Načela i pravila tekfira

Piše: mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu Gospodaru svjetova Koji nam je Svoju milost ukazao i na pravi put nas uputio. Donosim salavat i selam na Allahovog roba i odabranog poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Najveći uspjeh kojeg čovjek može ostvariti je da bude sačuvan džehennemske vatre i da bude uveden u džennet. Put koji tome vodi je islam. Rekao je Uzvišeni Allah: “A onaj ko traži neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu biti od izgubljenih.”(El’Imran, 85)

Da bi se ostvario taj uspjeh uslov je da čovjek ostane u islamu sve do svoje smrti. Stoga je Jusuf alejhisselam dovio Allahu govoreći: “O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri.” (Jusuf, 101) A Muhammed salallahu alejhi ve sellem je često dovio na sedždi riječima: “Allahu, Ti Koji okrećeš srca učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri.”(Ahmed i Tirmizija)
Islam je vjera upućena čitavom čovječanstvu. Bilo koji čovjek može postati musliman, ali isto tako i musliman može prestati biti musliman, stoga je onaj ko se prihvati islama obavezan izvršavati odreðene propise i kloniti se odreðenih zabrana, i ne prelaziti granice koje je Allah postavio. Uz to, musliman se mora čuvati stvari koje izvode iz vjere, jer postoje riječi, djela, ubjeðenja i sumnje kojima se izlazi iz vjere.
Dokaz da govor može izvesti iz islama je ajet u kojem je Uzvišeni rekao: “Zaklinju se Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili riječi nevjerstva, i nevjerstvo su pokazali nakon što su islam prihvatili.” (Et-Tevba, 74)
A da djelo može izvesti iz islama razumijemo iz ajeta u kojem Allah Uzvišeni kaže o munaficima koji su počinili nevjerstvo ismijavajući Allaha, Njegove ajete i Njegovog Poslanika: “Ne ispričavajte se! Pokazali ste nevjerstvo nakon što ste vjeru ispoljavali.” (Et-Tevba, 66)
Primjer ubjeðenja koje izvodi iz vjere je da čovjek vjeruje da neće biti proživljen nakon smrti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Ako ti rekneš: ‘Poslije smrti bićete doista oživljeni!’, nevjernici će sigurno reći: ‘Ovo nije ništa drugo do očita varka!'”(Hud, 7)
A primjer sumnje koja je nevjerstvo je sumnja u poslanicu islama ili u proživljenje ili u nevjersto ehlu kitabija, ili u nešto drugo od onog o čemu nas Allah obavještava i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju…”(El-Hudžurat, 15)
Da bi se detaljnije pojasnile stvari koje izvode iz islama potrebno je više vremena, a ovdje samo ukazujemo na stav Ehli sunneta ve-l-džemata po tom pitanju, tj. da odreðena dijela, riječi, ubjeðenja i sumnje izvode iz vjere. Važno je svakom muslimanu da upozna te stvari kako bi se udaljio od njih i kako bi druge na njih upozoravao, a ne da bi proglasio nevjernikom svakog ko počini neko od dijela koje izvodi iz islama jer se u tome krije velika opasnost i za to postoje odreðeni uvjeti o kojima će kasnije biti govora.
Po pitanju proglašavanja muslimana nevjernikom postoje dva ekstremna shvatanja; jedno od njih je shvatanje da se konkretna osoba ako je musliman nikada ne proglašava nevjernikom, pa su tako pobornici ovakvog shvatanja u potpunosti zatvorili vrata rideta (otpadništva od vjere) vjerujući da je nevjernik samo onaj ko srcem porekne, što znači da nikog ne možemo proglasiti nevjernikom ma šta rekao ili uradio jer ne znamo šta je u njegovom srcu.
Drugo pogrešno shvatanje je, da svaka osoba koja uradi djelo koje je nevjerstvo postaje nevjernikom bez proučavanja svakog slučaja pojedinačno i provjere da li su se ispunili uvjeti tekfira i otklonile njegove smetnje, pa se tako širom otvaraju vrata tekfira i unosi fitna meðu muslimane.
