Nemojte jesti ni piti iz zlatnih posuda

Piše: Mr. Semir Imamović

Nemojte jesti ni piti iz zlatnih posuda fikhPrenosi Huzejfe ibn El-Jeman, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selem, rekao: ”Nemojte jesti ni piti iz zlatinog i srebrenog posuđa i zdjela, jer one pripadaju njima (nevjernicima) na ovom, a vama na budućem svijetu.”Ocjena hadisa: Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Buharija, Knjiga o hrani, Poglavlje o jedenju iz pozlaćenog i posrebrenog posuđa, br. 5426., Muslim, Knjiga o odjevanju, Poglavlje o zabrani upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa muškarcima i ženama, br. 2067.

Povod hadisa

U Muslimovoj zbirci hadisa navodi se da je Huzejfe, radijallahu ‘anhu, jedne prilike, dok je odmarao u svojoj kući ili dvorcu, zatražio da mu se donese voda. Jedan od dvorskih predstojnika mu je donio vodu u srebrenoj posudi, a on je bacio posudu prema njemu i rekao (prisutnima): ”Želim vas obavijestiti da sam ga ranije upozorio da to ne čini (tj. da mi ne donosi vodu u srebrenom posuđu), jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte jesti ni piti iz zlatinog i srebrenog posuđa i zdjela”, ali je on to ipak učinio. Postoji mogućnost da je Huzejfe ovaj hadis ispričao i nekim drugim povodom, ili na nekom drugom mjestu, ali se to ne spominje u ovoj predaji.

Opća pravna pitanja

Hadis je svojevrstan primjer Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjavanja zakonskog razloga (‘ille) prilikom normiranja propisa. Sa stajališta većine usulista, pristalica kijasa (analoškog zaključivanja), to se smatra izuzetno važnim dokazom šerijatsko-pravne utemeljenosti i legitimnosti analogije, kao jednog od glavnih izvora šerijatskog prava, s obzirom da je smisao obrazlaganja propisa (t’alilu-l-ahkami) pojasniti da je zakonski razlog potakao i utjecao na donošenje pravne norme. Utvrđivanje zakonskog razloga kod pravno normiranog pitanja, može imati presudan uticaj u normiranju sličnih pitanja, a što je opet u suglasju sa principom kauzalnosti (postojanje posljedica uz postojanje uzroka). U hadisu su jasno spomenuti i norma (zabrana jedenja i pijenja iz zlatnog i srebrenog posuđa) i njen pravni razlog (postovjećivanje sa nevjernicima). Kao da se ovim obrazloženjem željelo reći: nemojte u luksuzu i raskošu ići toliko daleko da jedete i pijete iz zlatnog i srebrenog posuđa, kao što to čine nevjernici (bezbožnici), koji, kada su u pitanju tjelesni užici i njihovo zadovoljavanje, ne znaju za granice. Njihovu životnu filozofiju i način na koji oni pristupaju užicima, ali i njihov ponižavajući kraj, Kur’an je sažeo u jednoj sentenci: ”a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!”[1] Odnos vjernika prema ovome životu i njegovim blagodatima počiva na sasvim drugačijim temeljima. Vjernik je u potpunosti svjestan činjenice da su sva dobra i blagodati ovoga svijeta, njihova dostupnost i raspoloživost Božije djelo i Božija milost prema ljudima, i da se jedino iskrenom zahvalom (šukr), koja između ostalog podrazumijeva da se njima raspolaže na propisan i dozvoljen način, čovjek može, bar djelimično odužiti svome Gospodaru. Kur’an je u tom pogledu izričit i ne ostavlja prostor različitim ljudskim tumačenjima: ”i kad je Gospodar vaš objavio: ’Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.”[2] Bilo kakvo poistovjećivanje sa onima koji nemaju svijest o Bogu i o Budućem svijetu, i čiji je jedini i isključivi kriterij, po kojem se ravnaju i uređuju svoj život, njihova nezasita pohlepa i strast, ne dolazi u obzir, ni pod kojim okolnostima i ni pod kojim izgovorima. Uživanje u zlatu i srebru, svili i kadifi, i drugim, na ovom svijetu, djelimično ili potpuno zabranjenim ukrasima, rezervisano je za vjernike na budućem svijetu, kao nagrada za njihovu strpljivost i bespogovorno izvršavanje Božijih naredbi i propisa, i ovu činjenica Kur’an jasno naglašava, u različitim formama i različitim povodima. Tako u suri El-E’araf Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, postavlja otvoreno pitanje svima onima koji krivo tumače Njegove propise, svjesno mijanjajući njihovu suštinu: ”Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?”, a zatim na ovo pitanje, iz kojeg se nazire jasan ukor, daje rezolutan odgovor: ”Reci: “Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.”[3]

