiji prepoznao svoj karakter… ali, ne, ima tu nešto više, u tu džamiju je dolazio stari hadžija, Ismarov drug i ahbab sa kojim je imao zajednički jezik i sa kojim je mogao uvijek da progovori o nečemu većem od standardnih fraza i priča koje su svakodnevnica u našim životima. Imao je taj hadžija “žicu” za Ismara, znao je da ga sasluša, da sa njim odšuti, ali i da ga dobro posavjetuje kao mlađeg brata. Ismar je to cijenio i volio je njegovo društvo.

Nisam te dugo vidio, hadžija moj, da nisi šta hasta ovih dana?“, veselo će Ismar.

E sinko moj, rodni list mi je davno posvjedočio da sam zašao u pozne godine, ali dobro je, elhamdulillah, sve je od Allaha, a na nama je da saburamo i budemo zadovoljni Njegovom odredbom“, prozbori stari hadžija.

Pa, jesi li išao hećimu (doktoru), šta on kaže?”, opet će Ismar.

Sinko moj, mene je hećim (Allah) već davno obišao i poručio mi da On radi šta hoće.

Ismar se slatko osmjehnu. Divio se hadžijinom jakom imanu i zadovoljstvu sa Allahovom odredbom. Znao je da stari hadžija već duži niz godina boluje od teške bolesti, koju je vješto sakrivao od očiju drugih, ali ponekad su bolni izrazi na njegovom licu, bez puštanja glasa, davali Ismaru do znanja da je ovaj sijedi starac na velikom iskušenju. Saznao je kasnije od prijatelja doktora da hadžija ima hronično oboljenje. Ali nikada nije uspio ni riječi da izvuče iz hadžije na tu temu, samo bi mu kratko rekao: “Na hajr, sinko moj, sve je to potaman, onako kako i treba da bude, hvala Allahu Uzvišenom“, i promijenio bi temu ne dajući Ismaru vremena da nastavi ispitivanje.

………….

Bližio se mjesec ramazan, u čaršiji se osjetio dolazak mubarek mjeseca, a  Ismar je bio presretan zbog toga. Znao je da će u ramazanu mnogi pohitati ka džamijama na namaze, na teravije, na iftare, sehure… Šejtani će biti vezani, pa će ljudima, grješnicima i pokajnicima, biti lakše da se odupru strastima i prohtjevima duše te će  skrušeno doći svome Gospodaru na sedždu da padnu i oprost zatraže.

Hadžija moj, kunem ti se i ocem i majkom i životom svojim da mi je draži ovaj mjesec ramazan nego cijeli dunjaluk i sve što je na njemu. Toliko mi razgale dušu post u ime Allaha Uzvišenog, duge sedžde, učenje Kur’ana, noćni namaz i zikr da se poslije ramazana osjećam kao ponovo rođen“, ushićeno je govorio Ismar starom hadžiji koji se naslonio na šadrvan ispred stare džamije.

Hadžijine oči zaiskriše, gledao je ovog lijepog i čestitog mladića, vjerovao je u njegovu iskrenost, ali isto tako imao je još puno savjeta i nasihata za njega. Eh, kako mu sve to reći i posavjetovati ga a da on to prihvati i pogrešno ne razumije.

Da, ovaj mjesec je sezona ibadeta za svakog iskrenog vjernika, u njemu se čovjek preispituje, svodi račune, čini mnoga dobročinstva, Allahova milost i oprost su u njemu, pa blago se onima razumnima i pametnima koji će to znati iskoristiti, drago dijete. Nego, ima tu nešto što bih ti volio napomenuti, ono kao stariji brat svom mlađem bratu. Nije nas rodila ista majka, ali nas je ova uzvišena vjera pobratimila, pa se osjećam dužnim da ti nekad pokoju prozborim kao iskusniji… pa mi šta ne zamjeri, dobri moj”, reče u jednom dahu stari hadžija.

Ma kako da ja tebi šta zamjerim, hadžo moj, pa draži si mi od pola dunjaluka, nego samo ti naprijed, reci što ti je na srcu”, odgovori Ismar.

