Nema dobra u onima koji se poslije prve bitke predaju

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nema dobra u onima koji se poslije prve bitke predaju allah8Kad god te snađe nesnosna glavobolja, kad osjetiš da su ti živci napeti, kad strahuješ da ne oboliš od kancerogenih oboljenja, a to su bolesti koje vode u očaj i beznađe, onda što više čini sedždu (padanje ničice na zemlju), ona će te osloboditi svih vrsta bolesti, fizičkih i psihičkih. Ovo nije floskula, već istina koju je potvrdila i savremena nauka, odnosno najnovija naučna istraživanja što ih je proveo dr. Muhamed Dijaudin Hamid, profesor bioloških nauka i direktor odjela za radioaktivnu hranu pri Tehnološkom institutu za radijaciju. Naime, poznato je da izloženost većem zračenju ili život u centru elektromagnetnih polja, negativno utiče na stanice ljudskog organizma i povećava njihovu energiju (napon). Zbog toga se, kako veli dr. Dija’, preporučuje činjenje sedžde, jer ona oslobađa tijelo od viška elektriciteta koji prouzrokuje mnogobrojne bolesti.

Naučno je dokazano da među stanicama ili ćelijama u ljudskom organizmu postoje veze i komunikacija koja čovjeku pomaže da osjeća okolinu i da ostvari interakciju s njom.

Svako povećanje elektromagnetnog napona u tijelu stvara pometnju u komunikaciji među stanicama i oštećuje njihov rad, zbog čega čovjek biva pogođen bolestima koje su uveliko prisutne u savremenom društvu, poput: glavobolje, grčenje mišića, upale vratnih žila, umora, sve dotle da čovjek počinje gubiti pamćenje i doživljavati mentalne distrakcije.

I ukoliko dođe do povećanja tog napona i viška elektromagnetnih čestica, bez mogućnosti njihovog oslobađanja, situacija može postati alarmantna! Takvo stanje može vrlo lahko prouzrokovati kancerogena oboljenja, a također može naštetiti embriju u majčinoj utrobi, zbog toga je obaveza osloboditi se tog napona i taj teret prazniti izvan ljudskog tijela, daleko od upotrebe sedativa i njihovih nuspojava.

Gdje je izlaz?

Važno je znati da u ovom slučaju mora postojati veza sa zemljom kako bi se oslobodio višak elektromagnetnih čestica, a ta veza se ostvaruje putem sedžde Jednom i Jedinom Bogu, Allahu dž.š. Na sedždi elektromagnetne čestice iz ljudskog tijela odlaze u zemlju i time se dešava proces njihovog oslobađanja, a posebno kada se sedžda pravilno učini, sa sedam dijelova tijela (čelo, nos, dlanovi, koljena i stopala). Studija je također pokazala da, ako se želimo osloboditi tog suvišnog tereta, moramo biti okrenuti prema Mekki, prema kojoj se muslimani svakodnevno okreću u namazu, jer je Mekka središte kopna na Zemlji. Nakon toga čovjek se oslobađa tog pritiska i brige i osjeća duševnu smirenost.

Na to aludira i predaja u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ga neka stvar zabrinula, govorio svom muezinu Bilalu: ‘’Obraduj nas pozivom na namaz, Bilale!’’ Namaz čisti dušu od bolesti srca kao što su zavidnost, tjeskoba, očaj itd. Pa, kada te brige skole, kada imaš krupan problem, kada ti se stijesni u grudima, približi se svome Gospodaru padanjem na sedždu i oslobodi se spomenutih napasnika; i reci subhanallah!

Nada utemeljena na iskrenom vjerovanju ne gasi se nikada

Bilal Ibn Rebbah, crnac, slabašnog i mršavog tijela, duge guste i kovrđave kose, nikada nije bio javno pohvaljen, a da nije oborio glavu prema zemlji, govoreći: ‘’Ja sam Abesinac koji je do jučer bio rob.’’ Da, on je Abesinac kojeg je rodila crna robinja. Bio je rob mekanske porodice Benu Džemuh.

