Nije isto čuti i vidjeti

Piše: Mr. Osman Smajlović

Nije isto čuti i vidjeti minber 20 284 29Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Obavijest (haber) nije kao posmatranje – gledanje, zaista je Uzvišeni Allah obavijestio Musaa (kada je otišao da razgovara sa Njim) o onome što je uradio njegov narod po pitanju teleta (počeli su ga obožavati), pa nije bacio ploče (na kojima je bio napisan Tevrat), a nakon što je vidio šta su uradili, bacio je ploče, pa su se slomile.” (Hadis bilježe Ahmed, Tajalisi i Hakim, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim; vidjeti: Sahihu Džami`a, br. hadisa 5374, i komentar hadisa u Fejdul-kadir od Menavija) Opisujući stanje Musaa, alejhis-selam, u spomenutom događaju, Uzvišeni Allah rekao je: “A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’, i ploče baci…“ (Prijevod značenja  El-E’araf, 150)

Dakle, događaj spomenut u hadisu i ajetu ukazuje nam jasno da slušanje i izravno gledanje određenih događaja ne izazivaju iste osjećaje i reakciju. Ovu činjenicu vrlo dobro potvrđuje stanje da’ve na području Bosne i Hercegovine, odnosno slušanje izvještaja o stanju da’ve u Bosni nije isto što i viđenje činjeničnog stanja na terenu!

Vrijedni pojedinac ili utopljenik u masi?

Ponekad čovjek pročita ili čuje određeni kur`anski ajet ili hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obuzme ga osjećaj da ga je prvi put pročitao ili čuo, iako ga je i prije toga pročitao ili čuo. Jedan od tih hadisa je: “Zaista su ljudi poput deva, od njih stotinu teško da nađeš među njima jednu koju možeš dobro natovariti (izdržljivu jahalicu)” (Buhari), i drugi: “Naći ćete da su ljudi poput deva, od njih stotinu ne može čovjek naći jahalicu” (Muslim). Komentirajući prethodni Buharijin hadis, imam Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ono što odgovara spomenutom poređenju u hadisu jeste da je malo kvalitetnih ljudi koji nose terete drugih ljudi i otklanjaju od njih nedaće, upravo kao što je (malo) dobrih jahalica u krdu deva.”  Rekao je Ibn Battal: “Mnogo je ljudi, a malo je onih sa kojim se može biti zadovoljno.” (Vidjeti: Fethul-bari od Ibn Hadžera)

Dragi moj brate i sestro u islamu! Da li si ti od tih malobrojnih, vrijednih i izdržljivih koji nose terete širenja Allahove da’ve, ili si pak jedan u mnoštvu ljudi koji sa strane posmatraju taj plemeniti proces? Koliko danas ima onih koji žrtvuju, shodno svojim mogućnostima, svoje vrijeme i imetak za širenje Allahove vjere?

Podsticaj na samoinicijativu i međusobno natjecanje

Plemeniti Kur`an i sunnet Božijeg Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, podstiču muslimane na međusobno natjecanje, brzinu, samoinicijativu i slično, u izvršavanju dobrih djela. Uzvišeni Allah, tebarake ve te’ala, opisao je Svoje poslanike i čestite robove tim plemenitim osobinama: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet…” (prijevod značenja El-Hadid, 21);  “…i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti” (prijevod značenja El-Mu`minun, 6o-62); “…oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni” (prijevod značenja El-Enbija, 91). U komentaru ovoga ajeta, šejh Sa`di je rekao: “Tj. oni su se natjecali u dobrim djelima, radili su ih u njihova najbolja vremena i upotpunjavali ih na najpriličniji način, i koristili su svaku priliku da urade dobro djelo, shodno svojim mogućnostima.” (Tefsir Sa’di). Podstičući muslimane na natjecanje i požurivanje sa činjenjem dobrih djela, Božiji Poslanik rekao je: “Požurite sa činjenjem dobrih djela prije dolaska smutnje….“ ( Muslim), i: “Požurite sa činjenjem dobrih djela prije dolaska šest predznaka Sudnjega dana…“ (Muslim). Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ukoliko vidiš čovjeka da se natječe sa tobom u dunjaluku, pa ti se natječi sa njim za ahiret.” (Zuhd od Ibn Ebu Dunja)