“Lijepa su ta tvoja osjećanja koja ispoljavaš za mjesec ramazan, ali ono što mi je zaparalo grudi su tvoje riječi zakletve tvojim ocem i majkom, pa i tvojim životom”, reče hadžija.

“Da, oni su mi najvrjednije od ovog dunjaluka što imam, hadžo moj, pa tako uvijek kada hoću nešto da potvrdim i otklonim svaku dozu sumnje kod sagovornika, ja se zakunem svojim roditeljima i životom”, reče Ismar.

Sine, ti si jedan čestiti momak, vidi se to, ne treba meni niko to reći, osjećam ja to u svojim grudima, tako i treba da bude, znaj dobro da su ti roditelji na bitnom mjestu u životu, pogotovo majka. Ali, sinko moj, ima neko  još preči i važniji od tvojih roditelja, prva dva mjesta u tvom životu nisu za tvoga oca  i majku, dobro ovo upamti… Ne, ne, sine moj, prvo mjesto u tvom srcu rezervisano je za našeg Gospodara Allaha, koji nas je sve stvorio… Dobro to znaj…. Sva ljubav prvo Njemu pripada, zbog Njega živimo, postojimo i umiremo. A zatim, drugo mjesto pripada našem miljeniku, našem poslaniku  Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Poslušaj ovaj govor Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Niko od vas neće osjetiti slast vjerovanja sve dok mu Allah i Njegov Poslanik ne budu draži od svih ostalih…” Eh, tek poslije toga u svom srcu nađi dovoljno ljubavi za svoje roditelje, posebno majku, jer majka je tvoja karta za ulazak u Džennet,  inšallah”, nadahnuto je govorio stari hadžija.

“Alah te nagradio, hadžija moj, nisam to znao, vjeruj mi, molim Allaha da mi oprosti na tome”, brecnu se Ismar.

“Amin, dijete moje, svi mi griješimo… ali, nije to sve što sam ti želio reći, ima još nešto što čuh iz tvojih usta…”, nastavi hadžija.

“Šta, šta…”, preplašeno će Ismar.

Polahko, dijete moje, nije šećer u vodu, ne želim te prepadati, samo, eto da ti ukažem na neke stvari…”, reče hadžija, bojeći se da nije možda uplašio mladića i da ga ovaj neće zbog toga odbiti.

Ma ne, hadžija moj, samo ti reci, Allah te nagradio, ako ikoga poslušam kada je u pitanju vjera, onda si to ti, dobri moj”, reče već smireno Ismar.

Sinko moj, poslušaj dobro sljedeće riječi Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se zakune nekim drugim mimo Allaha počinio je nevjerstvo (mali kufr koji ne izvodi iz islama) i pripisao je Allahu druga (mali širk koji ne izvodi iz islama)”, a ja tebe čuh maloprije kako se kuneš roditeljima i životom svojim pa mi bi teško pri duši. Znam da si to iz neznanja učinio, a Allah će oprostiti onome ko u neznanju nešto učini. Ali isto tako ja sam dužan da ti ukažem na to i ovog trenutka kada si saznao za to, ti više pred Allahom nećeš imati opravdanja ukoliko i dalje budeš praktikovao zaklinjanje u ime nekog drugog mimo Allaha”, reče hadžija uzbuđeno u jednom dahu i očekujući Ismarovu reakciju.

Ismar je ostao nakratko bez riječi, kroz glavu mu je prolazilo hiljadu misli na čas… Koliko je puta mislio da čini dobru stvar time što se zaklinje svojim roditeljima koje je mnogo poštovao i volio. Kako je mogao da ne zna za to, ili kako ga drugi nisu upozorili…. Zaista čudno… sve ove godine… Bol je cijepala njegove grudi…

Ali, ali ja to nisam znao hadžija, kako da nisam znao za to…?”,  buncao je Ismar.

Znao je on vrlo dobro da su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sama istina i da se čovjek treba njima pokoriti ukoliko hoće da bude pokoran Allahu. U to nije bilo nikakve sumnje kod Ismara. Zato ga je ovo saznanje jako pogodilo.