Kada su se vijesti o Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvu počele širiti Mekkom, one su došle i do Bilala, ali se on na početku držao po strani i po tom pitanju je, kao i u svemu drugom, slušao i slijedio mišljenje svojih gospodara. Na dan kada je Bilal primio islam, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je sa svojim drugom Ebu Bekrom r.a., boravio u jednoj pećini blizu Mekke. Bilal, koji je čuvao ovce kod Abdullaha ibn Džud’ana, naišao je sa svojim stadom pored pećine. Tada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz pećine i upitao: ‘’Čobane, možemo li dobiti malo mlijeka?’’ Bilal je odgovorio: ‘’Ja smijem pomusti samo jednu ovcu i to je moja dnevna hrana, pa ako hoćete ja ću je pomusti i to mlijeko danas sa vama podijeliti.’’ ‘’Dovedi tu ovcu’’, rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Bilal je otišao i doveo ovcu, a onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatražio posudu i muzao je ovcu dok nije napunio posudu, zatim je popio mlijeko. Onda je ponovo pomuzao ovcu i namuzao punu čašu i dao Ebu Bekru da popije. Zatim je i treći put pomuzao ovcu i napunio čašu i dao Bilalu da popije. Na kraju je pustio ovcu i ona se pridružila stadu punijeg vimena nego što je bilo prije mužnje. Nakon toga, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je Bilala da je on Allahov Poslanik i ponudio mu da primi islam. Bilal je bez imalo kolebanja, nakon što je svojim očima vidio mu’džizu ili čudo koje se desilo sa njegovom ovcom, izgovorio šehadet i primio islam. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je da nikom ne kazuje da je primio islam, da ne bi bio izložen mučenju od strane nevjernika. Kada je dotjerao stado kući, njegov gospodar je primjetio da su vimena kod ovaca puna mlijeka, što se prije nije dešavalo, pa mu je rekao: ‘’Dobro si ih napasao, i u buduće ih goni tamo gdje su danas pasle.’’ Bilal je tri dana zaredom odlazio do pećine u kojoj se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, skrivao sa Ebu Bekrom, kako bi učio o islamu. I svaki put je stado vraćao kući punih vimina. Četvrti dan, pored kuće Abdullaha ibn Džud’ana, naišao je Ebu Džehl, rekavši mu: ‘’Vidio sam tvoje ovce site i punih vimena?!’’ Odgovorio je: ‘’To se dešava evo već tri dana, a šta je razlog tome ne znamo.’’ Ebu Džehl je tada primjetio: ‘’Tako mi Gospodara Kabe, izgleda da vaš rob zna gdje se skrivaju Muhammed i Ebu Bekr, pa mu zabranite da napasa ovce na tom mjestu.’’ I nakon što mu je izrečena zabrana, Bilal je obznanio svoje primanje islama. A onda je počelo mučenje. Nevjernici su ga izvodili u sred podnevne žege, kada pustinja liči na džehennemsko grotlo od silne vrućine, i bacali ga na vreli pjesak, a zatim su mu na grudi stavljali ogromni vreli kamen, i usput ga bičevali. I dok je Bilal bespomoćno ležao na vrućem pijesku, njegovi dželati su mu govorili: ‘’Veličaj Lata i Uzata!’’ Bilal je na to nemoćnim glasom odgovarao: ‘’Jedan je, Jedan, Allah!’’ Nakon toga su ga podigli i vezali mu uže oko vrata, a onda su naredili djeci da ga u takvom stanju vodaju po okolnim mekanskim brdima. Međutim, pored svih vidova mučenja Bilal nije izgovarao druge riječi osim: ‘’Jedan je, Jedan, Allah!’’ Svjedočeći o Bilalovoj hrabrosti i ustrajnosti u vjeri, Amar ibn Jasir, rekao je: ‘’Prvi muslimani koji su bili mučeni, na kraju su, pod pritiskom batina, izgovarali riječi koje su od njih zahtijevali nevjernici, osim Bilala.’’ Dok su ga nevjernici jedanput mučili, pored njega je naišao Vereka ibn Nevfel, i čuvši Bilala kako izgovara riječi: ‘’Jedan je, Jedan, Allah!’’, Vereka je uzviknuo: ‘’Tako je Bilale, samo je Jedan istinski Bog! Tako mi Allaha, ako umreš s tim ubjeđenjem, ja ću tvoj mezar uzeti kao mjesto Božijeg blagoslova i berićeta.’’ Nakon toga, pojavio se Ebu Bekr, uzvikujući: ‘’Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori: ‘’Moj Gospodar je Allah!’’ A onda se obratio Ummejjetu ibn Halefu i rekao mu: ‘’Traži od mene koliko hoćeš novca, samo ga oslobodi!’’ Taj dan je Bilal prodat Ebu Bekru, a onda ga je Ebu Bekr velikodušno oslobodio. Tako je Bilal postao slobodan čovjek, a nakon što je učinio hidžru u Medinu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ga je pobratimio sa Ebu Ubejdom ibn Džerrahom. Kada je propisan ezan za namaz, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izabrao ga je za muezina, pa je tako Bilalu pripala čast da ponese titulu prvog muezina u islamu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’U džennetu sam čuo bat nečijih koraka ispred mene, pa sam rekao: ‘’Džibrile, čije ovo korake slušam?’’ Džibril mi je odgovorio: ‘’Allahov Poslaniče, to Bilal ide ispred tebe.’’ Bilal ibn Rebbah umro je u Šamu u vrijeme muslimanskih osvajanja Šama. Njegovi posmrtni ostaci leže pod zemljom Damaska.

