Nema suživota dok druge ne budemo tretirali onako kako sami želimo biti tretirani

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nema suživota dok druge ne budemo tretirali onako kako sami želimo biti tretirani cep x com haraketli islami resimler1Vjerovatno ne postoji period u ljudskoj povijesti u kojem se više pisalo i govorilo o onome što se zove tolerancija i suživot, a da je u isto vrijeme bilo više netolerancije, mržnje, netrpeljivosti i diskriminacije među ljudima različitih nacija i vjera, kao što je to danas. Izgleda da je upravo u našem vremenu, čuvena krilatica koju je iznjedrio Zapadni modernizam: ”Homo homini lupus!” ”Čovjek je čovjeku vuk!”, doživjela svoje ovaploćenje i natjerala ljude da koriste vučiju logiku, po kojoj, prije nego što te vuci zadave i rastrgaju, i sam se moraš zaodjenuti vučijom kožom.

Danas o suživotu i toleranciji pišu i govore političari, sociolozi, filozofi, teolozi, književnici, pjesnici i znanstvenici raznih profila. A zbog važnosti ove problematke, reagirala je i Generalna skupština UN-a, pa je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u skladu s Deklaracijom o principima tolerancije, koja je potpisana od strane članica 16. 11. 1995. godine. Napisane su i izrečene mnogobrojne definicije tolerancije i suživota.

Prema UNESCO-voj definiciji, tolerancija je: ”Poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti. Temelji se na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savijesti i uvjerenju te predstavlja harmoniju u različitostima. Biti tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i poštivati da se i drugi drže svojih, prihvatiti činjenicu da ljudska bića, prirodno različita u svojim religijskim vjerovanjima i ubjeđenjima, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti kakvi jesu, bez bilo kakve diskriminacije.”

Engleski filozof John Gray koristio je sintagmu modus vivendi, koju on  definira kao: ‘’potragu za mirnim suživotom.’’ (Gray, 2000: 139.)

Dok je naprimjer, Aristotel govorio o društvu koje počiva na solidarnosti, a ne na korisnosti, odnosno na prijateljstvu koje se može interpretirati kao građanska solidarnost.’’ (Nikomahova etika, 1998: 166.)

Naravno, po ovom pitanju očitovale su se i sve velike svjetske religije, koje uče da čovjek mora poštivati tuđu religiju i tuđa prava i slobode, i da se ta prava nikada ne smiju dovesti u pitanje.

Tako je po tumačenju Općeg Religijskog Leksikona, religijska tolerancija: ‘’Snošljiv stav pripadnika jedne religije prema pripadnicima druge religije i njihovim vjerovanjima. Opreka joj je religijska netolerancija ili nesnošljivost. Religijska tolerancija ovisi o stupnju univerzalnosti u učenju neke religije te o stupnju njezine povezanosti s društvom, kulturom i državom. Što je neko religijsko učenje univerzalnije, to je veća i njegova tolerantnost.’’ (OPĆI RELIGIJSKI LEKSIKON, Leksikografski Zavod ‘’Miroslav Krleža’’, Zagreb, 2002.)

Islam i suživot

Islam potvrđuje postojanje različitosti i uči nas da je ona utemeljena na Allahovoj volji i odredbi. Upravo Božanska mudrost zahtjeva da ljudi žive jedni pored drugih i jedni sa drugima, sa svim svojim različitostima, jer: ”Da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.” (Hud, 118.)  I onaj ko želi iskorijeniti onog drugog i silom okupiti sve ljude oko jedne ideje, vjere i ideologije, taj se suprostavlja Božijoj volji i odredbi.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je na oprosnom hadžu jasno obznanio da su ljudi u osnovi isti i da su jednakopravni. On je pred oko 124 000 ashaba, održao svoj historijski govor u kojem je između ostaloga, rekao:  ”O ljudi! Vaš Gospodar je jedan, i vaš otac je jedan. Svi ste vi od Adema, a Adem je od Zemlje. Najbolji kod Allaha su oni koji su najbogobojazniji. Nema prednosti Arap nad ne-Arapom, niti ne-Arap nad Arapom, niti crveni nad bijelim, niti bijeli nad crvenim.”

