minber (5)

Mržnja obično vodi nepravdi – pa je ne dozvolite sebi!

Priredio: Sead ef. Jasavić

„…i neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede na to da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (el-Ma’ida, 2.)

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.)

* * * * *

Ibnu Ebil-‘Izz el-Hanefi rhm., kaže: „Ako nam se naređuje da budemo pravedni u obraćanju prema nevjernicima, te da na najljepši mogući način raspravljamo s njima – pa kako onda da mi-muslimani, međusobno, ne budemo pravedni jedni prema drugima prilikom razilaženja u mišljenju! Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.)“ (Pogledaj: Šerhul-Tahavijja, 1/323.)

Dr.Mahmud Abdul-Razik, profesor na Šeri’atskom fakultetu, Univerziteta „Melik Halid“, KSA, kaže: „Obaveza nam je držati se principa pravednosti kada je u pitanju sagledavanje sufizma i njegovih zastupnika. Od svakoga se prihvata govor i odbija (izuzev od Poslanika s.a.w.s., op.prev.), i nije ispravno uopšteno se oholo odnositi prema njima, niti ih uopšteno slijediti. Činjenica je da današnja sufijska realnost i njihovo činjenično stanje daje lošu sliku o sljedbenicima sufizma uopšteno – ali i pored toga, Allah dž.š., nam naređuje pravdu, riječima: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.)

Sufijski šejhovi iz prvoga vakta, imaju divnih stavova i govora koji nam pobliže pojašnjavaju suštinu vjere, kao što imaju i šejhova koji svojim govorom izlaze iz vjere, pa nam riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., najbolje opisuju njihov hal: „Ljudi se spore oko sufija-sufizma: jedna skupina ljudi kudi sufije i sufizam, tvrdeći da su oni novotari, koji nisu na Sunnetu Allahovog Poslanika s.a.w.s., što se prenosi od jedne skupine uleme od govora koje je opšte-poznat, u čemu ih slijedi određen broj uleme fikha i kelam, dok imamo i drugu skupinu ljudi koja ih kuje u zvijezde, govoreći za njih da su najbolja stvorenja, i najsavršeniji ljudi, nakon Božijih poslanika – u čemu obije skupine griješe! Istina je da su u pitanju ljudi koji se trude Allahu dž.š., robovati-pokoravati, kako se i drugi ljudi muče i trude Allahu dž.š., robovati-pokoravati, tako da među njima ima prvaka bliskih Allahu dž.š., shodno svome idžtihadu, ima i onih umjerenih, koji spadaju u desne (ashabul-jemin), i u svakoj toj skupini imamo ljudi koji pogađaju i griješe, a imamo i treću skupinu onih koji griješe – pa se nakon grijeha svojih kaju ili ne kaju! Imamo i onih koji se pripisuju sufijama a pravi su nasilnici prema sebi, neposlušnici prema svome Gospodaru. Sufizmu se pripisuju i neke novotarske i otpadničke skupine ljudi, koje sami pripadnici sufizma, njegovi učeniji predstavnici, ne prihvataju među svoje, poput Halladža npr., kojeg većina tarikatskih šejhova ne priznaje i ne smatraju ga zastupnikom sufizma, i poput Džunejda b. Muhammeda, vođe svoje skupine i ostalih, kako nam to spominje šejh Ebu Abdurrahman el-Sulemi u djelu „Tabekatul-Sufijje“, te Hafiz Ebu Bekr el-Hatib u djelu „Tarihu Bagdad“. Ovo je osnova sufizma.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 11/18.; el-Furkan bejne Evlija’ir-Rahman ve Evlija’iš-Šejtan, 1/146.)“ (Pogledaj: el-Mu’udžem el-Sufi, 15/13.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Imami Sunneta i Džema’ata, ulema i vjernici, se odlikuju po znanju (ilm), pravdi (adl), i milosrđu (rahmet). Dobro im je poznata istina, utemeljena na Sunnetu, bivši pošteđenim i spašenim od izmišljotina i novotarija, pravedni su spram onih koji pređu granice Sunneta, pa makar im oni zulum i nasilje činili, shodno Allahovim dž.š., riječima: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“ (el-Ma’ida, 8.) – i samilosni su prema stvorenjima, i žele im hajr-dobro, uputu i znanje, i ne žele im zlo, ni onda kada ih „kažnjavaju“ – pojašnjavajući istinu, njihove greške, neznanje i nasilje – cilj svega toga jeste pojašnjavanje istine i milost prema stvorenjima, uz naređivanje dobra i odvraćanje od zla, da sva vjera Allahu dž.š., se ispovijeda, te da Allahova riječ bude gornja!

