Naše slabosti su nas najveći neprijatelj

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Naše slabosti su nas najveći neprijatelj minber 20 281 29Uzvišeni Allah u Kur’anu je objavio: ‘’O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicma bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Ali Imran, 200.) Sve izraženija i intenzivnija islamofobija i hajka na islam i muslimane, i rekli bismo, opsadno stanje u kojem žive muslimani u Bosni i Hercegovini i šire, učinili su da se javni nastupi muslimanskih intelektualca i autora koji se bave aktualnom problematikom islama i muslimana, uglavnom svode na kritike, jadikovanja, konstantna upozoravanja na zavjere i opasnost od našeg neprijatelja, kompariranja i procjene o moždabitnoj tragičnoj sudbini muslimana, ako se ovakav kurs nastavi, i sl. Dok se u isto vrijeme, veoma rijetko bavimo našim vlastitim slabostima koje su uveliko dopirnijele našem nezavidnom položaju i namjenile nam, do daljnjeg, ulogu žrtve, te učinile da nas drugi tretiraju bez potrebnog respekta i uvažavanja.

Zbog toga smatramo iznimno važnim ukazati na naše vlastite slabosti koje su zapravo jedan od glavnih uzroka našeg ponižavajućeg položaja i podređene uloge u svijetu u kojem živimo. Kao i na osobine koje bi morale da nas krase kao muslimane i kao sljedbenike Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a bez kojih je opet nezamisliv bilo kakav uspjeh, odnosno bez kojih je poniženje zagarantirano kao ‘’prirodna’’ i direktna posljedica odstupanja od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta. Ovom prilikom ćemo spomenut samo neke osobine koje nam, u većini slučajeva, fale, a koje su ključ uspjeha u životu na ovom, ali i sreće i spasa na budućem svijetu. To su: rad za islam i spremnost na žrtvu za ideal islama, poštenje, emanet, odgovornost i ustrajnost na putu istine.

Budi vakuf drugim muslimanima

Pod radom za islam ne mislimo samo na proučavanje i poznavanje islama, jer je samo poznavanje islama i njegovih propisa, bez težnje da se po njima živi i bez spremnosti na odricanje i žrtvu za ideal islama, kao tijelo bez duše. Koliko je danas onih koji imaju islamsko znanje ali neće prstom mrdnuti da nešto urade za islam. Od njihovog islama, čast izuzecima,  primjetne su samo diplome i titule koje su stekli učeći islamske znanosti.

Također, rad za islam ne znači ni misionarstvo koje podrazumijeva samo puko prenošenje i širenje islamske poruke, već ustrajan rad i borbu za adekvatan položaj muslimana u svijetu. Mora se priznati da na tom polju slabo rade svi, od političara, vladara, uleme, pa sve do običnih radnika. Dovoljno je naš (ne)rad za islam uporediti sa radom zapadnjaka, bez obzira na njihov društveni status i nivo obrazovanja, za ideju sekularizma i demokratije, zbog koje vode ratove, kojoj su prilagodili svoje ekonomije i sve drugo podredili, pa da se vidi koliko mi muslimani slabo radimo za ideju islama.

Uopćeno govoreći, većina muslimana danas živi bez velikih ambicija i uzvišenih težnji, i svako od nas uglavnom živi samo za sebe. Zadovoljni smo onda kad nam je kao pojedincima dobro, kad se dokopamo dobrog posla i pozicije, i jedina briga je kako sačuvati taj posao i poziciju, posebno u ovim kriznim i kokuznim vremenima.

Većina nas misli da se islam može pomoći, a da ne trpimo nikakva iskušenja ni koliko je ubod trna ili koliko je ružna i pakosna riječ od strane naših dušmana. Dok smo u isto vrijeme spremni trpiti svakodnevne kritike i uvrede zbog vlastitog posla, položaja i ugleda, pa čak i onda kada su te kritike opravdane.

Poznati ashab Huzejfe ibn Jeman je muslimane koji slabo ili nikako ne rade za islam nazivao ‘’živim mrtvacima.’’ Imam Gazalija u svom djelo Ihjau ulumid-din bilježi predaju u kojoj stoji da je Huzejfe r.a. upitan o ‘’živim mrtvacima’’, pa je rekao: ‘’To su oni koji ne odvraćaju od zla ni rukom, ni jezikom, ni srcem.’’ Huzejfe r.a. je dobro znao da nema uspjeha bez truda, odricanja i spremnosti na žrtvu na putu uzdizanja Allahove vjere. Kao da bi ashabi bili to što jesu, najbolja generacija muslimana, da nisu bili spremni za ideju islama, općeg dobra i prosperiteta, žrtvovati i svoj život i svoj imetak.