Prvi pisani dokument u povijesti islama koji govori o poštivanju ljudskih prava, toleranciji i suživotu, jeste tzv. Medinska povelja. Naime, pošto su u Medini, zajedno s muslimanima, živjeli i Židovi, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je dao da se napiše povelja kojom će se regulisati prava i obaveze građana Medinske države. Između ostalog, u jednoj od tačaka povelje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se napiše da su muslimani i Židovi, ”ummetun vahide” – ”jedan narod”, u smislu njihovih građanskih prava i obaveza. Evo još nekoliko tačaka Povelje koje potvrđuju ideju suživota i tolerancije u islamu:

Član 19 – Svaki Židov koji nas prihvati imat će našu pomoć i  bit ćemo mu lijep primjer. Nikome se od njih neće nasilje  učiniti niti ćemo se  boriti protiv njih.

Član 27 –Neka Židovi slijede svoju vjeru, a muslimani svoju.

Član 29 – Židovi će podmirivati svoje troškove, a muslimani svoje. Oni su dužni da se međusobno pomažu i zajednički bore protiv neprijatelja ovog ugovora. Među njima trebaju vladati dobri odnosi koji će biti u znaku savjetovanja i dobročinstva, a ne grijeha i nasilja.

Član 35 – Ko napusti Medinu bit će siguran i bezbjedan,  ko ostane u Medini bit će siguran i bezbjedan, osim onog ko počini zločin.

Član 37 – Ukoliko se od Židova bude tražilo da s nekim zaključe mir i da ga potpišu, oni će ga zaključiti i poštovati. Tako će postupiti i muslimani ako to od njih zatraže Židovi, osim ako se ne radi o napadu na vjeru.

I kao što je islam zabranio nasilno prevjeravanje, isto tako je zabranio  mješanje u unutrašnje stvari, crkve i druge vjerske zajednice. To potvrđuje garancija koju je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dao kršćanima Nedžrana, a koja se odnosi na slobodu vjerovanja i nemješanja u unutrašnju politiku Crkve. S tim u vezi: ”Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je pismenu garanciju biskupu u Nedžranu i njegovoj biskupiji u kojoj stoji da oni slobodno raspolažu onim što je u njihovom posjedu, bilo malo ili puno, i da su njihove crkve i drugi vjerski objekti i svećenstvo, pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika. Muslimani nikada neće, u ime kršćana, mjenjati i postavljati biskupe niti druge svećenike.” (Ibn Sa’d, Tabekatul-kubra, I/266.)

U skladu s islamskim učenjem i svojom zadaćom i Islamska zajedinca u Bosni i Hercegovini objavila je platformu pod nazivom: ‘’Platforma Islamske zajednici u Bosni i Hercegovini za dijalog’’, u kojoj se, između ostaloga, kaže: ‘’U međuvjerskom dijalogu moraju se poštivati prava drugih, izbjegavati negativan govor o drugim i afirmirati vrijednosti tolerancije i prakse komšijskog suživota u BiH.’’

Baška riječ, baška djelo

Međutim, jedno je pisati deklaracije i povelje o toleranciji i suživotu, a nešto sasvim drugo je u praksi pokazati toleranciju i živjeti suživot. Ovo prvo uglavnom čine oni koji priču o toleranciji i suživotu vide kao najobičniju pragmu i metod za manipulisanje masama, a s ciljem ostvarenja političkih i drugih egoističkih (nemoralnih) ciljeva. A ovo drugo je praksa onih kojima je suživot i tolerancija životni princip, koji je plod ubjeđenja i iskrene vjere u Allaha dž.š. i Sudnji dan, i koji ne zavisi od trenutačnog raspoloženja i društveno-političke zbilje.

Zato kažemo da je stotinu puta bolje živjeti suživot i toleranciju bez ijedne deklaracije o tome, nego imati stotinu dokumenata o suživotu, a živjeti u ambijentu netolerancije, moralne hipokrizije i diskriminacije. Još je gore deklarativno se zalagati za suživot i toleranciju, a javno i tajno raditi na njenom rušenju, na destabilizaciji i kvarenju međuljudskih odnosa, namjernim i svjesnim proizvođenjem krize u društvu kako bi se opravdala vlastita šovinističko-diskriminatorska politka, kao što to čine pojedini predstavnici iz Srpskog i Hrvatskog naroda u BiH, poput Milorada Dodika, vladike Grigorija i drugih srpskih naiconalista, te hrvatskih nacionalista i kardinala Vinka Puljića, koji ne prestaje dezavuisati bh. javnost permanentinim lamentiranjem nad sudbinom Hrvatskog naroda kojem se, navodno, čini nepravda i koji živi u ozračju netolerancije i diskriminacije od strane Bošnjaka.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, želimo kazati da ovaj tekst nije namjenjen srpsko-hrvatskim nacionalistima, nit živimo u iluzijama da bi se oni, nakon silnih činjenica koje ih demantiraju, mogli postidjeti i popraviti, jer da to hoće ne bi svjesno radili to što rade. Mi ovim tekstom želimo djelovati na svijest Bošnjaka, a prije svega bošnjačkih političara koji i šakom i kapom prodaju našu državu i Bošnjački narod i koji ama baš ništa ne čine na zaustavljanju ratno-huškačke retorike i opasnog klero-nacionalističkog cunamija prije nego nas njegov smrtonosni val proguta. Upućen je također i onim Bošnjačkim medijima koji su saučesnici i pomagači onima koji se na sve moguće načine izigravaju sa bošnjačkom žrtvom, našom vjerom i kulturom, i koji na taj način doprinose rušenju naše domovine Bosne i Hercegovine.