Postoje i druga obrazloženja za zabranu jednja i pijenja iz zlatnog i srebrenog posuđa, koja su više plod slobodnog naučnog prosuđivanja (idžtihada), nego li jasne indicije koje se mogu razumijeti iz spomenutog hadisa[4]. Najslabije, od svih, je obrazloženje po kojem je razlog zabrane ograničavanje ljudi u raspolaganju zlatnim i srebrenim novcem, jer će se, proizvodnjom zlatnog i srebrenog posuđa i njihovom svakodnevnom upotrebom, znatno smanjiti resursi zlata i srebra, a samim time bit će ugrožena proizvodnja novca[5]. Iz ovog obrazloženja proizilazi da je nužno zabraniti upotrebu zlata i srebra i u druge, dozvoljene, svrhe, kao što je izrada zlatnog nakita za žene, jer se na taj način također ograničava proizvodnja novca, što je sa pravnog stajališta neprihvatljivo, obzirom da upotreba zlata u spomenutu svrhu ima uporište u vjerodostojnom predanju[6]. Drugo obrazloženje je da razlog zabrane treba tražiti u negativnom socio-psihološkom efektu kojeg upotreba raskošnog, zlatno-srebrenog posuđa, ostavlja na siromašne kategorije društva, jer im, uz brigu za golu egzistenciju, nameće kompleks nižerazrednih i manje vrijednih članova društva kojima su takvi užici nedostižni i nedostupni. Za razliku od prethodnog, ovo obrazloženje bi se u određenoj mjeri moglo i uvažiti, ali više u smislu podsticaja imućnim članovima društva da, u raspolaganju ovosvjetskim dobrima i blagodatima, imaju puno više obzira prema siromašnima i nevoljnicima, njihovim potrebama i osjećajima, a manje kao intencija kojom se želi ograničiti njihovo uživanje u dozvoljenim stvarima. Zlato i srebro nisu jedini ovosvjetski ukrasi (užici), zbog kojih bi se oni, koji ih nikada nisu posjedovali, mogli osjećati manje vrijednim ili uskraćenim, naprotiv, oni su samo jedan sitni djelić u širokom i raznolikom spektru ovosvjetskih užitaka (dobrota, blagodati), koji, sukladno Božijim nepromjenjivim zakonitostima, nikada neće biti jednako dostupni svim ljudima, zato bi njihova zabrana, pod spomenutim izgovorom (saosjećanje sa drugima), zapravo značila zabranu svih tih užitaka. Ova se vrsta argumentacije, u teoriji šerijatskog prava, naziva ilzamu-l-hasmi bi-l-hudžeti, dokazivanje vlastitog stava protivničkim argumentima (pobijanje protivničkih tvrdnji njegovim vlastitim argumentima). Jedan dio islamskih učenjaka razlog zabrane jednja iz zlatnog i srebrenog posuđa vidi u lošim društveno-etičkim posljedicama koje ono proizvodi, od kojih su, svakako, najgore: rastrošnost (rasipništvo), uobraženost (oholost) i hvalisavost. Iako na prvi pogled djeluje da je to tako, dubljom analizom doći ćemo do sasvim suprotnih rezultata. Naime, da bi se određeno svojstvo moglo okarkterisati kao zakonski razlog norme, potrebno je da zadovoljava, za to, predviđene uvjete, među kojima je posebno važna njegova konzistentnost (ittirad)[7], tj. važenje norme u svim situacijama u kojima, za nju, postoji pravni razlog. U slučaju spomenutog svojstva (rastrošnosti i uobraženosti) ne može se govoriti o konzistentnosti, iz prostog razloga što je ono prisutno i kod drugih vrsta skupocjenog posuđa, a koje, za razliku od zlatnog i srebrenog posuđa, nije samo po sebi zabranjeno.