U tom pogledu kod njih nije bilo dvojbe niti odustajanja. Jednom kad su sklopili ‘’trgovinu’’ sa Allahom, nije više bilo povlačenja niti poništavanja tog ugovora. I uspjeh je bio zagarantovan. Upravo zbog toga su oni, kako reče jedan alim, imali siguran i dunjaluk i ahiret, a nama je danas nesiguran i dunjaluk i ahiret.

Prvi halifa muslimana, Ebu Bekr r.a., čije tri godine upravljanja islamskom državom  i rada za islam, vrijede koliko nečijih sedamdeset godina života, o sebi je rekao i ovo: ”Nisam nikad tako tvrdo zaspao, pa da sam sanjao, niti sam pogriješio, a da se u istom trenutku nisam korigovao. Ja s puta islama nikada nisam skretao.” Oni su vrijeme trošili u radu za islam i bili su vakuf ostalim muslimanima.

Fatima bint Abdulmelik je, govoreći o svom mužu, halifi Omeru ibn Abdul-Azizu, između ostalog, kazala: ‘’On je sebe u cjelosti dao muslimanima i stalno su mu oni bili na umu. Ako u jednom danu ne bi ispunio sve njihove zahtjeve, on bi noć pretvorio u dan i tako spajao svoje radno vrijeme.’’

Garantirajte mi šestero, ja vam garantiram džennet

Nezamisliv je uspjeh na dunjaluku bez motivacije i jake želje da se ostvari zacrtani cilj. Pa, zar postoji bolja motivacija od toga da kao muslimani služimo islamu, i zar postoji jača želja od vjerničke želje da stekne Allahovo zadovoljstvo i džennetsku nagradu?! A garancija za džennet su vrline o kojima govorimo i koje je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u sljedećem hadisu.

Naime, od Ubade ibn Samita se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Garantirajte mi šestero ja ću vama garantirati džennet: da ćete govoriti samo istinu, da ćete, kada nešto obećate ispuniti obećanje, da ćete voditi brigu o povjerenim emanetima, da ćete čuvati vaša stidna mjesta, da ćete obarati pogled i da nećete činiti nasilje drugim ljudima.” (Hadis bilježi imam Ahmed, a šejh Albani ga je ocijenio kao hasen – dobar )

Poštenje, poštivanje ugovora i čuvanje emaneta su osobine iskrenih vjernika i to je ono po čemu je prepoznatljiv cijeli njihov život. To su zapravo osobine i odlike islamskog društva, jer većina poslova među ljudima uglavnom je vezana za različite vrste ugovora, političko-diplomatske, kupoprodajne, itd., i za poštivanje ugovora i držanje do emaneta.  Povjerljivost i poštenje je svojstvo koje Allah voli i hvali ga u Kur’anu. Njime se upotpunjava iman, čuva vjera, čast, ugled i imetak.

U tom smislu je i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Istinski vjernik je onaj kojem ljudi mogu povjeriti svoj imetak i život.” (Ibn Madže) Kad u društvu ima emaneta, onda su društvene veze zdrave i jake, i to društvo mora napredovat u svakom pogledu. Na takvo društvo se spušta Allahova milost i berićet.

I obrnuto, društvo u kojem fali poštenje i povjerenje, kao što fali danas, u konačnici je osuđeno na propast. Omer r.a. je govorio: ‘’Nemojte da vas zadivi i obmane nečija slatkoriječivost, već onaj ko ispunjava emanet i ne napada na tuđu čast, to je ljudina.’’ (Zuhd Ibnul-Mubarek, 243. Str.)

Svi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ambasadori

Među osobine koje su ključne za uspjeh, a koje nama danas fale, spada svakako i ispravno razumijevanje odgovornosti za poslove i funkcije koje su nam povjerene. Ukoliko bi napravili usporedbu između današnjih naprednih država i onih koje to nisu, vidjeli bi da je osnova napretka u ispravnom i preciznom razumijevanju odgovronosti kojoj islam, za razliku od današnjih muslimana, pridaje izuzetno veliki značaj.

Kad je riječ o državničkoj odgovornosti, navest ćemo primjer Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ambasadora. Poznato je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selelm, imao svoje ambasadore, koje je slao na različite strane svijeta u razne države i carevine. Ono što je primjetno kod izbora ambasadora jeste da su svi bili iz različitih plemena. Zanimljivo je da je, naprimjer, od sedam prvih ambasadora, samo jedan bio iz plemena Kurejš, i to Abdullah ibn Huzafa. Dok iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, Benu Hašim, nije bilo ni jednog ambasadora. To nam govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom izbora ljudi na određene funkcije, gledao na sposobnost, a ne na podobnost i plemensku pripadnost.

