Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice minber 20 284 29Očajavanje znači osjećaj potpunog beznađa i tjeskobe koji prožima i obuhvata dušu i razum podjednako. U takvom stanju čovjek je ophrvan pesimizmom i gubljenjem nade, čak  i onda kada ima realne mogućnosti da popravi svoje stanje. Uzvišeni je objavio: ‘’Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik.’’ (Hud, 9.) Dvije su vrste očajavanja: očajavanje u pogledu Allahove milosti i očajavanje u pogledu stanja u kojem čovjek živi i koje proživljava. Očajavanje je u islamu zabranjeno u svim varijantama i to direktnim slovom Kur’ana: ‘’I nikako nadu ne gubi!’’ (El-Hidžr, 55.) I ne samo to, već je Allah, one koji gube nadu u Njegovu milost, nazvao nevjernicima i zabludjelima, objavivši: ‘’Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.’’ (Jusuf, 87.) Zatim: ‘’Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli!’’ (El-Hidžr, 56.)

Čuvaj se okova očajavanja

Očajavanje simbolizira teške okove koji čovjeka sputavaju da slobodno i trezveno misli, djeluje i živi. Oni ga čvrsto prikivaju za zemlju i čine nemoćnim za bilo kakvu aktivnost, trud i akciju. A samo zbog jednog jedinog razloga, što je očaj njime u potpunostio ovladao, i što okom pesimizma gleda na sve ono što ga očekuje u budućnosti.

Kada čovjek zapadne u takvo stanje, onda je to jasan znak da on ima ružno mišljenje o Allahu, da je oslabilo njegovo pouzdanje u Allaha, te da se prekinula i posljednja nit nade u mogućnost ostvarivanja životnih ciljeva. Takav čovjek je prije svega sam sebi loš primjer, jer su ga briga i tuga učinili pasivnim, a očaj je u njemu ubio posljednju iskru života.

Iskreni vjernik ne smije nikada dozvoliti da ga očaj nadvlada. Jer, kako da očaj nađe puta do vjerničkog srca kad je on svjestan kur’anske poruke:‘’I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.’’ (Jusuf, 87.) Ili, kako vjernik može smatrati svaki trud uzaludnim, a zna da se u kosmosu ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, kao što stoji u ajetima: ‘’Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, usitinu lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikave razmetljivce, hvalisavce.’’ (El-Hadid, 22-23.) Onaj ko razumije poruke ovih kur’anskih istina, udarce sudbine dočekuje snažne volje, s potpunim zadovoljstvom, iskrenom odlućnošću i traženjem izlaza u prihvatanju uzroka, prirodnih zakonitosti koje je Allah uspostavio u životu, a koji vode do uspjeha i spasa.

Kur’an u dušama vjernika usađuje duh nade i optimizma i na mnogim mjestima poručuje: ‘’Ne gubite nadu u Allahovu milost!’’ (Er-Rum, 53.) Islamski učenjaci su kazali: ‘’Da nije nade neimar nikada ni jednu građevinu ne bi sagradio, niti bi poljoprivrednik ijednu stabljiku zasadio.’’

A poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Abdullah ibn Mes’ud, rekao je: ‘’Da mi stave žeravicu u usta i da se ona u mojim ustima ugasi, draže mi je nego da za neku Allahovu odredbu kažem: ‘’Kakva je ovo odredba?! Da se bogdo nije desila!’’ U hadisi-kudsiju koji je zabilježio Ibn Hiban, stoji da je Allah dž.š. rekao: ‘’Ja sam uz mišljenje Moga roba o Meni, pa neka misli o Meni šta hoće.’’ Komentirajući ovu predaju, imam Ševkani je rekao: ‘’Onaj ko o Allahu misli lijepo i dobro, Allah se prema njemu odnosi u skladu s tim mišljenjem, i obrnuto, ko Allahu loše misli, Allah se prema njemu odnosi sukladno njegovom mišljenju o Allahu.’’