O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da nas, oni koji su nas ubijali, silovali, palili i protjerivali, koji su nad nama počinili najveći genocid pred kraj prošlog milenija, sada okrivljuju i za diskriminaciju, netoleranciju i ugrožavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda u BiH. Da paradoks bude još veći, napadaju nas tamo gdje smo od pamtivjeka bili najjači i u čemu smo bili superiorni, želeći nam zanegirati i oduzeti ono što je bio i ostao naš zaštitni znak, i u ratu i u miru.

Uistinu treba biti moralna ništica pa svjesno negirati faktičko stanje u našoj državi, kao i negirati historijske činjenice po pitanju tolerancije i suživota. Naime, na osnovu čega neko može tvrditi da je islam, odnosno muslimani skloni nasilju, i da mogu bilo kome prijetiti islamom. Kako se može tvrditi tako nešto kada se zna da su najveća zla na svijetu, kao što su inkvizicije, naročito ona u Španiji gdje je Katolička crkva potpuno istrijebila muslimane i Jevreje, zatim krstaške ratove, koje je škotski historičar William Robertson, autor kapitalnog djela Povijest vladavine Karla V, nazvao ”veleljepnim spomenicima ljudskog bezumlja”, holokaust, savremene masakre i genocid od Bosne i Hercegovine, do Palestine, Afganistana, Iraka i Čečenije, počinili nemuslimani, tačnije kršćani i Židovi, i da vascijeli dunjaluk pati zbog njihovog zuluma i zločina? I ono što je važno naglasiti jeste to da je iza navedenih zlodjela stajala zvanična politika i crkvene, odnosno vjerske zajednice.

Osim toga, najveći kršćanski umovi, na osnovu historijskih činjenica, potvrdili su muslimanima, tolerantnost, samilost i humanost, i to onda kada su muslimani bili u ulozi osvajača. Zar postoji bolji argument i satisfakcija od toga da tvoju dobrotu potvrdi neko ko pripada kulturno-civilzacijskom krugu koji je počinio stravične zločine i genocid nad muslimanima širom svijeta. Stoga ćemo navesti neke od tih izjava.

Francuski naučnik, Gustav Le Bon (1841.-1931.) u svojoj knjizi ”Civilizacija Arapa”, napisao je: ”Istina je da svijet nije upamtio samilosnije i tolerantnije osvajače od Arapa, niti tolerantnije vjere od islama.” (Civilizacija Arapa, str. 605.)

Govoreći o odnosu muslimana kao pobjednika prema poraženim narodima, francuski mislilac, Emile Dermenghem, rekao je: ”Kur’an i Poslanikova tradicija su ispunjeni uputstvima o toleranciji, i prvi muslimanski osvajači su se u potpunosti držali tih uputstava. Kada je halifa Omer ušao u Kuds on je izdao naređenje muslimanima da ne smiju biti uzrok bilo kakvog uznemiravanja kršćana i njihovih crkava. A kada ga je tadašnji patrijarh pozvao da obavi muslimansku molitvu (namaz) u crkvi El-Kijame, on je to glatko odbio. Svoje odbijanje da klanja namaz u crkvi, halifa Omer pravdao je bojaznim da to muslimani poslije njega pogrešno ne shvate i da ne uzurpiraju kršćansku crkvu.” (The Life Of Mahomet)

Vil Djurant (1885.-1981.), američki pisac, historičar i filozof, rekao je: ”Štićenici islamske države: kršćani, židovi, zoroastrijanci i sabejci, koji su živjeli pod islamskom vlašću u vrijeme emevijske dinastije, uživali su toliki stepen tolerancije da je to nezapamćeno u kršćanskim zemljama u ovom vremenu.” (Priča o civilizaciji, XI/131.)

