Kolumna

Na strani zla

89pregledi

Piše: Mr. Semir Imamović
Dvojni aršini bh. medija kada je u pitanju odnos prema vjerskim zajednicama nisu nikakva novost, jer se Islamskoj zajednici spočitava ono što se ne spočitava Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi i njihovim prvacima. Fratri i popovi mogu se slobodno petljati u politiku, objavljivati kolumne u tzv. građanskim medijima, biti pozivani u dijaloške tv emisije, a da sve to bude demokratska vrlina o kojoj imami ne mogu ni sanjati, jer im prijeti etiketa tzv. političkog islama. S obzirom da se javnost navikla na ovu neravnopravnost, logično je bilo da uslijede još nevjerovatnije stvari. Novost je da su bošnjački političari počeli bez imalo stida otvoreno govoriti kako Katolička crkva zaslužuje četiri puta, a Pravoslavna crkva tri puta više budžetske pomoći u odnosu na Islamsku zajednicu. Nije ni čudo, jer se u Sarajevu već godinama piše protiv obnove porušenih džamija, pa je postalo progresivno zalagati se za iste one stvari za koje se zalagao i Radovan Karadžić.

Poslije pristajanja tzv. demokratskih snaga u Sarajevu uz razne oblike islamofobije, za očekivati je bilo da bošnjački političari izvale i takvu samoponižavajuću glupost da, praktično, katolici vrijede četiri puta više od muslimana, a pravoslavci tri puta više od muslimana. Nema tu više ni načela ravnopravnosti, a kamo li uvažavanja činjenica da su islamski vjerski objekti u toku agresije rušeni višestruko više nego katolički i pravoslavni vjerski objekti zajedno. Sukladno toj logici, trebalo bi Islamskoj zajednici dati sedam puta više budžetskih sredstava za obnovu objekata, nego Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Međutim, logika dejtonske države upravo ide tragom ovakvog ponašanja bošnjačkih političara, koji svoju ideološku podobnost grade na ponižavanju muslimana i glorificiranju nemuslimanima. Zašto bi se onda kardinal Vinko Puljić ustručavao da u jednom svečanom povodu, kakav je Uskrs i uskršnje obraćanje, optuži Bošnjake da su krivi za radikalizaciju prilika u BiH i za novo paktiranje Srba i Hrvata, koji su, kardinalno smatra kardinal – ugrozili ova dva naroda. A da li bi kardinal Puljić mogao koju riječ progovoriti o činjenici da su Hrvati činili većinu na 16 odsto bh. teritorije a da danas svojim smatraju čak 27 odsto bh. teritorije, na kojima se prostire Elektroprivreda tzv. Herceg-Bosne, Hrvatske pošte i sva druga struktura okupatorske paradržave? Ko je ugrožen danas u Stocu, gdje bošnjačka većina mora zdravstvene usluge dobijati u alternativnim prostorima, dok Hrvati to mogu u Domu zdravlja, i dok bošnjačka djeca u školu ulaze kroz stražnji ulaz, a hrvatska na glavni. Smeta li kardinalu Puljiću uskršnje premlaćivanje i razbijanje glave bošnjačkog dječaka Izedina Gagule iz Čapljine, od strane ustaških huligana, koji su ga prisiljavali da izgovara „očenaš“?!

O kakvoj sili bošnjačkog naroda priča karindal, kad su Bošnjaci isključive žrtve velikosrpskih i velikohrvatskih progona, pa i kolonizacije na teritoriji gdje su većina?! Ili je ta kardinalova neistina usmjerena da se ne vidi istina?! A šta vrijedi istina o bošnjačkoj ugroženosti kad bošnjački političari forsiraju višu vrijednost katolika i pravoslavaca, što daje za pravo kardinalu Puljiću da izmisli kako Bošnjaci nekoga ugrožavaju?! Kardinal nema hrabrosti da se suoči sa činjenicama o sramnoj ulozi velikohrvatske politike u obespravljivanju Bošnjaka u krajevima gdje su Bošnjaci činili, ili čine većinu, jer bi to značilo smještanje te politike uz bok fašističkih i apartheidskih režima. Kardinal Puljić mora znati da njegova šutnja, ili sumanuto optuživanje Bošnjaka, ima dimenziju saučesništva u tjeranju jednog naroda da se osjeti poniženim i ugroženim. To što mediji u ovoj državi podržavaju islamofobiju, i što progone prvake Islamske zajednice i imame, to što bošnjački političari izigravaju gmizavce, ne daje za pravo kardinalu Puljiću da bude na strani zla.

Saff, br. 292.

X