Pitanje posuda (posuđa) možemo posmatrati kroz prizmu još jednog važnog usulskog principa, a on je princip izvorne dopustivosti (ibaha). Prema ovome principu sve stvari su, u osnovi, dopuštene (dozvoljene), osim onih za koje postoji konkretan (specijalan) dokaz da su zabranjene. U  konkretnom slučaju, to bi značilo da su sve vrste posuda (posuđa), dozvoljene za upotrebu, u šerijatom dozvoljene svrhe, bez obzira na vrstu materijala od kojeg su napravljene, izuzev zlatnih i srebrenih posuda i posuda koje su korištene za konzumiranje alkohola i pripremanje svinjskog mesa ili hrane koja sadrži sastojke svinjskog porjekla[8], jer za ovo dvije vrste postoji specijalan dokaz zabrane.

Propisi

1. Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ”one pripadaju njima (nevjernicima) na ovom, a vama na budućem svijetu”, jasna su indicija da se ovdje radi o zabrani najvišeg ranga (haramu, tj. djelu kojeg je Zakonodavac imperativno zabranio i od čijeg činjenja se mora kategorički sustegnuti), a ne pokuđenom djelu (mekruh), jer samo nešto što je strogo zabranjeno, može u isto vrijeme biti uskraćeno vjerniku, a dostupno nevjerniku, ili dostupno nevjerniku na ovom, a vjerniku na budućem svijetu. Zlatno i srebreno posuđe, u tom pogledu, nisu izuzetak. Naime, postoje i druge stvari koje su, u Šerijatu, tretirane na sličan način, kao što su vino, svila i zlatni nakit, ali i drugi zabranjeni ukrasi. Allah, dželle šenuhu, u suri Muhammed, kaže za vino: ”Zar je Džennet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima, i rijeke od meda procijeđenog i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati!”[9]

2. Gornji propis podjednako se odnosi na male i velike posude, malu i veliku količinu i sve vrste hrane i pića. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, u drugom hadisu, pojasnio da se njegova zabrana, ima sprovesti u potpunosti i bez oklijevanja, upotrjebivši pri tome glagol idžtenebe[10], čija su glavna značenja: biti daleko od nečega (udaljiti se), ignorisati, poduzeti mjere zaštite i biti krajanje oprezan[11]. Za onoga ko je djelimično ostavio grijeh, ili se djelimično distancirao od Božije zabrane, ne može se reći da se udaljio (idžtenebe) od grijeha, niti da ga je ignorisao, niti da je prema njemu bio oprezan.

3. Dozvola upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa u druge svrhe (čuvanje dragocjenosti i sl.), koje nisu navedene u ovome hadisu, a što se, nedvojbeno, može razumijeti iz same jezičke forme koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upotrjebio u ovom hadisu. On je rekao ”nemojte jesti ni piti”, a ne ”nemojte ih koristiti”, čime je, sasvim je vjerovatno, htjeo napraviti distinkciju između različitih vrsta upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa, onih dozvoljenih i zabranjenih. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, bez ikakve dileme, bio najbolji poznavalac arapskog jezika i njegovih specifičnosti, posjedovao je najbolje govorničke vještine, u potpunosti je vladao pojmovima i njihovim značenjima, tako da se nije moglo desiti da upotrjebi jedan izraz a njime ne želi njegovo specifično značenje, nego nešto sasvim drugo. Uopćavanjem specijalnog iskaza, ne samo da odstupamo od izvorne Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poruke, nego i ljudima, u određenoj mjeri, sužavamo krug dozvoljenih stvari, a da za to nemamo valjanog argumenta. Da je ovakvo razumijevanje ispravno, dokazuje i povod, kojim je Huzejfa, radijallahu ‘anhu, izgovorio ovaj hadis, a kojeg smo naveli na samom početku. Iz njega se jasno vidi da je Huzejfa, radijallahu ‘anhu, posjedovao srebrenu posudu, kao i to da je razlog njegovog žestokog nastupa bio insistiranje dvorskog predstojnika na posluživanju iz srebrene posude,  a ne taj što je korstio srebrenu posudu[12].