Španjolski pisac Blasko Ibanez (1867.-1928.) u svojoj knjizi U sjeni katedrale, o muslimanskom osvajanju Španije, između ostalog, piše: ”Bio je to, uistinu, civlizacijski, a nikako, osvajačko-imperijalistički pohod. Sinovi islamske civilizacije nisu ni jednog trenutka odustali od vrline koja se zove sloboda savjesti, a koja simbolizira stub na kojem počiva veličina i svetost prava svih naroda. U svakom mjestu koje su osvojili, Arapi su prihvatili postojanje kršćanskih crkava i židovskih sinagoga. Džamija nije zazirala niti se bojala bogomolja onih vjera koje je zatekla u Španiji. Priznala im je pravo na postojanje, nastanivši se tik u njihovom komšiluku, bez imalo zavidnosti i želje da nad njima vlada.” (U sjeni katedrale, str. 64.)

Ako laže koza ne laže rog

Naravno, ovo su riječi istinskih i objektivnih učenjaka, čiji posao nije bio, kao što to rade srpsko-hrvatski nacionalisti i neki kardinali i vladike, da falsificiraju povijest i gledaju šta se nazire u daljini, već da gledaju ono što je pred njima i što je jasno kao dan. Tim nacionalistima jednostavno nije stalo do istine, već po svoj prilici oni svojim djelovanjem nastoje da stvore ideološko-političku podlogu za novi genocid i nove pokolje.

Ako nije tako, kako onda Milorad Dodik može kazati da u Sarajevu, Srbi ne mogu kupiti novine na kiosku, a da ne budu šikanirani od strane Bošnjaka, ili kako je moguće da kardinal Puljić i neke časne sestre govore da im je u Sarajevu ugrožena sigurnost, kad dobro znaju da su u toku agresije i najsvirepijih zločina nad Bošnajcima od strane i četnika i ustaša, svi Srbi i Hrvati, a posebno svećenici, mogli slobodno hodati po Sarajevu i drugim gradovima koji su bili pod kontrolom  Armije Bosne i Hercegovine, a kamo li da to danas u miru ne smiju?!  O kakvom to suživotu i poštivanju ljudskih prava imaju pravo govoriti oni koji su porušili sve džamije po Bosni i Hercegovini gdje je njihova zločinačka noga mogla doći, i koji su oteli zemlju starici Fati Orlović i u njenom dvorištu sagradili crkvu, čiji ostanak na tom mjestu brani i zvanična Pravoslavna crkva i srpska vlast u RS-u i veći dio srpskog naroda?!

Ili, zar o toleranciji i suživotu imaju pravo i obraza govoriti oni Hrvati i njihove političke i vjerske vođe koji su u najodsutnijem trenutku zabili nož u leđa Bošnjacima i državi Bosni i Hercegovini, koja ih je onda za tu veleizdaju nagradila konstitutivnošću Hrvatskog naroda iako je taj narod manjina u BiH?! Za razliku od takvih Hrvata, Bošnjaci u Hrvatskoj nisu imali dileme šta im je raditi onda kada je srbo-četnička armada izvršila agresiju na Hrvatsku, ali i pored toga, oni za svoj patriotizam nisu ni blizu nagrađeni koliko bosanski Hrvati za izdaju svoje države.

Bezbroj je drugih primjera koji svjedoče da toleranciju i suživot u BiH ne narušava niko drugi do oni koji su ih rušili od ‘92 do ‘95. godine prošlog stoljeća.

