Odbrana sunneta

Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo

9pregledi

U ponedjeljak, dvanaestog rebiul-evvela[1], Allah je počastio cijelo čovječanstvo dolaskom na svijet prvaka čovječanstva, onoga koji će im ukazivati na Pravi put, Muhammeda b. Abdullaha b. Abdulmuttaliba el-Hašimija el-Kurešija.

Rođen je kao jetim: njegov je otac umro dok je on bio u majčinom stomaku, a majka mu je umrla kada je imao šest godina. Nakon toga, brigu o njemu preuzima njegov djed Abdulmuttalib, koji je umro dvije godine nakon toga. Poslije djedove smrti brigu o njemu preuzima amidža Ebu Talib.

Kada je napunio četrdesetu godinu, Uzvišeni Allah učinio ga je poslanikom koji će donositi radosne vijesti i opominjati, pa je na najbolji način dostavio objavljenu mu poslanicu. Ljudima je dostavio ono što mu je naređeno, kako bi izašli iz tmina zablude na svjetlost upute. Uglednici iz njegovog plemena postali su mu otvoreni neprijatelji i uznemiravali su i njega i one koji su ga na tom putu slijedili. Odazvali su mu se i slijedili ga ljudi koji su prodali ovaj svijet (dunjaluk) i kupili za njega onaj svijet (ahiret).

Na putu pomaganja Allaha i Njegovog Poslanika oni su založili svoje živote i svoje imetke.

Uzvišeni Allah kaže: “I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegovog pomognu – to su, zaista, pravi vjernici.[2]

Na putu misionarstva i pozivanja ljudi u islam, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajao je trinaest godina, sve dok mu Uzvišeni Allah nije naredio preseljenje – hidžru u Medinu, koju je Uzvišeni Allah obasjao i osvijetlio dolaskom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Hidžru na Allahovom putu učinili su s njim i njegovi ashabi, ostavljajući u Mekki svoje imetke, djecu i imanja.

Kada je stigao u Medinu, njeni stanovnici prihvatili su ga, pomogli i poštovali, i zbog njega su se zamjerili sa svim ljudima tog doba. Stanovnici Medine s pridošlim muhadžirima ne samo da su podijelili svoje imetke već su bili spremni da s njima podijele i svoje supruge. Ensarija koji je imao dvije supruge, govorio bi muhadžiru: “Izaberi sebi jednu od moje dvije supruge, da je razvedem, pa je ti nakon toga oženi.[3]

Uzvišeni Allah kaže: “I onima koji su Medinu za življenje izabrali i učinili je domom prave vjere, još prije njih; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomosti, oni će sigurno uspjeti.[4]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajao je u pozivanju ljudi sve dok nije ujedinio cijeli Arapski poluotok, i sve dok nije došao veliki dan u kojem je Allah omogućio Svome Poslaniku oslobođenje Mekke, čiji se stanovnici zajedno s ostalim stanovnicima Arapskog poluotoka pokoriše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon dvadeset tri godine misionarstva, pozivanja, borbe na Allahovom putu, došla je zapečaćena odredba – smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujući istinitost riječi Uzvišenog Allaha: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega bilo je poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati, neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.[5]

Tim povodom kao da se cijela zemlja pomračila, a kako i ne bi, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Kada nekoga od vas zadesi kakva nedaća, neka se prisjeti svoje nedaće u mojoj smrti, jer to je, zaista, najveća nedaća.[6]

Otkako je Uzvišeni Allah stvorio stvorenja, svijet nije pogođen većom nedaćom od smrti Allahovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada je preselio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegova kćerka Fatima kazala je: “Oče moj, odazvao si se pozivu svoga Gospodara! Oče moj, tvoje pristanište je u Džennetul-Firdevsu! Oče moj, Džibrilu prenosimo vijest o tvojoj smrti![7]

Enes, radijallahu anhu, kazao je: “Na dan Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, dolaska u Medinu, sve je bilo obasjano, a u danu u kojem je umro, sve je bilo tmurno i tamno. Nismo ga ni ukopali, a naša su srca već bila za ne prepoznati.[8]

Nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je Omeru, radijallahu anhu: “Pođimo zajedno do Ummu Ejmen, posjetimo je kao što ju je posjećivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada smo došli kod nje, zaplakala je. Upitali smo je: ‘Zašto plačeš? Ono što je kod Allaha bolje je za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!’, a ona je kazala: ‘Ja ne plačem zato što ne znam da je ono što je kod Allaha bolje za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već plačem zato što je prestala dolaziti Objava s neba.’ To ih raznježi, te i njih dvojica počeše plakati s njom.[9]

I tako se ovo plemenito stvorenje vrati svome Stvoritelju, a Allahova vjera ostade na zemlji.

 

Iz Knjige: Hukbetun minet-tarih  –  Historijska epoha, od smrti Allahovog Poslanika do ubistva Husejna, 61. h. g.

Preveo: Elvedin Pezić

 



[1] U pogledu preciziranja dana u kojem je rođen Allahov Poslanik postoji razilaženje među islamskim učenjacima.

[2] El-Hašr, 8. 

[3] Vidjeti: Buhari, Sahih, br. 3781.

[4] El-Hašr, 9. 

[5] Ali Imran, 144.

[6] Et-Tabekatul-kubra, 2/275. Vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani, Silsiletul-ehadisis-sahiha, br. 1106.

[7] Buhari, Sahih br. 4462.

[8] Tirmizi, Sunen, br. 3618; Ibn Madža, Sunen, br. 1631.

[9] Muslim, Sahih, br. 2454.

X