Eto tako je crni abesinski rob, koji je povjerovao u Allaha dž.š., dok je bio ponižen i potlačen, vezao svoje srce za Stvoritelja i ta veza je zapalila plamen vjere i nade koji se nikada nije ugasio.

Mučen je na vrelom pijesku, vreli kamen su mu bacali na grudi, bičevali ga, vezali i vodili po brdima Mekke onako kako se životinje vode, ali se Bilal ni jednog trenutka nije pokolebao, nije posumnjao niti je pao u očaj, već je stalno govorio: ‘’Jedan je, Jedan, Allah!’’ (Ehadun, Ehad!), da bi nakon toga došle mnogobrojne Allahove nagrade, jedna za drugom. Oslobođen je ropstva, postao je prvi muezin u islamu, oženio se uglednom muslimankom, bio je neustrašivi mudžahid na Allahovom putu, i na kraju, kao kruna svega toga, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga je džennetom.

Nema ništa ljepše kao kad se nada u Allahovu milost i lijepo mišljenje o Allahu, ukorijene u ljudskom srcu, niti vjernik ima veće potrebe od odagnavanja očaja iz duše i zasađivanja mladice imana u dubini srca.

Ambicije koje su prkosile očaju

Prenosi se da je Imam Buhrija ustajao u toku noći i palio svijetiljku da zapiše mudrost koja bi mu u tom trenutku naumpala, zatim bi gasio svijeću i lijegao u postelju, pa bi onda ponovo ustajao, i tako dvadeset puta u toku jedne noći. Da, takav je bio imam Buharija, velikan islamskog ummeta kojega su čistoća duše i stid spriječavali da traži od drugih, onda kada bi zapadni u takvu situaciju da nije imao šta jesti, pa je jeo korjenje iz zemlje da bi utolio glad.

Rekao je Ibn Ebi Hatim: ‘’Mi smo u Egiptu, kao studenti, znali biti po sedam mjeseci, a da ne okusimo najobičniju mesnu supu. U toku dana smo obilazili naučne kružoke ili halke ilma kod različitih učenjaka, a u toku noći smo palili svijeće i ponavljali gradivo. Jedanput smo na obali našli ribu i ponijeli smo je kući da je ispečemo za ručak. Međutim, kad smo došli kući već je bilo vrijeme nastave i otišli smo, a ribu ostavili. Tek treći dan, kad se riba skoro bila pošla kvariti, mi smo je ispekli i pojeli. Nema znanja u rahatluku tijela!’’

