Odbrana sunneta

Najbitniji događaji u periodu Ebu Bekrovog hilafeta (2. dio)

20pregledi

Sedžah i Benu Temim

U danima kada su se mnogi odmetnuli od islama, stavovi stanovnika Benu Temim bili su podijeljeni. Jedni su se odmetnuli, drugi su odbijali da daju zekat, neki su ostali čvrsti u islamu, a neki su se kolebali. Dok su ljudi bili u tom stanju, pojavila se Sedžah bint Haris et-Taglibijja, kršćanka arapskog porijekla, koja se proglasila vjerovjesnikom, a podršku joj je pružila vojska iz njenog plemena i oni koji su im se pridružili. Ona je donijela čvrstu odluku da će napasti Medinu. Kada je naišla pored plemena Benu Temim, ona ih je pozvala da joj se pridruže i većina pripadnika tog plemena odazvala se njenom pozivu, tako da je s njima sklopila ugovor da međusobno neće ratovati. Nakon toga, Malik b. Nuvejra odvrati je od napada na Medinu i predloži da napadnu Benu Jerbu‘ i ostale, a da napad na Medinu odgode, nakon čega se ona sa svojom vojskom zaputila ka Jemami kako bi je preuzela od Musejleme el-Kezzaba. Kada je Musejlema čuo za njen dolazak, pobojao se zato što je već bio zauzet borbom protiv muslimana, prije Bitke na Jemami. On je poslao svoje izaslanike nudeći Sedžah primirje, a ona je prihvatila mirovnu ponudu pod uvjetom da joj prepusti vlast nad polovinom zemlje. Nakon toga, on je poslao izaslanike nudeći joj brak, riječima: “Pristaješ li da se oženim tobom i da zajedno sa svojim i tvojim narodom pokorim Arape?”, a ona mu je odgovorila: “Pristajem.” Kada je čula za dolazak Halida b. El-Velida, vratila se u svoje mjesto i ostala u plemenu Benu Taglib, a u nekim predajama navodi se i da se poslije vratila u islam.[1]

 

Benu Hanifa i Bitka na Jemami

 

Ebu Bekr, radijallahu anhu, poslao je Halida b. El-Velida u pravcu Jemame kako bi se borio protiv plemena Benu Hanifa, a još prije toga Ebu Bekr je u istom pravcu poslao Ikrimu b. Ebu Džehla i Šurahbila b. Hasenu.

Broj vojnika koje je okupio Musejlema iz plemena Benu Hanifa iznosio je četrdeset hiljada. Kada je Halid stigao na Jemamu, na čelo vojske postavio je Šurahbila, na desno krilo postavio je Zejda b. El-Hattaba, a na lijevo Ebu Huzejfu.

Kada je stigla muslimanska vojska, Halid je naredio da se ulogore na jednoj pješčanoj uzvišici koja je gledala na Jemamu, gdje postaviše komandno mjesto.

Zastavu muhadžira nosio je Salim, štićenik Ebu Huzejfe, a zastavu ensarija nosio je Sabit b. Kajs. Bitka se toliko rasplamsala da je Sabit b. Kajs svoje noge, sve do potkoljenica, zakopao u zemlju, a prije toga se namirisao i zamotao u ćefine. Postojano je ostao da se bori sve dok nije preselio.

Neki od muhadžira rekoše Salimu, štićeniku Ebu Huzejfe: “Pribojavaš li se da nam neprijatelj ne dođe iz tvoga pravca?”, a on reče: “Kako bih tada bio loš hafiz Kur’ana!

Halid b. El-Velid toliko je navaljivao na neprijatelja da je prosjekao njihove redove i prošao kroz njih, a zatim se vratio. Nakon toga, stao je između dvije zaraćene vojske i pozvao na dvoboj, a svi koji su mu izašli na dvoboj, ostali su nepomično ležati na bojnom polju, tj. sve ih je savladao i ubio.

Kada se bitka žestoko rasplamsala, Halid razdvoji muhadžire od ensarija i od ostalih Arapa. Svako pleme stavi pod zasebni bajrak, kako bi se znalo odakle neprijatelj prodire. Muslimani su pokazali strpljenje kao nikada do tada: nisu prestajali s napredovanjem i napadima na neprijatelja sve dok im Allah ne podari pobjedu i dok nevjernici ne počeše bježati. Neprijateljska vojska skloni se u mjesto zvano “Bašta smrti” gdje se dobro utvrdi, a ashabi ih opkoliše.