 

Bilješke



[1] – Prijevod značenja, Muhammed, 12.

[2] – Prijevod značenja, Ibrahim, 7.

[3] – Prijevod značenja, El-E’araf, 32.

[4]Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/143., 144.

[5] – Iz današnje perspektive ovo obrazloženje se čini potpuno besmislenim, obzirom da se većina današnjih kovanica (novčića) proizvodi od slitina, legura (smjese dvaju ili više metala, a može sadržavati i nemetale), a ne od zlata i srebra.

[6] – Upotreba zlatnog nakita dozvoljena je ženama a zabranjena muškracima, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem: ”Zlato i svila su dozvoljeni ženama, a zabranjeni muškarcima.” (Tirmizi, 1720., Nesai, 5148., Ahmed, 4/392. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim).

[7] – Ostali uvjeti su: munaseba (saobraznost i usklađenost sa normom), indibat (konstantnost), zuhur (lahka uočljivost), teaddi (tranzitivnost) i ademu-l-ilgai (da nije anulirano do strane Zakonodavca). Pogledaj: Šerhu-l-kevkebi-l-munir, Tekijjuddin Ebulbeka el-Fetuhi, Šurutu-l-‘ille ‘inde-l-usulijjin, Salim Ogut, magistarska disertacija.

[8] – U vezi sa ovim postoji posebna predaja u kojoj se navodi da je Ebu-S’alebe el-Hušeni, radijallahu ‘anhu, pitao Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, živimo u području kojeg pretežito nastanjuju ehlu-kitabije, da li nam je dozvoljeno da se služimo njihovim posuđem?” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mu je odgovorio: ”Nemojte jesti iz njihovih posuda, osim ako ne budete imali drugih, ali ih u tom slučaju, prije upotrebe, operite vodom.” (Buharija, 5847., Muslim, 1930). U to vrijeme uglavnom su korištene posude napravljene od drveta i kože, i postojala je velika vjerovatnoća da se tragovi nečistoće (svinjskog mesa) zadrže na posudi i nakon pranja, ili dospiju u njihovu unutrinu, tako da je to zahtijevalo dodatne mjere opreza, na koje je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjeo ukazati ovim hadisom. Sa današnje vremenske distance, ove mjere se čine bespotrebnim, budući da su takve vrste posuđa gotovo u potpunosti izbačene iz upotrebe i zamjenjene posuđem sa kojeg je veoma jednostavno i lahko uklonuti ostatke hrane, a koje su izrađene od takvog materijala i na način da ne zadržavaju i ne upijaju hranu i tekućinu. Jedini aspekt na koji bi se mogao primjeniti ovaj hadis u današnjim okolnostima jeste upotreba posuđa na kojem su jasno vidljivi tragovi i ostaci onih vrsta hrane koje se po islamu strogo zabranjene. Takve posude je dozvoljeno koristiti tek nakon što ih dobro operemo. (Detaljnije o ovome pogledaj: Šerh-bulugu-l-meram, Salih ibn ‘Abdul’aziz Alu-š-šejh, 1/68.).

[9] – Prijevod značenja, Muhammed, 15.

[10] – Muslim, knjiga o vrlinama, poglavlje o poštivanju Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, br. 1337.

[11] – http://www.almaany.com

[12]Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/146.

Print Friendly  Nemojte jesti ni piti iz zlatnih posuda pf button both



X