Ispravno shvatanje po ovom pitanju je sredina izmeðu te dvije krajnosti, a to je shvatanje ehli-sunneta koji ne kažu da se pojedinac ne može proglasiti nevjernikom kao što ne kažu za svakog ko učini dijelo kufra da je nevjernik bez prethodne provjere i potvrde da su se ispunili uvjeti tekfira i uklonile smetnje.

PRAVILA TEKFIRA
Da bi bili uz sljedbenike ehli sunneta ve-l-džemata potrebno je da se pridržavamo sljedećih pravila:
Prvo pravilo: Vjera za koju se vežu dunjalučki propisi je vidljiva i spoljašnja vjera.
To znači da je svako ko ispoljava islam za nas musliman i prihvatamo njegovu vanjštinu sve dok se ne potvrdi i ne dokaže suprotno. Poslanik salallahu alejhi ve sellem je prihvatao od munafika njihovu vanjštinu, tj. odnosio se prema njima kao prema muslimanima, iako je putem objave pouzdano znao njihovu stvarnost. Znao je da skrivaju nevjerstvo, meðutim, propisi na dunjaluku se ne grade na onom što je u prsima nego na vidljivim djelima. Navest ćemo nekoliko dokaza koji na to upućuju:
Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onom ko vam nazove selam ne recite ti nisi vjernik…”(En-Nisa, 94) Nazivanje selama je od znakova islama, pa ko ti nazove selam pokazao je da je musliman. Ovaj ajet je objavljen kao ukor ashabu koji je za vrijeme jedne vojne izvidnice ubio čovjeka nakon što je ispoljio islam tako što je nazvao selam ili izgovorio šehadet.
Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se pripovijeda, da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem poslao na vojni zadatak grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd radijallahu anhuma. Ranim jutrom su izvršili napad. Kaže Usame: “Sustigao sam čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probio mačem, te mi je to probudilo sumnju pa sam ispričao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: “Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?” Rekao sam: “Allahov poslaniče to je rekao iz straha pred mačem!” Na to reče Poslanik salallahu alejhi ve sellem: “A što nisi otvorio njegovo srce pa da znaš da li je rekao zbog toga ili ne!” Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam. Tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Iz ovog hadisa možemo razumjeti koliku težinu ima šehadet, i koliko je važno da prihvatamo od Allahovih robova njihovu vanjštinu jer, iako situacija u kojoj je izgovorio šehadet upućuje da je to rekao da bi se spasio, unatoč tome Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, traži da se smatra muslimanom, pa kako je onda sa onima koji klanjaju, poste, pozivaju u islamu i većinu svog vremena troše na tom putu, kako neko može takve tako lahko nazivati nevjernicima.
U drugom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi stvar je još očiglednija; Mikdad ibn Amr, radijallahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika salallahu alejhi ve sellem: “Šta misliš ako sretnem čovjeka nevjernika pa se sukobimo, te me udari mačem i odsječe mi ruku, a zatim se zakloni od mene iza drveta i kaže: ‘Prihvatio sam islam!’ Hoću li ga ubiti Allahov poslaniče? “Ne ubijaj ga!” Odgovori Poslanik salallahu alejhi ve sellem. Allahov poslaniče ali odsjekao mi je ruku a zatim je to rekao nakon što ju je odsjekao! “Ne ubijaj ga, ako ga ubiješ on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je izgovorio te riječi!”
Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rekao: “Nareðeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, i dok ne budu namaz obavljali i zekat davali, pa kada to urade njihova krv i imovina će biti od mene sigurni, osim pravo koje islam traži, a Allah će s njima račun svoditi.”(Buharija i Muslim) Dakle, nisi obavezan znati pouzdano stanje svakog pojedinca da li je istinski vjernik ili ne. Ako bude iskren to će ga spasiti, a ako ne bude, to će ga upropastiti, jer će Allah s njim račun svoditi. Poslanik salallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi su se odnosili prema munaficima kao prema drugim muslimanima. Glava munafika Abdullah ibn Ubejj, kada je umro, njegov sin ga je naslijedio, što jasno ukazuje da su se ashabi prema njemu odnosili kao prema muslimanu, musliman ne nasljeðuje nemuslimana.
