Ne govorite ljudima ono što želite govoriti, već ono što oni žele čuti

Piše: Nina Halilbašić
Ne govorite ljudima ono što želite govoriti, već ono što oni žele čuti dzamije nocU ime Onoga Koji nas časti milošću jednih prema drugima! “Evo”: Idemo mi kroz aleju i čuh kako jedna osoba drugu pita kako je. Druga osoba kaže: “Evo.”  Odoše oni potom,a to njihovo “evo” zvoni mi u ušima već par dana i namaće mi misli različitih boja. Zanima li nas stvarno kako je neko kad pitamo “kako si”? Zaključila sam da je ljubav pokretač svega. Svaka od naših duša vapi za njom i svaka, pa i najtvrđa srca, tope se pred njom. Koliko god insan da je velik, da ima izgrađen karakter, stalan posao, dobra primanja, auto još bolje itd., ponekad samo treba toplu riječ. Novac, koliko god da ga ima, nije topao. Ne zna nas zagrliti kad plačemo, niti zna kazati: “sve će biti uredu”,  A čovjek je jednostavno biće. Ponekad je rečenica “sve će biti uredu” jedino što nam treba. Blago onome ko je zna kazati.

“Zašto se ljudi drogiraju?”

Jeste li ikad razmišljali o tome zašto se mladi ljudi drogiraju? Šta ih, pobogu, tjera na to, zar im je toliko loše u životu? Pa, i ako jeste, zar se ne može popraviti? Niko neće napraviti katanac bez ključa, tako ni naš mudri Gospodar nije stvorio ni jedan, što bi mi rekli “belaj”, a da mu nije i rješenje dao. Čovjek je društveno biće. Čitala sam jedan tekst o nastanku imena “insan”. Imamo ono ustaljeno tumačenje da je nastalo od riječi zaboravljati. Ima još jedno tumačenje koje kaže da je moguće da je “insan” nastao od riječi “unsa”, tj.društvo. Samim tim insan je društveno biće. Ima potrebu da pripada negdje. Da  bude voljen. Prihvaćen. Dio nečega. Da mu se posveti mrva pažnje, da ga se sasluša kad ima nešto za kazati, da mu se uputi osmijeh koji će ugrijati njegovu ozeblu dušu. Ništa plaho je l’ da?
Eh, sad… ako ove male, a velike stvari, ne omogućimo insanu, on će otići tamo gdje će ih dobiti. Makar će misliti da ih je dobio. U našem slučaju, ako se ne potrudimo da nađemo mjesto u svom srcu za insana i da odvojimo dvije do tri minute da ga saslušamo (al’ istinski), neka nas ne čudi što će otići da se drogira. Ko ne bi. Ta grupa ljudi koja te poziva na drogu obećava ti da ćeš biti dio njih i nudi ti (barem prividno) porodičnu toplinu koja mnogima fali. Kad insan skonta taj dio za “prividno”, već bude kasno. Navukao se.

Islam ima prave vrijednosti. Bez privida i lažne sreće. Istinske stvari. Govorimo ljudima o tome! Ali, djelom. Iduću osobu koju sretnete pitajte: “Kako si?” i zastanite da čujete odgovor. Iznenadit ćete se koliko vam ima za reći. Dovoljno je samo da shvati da vas istnski zanima, već ste je osvojili. Da’wa i nije tako složena stvar, zar ne? Pokažimo ljudima da ih volimo, pa ih zato pozivamo sebi. Odnosno ne sebi, već našem lijepom Gospodaru, koji je izvor ljubavi i topline. Poslije te topline koju osjete s Njim, neće im trebati nikakva druga toplina, niti čije lažno prihvatanje. Tad će znati odvagati pravu toplinu od krive. Govorimo ljudima o ovome. Sigurna sam da ih većina ovo ne zna! A da zna, požurili bi Allahu istog trena.

“Ne govorite ljudima ono što želite govoriti, već ono što oni žele čuti”

Sigurno vam se barem jednom u životu desilo da dođete u situaciju da “pričate” s nekim. A pričati nije isto što i razgovarati. Pričati je kad mi pričamo i ne obraćamo pažnju na sagovornika. On zazine da nešto kaže, ali ne može od nas. I tako se mi ispričamo sami sa sobom, nemajući osjećaj da je naš sagovornik biće poput nas (koje također ima stavove), a ne kanta za emocionalni otpad. Pročitah ovu zanimljivu rečenicu: “Ne govorite ljudima ono što želite govoriti, već ono što oni žele čuti” u knizi “Uživaj u životu” dr. Muhameda el-Arifija. On kaže da nije dobar govornik onaj ko zna govoriti, već onaj ko zna slušati.

Kaže, kad razgovaraš s starom nanom, ne pričaj o kompjuterima. Pričat ćeš o njenom vaktu. Kako je šta bilo, kako se šta radilo… Ona želi slušati o tome. Silno ćeš je obradovati ako shvati da je našla nekog ko će je saslušati. Samim tim smo pridobili njeno srce. Ako neka žena ima cvijeće, zalijeva ga, okopava, trudi se oko njega, voli ga… pričajmo s njom o cvijeću. Naravno, svaka tema se može povezati s Allahom. Ali, recimo ta žena koja ima cvijeće, mnogo će lakše i draže prihvatiti kad joj pričamo o tome kako će u Džennetu biti cvijeća, kako je lijepo to što radi  kako Allah voli trud, nego da joj pričamo o nečemo što nije iz njenog polja interesovanja.
Upravo je tako postupao naš Poslanik, a.s. Zar se ne sjećate da je jednom beduinu pričao o devi, a jednom malo učenijem čovjeku pričao o svemiru.
Potrebno je samo prići s prave strane i iskreno, s ljubavlju. Nema tih vrata koja se neće pred nama otvoriti, ukoliko postupimo na taj način. Garantovano!

“Džemat dobro raspoloženih”

Čula sam na predramazanskom seminaru jednu divnu stvar. Kaže se da sebi uzmemo za cilj da budemo “Džemat dobro raspoloženih”. Posebno sad uz ramazan. Kaže kad izlaziš iz kuće, zamoli Allaha da obraduješ svakoga koga sretneš, a taj koga obraduješ prenosit će radost dalje i ti onda za svakoga od njih imaš sevape. Divne li i radosne investicije!

PS: Potom učini da ti cijela godina bude ramazan!

Print Friendly  Ne govorite ljudima ono što želite govoriti, već ono što oni žele čuti pf button both



X