Bera’ b. Malik reče: “O skupino muslimana! Prebacite me preko zidina u baštu.” Staviše ga na nekoliko štitova, podignuše svojim kopljima i prebaciše preko zidina u baštu. Pred vratima bašte borio se s neprijateljskim vojnicima sve dok nije otvorio njenu kapiju. Nakon toga, muslimani su navalili unutra, ulazeći kroz kapije i preko zidina, ubijajući otpadnike od vjere koji su se nalazili u njoj, sve dok nisu stigli do samoga Musejleme. Pred njega izađe Vahši b. Harb, pogodi ga svojim kopljem i ubi.[2]

Broj ubijenih u tom danu procjenjuje se na oko deset hiljada. Broj poginulih muslimanskih vojnika toga dana iznosio je šest stotina. Preostali dio Musejleminih pristalica prebježe u drugu tvrđavu, nakon čega pristadoše na primirje. Nakon nagodbe, Halid b. El-Velid pozva ih da se vrate u islam, što su oni i učinili.

Prije nego što su ušli u tvrđavu, zarobljeno je nekoliko žena. Jednu od njih za sebe je uzeo Alija b. Ebu Talib i ona mu je rodila sina Muhammeda, koji je bio poznat u narodu kao Muhammed b. El-Hanefijja.[3]

 

Otpadništvo stanovnika Bahreina

 

Stanovnici Bahreina odmetnuše se od vjere, a za svoga kralja postaviše Munzira b. En-Nu‘mana. Njihovi su govornici javno govorili: “Da je Muhammed bio uistinu poslanik, ne bi umro.” Niko od njih nije ostao u islamu, osim stanovnika jednog sela zvanog Džuvasa.[4] To je prvo selo u kojem se klanjala džuma-namaz nakon vraćanja otpadnika u islam.

Otpadnici su opsjedali stanovnike Džuvase i toliko su ih izolirali da su osjećali veliku glad, a jedan od njih, Abdullah b. Hazef, rekao je:

Da mi je da putem izaslanika obavijestim Ebu Bekra

I sve ostale medinske mladiće

Imate li volje da pomognete dobre ljude

Koji opkoljeni sjede u Džuvasi

Njihova krv kao da je u svakome klancu

Svjetlosni zraci prekrivaju one koji gledaju u nas

Mi smo se oslonili na Milostivog Allaha

Pobjedu dobismo zbog onih iskrenih među nama.

 

U Džuvasi se nalazio i čovjek po imenu Džarud b. El-Mu‘alla koji se obrati svojim saplemenicima i upita ih: “O, skupino ljudi iz plemena Abdulkajs, ja ću vas pitati nešto, ako znate odgovor, vi odgovorite, a ako ne znate, ne odgovarajte.” “Pitaj!”, rekoše. “Znate li vi da je Allah slao poslanike prije Muhammeda?”, upita on. Oni odgovoriše: “Znamo!”, a on ponovo upita: “Da li ste čuli za njih ili ste ih lično vidjeli?” Rekoše: “Samo smo čuli za njih!” “A šta su učinili, gdje su sada?”, upita on. “Umrli su!”, odgovoriše. “Znajte da je i Muhammed umro kao što su umirali poslanici prije njega. Ja svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik”, reče on. “I mi svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Ti si najbolji među nama i naš uglednik”, rekoše oni i ostadoše čvrsti u islamu.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, poslao je stanovnicima Bahreina ‘Alaa b. El-Hadremija, kome se naknadno pridružio Sumama b. Usal. Kada se približio vojsci odmetnika, ulogorio se u neposrednoj blizini njihovog tabora. Kada se spustila noć, ‘Ala je čuo visoke glasove koji su dopirali iz pravca vojske otpadnika i upitao je svoje vojnike: “Ko će nam donijeti vijesti o njihovoj vojsci?” Ustade neki čovjek i ode u njihov logor. Kada je došao, vidio je da su toliko pijani da ništa ne razumiju, a zatim se vratio i obavijestio vojskovođu o onome što je vidio. ‘Ala je istog momenta uzjahao i s vojskom napao otpadnike, tako da je samo mali broj otpadničke vojske uspio da pobjegne.[5]

 

  1. Slanje Halida b. El-Velida u Irak (Bitka Zatus-selasil)[6]

 

Ebu Bekr, radijallahu anhu, napisao je pismo Halidu b. El-Velidu u kojem je od njega tražio da krene u Irak, što je Halid i učinio. Hurmuz je već bio okupio veliku vojsku za borbu protiv muslimana. Kada Halid i njegova vojska stigoše u Irak, ulogoriše se naspram Perzijanaca u mjestu Kazima.[7] Halid, radijallahu anhu, pješke izađe na dvoboj pred Hurmuza i njih dvojica razmijeniše udarce. Halid je uspio da ga obuhvati rukama, a njegovi tjelohranitelji pokušali su da spriječe Halida da ga ubije, ali ih je u tome omeo Ka‘ka‘ b. Amr. Perzijanci su poraženi, a muslimani su ih proganjali sve do noći i uspjeli su da zaplijene njihovo oružje i opremu.[8]

