zsrce

Najveća dunjalučka kazna – jesmo li je iskusili?

Priredio: Amir Durmić

Neki čovjek posjetio je Hasana el-Basrija i zamolio ga da mu pomogne i posavjetuje ga šta da učini kako bi mogao ustati i klanjati noćni namaz, jer sâm u tome nikako nije uspijevao. Na to mu Hasan reče: “Bratiću moj, od Allaha traži oprosta i iskreno Mu se pokaj jer to što nisi u stanju ustati na noćni namaz, vrlo je loš znak koji ne upućuje ni na šta dobro.” (Ibn Dževzi, Adabul-Hasenil-Basri ve mevaizuhu, str. 146)

Drugom prilikom, mladiću koji mu je postavio identično pitanje, on reče “Tvoji grijesi su te okovali (pa nisi u stanju ustati iz postelje)!” (Ibn Dževzi, Sifetus-safva, 2/139)

Također, Hasan el-Basri govorio je: “Ponekad će čovjek učiniti samo jedan grijeh zbog kojeg će mu biti uskraćeno klanjanje noćnog namaza.” (Ibn Dževzi, Adabul-Hasenil-Basri ve mevaizuhu, str. 146)

Klanjanje noćnog namaza inače je nafila, tj. dobrovoljno djelo za čije izvršavanje slijedi velika nagrada, a za njegovo izostavljanje nema kazne. Iz riječi ovog čuvenog učenjaka i pobožnjaka razumijemo da samo jedan grijeh može biti razlog da vjerniku postane teško ili čak nemoguće ustati na noćni namaz i tako obaviti ovo vrijedno dobrovoljno djelo, međutim, kada je takva situacija sa nafilom, pitamo se kakav je grijeh posrijedi kada zbog njega čovjeku bude uskraćeno obavljanje farzova, tj. strogih Allahovih naredbi?

Ovo pitanje svaki vjernik, koji se brine za svoje imansko stanje, sebi mora postaviti u sljedećim situacijama:

– kada teško ustaje na sabah-namaz ili ga često prespava,

– kada izostavlja klanjanje namaza u džematu,

– kada nema želje niti volje da uči o islamu i propisima, već mu je to dosadno i doživljava to kao poteškoću,

– kada nije poslušan roditeljima…

Sve navedeno smatra se strogim islamskim dužnostima, međutim, shodno vlastitim priznanjima, veliki broj muslimana danas se žali na sve pobrojano, ali i na osjećaj velike tegobe prilikom izvršavanja mnogih drugih strogih naredbi, tj. farzova.

Iako većina muslimana smatra da se kazne na dunjaluku ogledaju u bolesti, siromaštvu i teškom životu, istina je da je istinska dunjalučka kazna osjećaj tegobe prilikom izvršavanja ibadeta ili njihovo potpuno zanemarivanje.

Kako bi se imansko stanje vjernika popravilo, treba imati na umu sljedeće:

Što bolje od ljudi budemo skrivali svoje ibadete i dobra djela, naša je iskrenost veća, a šansa da nam Allah ta djela ukabuli i da nas, kao vid ovosvjetske nagrade, učvrsti na Putu istine, veća je i izvjesnija. Uporedimo to sa stubom zabodenim u zemlju: ukoliko je stub ukopan duboko, on stoji čvrsto i postojano te odolijeva i potresima i udarima, bez obzira što je tek jedan njegov djelić na površini vidljiv ljudima. S druge strane, ukoliko je stub ukopan plitko, on je labav i pri najmanjem udaru ili čak dodiru, ruši se i pada, i pored činjenice da ga ljudi vide sa daljine i da na prvi pogled izgleda impozantno i grandiozno.

Pobožnjaci iz prvih generacija ljudima su savjetovali:

Ko popravi svoj odnos prema Allahu, Allah će popraviti njegov odnos prema drugima, ali i odnos drugih prema njemu.

Ko popravi svoju unutrašnjost (dušu i srce), Allah će popraviti njegovu spoljašnjost (tj. ponašanje i djela).

Ko se primarno bude brinuo za ahiret, Allah će ga sačuvati i dunjalučkih i ahiretskih briga.

I na kraju, plemeniti brate i cijenjena sestro, znajte da bi najveća nesreća za svakog od nas bila da, i pored činjenice da je Džennet prostran koliko nebesa i Zemlja, za nas u njemu ipak ne bude mjesta. Zato iskoristimo svoj život, jer on je svima nama prilika za činjenje dobra, a nakon što duša napusti tijelo, kasno je tada se kajati u tami mračnog kabura…

 

Print Friendly  Najveća dunjalučka kazna – jesmo li je iskusili? pf button both



X