Čak štaviše, Uzvišeni Allah naredio nam je da požurimo sa činjenjem dobrih djela i da se natječemo u tome: “…a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!” (Prijevod značenja El-Bekare, 148) Šejh S`adi u komentaru ovog ajeta kaže: “Naredba ‘natjecanja u činjenju dobrih djela’ je dodatna naredba u odnosu na naredbu ‘činjenja dobrih djela’, jer natjecanje u činjenju dobrih djela sadrži i činjenje i upotpunjavanje, činjenje na najpotpuniji način i stremljenje prema njima. I onaj koji bude brži u činjenju dobrih djela na dunjaluku, bit će među prvim u Džennetu. Prvaci u činjenju dobrih dijela bit će i na najvišim stupnjevima među stvorenjima. A spomenuti ‘hajrati’ (dobra djela) u ajetu obuhvaćaju sve farzove i nafile, kao što je namaz, post, zekat, hadždž, ‘umra i korist koja je vezana za pojedinca ili korist koja se odnosi i na druge ljude.” (Tefsir Sa’di) Kada ljudima dođe smrtni čas i kada im budu predočena njihova djela na ahiretu, tada će poželjeti da budu vraćeni na dunjaluk kako bi uradili što više dobrih djela: “I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem.'” (Prijevod značenja El-Munafikun, 10) Draga moja braćo i sestre u islamu! Gdje smo mi u odnosu na ove prethodno spomenute ajete i hadise? Da li su nama objavljeni ili nekome drugome? Kada ćemo početi da se natječemo u činjenju dobrih djela? I kada ćemo izraziti samoinicijativu u širenju Allahove vjere?

Allahovo zadovoljstvo i milost

Dunjalučka i ahiretska korist od učinjenog dobrog djela prvenstveno se vraća dobročinitelju, pa tek onda njegovom društvu i Allahovoj vjeri: “Onaj koji čini dobro – sebi ga čini, a onaj ko radi zlo – radi protiv sebe, a na kraju ćete se Gospodaru svome vratiti” (prijevod značenja El-Džasije, 15);  ”I molitvu obavljajte i zekat dajite, a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha, jer Allah dobro vidi ono što radite” (prijevod značenja El-Bekare 110).

Zašto mi činjenje dobrih djela gledamo kroz prizmu “društvene koristi”, a ne kroz prizmu “lične koristi i dobiti”. Ono što uradimo, bilo veliko ili malo, naći ćemo kod našeg Gospodara i na Dan kad neće ništa koristiti osim ta dobra učinjena djela. Ono što se udijeli ustvari trajno ostaje. Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, upitao je svoje drugove: “Kome je od vas imetak njegovog nasljednika draži od njegovog imetka?“ Rekli su: “O Božiji Poslaniče, nema nikoga od nas a da mu njegov imetak nije draži.“ Rekao je Poslanik: “Zaista je njegov imetak ono što je udijelio, a ono što je ostavio je imetak njegovog nasljednika.” (Buhari) Aiša, Allah bio sa njom zadovoljan, prenosi da su jednom prilikom zaklali ovcu i podijelili su sve meso izuzev jedne plećke,  pa je na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Sve je ostalo osim plećke.” (Tirmizi i rekao je da je hadis sahih, a Šejh Albani ga je ocijenio sahihom u Sahihu ve daifu Tirmizi pod br. 2480)

Zašto čekamo na nekoga drugoga da radi za džemat i Allahovu vjeru, kada smo svi potrebni Allahovog zadovoljstva i milosti! I zar džemat u kojem živimo i boravimo nije ustvari naš džemat, čiji nas napredak raduje, a nazadak žalosti!?

Projekti bez finansiranja

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi i Njegov Poslanik u svome sunnetu podstiču muslimane na udjeljivanje imetka: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kada ni vi sami to ne biste primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Prijevod značenja El-Bekare, 267.) Upitan je Božiji Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “O Božiji Poslaniče! Koja je sadaka najveća?“ Rekao je: “Da udijeliš sadaku onda kada si zdrav i kada se bojiš siromaštva, nadajući se bogatstvu. I ne ostavljaj to sve dok duša ne dođe do grla (smrt) i onda kaži: ‘Dadnite tom i tom toliko i toliko, a tom i tom toliko i toliko, a zar tom i tom nije pripadalo toliko i toliko?’“ (Muslim i Šerhu Muslim) Praksa Božijega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih drugova ispunjena je svijetlim primjerima udjeljivanja na Allahovom putu. Nakon što bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio potrebu za udjeljivanjem, njegovi plemeniti drugovi bi se natjecali u tom plemenitom djelu, ne čekajući da se nagone i moljakaju. Njihov istinski oslonac na Stvoritelja svih svjetova i čvrsto ubjeđenje u dunjalučku i ahiretsku nagradu učinilo ih je najboljim ummetom koji se ikada pojavio i nedostižnim primjerom. Ebu Bekr, Allah bio sa njim zadovoljan, dolazi Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa cijelim svojim imetkom i kada ga Poslanik pita: “Šta si ostavio svojoj porodici?”, on mu odgovara: “Ostavio sam im Allaha i Njegovog Poslanika” (Tirmizi i rekao je da je hadis sahih, Ebu Davud i šejh Albani ga je ocijenio hasenom, Sahihu ve daifu sunen Ebu Davud, br. 1678) Kada je Osman, Allah bio sa njim zadovoljan, čuo riječi Poslanika: “Ko iskopa (kupi bunar, proširi ga i sagradi njegov otvor) bunar Rumeh, pripada mu Džennet“ (Muslim i Šerhu Muslim), i: “Ko opremi vojsku ‘usreh-poteškoće’ (pohod na Tebuk), pripada mu Džennet“ (Muslim i Šerhu Muslim) – požurio je da to uradi i tako je zaslužio da za njega Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže više puta: “Poslije ovoga dana (dana kada je opremio vojsku ‘poteškoće’ u pohodu na Tebuk) Osmanu neće štetiti što god da uradi.“ (Hadis bilježe Tirmizi i Hakim u Mustedreku i rekao je hadis je sahih, a imam Zehebi je to potvrdio, a šejh Albani je rekao da je hadis hasen u Sahihu ve daifu Tirmizi, br. 6064)

