Odbrana sunneta

Najbitniji događaji u periodu Ebu Bekrovog hilafeta (1. dio)

86pregledi

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoga je života opremio vojsku na čelu s Usamom b. Zejdom, koju je želio poslati u borbu protiv Rimljana u Šamu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio je prije nego što je Usamina vojska napustila Medinu. Bojeći se za Medinu, ashabi su se kolebali u pogledu slanja te vojske, naročito kada su do njih doprle vijesti o tome da se veliki broj Arapa odmetnuo od vjere. Ebu Bekr, radijallahu anhu, insistirao je na slanju vojske, te je govorio: “Tako mi Allaha, ni po koju cijenu neću opozvati odluku koju je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar nas razgrabile i rastrgale ptice i divlje zvijeri koje su oko Medine; čak i da se u blizini Poslanikovih supruga (majki pravovjernih) skupe okrutni psi, ja ću, unatoč svemu tome, poslati Usaminu vojsku.” Zatim je naredio je da se svuda oko Medine postave straže.

Izlazak vojske u to vrijeme pokazao se strateški važnim potezom. Svojim prolaskom vojska je zastrašila svako naselje pored kojeg je prošla na putu za Šam. Svi koji bi ih vidjeli, govorili su: “Ova skupina ljudi ne bi izašla iz svog naroda a da iza sebe nisu ostavili ogromnu odbranu.” Na putu su ostali četrdeset dana, po nekima sedamdeset, nakon čega su se vratili sačuvani i s mnogo ratnog plijena.

Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Kada je preselio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, licemjerstvo se počelo javno ispoljavati, mnoga arapska plemena odmetnula su se od vjere, židovi i kršćani su sve to promatrali sa žudnjom i pohlepom, a muslimani su bili rasijani kao ovce u tamnoj i kišovitoj noći. Sve to desilo se kao posljedica gubitka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je potrajalo sve dok ih, Allahovom dozvolom, nije ponovo ujedinio Ebu Bekr. Ebu Bekra su zadesila takva iskušenja koja, da su pogodila velike planine, srušila bi ih. Tako mi Allaha, ashabi se nisu razišli ni u jednom pitanju a da Ebu Bekr nije došao s nekim od svojih dragocjenih odgovora. Onaj ko je imao priliku vidjeti Omera b. El-Hattaba, brzo bi shvatio da je on stvoren kako bi bio na usluzi islamu. Tako mi Allaha, bio je jedinstven i neuporediv s drugima, spreman za svaku situaciju.[1]

 

  1. Borba protiv odmetnika i onih koji su odbili davati zekat

 

Ebu Bekr, radijallahu anhu, donio je čvrstu odluku da će povesti rat protiv otpadnika od vjere i onih koji su odbili davati zekat. Ashabi su razgovarali s Ebu Bekrom o novonastaloj situaciji, tražeći od njega da ne kreće u rat protiv otpadnika, bojeći se za Medinu i njene stanovnike, a on je sve to odbijao. Potom su tražili od njega da ne pokreće rat protiv onih koji su odbili da daju zekat i da im dadne još vremena kako bi se iman učvrstio u njihovim srcima, nakon čega će oni dobrovoljno davati zekat. Ebu Bekr, radijallahu anhu, bez razmišljanja je odbio taj prijedlog.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Omer kazao Ebu Bekru: “Kako da se boriš protiv ljudi a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne izgovore da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik, a kada to izgovore, od mene su zaštitili svoje živote i svoje imetke, osim ako se ogriješe o propise islama’?” Ebu Bekr je odgovorio: “Tako mi Allaha, kada bi mi uskratili mlado jare (u drugoj predaji: povodac, uže) koje su davali Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ja bih se borio protiv njih, zato što je zekat imovinska obaveza. Tako mi Allaha, odlučno ću se boriti protiv onih koji pokušavaju napraviti razliku između namaza i zekata.” Omer je rekao: “Postalo mi je sasvim jasno da je njega Allah nadahnuo i da su njegove riječi sušta istina.[2]

Kažem: Uzvišeni Allah rekao je: “Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je.[3]

Nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnoga arapska plemena odmetnula su se od islama:

  • pleme Esed i Gatafan, a predvodio ih je Tulejha el-Esedi,
  • pleme Kinda i njegovi ogranci koji su ga podržavali, a predvodio ih je Eš‘as b. Kajs el-Kindi,
  • pleme Mezhidž i njegovi ogranci koji su ga podržavali, predvodio ih je Esed el-Ansi,
  • pleme Benu Hanifa, koje je predvodio Musejlema el-Kezzab,
  • pleme Sulejm, koje je predvodio Fudža’a[4],
  • pleme Benu Temim, koje je predvodila Sedžah et-Taglibijja, a bilo je i plemena koja su odbijala dati zekat, a nisu se odmetnula od islama, pa čak su neki govorili u stihovima:

Mi smo se pokoravali Poslaniku dok je među nama bio,

Allahovi robovi, šta to hoće Ebu Bekr?

Zar će on da ga naslijedi u tome nakon smrti njegove

A to je, tako mi Allaha, smrtonosni udarac.

U borbi protiv odmetnika, Ebu Bekr, radijallahu anhu, poduzeo je sljedeće korake:

  • Halida b. Velida postavio je za zapovjednika vojske koju je poslao u borbu protiv Tulejhe b. Huvejlida el-Esedija, naredivši mu da, nakon okončanja te borbe, vojsku povede u Bathu[5], u borbu protiv Malika b. Nuvejra ako on ustraje u odbijanju davanja zekata.
  • Ikrimu b. Ebu Džehla poslao je na čelu vojske u borbu protiv Musejleme el-Kezzaba, a za njim je poslao i Šurahbila b. Hasenu.
  • Halida b. Sa‘da b. El-Āsa poslao je ka granicama Šama.
  • ‘Alaa b. El-Hadremija poslao je u pravcu Bahreina.[6]
  • Huzejfu b. Mihsana el-Gatafanija poslao je stanovnicima Dubaa, Arfedže i Herseme.
  • Tarefu b. Hadžiba poslao je u pravcu Benu Sulejma i njihovih saveznika iz plemena Hevazin.
  • Suvejda b. Mukarrina poslao je u pravcu Tihame u Jemenu.

 

Ebu Bekr se vratio u Medinu, a svakom vojskovođi kojeg je poslao napisao je pismo sljedećeg sadržaja:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Od Ebu Bekra, halife Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svima do kojih dođe ovo pismo, bez obzira da li bio obični čovjek ili neki uglednik, ostao u islamu ili se odmetnuo od njega. Mir neka je na onoga koji slijedi uputu i nije se nakon upute vratio zabludi i prohtjevima. Allahu zahvaljujem, Onome pored kojeg drugog boga nema. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Potvrđujemo da je istina ono s čime je došao, a nevjernikom smatramo onoga koji to odbija i borimo se protiv njega. A zatim:

Zaista je Uzvišeni Allah s istinom poslao onoga koji će donositi radosne vijesti, opominjača i pozivatelja u Njegovu vjeru, uz Njegovu dozvolu, i sjajnu svjetiljku da bi opomenuo onoga ko je živ i da nevjernici zasluže kaznu. Allah je na put istine ukazao onima koji su mu se pokorili i odazvali, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario je na one koji su okrenuli svoja leđa, sve dok se ljudi nisu povinovali islamu, milom ili silom. Potom je preselio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je u potpunosti izvršio svoju misiju i posavjetovao svoj ummet. Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi pojasnio je Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tu činjenicu (da će Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umrijeti), a i onima koji ga slijede. Kazao je Uzvišeni Allah: ‘Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti.’[7]

Također je kazao: ‘Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?[8]

‘Muhammed je samo poslanik, a i prije njega bilo je poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati, neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.’[9]

Onaj ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka zna da je Muhammed mrtav, a onaj ko obožava Allaha, neka zna da je Allah Vječni i da ne umire, ne obuzima Ga ni drijemež ni san, On je zaštitnik Svoje vjere, Onaj koji kažnjava Svoje neprijatelje. Ja vam savjetujem da se istinski Allaha bojite, da vodite brigu o onome čime ste zaduženi i da slijedite ono s čime vam je došao Allahov Poslanik. Savjetujem vas da se čvrsto držite Allahove vjere, jer kome Allah ne ukaže na Pravi put, zasigurno je zalutao. Koga Allah ne pomogne, bit će ponižen neminovno, a ko bude upućivan od nekoga drugog mimo Allaha, završit će u zabludi.