Uzroci očaja

Dva su glavna uzroka očaja. Prvi je požurivanje i ubrzavanje događaja i sudbine, na što aludira sljedeći ajet: ‘’Čovjek i proklinje i blagosilje; čovjek je doista nagao.’’ (El-Isra’, 11.) Najmalodušniji ljudi su oni koji požuruju sudbinu, i oni najprije i najlakše zapadaju u očaj, posebno onda kada se stvari ne odvijaju po njihovim željama i planovima. Drugi uzrok je gledanje na događaje i životnu zbilju zemaljskim, a ne nebeskim mjerilima. Prenosi se da je neki čovjek rekao mudracu: ‘’Ja se bojim svojih neprijatelja.’’ Mudrac mu je odgovorio kur’anskim ajetom: ‘’Ko se u Allaha uzda On mu je dosta.’’ (Et-Talak, 3.) Čovjek je onda kazao: ‘’Ali, oni spletkare protiv mene.’’ Mudrac mu je ponovo odgovorio kur’anskim ajetom: ‘’A spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe.’’ (Fatir, 43.) Nakon toga čovjek je rekao: ‘’Međutim, mojih neprijatelja je mnogo.’’ Mudrac mu je i treći put odgovorio Kur’anom: ‘’Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mngobrojne čete!’’ (El-Bekare, 249.) Upravo tako treba da se ponašaju vjernici. Ukoliko sve ono što nas snađe u životu budemo vraćali na Allahovu odredbu, sigurno je da nikada nećemo očajavati, već će nam srca ostati čvrsto vezana za nadu u Allahovu milost i Njegovu pomoć.

Traži pomoć od Allaha

Na početku svoje poslaničke misije, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, doživio je mnogobrojne uvrede i iskušenja od strane nevjernika iz plemena Kurejš: Ebu Leheba, Hakema ibn Ebul-Asa, Ukbe ibn Ebi Muajta, Adija ibn Hamra’ Es-Sekafija i Ibnul-Asda’a el-Huzelija. Oni su bili njegove komšije i niko od njih nije primio islam osim Hakema ibn Ebul-Asa. Abdullah ibn Mes’ud prenosi hadis u kojem stoji: ‘’Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je namaz kod Kabe, a Ebu Džehl je sa svojom družinom sjedio nedaleko od Kabe. Zatim je neko od njih upitao: ‘’Ko će uzeti utrobu deve ili ovce i baciti je na Muhammedova leđa kada on učini sedždu?’’ Pa se javio nesretnik između njih, Ukbe ibn Ebi Muajt, koji je donio utrobu od ovce, zatim je sačekao da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, učini sedždu, a onda ju je bacio na njegova leđa. Ja sam to gledao, ali nisamo mogao ništa učiniti. Ebu Džehl i njegova družina su se smijali tom prizoru, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je i dalje bio na sedždi i nije podigao glavu dok nije došla njegova kćerka Fatima r.a., koja je skinula utrobu s njegovih leđa i obrisala mu glavu. Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je dovu: ‘’Moj Allahu, kazni Kuriješije!’’ To je ponovio tri puta, što je njima teško padalo, jer su vjerovali da se dova kod Kabe uslišava. Zatim  je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo učio dovu spominjući imena kolovođa nevjerstva: ‘’Allahu moj, uništi Ebu Džehla, Utbeta ibn Rebiu, Šejbu ibn Rebiu, Velida ibn Utbu, Ummejju ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Muajta!’’ Tako mi Allaha, veli Ibn Mes’ud, na Bedru sam vidio mrtva tjelesa svih onih koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u svojoj dovi.’’ Zato, dragi brate, ne očajavaj, i znaj da tvoj Milostivi Gospodar čuje tvoje dove, da će ti On dati snagu i pomoći ti onda kada te tvoji neprijatelji skole sa svih strana. U to ni malo ne sumnjaj! Tvoje je samo da radiš koliko možeš, a zatim digneš ruke prema nebu i kažeš: ‘’Ja Rabb!’’ Ostalo prepusti Svemoćnom Gospodaru.