A šejh Hafiz Ibrahim rekao je: ‘’Trideset godina moga života proveo sam sa dvije lepine dnevno. Ako bi mi ih majka ili sestra donijele ja bi ih pojeo, ako ih ne bi donijele, ja bih ostao gladan do sljedeće noći. Sljedećih trideset godina proveo sam samo sa jednom lepinom u toku 24 sata. Ako bi mi je supruga ili kćerka donijele, ja bih je pojeo, a ako je ne bi donijele, ja bih ostajao gladan i žedan do sljedeći noći.’’

O divne li ambicije i ustrajnosti u traženju znanja, i pored siromaštva, nedostatka hrane i stalne samoće!

Abdurahman Sumejt – sluga afričke sirotinje

Dr. Abdurahman Hamud Es-Sumejt, bivši predsjednik upravnog vijeća Organizacije za pomoć muslimanima Afrike, rođen je u Kuvajtu 1947. godine. Ljudi bliski njimu pričali su kako je on počeo sa dobrotvornim i humanitarnim radom još u ranoj mladosti. Tako je kao srednjoškolac zajedno sa svojim prijateljima želio da učestvuje u dobrotvornim akcijama, pa su odlučili da sakupe određeni novčani iznos kako bi kupili automobil (kombij), što su na kraju i učinili. Jedan od njih je, nakon nastave, prevozio siromašne radnike do njihovog radilišta ili ih vraćao kući, bez ikakve nadoknade. Abdurahman Es-Sumejt je diplomirao i specijalizirao hirurgiju na univerzitetu u Bagdadu. Dok je studirao on je veliki dio svog novca (džeparca) izdvajao kako bi kupovao knjige i islamske brošure i besplatno ih dijelio po džamijama. Kada je dobio stipendiju koja je iznosila 42 dinara, trudio se da jede samo jedan obrok dnevno, da bi ostatak novca iskoristio u dobrotvorne svrhe,  i izbjegavao je da spava na krevetu iako je taj krevet vrijedio svega dva dinara, smatrajući to luksuzom.

Allah je htio da on, ispred jedne humanitarne organizacije iz Kuvajta, otputuje u Afričku državu Malavi radi izgradnje mesdžida u jednom selu. U Africi je vidio milione ljudi koje je ubijala glad, žeđ, siromaštvo, neznanje, zaostalost i bolesti. Bio je svjedok djelovanja kršćanskih misionara među muslimanima od kojih su mnogi potpali pod uticaj kršćanskog misionarstva, jer su im oni davali mrvice pomoći i nudili im obrazovanje za djecu u kršćanskim školama. Zbog svega toga, dr.Sumejt je svim srcem zavolio to mjesto i bio je zaokpljen mišlju kako da im pomogne.

Pored toga što su se mnogi muslimani, posredstvom njegovog humanitarno-misionarskog rada, vratili u okrilje islama, on je bio uzrok da mnogi nemuslimani prime islam. Jedan prizor je na njega ostavio poseban trag i ganuo ga do suza. Naime, u jednom mjestu skupina kršćana je primila islam, a onda su svi uglas plakali žaleći za njihovim roditeljima i drugim precima koji su umrli kao nemuslimani. Govorili su dr. Sumejtu: ‘’Gdje ste vi muslimani? Zašto ste kasnili sve ove godine?’’ Te riječi su ga toliko ganule da se zagrcnuo od plača, jer je i sam osjećao dio odgovornosti u pogledu onih koje su spominjali novopećeni muslimani, a koji su umrli kao nevjernici. U nastavku slijede riječi dr. Sumejta koje odišu uzvišenim ambicijama i optimizmom.