Drugo pravilo: Ne smijemo požurivati sa proglašavanjem muslimana nevjernikom.
Naša vjera nas uči, da ne požurujemo sa osuðivanjem odreðene osobe da je nevjernik i da nije musliman osim uz dokaz jasniji od sunca na sredini vedra neba. Reći za nekog da je nevjernik a on to nije je veliki grijeh, jer je time rekao da je njegova krv halal, njegov imetak halal, vječno će ostati u vatri ako na tome umre, neće se gusuliti niti će mu se dženaza klanjati, neće se ukopati u muslimansko mezarje, njegovi nasljednici, muslimani, ga neće naslijediti. Kolika je to uvreda za muslimana i kaljanje njegove časti! Od temeljnih interesa vjere islama je zaštita časti svakog muslimana, pa ko optuži muslimana da je počinio zinaluk i tako uvrijedi njegovu čast, biva kažnjen sa osamdeset udaraca bičem ukoliko ne dokaže, na šerijatom utvrðen način, tu svoju tvrdnju. Islam je tako striktan kada je u pitanju potvora zinalukom, a biti nevjernik je teže i veće nego biti zinalučar, pa kako musliman da sebi dopusti da tako lahko kaže za muslimana da je nevjernik. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi: “Neće čovjek reći drugom da je grješnik niti će mu reći da je kafir a da se to ne vrati na njega ukoliko potvoreni ne bude kao što je rečeno.” Ovaj hadis jasno upućuje da se ne smijemo zalijetati u nazivanju muslimana nevjernikom zbog neke pogreške koju učini, a vjerojatno ni onaj ko ga naziva nevjernikom nije sačuvan od slične greške, jer nema bezgriješnog insana. To je naročito opasno kada se radi o osobi koja izvršava islamske obaveze i čuva se zabranjenog. Ukoliko potvoreni ne bude nevjernik kod Allaha, to nevjerstvo će se vratiti na onog ko ga je nazvao nevjernikom. To je velika prijetnja, jer uglavnom, onaj ko žuri sa osuðivanjem muslimana tako što ih naziva nevjernicima ima u sebi oholosti, zadivljen je sobom i svojim djelom a djela drugih vidi malim. Zadivljenost i oholost su osobine koje su Allahu mrske i kod koga se naðu zaslužuje Allahovu kaznu. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem: “Neće ući u džennet onaj u čijem srcu bude koliko trun oholosti!”(Muslim)
Ima li veće nepravde od svjedočenja da Allah neće oprostiti odreðenoj osobi i da joj se neće smilovati nego da će vječno ostati u vatri, jer to je ono što čeka nevjernika nakon smrti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je spomenuo dvojicu ljudi  iz Benu Israila. Jedan od njih je puno griješio, a drugi je bio posvećen ibadetu i stalno je gledao onog prvog kako griješi te mu je govorio da se toga proðe. Tako ga jednog dana vidje kako čini grijeh pa mu reče: “Proði se toga!” A ovaj mu odgovori: “Ne miješaj se izmeðu mene i mog Gospodara, da li si to poslan da nada mnom bdiješ?” Pa mu na to ovaj pobožni reče: “Allaha mi, neće ti Allah oprostiti!” Ili je rekao: “Neće te uvesti u džennet.” Pa kada su im duše uzete i kada se sastadoše kod Gospodara svjetova, reče Allah onom koji je puno ibadetio: “Da li si znao šta ću uraditi? Ili ti upravljaš onim što je u Mojoj ruci? A onom grješniku reče: “Idi i uði u džennet Mojom milošću!” A za onog koji je puno ibadetio reče: “Vodite ga u vatru!”(Ahmed i Ebu Davud sa dobrim senedom)
Put novotara je da jedni druge nazivaju nevjernicima, dok pripadnici Ehli-sunneta jedni drugima ukazuju na greške i ne nazivaju nevjernikom odreðenu osobu sve dok se za to ne ispune potrebni uvjeti.