Poslije teškoće dolazi olakšanje

Allah dž.š. je u Kur’anu obećao, a On nikada neće iznevjeriti obećanje, objavivši: ‘’Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!’’ (El-Inširah, 5-6.) Ljudi često iznevjere svoje obećanje, krše ugovore i mjenjaju zakone koje sami pišu, ali, Allah svoje obećanje ispunjava i Njegovi zakoni se nikada ne mjenjaju. Pobožni učenjaci iz prvih generacija kada su razmišljali o značenju ovih ajeta, govorili su: ‘’Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice.’’ Također su govorili: ‘’Kada bi se teškoća sakrila u gušterovu rupu, za njom bi ušlo olakšanje i istjeralo je.’’ U tom smislu su i Allahove riječi: ‘’A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.’’ (Et-Talak, 2.)

Allahov zakon zahtjeva da kada se iskušenja povećaju i kada ona dostignu svoj vrhunac, upravo tada dolazi olakšanje. Zar Allah dž.š. nije olakšao prvim muslimanima nakon Hidžre, a prije toga su živjeli u nepodnošljivim uslovima i bili su izloženi različitim vidovima mučenja i vrijeđanja. Zatim, u bici na Hendeku, prilikom opsade Medine od strane nevjernika i izdaje nekih židovskih plemena unutar Medine, kada su duše do grla došle, i kada su neki muslimani o Allahu počeli svašta misliti, upravo tada, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izgovara svoje poznate riječi: ‘’Od danas ćemo mi njih napadati, a ne oni nas’’, čvrsto vjerujući da će iz te bitke izaći kao pobjednici.

Nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim ashabima je dunjaluk ponovo postao tijesan. Arapi su se vratili u nevjerstvo i malobrojna muslimanska skupina bila je u velikoj opasnosti. Međutim, nije prošlo puno vremena, a tešku situaciju koja je ličila na konačni poraz, muslimani su pretvorili u svoju pobjedu i veliki trijumf kroz osvajanje Perzije i Bizantije, a dojučerašnji murtedi (otpadnici) vratili su se u okrilje islama i uključili se u mudžahidske redove.

Nekada se neki događaj, po svojoj vanjštini, čini ružnim i izrazito negativnim, ali njegov kraj, uz Allahovu pomoć, bude u znaku dobra. Aiši r.a. i ostalim muslimanima, činilo se da u potvori, koju su licemjeri iznijeli na majku vjernika, Aišu r.a., nema nikakvog dobra, već samo zlo. No, i pored toga, Allah dž.š. objavljuje ajet u kojem muslimanima poručuje: ‘’Ne mislite da je to zlo po vas.’’ Zatim, u islamskoj povijesti ostat će upamćeno ime Surake ibn Malika, koji je početkom dana, naoružan krenuo da ubije Muhammeda, sallallahu alejhi ve selelm, ali je krajem dana postao vojnik islama.

Zato gledajmo stvari i događaje očima optimizma, makar nam se one na prvi pogled činile pesimističnim, i ostavimo očaj, ta zar nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poručio: ‘’Budite optimisti i uvjek se iznova nadajte dobru.’’

Čudo od djeteta

Tomas Edison, rođen je 1847 u mjestu Milan, u američkoj državi Ohajo, a umro je 1931. godine  u 84-tvoj godini života.

Osnovnu školu pohađao je svega tri mjeseca nakon čega je direktor škole tražio da se izbaci iz škole jer ga je smatrao intelektualno zaostalim i hendikepiranim djetetom. To ‘’zaostalo’’ dijete bez ijednog razreda škole, ostalo je upamćeno u povijesti ljudskog roda kao vrsni učenjak koji je čovječanstvu ostavio 1093 izuma, patenta.

Naime, nakon što mu je država, odnosno direktor zabranio pohađanje škole, svu brigu o njemu i njegovoj naobrazbi preuzela je njegova majka, koja je uspjela da u njemu probudi znatiželjnog istraživača. Ubrzo se pokazalo da je mali Edison zapravo bio mnogo pametniji i inteligentniji od direktora koji ga je proglasio intelektualno zaostalim. A proglasio ga je takvim zbog toga što je dječak postavljao mnogobrojna pitanja učitelju, na osnovu čega je ‘’struka’’ zaključila da se radi o neinteligentnom djetetu, a upravo je ta činjenica trebala biti dokaz da se radi o izuzetno inteligentnom i nadarenom djetetu.