Rekao je Uzvišeni Allah: ‘I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa – obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi – zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njenoj. To je dokaz Allahove moći! – kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.’[10]

Onaj ko Ga ne prizna, njemu se djela još na dunjaluku ne primaju, a na onom svijetu od njega također ništa neće biti primljeno.

Do mene su doprle vijesti o pobuni i neposlušnosti i odmetanju od islama onih koji su ga bili prihvatili i živjeli u skladu s njegovim uputama, i koji su sami sebe obmanuli u pogledu Allahove milosti, zapostavili Njegovu naredbu i odazivali se šejtanovom pozivu.

Kazao je Uzvišeni Allah: ‘A kad smo rekli melekima: Poklonite se Ademu! – svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!’[11] Također je kazao: ‘O, ljudi, Allahova je prijetnja, zaista, istina, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan, u Allaha, ne pokoleba.’[12]

Ja sam vam poslao vojsku u kojoj se nalaze muhadžiri i ensarije, i oni koji ih slijede u dobru, i naredio sam joj da ni od koga ne prihvata bilo šta osim vjerovanja u Allaha. Zabranio sam da ubije bilo koga prije nego što ga pozove u Allahovu vjeru. Onaj ko se odazove, potvrdi svoje vjerovanje i nastavi s činjenjem dobrih djela, to će biti primljeno od njega i bit će pomognut u tome. Svi oni koji to odbiju, neće biti pošteđeni i protiv njih će se boriti sve dok se ne priklone Allahovim propisima, a vojska ima pravo da ih gađa vatrom, ili da ih sve poubija, kao što ima pravo da zarobi njihove žene i njihovu djecu. Ni od koga se neće prihvatiti ništa drugo mimo islama. Onaj ko se pokori, pa to je bolje za njega samoga, a onaj ko to odbije, takav Allahu neće umaći. Naredio sam svom izaslaniku da svakoj vašoj skupini pročita ovo pismo. Dokaz o povratku u islam jeste ezan, pa kada muslimani prouče ezan, i vi ga proučite i oni će vas ostaviti na miru. Ako odbiju da prouče ezan, onda od njih (prije napada) zatražite da postupaju po načelima islama, a ako ustraju u tome da neće učiti ezan, onda ih napadnite. A ako prouče ezan i potvrde svoje obaveze, bit će im dato ono što im i pripada.[13]

 

Abhela b. Ka‘b, poznat pod nadimkom Esved el-Ansi

Esved el-Ansi proglasio se vjerovjesnikom još za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i krenuo je sa sedam stotina vojnika i napao San’u i osvojio je. Svoju propagandu proširio je u čitavom Jemenu i ljudi su mu se odazvali i pružili podršku, tako da se njegova smutnja širila kao što se širi pobješnjeli požar u suhom rastinju. Svakim danom bio je sve jači i jači. Mnogi stanovnici Jemena odmetnuli su se od islama i počeli ga slijediti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro je a on je ostao ustrajan u svojoj zabludi.

Ubio ga je Fejruz ed-Dejlemi u vremenu vladavine Ebu Bekra. Dok je Esved pijan spavao, Fejruz ga je udario sabljom, a Esved je ispustio krik nalik žestokom rikanju vola. Stražari su potrčali da mu pomognu, pitajući: “Šta je to? Šta je to?”, pa je njegova supruga (koja je bila čestita žena) odgovorila: “Vjerovjesniku se objavljuje objava”, i oni se vratiše. Oko tvrđave u kojoj je boravio Esved el-Ansi okupili su se muslimani i nevjernici koji ga nisu slijedili, i tada je muslimanski glasnik povikao: “Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da je Abhela lažljivac!”, pa je pred njih bacio Esvedovu glavu, i na taj način poraženi su sljedbenici Esveda, koje muslimani stadoše progoniti i hvatati na svakom putu.[14]