 

  1. Osvajanje Šama

 

Kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, završio s rješavanjem problema na Arapskom poluotoku, usmjerio se na Irak i u tom pravcu poslao Halida b. El-Velida, a onda je Amru b. El-Āsu napisao pismo sljedećeg sadržaja: “Volio bih, Ebu Abdullah, da te razriješim nečega, da bi se više posvetio onome što će ti više koristiti, i na dunjaluku i na ahiretu, osim ako je tebi draže da ostaneš na svom dosadašnjem mjestu.” Na to je Amr b. El-Ās odgovorio: “Ja sam samo jedna od strelica islama, a ti si Allahov rob koji ima pravo da s njom gađa gdje želi. Pogledaj koja je najkorisnija i najbolja meta, i nju gađaj.

Nakon toga, Ebu Bekr je počeo da raspoređuje vojskovođe i da im priprema ratne bajrake:

  1. Jezida b. Ebu Sufjana, s kojim je bio najveći broj ljudi, poslao je u pravcu Damaska,
  2. Ebu Ubejdu el-Džerraha u pravcu Himsa, i
  3. Amra b. El-Āsa u pravcu Palestine.

Nakon toga, Ebu Bekr, radijallahu anhu, kao ispomoć i pojačanje Jezidu b. Ebu Sufjanu, poslao je Šurahbila b. Hasenu i Ikrimu b. Ebu Džehla.

Ugledni ashabi koji su učestvovali u Bitki na Jermuku:

Ebu Ubejda b. El-Džerrah, Zubejr b. El-Avvam, Abdullah b. Mesud, Ebu Derda, Ebu Hurejra, Šurahbil b. Hasena, Amr b. El-Ās, Ebu Sufjan b. Harb, Jezid b. Ebu Sufjan i Ikrima b. Ebu Džehl.

 

Bitka na Jermuku

 

Broj muslimanskih vojnika u toj bitki iznosio je dvadeset sedam hiljada, dok je broj kršćanske vojske iznosio stotinu dvadeset hiljada. Kada su muslimani vidjeli tu ogromnu vojsku, vojskovođe su poslale dopis Ebu Bekru obavještavajući ga o stanju na terenu i tražeći pojačanje.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, odgovorio im je: “Udružite se i budite kao jedan vojnik. Vi ste Allahovi pomagači, a Allah će pomoći Svoje pomagače, kao što će poniziti one koji u Njega ne vjeruju. Takva skupina, kao što ste vi, ne može izgubiti zbog malobrojnosti. Jedino odakle vam može doći poraz jesu vaši grijesi, zato ih se dobro čuvajte!

Zatim je Ebu Bekr kazao: “Tako mi Allaha, ja ću Halidom b. El-Velidom zaposliti kršćane toliko da će zaboraviti na šejtansko došaptavanje.” Tada je Halidu b. El-Velidu poslao pismo u Irak i naredio mu da krene ka Šamu i da po dolasku preuzme funkciju glavnokomandujućeg.

Za svoga zamjenika Halid u Iraku ostavio je Musenu b. Harisa i žurno se uputio u pravcu Šama, s vojskom koja je brojala devet i po hiljada ljudi. Želeći da stigne što prije, krenuo je putem kojim, prije njega, nikada niko nije krenuo – kroz neprohodnu i bezvodnu pustinju, a za vodiča na putu uzeo je Nafia b. Umejra et-Taija. Područje kojim su se kretali bilo je bezvodno, tako da su, kada im je nestalo vode, zaklali nekoliko deva i vodom iz njihovih stomaka napojili su i ljude i konje. Na odredište su stigli za pet dana. Prije nego što je Halid krenuo, jedan iskusni Arap kazao mu je: “Ako uspiješ do tog dana doći kod tog drveta, uspio si i ti i oni koji su s tobom, a ako ne dođeš do tog drveta u tom roku, umrijet ćeš i ti i oni koji su s tobom.” Kada je uspio doći do tog drveta u određenom roku, Halid je rekao: “Ujutro će ljudi hvaliti noćno putovanje”, pa su od tada te riječi postale poslovica koju ljudi koriste u svakodnevnom govoru.

Jedan kršćanin dobio je zaduženje da špijunira muslimansku vojsku, pa je kazao: “Oni su isposnici noću, a konjanici danju. Tako mi Allaha, kada bi sin njihovog kralja ukrao, oni bi mu ruku odsjekli, a ako bi blud počinio, oni bi ga kamenovali.” Kada je to čuo rimski vojskovođa, rekao je: “Tako mi Allaha, ako je istina to što govoriš, onda je unutrašnjost zemlje (kabur) bolja za nas od ostanka na njoj.