‘’Prije nekoliko godina znatiželja me je odvela u posjetu jednom egzotičnom selu u Africi, koje se zove Meka. Zatim sam počeo opsežno znanstveno istraživanje o tamošnjem plemenu El-Entimur, koje ima arapsko-islamske korijene i porijeklom je iz Hidžaza, ali se ta veza i svijest o arapskom porijeklu i islamu vremenom izgubila. Sličan primjer je i sa plemenom El-Gabra na sjeveru Kenije, kao i sa plemenom El-Burana na jugu Etiopije, Es-Seklaf u zapadnom Madagaskaru, El-Farimba u južnom Zimbabveu, i milionima drugih.. Svi su se žalili na nas Arape muslimane što nismo ništa uradili da ih izbavimo iz zablude i raznih vidova idolopoklonstva u koje su upali, iako većina njih vuče islamsko porijeklo.’’

Čitajući o dr. Sumejtu i njegovoj plemenitoj misiji u Africi, jedan očajnik je rekao: ‘’Čini se da dr. Sumejt u svom misionarsko-davetskom radu nikada nije bio izložen nikakvim iskušenjima i nevoljama. Ne samo to, ja mislim da je njegov put bio posut ružama, jer, nemoguće je da toliko vremena ostane ustrajan u svome radu, a da je istovremeno imao većih iskušenja.’’

E pa, sačekaj ti očajniče, ti koji si čvrsto prikovan na jednom mjestu, a za to mjesto te prikovao očaj čiji korjen je duboko u zemlji! Ne donosi sud prije nego čuješ dr. Sumejta koji je na jednom od svojih predavanja, govoreći o životnim nedaćama koje su ga pratile, rekao: ‘’Ja imam desetine raznoraznih bolešćina, dva puta sam imao infarkt, jedanput moždani udar poslije kojeg sam izvjesno vrijeme bio nepokretan, imam povišen krvni pritisak, dijabetes, nekoliko opasnih trombova na nozi, zbog oteklina na koljenima moram klanjat na stolici, imam povišen holesterol i krvave izljeve u oku. Dva puta sam hapšen, 1970 u  Bagdadu, i 1990 kada mi je prijetilo pogubljenje. Naime, tada me je u Kuvajtu uhapsila Iračka obavještajna služba, nakon čega nisam znao šta će sa mnom biti. Odveli su me u Bagdad i mučili toliko da su mi strgnuli i odstranili meso s lica, ruku i stopala. No, i pored toga ja sam bio ubjeđen da neću umrijeti prije suđenog časa koji mi je Allah propisao. U Africi sam također bio izložen hapšenju više puta od strane naoružane policije, i bio sam napadnut nekoliko puta od zmija kobri u Mozambiku, Keniji i Malaviju, ali me je Allah spasio.’’

Znaš li šta je to što je podsticalo ovog čovjeka vjernika i što mu je iznova budilo nadu i čvrsto pouzdanje u Allaha i pored mnogobrojnih iskušenja i nedaća koje je imao? Ako ne znaš, onda pročitaj cilj kojem je težio iz sljedeće njegove rečenice: ‘’Ko će me spasiti od obračuna na Sudnjem danu, kada se narodi Afrike budu žalili Allahu na mene što nisam uložio dovoljno truda na njihovom upoznavanju sa Allahovom uputom?’’

Tako je govorio dr. Sumejt i pored činjenice da je hiljade ljudi iz plemena Entimur prihvatilo islam preko njega.

I na kraju, pročitaj još jedan savjet dr. Sumejta i dobro o njemu razmisli. On je rekao: ‘’Nema konačnog uspjeha bez mnoštva neuspjeha. Mrav ne može preći zid, a da prije toga mnogo puta ne padne. Nema nikakvog dobra u onima koji se predaju poslije prve bitke.’’

Piše: Selva El-Udejdan

Saff br. 323.

Print Friendly  Nema dobra u onima koji se poslije prve bitke predaju pf button both



X