Još kao dijete bio je veoma zainteresiran za fiziku i hemiju. Već kao desetogodišnjak napravio je sebi laboratoriju u podrumu roditeljske kuće. Sa 16 godina Edison je postao telegrafista i započeo je karijeru pronalazača.

Između ostaloga on je izumio i patenitrao električni aparat za bilježenje glasova na izborima. A  1869. godine izumio je ‘’tiker’’ s papirnom trakom, korišćen za slanje cijena s berze širom zemlje, i prodao ga za 30. 000 dolara da bi otvorio industrijsku istraživačku laboratoriju.

U njegove izume spada i mikrofon s ugljenikovim granulama, gramofon, žarulja, fluoroscentna lampa, električni motor, generator.  Ali je jedan od njegovih najvećih izuma svakako električna sijalica. Prije toga gradovi i sela su bili obavijeni noćnom tamom, a nakon toga su noći ljudi u gradovima i selima postale obasjane svjetlima električnih sijalica koje je izumio ‘’intelektulano zaostali’’ dječak, Tomas Edison.

Priča o Tomasu Edisonu krije u sebi mnogobrojne pouke, od kojih je jedna posebno važna, a to je da čovjek koji ima jaku volju i velike ambicije može postići čuda.

Tomas Edison je objasnio i tajnu ljudskog uspjeha kazavši da na ljudsku pamet i talenat otpada svega 2 %, a ostalih 98 % otpada na trud i zalaganje. Pa, hoćemo li uzeti pouku iz života ovog izumitelja koji nije pognuo glavu pred naletom ubitačnih vjetrova očaja koji su nekada prijetili da mu u potpunosti sruše sve njegove snove i nadanja.

Kradljivci ljudskih snova

Mnogi od nas su se uvjerili da postoje ljudi koji nas, navodno zato što nam žele dobro, pokušavaju ubijediti u ispraznost naših snova i maštanja, koji nam govore kako smo zapravo ludi, jer želimo ostvariti ono što se njima čini nemogućim i neostvarivim. Savjetuju nas da se na vrijeme okanimo čorava posla, jer će nas ljudi ismijavati i zbijati s nama neslane šale.

Ako i ti imaš takvih ‘’prijatelja’’ znaj da ti oni ne žele dobro i da te zapravo žele prizemiti i spustiti na svoj nivo, i ništa više. Takve ljude Mont Roberts naziva ‘’kradljivicima snova’’, zato im ne pridaji nikakvu pažnju.

Naime, kada je Roberts bio učenik njegov nastavnik je na jednom času podijelio svim učenicima po list papira i tražio da svaki od njih napiše šta bi želio biti, odnosno šta bi želio imati, kad poraste. Roberts je napisao da želi posjedovati veliko imanje na kojem bi uzgajao i uvježbavao stotine rasnih, trkaćih konja. Kada je to učitelj pročitao bez imalo oklijevanja dao mu je ocjenu ‘’vrlo loše!’’ Obrazložio je to uvjerenjem da je cilj o kojem učenik mašta nedostižan i daleko od stvarnosti. Jer, siromašni dječak, kakav je bio Roberts, teško može sakupiti toliki novac koji mu je potreban da bi kupio veliko imanje i rasne konje,  te da bi mogao platiti sve radnike i trenere koje bi morao zaposliti na tom imanju. Zbog svega toga, učitelj je pružio priliku Robertsu da ponovo napiše svoju realnu želju i popravi ocjenu, na što mu je Roberts odgovorio: ‘’Gospodine učitelju, zadržite Vi za sebe ocjenu koju ste mi dali, a ja ću za sebe zadržati svoje snove.’’ Danas, taj isti Mont Roberts posjeduje ogromno imanje u Kaliforniji na kojem uzgaja stotine rasnih konja i plaća desetine trenera koji ih obučavaju. Zašto? Samo zato što nikome nije dozvolio da mu ukrade snove.