Vjernici, Ehlu Sunnet, oni su ti koji se bore na Allahovom dž.š., putu, a oni koji se bore protivu njih – bore se na putu Taguta, poput Ebu Bekra el-Siddika r.a., koji se borio protivu otpadnika (ehlul-riddeh), Alije b. Ebi Taliba r.a., koji se borio protivu Havaridža-Marika, fanatika i sebe’ijaca. Njihova djela su bila prema Allahu dž.š., iskrena, i u skladu sa Sunnetom, dok djela njihovih neistomišljenika niti su bila iskrena niti ispravna, već sama izmišljotina (bid’at), slijeđenje strasti (heva), pa su zbog toga i nazvani imenom: „Ehlul-Bide’a“ – sljedbenici izmišljotina, i „Ehlul-Ehva’i“ – sljedbenici strasti.“ (Pogledaj: el-Reddu ‘alel-Bekri, Ibnu Tejmijje, 2/490.; Telhisu Kitabil-Istigaseh li Ibni Tejmijje, Ibnu Kesir, 2/490.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako govorimo o ljudima mimo Ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., poput vladara-kraljeva, koji se međusobno spore oko vlasti, ili uleme i šejhova koji se međusobno spore oko ilma i dina – obaveza nam je o svemu tome govoriti znanstveno i pravedno, ne nikako nestručno i nepravedno! Pravda je obaveza svakome spram svakoga u svakoj situaciji, i nepravda i nasilje su apsolutno zabranjeni i nikako se takvo što ne dozvoljava! Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“ (el-Ma’ida, 8.)

Ovaj ajet je objavljen u povodu mržnje spram nevjernika – mržnje koja nam je kao takva naređena, pa ako nam je za mržnju spram nevjernika, koja nam je od Allaha dž.š., propisana, naređeno da nas ne smije u nepravdu odvesti spram njih, šta tek reći za mržnju spram muslimana zbog njegova te’evila (pogrešnog tumačenja), šubhe (nejasnoće), ili strasti duše (heva) – on je preči toga da mu se zulum i nepravda ne nanosi, i da se prema njemu bude pravedno, a Ashabi Muhammeda s.a.w.s., su još preči pravednog odnosa prema njima od ovih! Pravda je nešto na čemu su svi ljudi složni da je pohvaljena, draga kao i njeni zastupnici, dok je nasilje i zulum nešto na čemu su svi ljudi složni da je omrazno i mrsko i loše kao i oni koji ga čine!“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/80.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Nepravedno ubiti džinna nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno ni ubiti čovjeka nepravedno. Zulum i nasilje su u svakom slučaju zabranjeni. Stoga nije dozvoljeno nikome da zulum i nasilje čini i prema kome, pa makar se radilo i o nevjerniku, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“ (el-Ma’ida, 8.)“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 19/44.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“ (el-Ma’ida, 8.) Ovaj ajet zabranjuje vjernicima to da ih mržnja prema nevjernicima ne navede na nepravdu, pa šta tek reći za mržnju prema griješniku ili novotaru mute’evvilu – vjerniku, takav je preči da se prema njemu ne ponesemo nepravedno pa makar on bio nepravedan prema nama. Ovo je pitanje veoma bitno za din i dunjaluk, i šejtan je zadužen za djecu ademovu, i on pokušava zavesti sve, i niko nije pošteđen ovakvih stvari.“ (Pogledaj: el-Istikamet, 1/38.)

Šejh Salih el-Fevzan kaže: „Ako želiš svjedočiti protivu nekoga nemoj govoriti ništa osim istine, i nemoj prijateljevati s nekim i svjedočiti u njegovu korist zato što ti je blizu ili ti je prijatelj, pa ćeš svjedočiti u njegovu korist i onda kada nije u pravu, ili ćeš skrivati svjedočenje o nekome zato što ti je on neprijatelj. Govori istinu makar i protivu sebe! Allah dž.š., kaže: „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.“ (el-Nisa’, 135.); ili: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.)

Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite – ne dozvolite da vas mržnja koju prema nekome osjećate navede na to da ste prema njemu nepravedni, i da protivu njih zborite ono na što nemate pravo, pa makar se radilo i o nevjernicima, ili neprijateljima – uvjek po pitanju njih govorite istinu!!! Pravda je ono što je traženo, i na osnovu čega postoje nebesa i Zemlja. Pravda je tražena i po pitanju neprijatelja i po pitanju prijatelja, rođaka i onoga ko nam nije svoj. Pravda je tražena u svakom slučaju i sa svakom osobom, i čovjeku nije dozvoljeno da slijedi strasti svoje, i pohote duše svoje, pa da govori kako mu se prohtije, ili da krije svjedočenje kako mu se prohtije!“ (Pogledaj: I’anetul-Mustefid bi Šerhi Kitabil-Tevhid, 1/38.)

 

Šejh Sefer el-Havali rhm., u komentaru na Tahavijsku akidu: „Devijacije i zablude se dijele na nekoliko vrsta – one koje su nevjerstvo (kufr), one koje su grijeh (fisk), one koje su neposlušnost prema Allahu dž.š. (ma’asijet), i one koje su obična greška (hata’) – kaže: „Ovo je veoma bitno pravilom i u ovome se ogleda veličina insafa i pravednosti autora ovoga djela, Allah mu se smilovao. Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.)“ (Pogledaj: Šerhul-‘Akida el-Tahavijja, el-Havali, 1/58.)

 

Šejh Abdullah b. Džibrin rhm., kaže: „Čovjeku se može desiti da nosi u svome srcu zavist spram braće u vjeri, i mržnju prema njima, pa nam se to izričito zabranjuje! Čovjeku je naređeno da ima zdrava i čista prsa, da želi dobro svojoj braći, ne bitno šta činili; u našem srcu ne smije imati mjesta za prezir i zavist, pakost i mržnju, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „…i neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede na to da ih napadnete!“ (el-Ma’ida, 2.)“ (Pogledaj: Šerhu I’itikadu Ehlis-Sunneh, Ibnu Džibrin, 15/9.)

 

Šejh Muhammed b. Abdullah b. Salih el-Suhajm kaže: „Islam predstavlja din i dunjaluk, obredoslovlje-ibadet kao i način života. Islam je sveobuhvatni Božiji sistem, koji u svome zakonodavstvu sadrži sve ono za čime su jednako u potrebi kako ljudska jedinka tako i cijela ljudska zajednica, i to u svakoj sferi života: vjerskoj, političkoj, ekonomskoj, socijalnoj, bezbjedonosnoj itd.. Čovjek u islamu nailazi na pravila, osnove i propise koji uređuju pitanja mira i rata, osnovnih ljudskih prava, propisa koji čuvaju čast i dostojanstvo ptica, životinja, okoline, propisa koji dublje pojašnjavaju suštinu ljudskoga života i smrti, kao i proživljenja nakon smrti. U Islamu, čovjek nailazi na najsavršeniji obrazac i pravilnik za postupanje sa svim ljudima. Allah dž.š., kaže: „Ljudima se lijepim riječima obraćajte!“ (el-Bekara, 83.); „…koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju…“ (Alu Imran, 134.); „Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti!“ (el-Ma’ida, 8.)“ (Pogledaj: el-Islamu Usuluhu ve Mebadi’uhu, el-Suhajm, 1/203.)

 

Šejh Ali b. Najif el-Šehud kaže: „I ako je Allah dž.š., naredio vjernicima da neprijateljuju sa nevjernicima, obavezao je muslimane na pravedan odnos spram svojih neprijatelja, riječima: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma’ida, 8.) Ovim ajetom, Allah dž.š., naređuje vjernicima da budu pravedni spram svih svojih neprijatelja i neistomišljenika, i zabranjuje im to da ih mržnja spram njih navede na nepravdu prema njima. Allah dž.š., nas obaviještava da je pravda spram prijatelja i neprijatelja najbliža takvaluku i bogobojaznosti tj. pravedan odnos spram prijatelja i neprijatelja je najbolje nešto čime ćemo se čuvati od Allahove dž.š., srdžbe i kazne!“ (Pogledaj: el-Mufessal fi šerhi Ajetil-Vela’i vel-Bera’i, 1/297.)

 

 

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Imam Sultanija džamije, Plav, Sandžak, CG

 

 

 

 

 

 

Print Friendly  Mržnja obično vodi nepravdi – pa je ne dozvolite sebi! pf button both



X