 

Tulejha el-Esedi

Tulejha el-Esedi također se odmetnuo od islama za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kada je preselio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od islama se odmetnuo Ujejna b. Hisn i pridružio se Tulejhi, govoreći svom narodu: “Tako mi Allaha, vjerovjesnik iz plemena Benu Esed draži mi je od Vjerovjesnika iz plemena Benu Hašim. Muhammed je preselio, ovo je Tulejha i njega slijedite!”, pa se ljudi iz njegovog plemena Benu Fezara složiše s tim.

Kada ih je porazio Halid b. El-Velid, Tulejha je sa suprugom pobjegao u Šam, a nakon toga ponovo se vratio u islam. U vremenu Ebu Bekrove vladavine otišao je u Mekku da obavi umru, a sve dok je bio živ stidio se da sretne Ebu Bekra. Kada se vratio iz Mekke, priključio se Halidovoj vojsci i učestvovao je u Bitki na Jermuku i drugim velikim bitkama.

Ebu Bekr je napisao Halidu: “U ratu se konsultiraj s Tulejhom, ali ga ne postavljaj za vođu.[15]

 

Esed i Gatafan

Kada je delegacija Eseda i Gatafana došla kod Ebu Bekra tražeći primirje, Ebu Bekr im ponudi da odaberu ili jasnu borbu u kojoj će biti poraženi ili ponižavajući oprost. Na to su oni kazali: “O, halifo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mi znamo šta je jasna borba u kojoj gubimo, ali ne znamo šta je to ponižavajući oprost?” Ebu Bekr je rekao: “Da vam se oduzme sve oružje, panciri i konjica koju posjedujete, zatim da vas ostavimo da se bavite zemljoradnjom, sve dok Allah halifi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima ne ukaže na ono zbog čega će prihvatiti vaše izvinjenje, zatim da nam isplatite krvarinu za naše koji su poginuli u borbi protiv vas, dok vam mi nećemo platiti krvarinu za vaše koji su poginuli u borbi protiv nas, i da posvjedočite da su naši ubijeni u Džennetu, a vaši u Vatri.[16]

Omer reče: “Što se tiče tvojih riječi: ‘Da nam isplatite krvarinu za naše poginule’, naši ubijeni poginuli su u provođenju Allahove naredbe, a za njih se ne plaća krvarina.

 

Iz Knjige: Hukbetun minet-tarih  –  Historijska epoha, od smrti Allahovog Poslanika do ubistva Husejna, 61. h. g.

Preveo: Elvedin Pezić

 

 

[1] Ahmed, Fedailus-sahabe, 1/117, br. 68, s vjerodostojnim lancem prenosilaca; Taberani, El-Mu‘džemus-sagir, 2/101.

[2] Buhari, Sahih, br. 7284 i br. 7285; Muslim, Sahih, br. 20.

[3] Et-Tevba, 5.

[4] Fudža’a je nadimak čovjeka koji se zvao Ijas b. Abdullah. (op. prev.)

[5] Batha je mjesto u okolini Mekke. (op. prev.)

[6] El-Bidaje ven-nihaje, 6/320.

[7] Ez-Zumer, 30.

[8] El-Enbija, 34.

[9] Ali Imran, 144.

[10] El-Kehf, 17.

[11] El-Kehf, 50.

[12] Fatir, 5.

[13] El-Bidaje ven-nihaje, 6/320.

[14] El-Bidaje ven-nihaje, 6/315.

[15] U ovom stavu Ebu Bekra ogleda se velika mudrost i dalekovidnost. Ebu Bekr je znao za borbene sposobnosti i druge kvalitete Tulejhe, ali to što se odmetnuo od islama, pa se nakon toga vratio, bio je dovoljan razlog da mu se ne povjeri rukovodstvo nad vojskom. Prema tome, sugerirao je da ga iskoristi samo za konsultiranje.

[16] El-Bidaje ven-nihaje, 6/323.

X