To se naprimjer vidi i na osnovu broja uposlenika u nekim javnim ustanovama u Bosni i Hercegovini. Mi smo samo ovlaš zavirili u spiskove nastavnog osoblja na Univerzitetima u Sarajevu,  Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Zenici, želeći provjeriti koliko recimo dekana Srba i Hrvata ima na sarajevskim, tuzlanskim i zeničkim fakultetima, a koliko opet ima dekana Bošnjaka na banjalučkim i mostarskim fakultetima, odnosno na Sveučilištu u Mostaru. Pa smo se uvjerili da su na pet sarajevskih fakluteta: Pravnom, Filozofskom, Ekonomskom, Muzičkoj akademiji, Fakultetu zdravstvenih studija, dekani Srbi, odnosno Hrvati, Zatim u Tuzli na dva fakulteta: Fakultetu tjelesnog odgoja i Akademiji dramskih umjetnosti. Prodekana za nastavu i predavača na svim fakultetima u Sarajevu, Tuzli i Zenici ima mnoštvo i njih nismo ni brojali. Međutim, u Banja Luci ni na jednom fakultetu dekan nije Bošnjak. I ne samo to, već na kilometarski dugim spiskovima nastavnog osoblja nećete naći ni jednog predavača Bošnjaka, kao ni na Sveučilištu u Mostaru, osim prodekana za znanost na Fakultetu strojarstva i računarstva. O drugim prosvjetnim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, kao i drugim javnim ustanovma, da i ne govorimo. O tome bi bilo dobro napisati istraživački rad koji bi sigurno otkrio frapantne podatke i pravu sliku tolerancije i suživota u Bosni i Hercegovini.

Zatim, da li katolički školski centri u gradovima sa Bošnjačkom većinom: Sarajevo, Zenica, Travnik, Tuzla, Bihać, svjedoče o bošnjačkoj toleranciji ili netoleranciji, i može li se i zamisliti otvaranje, islamskih školskih centara (ne u Grudama i Širokom Brijegu, jer je to nemoguća misija), već u zapadnom Mostaru, Čapljini, Stocu, Banja Luci, Prijedoru, i kakav bi epilog imala ta priča o islamskim školskim centrima u gradovima sa hrvatskom ili srpskom većinom. Nažalost, mi već znamo kakav. Isti onakav kakav je imala i muslimanska kuća u Livnu koju su Hrvati srušili, iako su muslimani u toj kući željeli samo obavljati namaz, ništa više. Nije se tu radilo o ”novim muslimanima”, koje recimo kardinal Vinko Puljić nije prije viđao po BiH, niti su tamošnji muslimani imali namjeru organizirati bilo kakve ”kampove” za obuku, osim obavljanja namaza. No, taj objekat je ipak bio srušen, a iza tog rušenja najvjerovatnije stoji Katolička crkva, jer da nije tako njeno rukovodstvo bi spriječilo taj svojevrsni vandalizam i demonstraciju netolerancije i diskriminacije nad drugim i drugačijim. Mi ovim ne želimo da prigovaramo zbog naše tolerancije prema našim komšijama, niti želimo kazati kako na njihovu netoleranciju treba uzvraćati istom mjerom. Bože sačuvaj! Mi samo iznosimo činjenice kojima se mi ponosimo, i naravno ne kažemo da trenutna situacija ne može i ne treba biti još bolja i pozitivnija i da među Bošnjacima nema ekstremista koji remete suživot i koji su prije svega problem nama muslimanima, pa onda svima ostalima.  Ali, kažemo da iza njih ne stoji zvanična bošnjačka politika niti Islamska zajednica, i oni i njihova zlodjela se ne smiju instrumentalizirati i ni u kakvom kontekstu dovoditi u vezu sa islamom.

Ne podnosimo ih jer su drugačiji

Netolerancija koju pokazuju neke političke i vjerske vođe iz Srpskog i Hrvatskog naroda, posebno je izražena prema muslimanima praktičarima koji insistiraju i očekuju od drugih da ih prihvate kao muslimane sa svim njihovim obilježjima. Ne radi se ovdje samo o ”novim muslimanima” ili tzv. vehabijama, već se ta netolerancija ponajprije pokazuje prema Islamskoj zajednici kojoj se ne dozvoljava da radi svoj posao i kojoj uporno neki kardinali, vladike i srpsko-hrvatski političari, pokušavaju određivati teološke tokove, upravljati tim tokovima i nametati nekakve svoje interpretacije islama, što je vrhunac netolerancije i bahatosti.