Kada je Halid stigao iz Iraka, sreo je jednog kršćanina arapskog porijekla, koji mu reče: “Kako su samo brojni Rimljani, a kako su malobrojni muslimani!”, na što mu Halid odgovori: “Teško tebi, je li me to želiš zastrašiti brojnošću Rimljana? Veličina vojske raste s pobjedom, smanjuje se s poniženjem i porazom, a ne s brojem ljudi. Tako mi Allaha, ja bih volio da je moj konj Eškar zdrav i spreman za borbu, a da je Rimljana još toliko![9]

Rimski vojskovođa Mahan tražio je da se sastane s Halidom. Kada su se sreli, kazao je Halidu: “Mi smo saznali da ste vi došli zato što vas je iz vaših kuća istjerala glad i neimaština. Dođite kod mene, ja ću svakome od vas dati deset zlatnika, odjenuti ga i nahraniti, samo se vratite kući. Sljedeće godine ponovo ćemo svima vama poslati isto toliko.” Kada je Halid čuo te riječi, rekao je: “Nije tačno da nas je iz naših domova istjeralo to što si spomenuo. Tačno je da naš narod voli da pije krv, a čuli smo da nema ukusnije i bolje krvi od rimske krvi, pa smo zbog toga i došli.

Nakon što su se razišli, počela je žestoka bitka. Rimljani su navalili noseći svoje križeve, a sve uz pratnju glasova koji su bili kao glas groma. Njihovi patrijarsi i bubnjari bodrili su ih u borbi, a uz sve to, bili su opremljeni do tada neviđenom ratnom opremom. Muslimani su jedinstveno navalili na Rimljane i razbili njihove redove, što je dovelo do njihovog bježanja s bojnog polja. Muslimani su dobili još jednu veliku bitku.

 

Primjeri herojstva

 

Na dan Bitke na Jermuku, Ikrima b. Ebu Džehl ustao je i kazao: “Ja sam se u više navrata borio protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa zar danas da pobjegnem od vas s bojnog polja?” Zatim je povikao iz sveg glasa: “Ko će dati prisegu na smrt?” Prisegu na smrt dadoše njegov amidža Haris b. Hišam, Dirar b. El-Ezver i s njima još četiri stotine konjanika iz muslimanske vojske. Tog dana ova se skupina žestoko borila, tako da ih je većina poginula.

Islamski historičari navode upečatljiv događaj u vezi s ranjenicima iz te skupine. Naime, kada su nekima od njih nastupile smrtne muke, tražili su vodu za piće. Kada su im donijeli vodu, svako od njih davao je prednost svom bratu muslimanu nad sobom, tako da su svi preselili a da se niko nije napio vode.[10]

Muslimani su tada osvojili crkvu sv. Jovana, koju su podijelili na dva dijela: jedan su pretvorili u mesdžid, a drugi je ostao crkva. Ta džamija danas je poznata kao “Džamija Damask”.

Iz Knjige: Hukbetun minet-tarih  –  Historijska epoha, od smrti Allahovog Poslanika do ubistva Husejna, 61. h. g.

Preveo: Elvedin Pezić

 

 

 

[1] El-Bidaje ven-nihaje, 6/324.

[2] Vahši je imao običaj kazati: “U vrijeme džahilijeta ubio sam najboljeg čovjeka (tj. Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, amidžu Hamzu), a u islamu sam ubio najgoreg (tj. Musejlemu).” Vidjeti: Ibn Esir, Esedul-gabe, 5/386; Zehebi, Tarihul-islam, 3/39.

[3] Et-Tabekatul-kubra, 3/12. Ova žena zvala se Havla bint Džafer b. Kajs.

[4] Džuvasa je tvrđava Abdulkajsa u Bahreinu. Vidjeti: Mu‘džemul-buldan, 2/174.

[5] Vidjeti: Taberi, Tarih, “Spomen događaja o stanovnicima Bahreina”; El-Bidaje ven-nihaje, događaji 11. h. g., “Otpadništvo stanovnika Bahreina”.

[6] Bitka je nazvana Zatus-selasil – Bitka u lancima, zbog mnoštva povezanih perzijskih konjanika (El-Bidaje ven-nihaje, 6/349), a to nije bitka Zatus-selasil koja se desila u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

[7] Mjesto koje se danas nalazi u Kuvajtu.

[8] Taberi, Tarih, događaji 12. h. g.; El-Bidaje ven-nihaje”, događaji 12. h. g.

[9] Halid je imao konja po imenu Eškar koji se razbolio na putu iz Iraka prema Šamu.

[10] Taberi, Tarih, događaji 13. h. g.; El-Bidaje ven-nihaje, događaji 13. h. g.

X