Omer Muhtar – mudžahid kojeg su se Talijani i mrtvog bojali

Omer Muhtar je rođen 1858. godine u libijskoj pokrajini El Butnan u gradiću Barki. Od trenutka kada su Talijani kao okupatori ušli u Libiju, pa do onoga dana kada su poniženi i poraženi morali napustiti Libiju, libijski narod je imao spremnu priču o žrtvovanju za slobodu, a glavna poruka te priče bila je da  narod koji se ponosi svojom vjerom, tradicijom, historijom i kulturom, ne može nestati i ne može biti poražen ma kakva ga iskušenja snašla i ma koliko moćan neprijatelj ga napao, jer su pred tom duhovnom snagom, neprijateljski tenkovi i topovi, nemoćni i oni na kraju postaju samo obične olupine.

U cijeloj Libiji je odjeknula vijest o talijanskim zločinima u Barki i Tarablusu. Prvi koji je napravio plan otpora i pozivao u borbu protiv okupatora bio je Omer Muhtar. On je na početku okupio skupinu mudžahida na Zelenom brdu (Džebel el-Hadra), a zatim je preuzeo komandu nad kompletnim snagama otpora. Omer Muhtar se ni jednog momenta nije pokolebao u svom naumu, već je formirao vojsku na državnom nivou i razradio je strategiju gerilskog ratovanja protiv nadmoćnog talijanskog okupatora. On je sa svojim mudžahidima pravio zasjede talijanskim jedinicama nanoseći im ogromne gubitke u ljudstvu. Osim što su redovno desetkovali okupatorske jedinice, u tim akcijama mudžahidi su zarobljavali velike količine naoružanja koje im je bilo prijeko potrebno. Talijani su postali svjesni opasnosti snaga otpora, pa su najprije pokušali ubaciti kost razdora među mudžahide. Krenuli su od komandanta. Omeru Muhtaru su ponudili basnoslovne svote novca da odustane i da se skloni kako bi u miru mogao uživati blagodati koje mu Talijani izdašno nude. Međutim, nisu uspjeli. Nakon toga su odlučili presjeći puteve i komunikacijske veze mudžahida. Tako su presjekli put između Zelenog brda i Barke i između Egipta sa istočne strane, kao i puteve koji su ih povezivali sa senusijskim centrima na jugu države, nakon čega su Omer Muhtar i njegove snage ostali na sjeveru u potpunoj izolaciji.

Je li Omer Muhtar izgubio samopouzdanje zbog toga i je li očaj našao puta do njegovog srca usljed teške situacije? Nikako! To ga nimalo nije zabrinulo, već se, kad je to čuo, osmjehnuo osmjehom onog koji se istinski pouzdaje u Allaha, i nastavio voditi džihad protiv okupatora nesmanjenom žestinom. U toku opće izolacije on je uspio napravit nekoliko gerilskih napada na Talijane u Darni i oko nje, tako da je primorao Talijane da izađu da se bore izvan grada. Omer Muhtar je po običaju spremio zasjedu, a onda je iznenada napao Talijane i poveo bitku koja je trajala dva dana iz koje su mudžahid izašli kao pobjednici. Talijanske snage su u toj bici potučene do nogu.

No, kada je Allah odredio da preseli kao šehid, Omer Muhtar je tog dana izašao sa oko četrdesetak mudžahida da izviđaju teren i da otkriju neprijateljske položaje, ali su se izgubili u jednoj dolini obrasloj gustom šumom. Talijani su, preko svojih doušnika, saznali za njih, pa su naredili da se napravi obruč oko cijele doline. Omer Muhtar nije osjetio da je u klopci, pa se upustio u bitku s mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Na početku su mudžahidi uspjeli razbiti jedan obruč i ubiti mnogo talijanskih vojnika, a onda ih je u zasjedi dočekala druga talijanska jedinica koja je poubijala sve mudžahide koji su bili sa Omerom Muhtarom. Ubili su i Omerovog konja koji se svom težinom srušio na Omera. On se uz velike napore uspio izvući ispod konja i nastavio je sam da se bori sve dok ga nisu ranili u ruku. Nakon toga su ga zarobili ne znajući odmah o kome se radi. Kad su saznali da je to Omer, poslali su ga u talijansku komandu u Susah, a odatle su ga prebacili u Bengazi i bacili u tamnicu.