A što se tiče novih muslimana, indikativno je to da se u principu naglasak stavlja na njihov izgled, a ne na ponašanje, osim kada neki ekstrem koji po svom izgledu liči na tzv. vehabije, napravi incident koji se onda obavezno generalizira. Takve izjave daju ne samo intelektualci i neke političke i vjerske vođe iz reda Srba i Hrvata, već i obični građani, i zanimljivo je da svi oni, dosljednjo i dostojanstveno slijeđenje islamskih propisa od strane tih ”novih muslimana”, najčešće nazivaju drskošću i agresivnošću. Potpuno se u drugi plan stavlja njihovo ponašanje i odnos prema nemuslimanima. Upravo je na to nedavno skrenuo pažnju Predrag Matvejević svojim retoričkim smicalicama, konstatirajući kako bi reis Cerić mogao zaustaviti neke manifestacije, aludirajući na tzv. vehabije koji: ”Dobiju malo para da izađu petkom. Ne treba to našim muslimanima.” Umjesto toga, on se zalaže za ”umjereni” islam kakav je nametnulo Otomansko carstvo, a u isto vrijeme, kojeg li cinizma, priznaje da su četnici poklali upravo te ”umjerene” muslimane diljem Bosne i Hercegovine. Otkrio je on i zašto je protiv ”novih muslimana”, koji su drugačiji (jer su čvrsti u vjeri, ponosni i odvažni), kada je kazao da neće zaboravit da je: ”Kemal Ataturk na konju ujahao u džamiju da bi pokazao da neće vladati imami i muftije, već zakon. A vjera treba biti slobodna.” Dakle, po Matvejeviću, vjera (islam) treba biti slobodna, al’ pod nogama konja raznoraznih nacionalista i islamofoba u Bosni i Hercegovini. Sličnom logikom, kako smo kazali, služe se i obični građani, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, čak i onda kada im njihove komšije tzv. vehabije čine dobročinstvo i pomažu kao najbliži rod. Sjetimo se šta je novinarima kazala Srpkinja iz sela kod Kalesije gdje se masovno doseljavaju tzv. vehabije. Iako joj komšija ”vehabija” čini dobročinstvo, čuva kuću i hrani perad kad je ona odsutna, ona, potvrđujući sve to, ipak na kraju konstatira: ”Al’ oni su drugačiji.” Eto u tome je problem. Antimuslimansko raspoloženje se širi u Evropi, a posebno u Bosni i Hercegovini gdje su muslimani većina, samo zato što su muslimani praktičari drugačiji i ne uklapaju se u kršćansku sliku i viziju Evrope.

Zbog svega toga kažemo da je govor o ugroženosti drugih naroda od strane Bošnjaka u u Bosni i Hercegovini, izmišljotina i velika laž, i on ne predstavlja ništa drugu do ideološku poruku s ciljem da se oklevetaju i stigmatiziraju islam i muslimani. Takvo djelovanje ne ide u prilog ideji suživota, već je praktična primjena i manifestacija nakaradne Huntingtonovske ideje o sukobu civilizacija, o sukobu sa drugim i drugačijim.

Jer, kako graditi suživot sa ljudima koji prvo napadaju i klevetaju muslimane, pa se onda pravdaju i govore kako njihov govor i poruku mediji nisu shvatili niti vjerodostojno prenijeli. Pogađate, mislimo na kardinala Puljića i časnu sestru Ivanku, koji, što je još gore, nakon govora mržnje prave zamjenu teza, pa kažu kako je zbog novinara časna sestra imala neugodnosti, umjesto da priznaju da sami sebi prave neugodnosti svojim govorom i odnosom prema drugima. Kao da mi ne znamo da oni svojim govorom mržnje samo ispituju teren, pa ako vide da s druge strane nema reakcija, oni će nastaviti, a ako bude reakcija, onda slijedi pravdanje  u stilu niste vi to dobro razumijeli. Konstantno etiketirenja i klevetanje muslimana u Bosni i Hercegovini, u javnom diskursu ima za cilj omalovažiti cjelokupnu islamsku praksu i podrgrijavati sukobe, a ne suživot. Kakav je to suživot ako će meni komšija nemusliman određivati hoću li se brijati ili ne, hoću li nositi duge ili kratke hlače, hoću li ići u džamiju ili ne, hoću li javno govoriti o svojoj vjeri kao najvećem prioritetu u mom životu i slično. Nema istinskog suživota dok god se o ljudima prosuđuje na osnovu njihove boje kože i vjere, a ne na osnovu njihovog karaktera. I dok se ne primjeni univerzalni princip koji nudi moralni osnov za suživot, a to je da druge tretiramo onako kako bi željeli da sami budemo tretirani, kako je to lucidno zaključio i poentirao Martin Luther King, rekavši: ”Uhvaćeni smo u mrežu uzajamnosti. Ja ne mogu biti ono što treba da budem, dok ti nisi ono što treba da budeš.” (Martin Luther King, Snaga da se voli, str.4.).

Saff br. 310

Print Friendly  Nema suživota dok druge ne budemo tretirali onako kako sami želimo biti tretirani pf button both



X