Neka je uzvišen Allah! Gdje su naši trgovci i imućnije osobe u odnosu na spomenute primjere? Zašto ne udjeljuju od imetka koji im je Allah dao? I koji je emanet kod njih? Ne traži se od njih da udjeljuju iznad svojih mogućnosti, niti da udjeljuju na račun svojih porodica, supruga i onih koje su dužni izdržavati, već da udijele ono što su dužni udijeliti. Ako je obaveza da učeni dadnu zekat na svoje znanje, pa zar imućni nisu isto tako dužni dati zekat i dobrovoljne priloge na svoje imetke? Davanje zekata na imetak mnogo je jasnije pojašnjeno od davanja zekata na znanje. Otuda nije ni čudno što imamo projekte bez izvora finansiranja i slabe da’vetske rezultate.

Daije ehluz-zekata

Mnoge daije suzdržavaju se da govore o ovom segmentu u svojim životima, bojeći se različitih optužbi. Ja ovo spominjem ne zato što sam najhrabriji od njih, već zato što se ne ubrajam u istinske daije, ili zato što sam spreman da podnesem moguće optužbe. Uzvišeni Allah je Taj koji dijeli bogatstvo i siromaštvo između Svojih robova. I nije sramota biti siromah, jer se ljudi vrednuju po takvi – bogobojaznosti, ali je vrlo žalosno što učeni, daije i radnici za Allahovu vjeru, radi svoje zauzetosti oko poziva u Allahovu vjeru, dolaze do stepena siromaha da primaju zekat i sadaku. Pa kakve mi rezultate možemo očekivati u njihovoj da’ vi?  Kakve osjećaje možemo naći u njihovim dušama? I kakav odnos možemo očekivati da prema njima zauzmu oni koje pozivaju u Allahovu vjeru? Od daija se traži s da budu askete na ovome dunjaluku i da budu dežurni dvadeset i četiri sata u polju da’ve, da budu učenjaci, sudije, socijalni radnici, a zauzvrat im nude ono što im nije dovoljno za njihove potrebe. Da li njihove supruge i djeca imaju pravo na častan život, školovanje, odlazak na “islamske plaže”, lijepu odjeću i sl., ili pak to nije za njih. Možda će neko reći: ”Neka zarade sami sebi”. Oni već rade za sebe, ali ko će tebe i tvoju porodicu podučavati islamu i biti dežurni na polju da’ve, ako se oni posvete poslu kao što ti to već činiš. Ubijeđen sam da niti jedno stvorenje neće umrijeti dok ne upotpuni svoju propisanu životnu dob i opskrbu, jer nas je o tome obavijestio onaj koji ne govori po svome hiru, već koji dostavlja objavu od svoga Gospodara. I zar je onaj koji je proveo duge godine u traženju znanja, nesposoban da se natječe za ovim prolaznim svijetom? Svakako da je sposoban, jer Allah daje dunjaluk i onome koga voli i onome koga ne voli, ali je daija dao prednost najčasnijem radu na dunjaluku i misiji svih Božijih poslanika.

Strahovanje

Bojim se da nas prethodne stvari ne liše jakih džemata, njihovog berićeta, radine braće i daija koji su ponijeli emanet da’ve. Bojim se da nakon svega tog truda ne izgubimo džemate i budemo prepušteni svojim grješnim dušama i prokletom šejtanu. Bojim se da ne budemo lišeni blagodati prisustva daija među nama, jer se veličina određene blagodati ne spozna sve dok se ne izgubi. Da li je moje strahovanje opravdano? Odgovor ostavljam vama.


Print Friendly  Nije isto čuti i vidjeti pf button both



X