Na dan suđenja doveli su ga svezanog u okove, okruženog velikom skupinom talijanskih vojnika. Suđenje je bilo obična farsa, jer su Talijani već bili pripremili vješala za Omera Muhtara i donijeli presudu prije zvaničnog suđenja. Nakon samo sat i dvadeset i pet minuta suđenja, pročitana je presuda o pogubljenju vješanjem. Omer je na presudu reagovao tako što je naglas citirao kur’anski ajet: ‘’Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo.’’ (El-Bekare, 156.) U srijedu, 11. septembra, 1931. godine, okupatori su pogubili vođu libijskih mudžahida, Omera Muhtara. Poslije prvog pokušaja, Omer Muhtar je još uvjek bio živ, pa su ponovili vješanje. Nakon toga odvezli su ga u jedno groblje u Bengaziju u kojem su ukopali čisto mudžahidsko tijelo u neuobičajeno dubok kabur. Željeli su da ga što dublje zakopaju kako bi bili sigurni da neće ustat iz mezara. Talijani su se bojali i mrtvog Omera Muhtara.

Zatim su odredili stražare koji su dugo vremena čuvali njegov mezar bojeći se da muslimani ne premjeste njegovo tijelo na drugu lokaciju.

Da je Omer Muhtar otvorio svoje srce očaju, i da je na samom početku klonuo duhom, teško da bi se plamen džihada u Libiji razbuktao takvom brzinom, a time bi bilo dovedeno u pitanje i istjerivanje okupatora iz Libije. Međutim, nisu to dozvolile uzvišene težnje velikana kakav je bio Omer Muhtar, čije srce je neraskidivom vezom imana bilo povezano sa Allahom, zato očajavanje nije moglo naći puta do njegovog srca.

Nerazumno oživljavanje prošlosti

Stalno prisjećanje na prošlost i pokušaj njenog oživljavanja i tugovanje za onim što je prošlo je svojevrsna ludost koja ubija volju za životom u sadašnjosti. Svitak stranica prošlosti kod pametnih ljudi je zatvoren i zauvjek zaključan u tamnici zaborava. U toj tamnici nema ni tračka svjetla, jer je to prošlost i ona je završena. Tuga za njom neće je vratiti, niti će je briga popraviti, niti očaj oživjeti. Zato ne odsjedaj pod tim drvetom i spasi sebe utvara prošlosti. Zar ti da vratiš rijeku na njen izvor, sunce na mjesto odakle je izašlo, dijete u utrobu majke, mlijeko u vime i suzu u oko. Čitanje iz deftera prošlosti je upropaštavanje sadašnjosti i uzaludno trošenje energije i vremena. Allah je u Kur’anu spomenuo prijašnje narode i ono što su radili, a zatim je kazao: ‘’To je narod koji je bio i nestao.’’ Što znači da je stvar završena i prošla i ne troši mnogo vremena na mrtvace. Onaj ko pokušava vratiti prošlost liči na čovjeka koji melje žito koje je već samljeveno, ili na onoga koji  pila ispilana drva. Davno je rečeno za one koji plaču za prošlošću: ‘’Ne iskopavajte mrtve iz njihovih kaburova.’’ U tom smislu je i predaja o magarcu koji je upitan zašto ne preživa, a on je odgovorio: ‘’Ne volim laž i pretvaranje.’’ (Tj. ne mogu glumit da nešto jedem kad nemam ništa u ustima). Nismo sposobni da se nosimo sa problemima sadašnjosti, a mi i pored toga kopamo po prošlosti i njome smo okupirani i zauzeti. Pametni ljudi ne gledaju nazad, već naprijed, i ne osvrću se za onim što je prošlo. Vjetar puše prema naprijed, voda teče naprijed, karavana ide naprijed, pa zašto samo ti, čovječe, da se suprostavljaš Božanskim zakonima?!

(Prema knjizi: Hakaza hezemu-l-je’se, autorice Selve el-‘Udejdan)

Saff br. 313.

Print Friendly  Ne može teškoća pobjediti dvije olakšice pf button both



X