Islam nas uči da se na odgovorna mjesta postavljaju sposobni i pošteni ljudi, koji će donijeti korist cijelom društvu, a ne samo sebi i svojoj porodici. Na opasnost od nepotizma, korupcije i pronevjere emaneta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je, kako svojom praksom, tako isto i svojim riječima. Spominje se da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga: ”Allahov Poslaniče, kada će Sudnji dan?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ”Kad nestane emaneta.” ”A kad će nestati emaneta”, čovjek je ponovo upitao? ”Onda kad ljudi odgovorne funkcije povjere onima koji ih nisu dostojni”, odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Taj uzvišeni islamski princip slijedile su pravedne halife poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U jednoj predaji stoji da je halifa Omer r.a. jedanput pozvao blagajnika u državnoj blagajni, Muajkiba, dok je kod njega sjedio njegov sin Asim ibn Omer, pa je Omer rekao blagajniku: ‘’Znaš li šta je uradio ovaj pored mene (pokazujući na svog sina)? Otišao je u Irak i obavijestio je tamošnje stanovnike da je on halifin sin, pa su mu oni dali poklone u zlatu, srebru, hrani, i jednu lijepo izrađenu sablju.’’ Asim je na to rekao: ‘’Nisam to uradio zbog toga, već kad su oni saznali da sam ja halifin sin oni su mi dali poklone.’’ Tada je Omer rekao Muajkibu: ‘’Uzmi sve ovo što je donio i stavi u državnu blagajnu.’’

Njegov sin je govorio istinu, ali Omer r.a. nije dozvolio da mu sin navikne na raskoš niti da uživa bilo kakve privilegije samo zato što je halifin sin. Bio je i ostao skroman i pošten i kao obični musliman i kao halifa, a mogao je uzeti iz državne blagajne koliko je htio.  Da je Omer posegnuo za državnim imetkom, to bi se proširilo na druge. Na taj način bi se državni imetak trošio u svrhe koje nije namjenjen i država bi propala, a narod bi bio nezadovoljan.

Kako onda mi možemo očekivati napredak i propseritet u državi koju vode nezaistne, pohlepne i korumpirane duše? I šta nama znače njihova muslimanska imena kad je njihov odnos prema emanetu koji im je povjeren u potpunoj suprotnosti sa islamom? Kakva je razlika između korumpiranog političara, doktora, direktora, profesora, nemuslimana i istog takvog kriminalca muslimana? Kakva je razlika između tiranina i zulumčara nemuslimana i tiranina muslimana? Razlika je samo u imenu i nacionalnoj (plemenskoj) pripadnosti i ništa više. Suštinske razlike među njima nema, a suština je da danas kod muslimana isto kao i kod nemuslimana nema pravde, poštenja i emaneta. Na kakav se onda islam takvi pozivaju i o kakvom islamu oni mogu pričati? O onom i onakvom islamu, o kakvom je pričao Gadafi, Mubarek, Ben Ali, i ostali tirani koji su svoje narode u crno zavili.

S druge strane, gdje je odlučnost kod onih muslimana koji pri sebi imaju kvalitete koje smo spomenuli, a sigurno takvih ima dosta u Bosni i Hercegovini, da u ime Allaha, radeći za islam i dobrobit muslimana i svih građana naše države, poduzmu konkretne korake, prije svega na politčkom, ali i na ekonomskom planu, kako se ne bi sve svelo samo na praznu priču  i kritiku koja u konačnici ne pije vode. Zašto zatvaramo oči pred vlastitim mahanama i slabostima i za naše teško stanje krivimo stalno druge? Kao da nismo svjesni da time zapravo našim neprijateljima samo dajemo dodatnu snagu da nas savladaju. Zato je neophodno da prestanemo kukati i kriviti druge, već da prihvatimo odgovornost za naš vlastiti život.

Neko je dobro rekao: ”Čovjek ima dva načina da posjeduje najveću i najljepšu kuću: prvi je da poruši sve druge zgrade oko sebe, a drugi je da da gradi veće zgrade od drugih ljudi. Budimo od onih koji će uvijek graditi veće, ljepše i bolje kuće od drugih, a ne od onih koji će rušiti tuđe da bi njihove kuće bile ”najveće.”

Bodreći sebe i druge muslimane na rad i žrtvu za Allahovu vjeru, Ibn Kajjim je govorio: ‘’O ti koji si neodlučan na put Istine, na kojem se umarao Adem a.s., na kojem je Nuh a.s. zavapio pomoć, na kojem je Ibrahim a.s. bačen u vatru, na kojem je Ismail a.s. trebao biti zaklan kao kurban, na kojem je Jusuf a.s. bačen u bunar i zbog kojeg je ostao u zatvoru dugo godina, na kojem je su ubijeni poslanici Zekerija a.s. i njegov sin Jahja a.s., na kojem je Ejjuba a.s. teška nevolja snašla, na kojem je suze lio Davud a.s., na kojem je Isa a.s. bio izgnan i vrijeđan, na kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kušao glad, siromaštvo i strah! Pa, zar ti kao musliman da prevališ isti taj put u igri i zabavi?!’’

 

Saff br. 312.

Print Friendly  Naše slabosti su nas najveći neprijatelj pf button both



X