Drago dijete, Allah je milostiv, molim Ga da ti oprosti tvoje grijehe, a On to zaista  i može, to je Njemu lahko, samo Mu se iskreno pokaj i zatraži oprosta od Njega”, tješio ga je hadžija.

Da, znam da je Allah milostiv prema Svojim robovima, više nego što je to majka prema svome tek rođenom djetetu… samo mi je krivo, hadžija moj, što sve ove godine to nisam znao, a klanjam beš-vakat (pet dnevnih namaza) od svoje desete godine života, interesujem se za vjeru i njene propise, te pokušavam dobar dio toga primijeniti”, zamišljeno je govorio Ismar. Pogled mu je bio uperen u stari šadrvan iza hadžijinih leđa.

“Eh, dijete moje, znanja o vjeri nikada nije dosta, to je more bez dna i čovjek se uči dok je živ. I ti nikada nećeš naučiti baš sve o vjeri, a kamoli sve primijeniti, jer to je nemoguće. Ali zato je puno bitnije da ono što saznaš da to primijeniš u životu i ustraješ u tome, jer kao što sam ti već rekao, čovjek neće imati opravdanja pred Allahom ukoliko je dokaz došao do njega po pitanju određenih vjerskih stvari”, tihim glasom reče stari hadžija, sretan što je mladić dobro reagovao na njegov istinski bratski savjet.

Volio je je ovog mladića, želio mu je svako dobro u životu, godinama ga već gleda kako odrasta pod okriljem stare džamije. Možda bi nekad na trenutak sebe vidio u njemu te bi se prisjetio tih davnih vremena kada je bio na prekretnici života, ali nije bilo nikoga da mu dadne iskren savjet i uputi ga na ono ispravno. Ali imao je stari hadžija svoga Gospodara koji se pobrinuo da ne ode na stranputicu u tim mladim vatrenim danima, istog onog Gospodara koji  je poslao njega da, evo, bude na usluzi ovom mladiću. Da, zaista se Allah brine za Svoje iskrene robove, On je njihov zaštitnik i pomagač. Znao je to dobro stari hadžija. Pogled mu je polako klizio niz čikmu dok je gledao mladićev odlazak. Ostao je sam u haremu i dalje naslonjen na stari šadrvan

“Hvala Tebi, Allahu moj, koji upućuješ i učvršćuješ srca ljudi. Podari svim iskrenima istinsku uputu i sposobnost da Te istinski spoznaju, sačuvaj ovog mladića, budi mu pomagač, o Živi, o Vječni, osim kojeg drugog istinskog božanstva nema”, uputio je skrušeno dovu sijedi starac i utonuo u svoje misli.

Pouka i poruka: Draga braćo i sestre, koliko je danas onih muslimana koji se trude da budu iskreni i što bolji vjernici koji se pridržavaju osnovnih načela islama, kao što su namaz, zekat, post i hadždž, ali u isto vrijeme svjesno ili nesvjesno čine velike pogreške kao što su u ovoj priči navedeni primjeri  za ljubav prema ljudima koja je veća od ljubavi prema Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te zaklinjanje nekim drugim mimo Allaha. Ovake stvari su veoma opasne po čovjekovu  vjeru, ma koliko god bilo onih koji će reći da su to marginalne stvari i da nisu toliko bitne, naprotiv, citirani hadisi nam govore o kakvoj se opasnosti radi za sve one koji rade suprotno i da ih takve stvari mogu izvesti iz okvira islama. Stoga, nemojmo biti od onih kojih će izgubiti i dunjaluk i ahiret, informišimo se i izučavajmo ovu našu lijepu vjeru, te postupajmo po onome što naučimo. Kada čujemo neki hadis ili kur’anski ajet, nemojmo olahko prelaziti preko toga, već se trudimo da to primijenimo u našem životu… jer to je recept za uspjeh na oba svijeta.

 

Print Friendly  Njegova zakletva mu je zaparala grudi pf button both



X