Treće pravilo: Postoji razlika izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu.
Nije isto reći za odreðene riječi ili djela da su kufr ili širk, i reći odreðenom muslimanu koji počini neko od tih dijela da je postao nevjernik. Učenjaci često kažu: Ko uradi to i to nevjernik je. Pa tako na primjer kažu: Ko porekne neku od Allahovih osobina nevjernik je! Meðutim, to nikako ne znači da svako ko porekne neku od Allahovih osobina postaje nevjernik, jer da bi se reklo za pojedinca da je nevjernik potrebno je da se ispune uvjeti i uklone smetnje tekfira. U tome je razlika izmeðu pojašnjenja općeg propisa i donošenja suda na odreðenu osobu. Takav slučaj je i kod drugih šerijatskih propisa. Na primjer: Propis kradljivca je da mu se odsiječe ruka; rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: “Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove…”(El-Maida, 38) Meðutim, nije dozvoljeno odsjeći ruku odreðenom kradljivcu sve dok se ne ispune uslovi i uklone zapreke. Uslovljava se da taj kradljivac bude razuman, punoljetan, da je ukrao imovinu koja je dostigla odreðenu vrijednost, da je bila čuvana na način na koji se čuva takva imovina, i tako dalje, pa kada se uvjerimo da su se svi potrebni uslovi ispunili, dužni smo presuditi da se tom kradljivcu odsiječe ruka.
Prethodnici i imami ovog ummeta su pravili razliku izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu. Imam Ahmed rahimehullahu je govorio da je poricanje sifata (osobina Uzvišenog Allaha) nevjerstvo, i da je onaj ko kaže da je Kur’an stvoren nevjernik, meðutim, nije smatrao nevjernicima većinu onih koji su tako vjerovali. Stoga je dovio i tražio oprosta za vladare koji su ga mučili i tražili od njega da kaže da je Kur’an stvoren, što jasno upućuje da ih nije smatrao nevjernicima, jer muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprosta za nevjernika. Mali je broj pojedinaca koje je imam Ahmed smatrao nevjernicima, a to su oni kod kojih su se ispunili uvjeti da se mogu tako smatrati.
četvrto pravilo: Ocjena, da li je dotični musliman postao nevjernik ili ne, je posao učenih.
Neophodno je da taj sud bude donesen od strane učene osobe; jer da bi se donijela takva ocjena potrebne su dvije stvari:
a. Znati da je riječ, djelo ili ubjeðenje proizašlo iz te osobe od stvari koje spadaju u kufr ili širk koji izvodi iz vjere, tj. potrebno je poznavati šerijatski propis tog dijela. često se iz dokaza na prvi pogled razumije da je odreðeno djelo kufr, ali u stvarnosti nije tako. Ilustracije radi, poslušajmo riječi Uzvišenog: “Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.”(En-Nisa’, 93) Ako se uz to još prisjetimo i hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u kojem je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubijanje kufr.” Možemo li čitajući ovaj ajet i hadis pomisliti išta drugo osim da je takav nevjernik, meðutim, namjerno ubistvo ne izvodi iz islama, iako je to veliki haram i jedan od najvećih grijeha.
b. Poznavanje uvjeta tekfira i njegovih smetnji, te da li su se ispunili ti uvjeti i uklonile te smetnje kod dotične osobe.
Iz navedenog jasno shvatamo da se mora biti oprezan prilikom nazivanja muslimana nevjernikom, i da je to posao isključivo učenih, a kada vidiš one koji se u to upuštaju a nisu dovoljno učeni, dužan si se udaljiti od takvih radeći po riječima Uzvišenog Allaha: “Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne preðu…”(El-En’am, 68)
Peto pravilo: Da se kod dotične osobe ispune uvjeti tekfira i uklone njegove smetnje.

Prvi put objavljeno: petak, 27 Srpanj 2007 16:41

Print Friendly  Načela i pravila tekfira pf button both



X