Mržnja i zavist osnovni su motivi vrijeđanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Piše: Mr. Osman Smajlović

Mržnja i zavist osnovni su motivi vrijeđanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s. muhammed1Motivi koji se kriju iza pokušaja kompromitiranja časti Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, raznoliki su i mnogobrojni. Pojedini imaju vjersku, dok drugi imaju (ne)moralnu, socijalnu ili ekonomsku pozadinu. Najopasniji su oni motivi koji su vjerske prirode, jer ne prestaju sve dokle god postoji (ne)vjera koja je izvor motiva vrijeđanja. Upoznavanje sa motivima ataka na čast Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomaže muslimanu da spozna razloge vrijeđanja i neprijateljstva, kako bi znao kako se postaviti u svemu tome. U nekoliko narednih redova, osvrnut ćemo se na motive mržnje i zavisti, držeći da su to najgori motivi.

Mržnja

Mržnja neprijatelja prema islamu, muslimanima i Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve selllem, datira od samog početka islama i objave i traje sve do današnjeg dana, s tim da je u određenim vremenskim razdobljima dolazila više do izražaja. Zbog svoje mržnje prema islamu, mnogi su skloni vrijeđati najveće svetinje. Ova mržnja ih zasljepljuje pa zbog nje ne mogu spoznati očite vrijednosti vjere islama i Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Umjesto da ga smatraju Božijim darom i vodičem ka putu spasa, oni ga posmatraju kroz prizmu omalovažanja i manje vrijednosti: “Kad te vide, rugaju ti se: ‘Je li ovo onaj kojeg je Allah kao poslanika poslao?’” (Furkan, 41), “A kada ih pozoveš u uputu, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide” (El-A‘raf, 198). Zbog svoje mržnje, oni ne mogu uočiti razliku između istine i neistine.

Njihove riječi samo su plod onoga što se nalazi u njihovim srcima i prsima: “O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.” (Alu Imran, 118)

Zavist

Sasvim je očigledno da različite kategorije nevjernika zavide muslimanima na njihovoj vjeri islamu, na njihovom Poslaniku i lijepom karakteru. Njihova zavist dovela je ih do toga da vrijeđaju vjeru islam i Poslanika islama.

Vođa mekanskih nevjernika Ebu Džehl pojasnio je njihovu zavist prema muslimanima: “Mi i pripadnici plemena Abdumenaf natjecali smo se i međusobno borili za ugled i slavu. Kad bi oni hranili gladne, i mi bismo to činili, kad bi oni opremali vojsku, i mi bismo to isto činili, kad bi oni dijelili imetak, i mi bismo ga dijelili, pa kada bismo i mi i oni klekli na koljena, a bili smo kao dva trkaća konja, oni bi tada rekli: ‘Od nas je Vjerovjesnik i njemu dolazi Objava s neba!’ Pa kada ćemo dostići takvo nešto!? Tako nam Allaha, mi u njega nikada nećemo vjerovati i smatrati da istinu govori.” Također je rekao: “Tako nam Allaha! Sigurno znamo da je vjerovjesnik. Međutim, kako da slijedimo Vjerovjesnika Benu Abdumenafa?“

Uzvišeni Allah pojasnio je njihovo neslaganje sa odabirom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, za vjerovjesnika. Štaviše, pojasnio je njihovo neispravno viđenje budućeg Poslanika: “A sada, kada im Istina dolazi, oni govore: ‘Ovo je vradžbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!’ I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!’ Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.” (Ez-Zuhruf, 30–32)

“Uglednim čovjekom”, prema njihovim mjerilima, smatrali su Velida b. Mugiru iz Meke i Urvu b. Mesuda es-Sekafija iz Taifa. Ehlul-kitabije, prvenstveno Benu Israil, znali su da će ljudima doći poslanik od Allaha. Poznavali su ga kao svoje sinove. Međutim, kad su vidjeli da nije iz njihovog naroda, zavist koju su osjećali dovela ih je do toga da odbiju da povjeruju u njega i da ga slijede. Štaviše, iz zavisti prema njegovim sljedbenicima, težili su da ih izvedu iz njihove vjere, kao što to kaže Uzvišeni: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz zavisti svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. Allah, zaista, sve može.” (El-Bekara, 109)

Zavist Ehlul-kitabija odvela ih je u veliku zabludu. Dali su prednost vjerovanju u lažna božanstva nad vjerovanjem u Jedinog Allaha i nad slijeđenjem Vjerovjesnika. Mušrike su hvalili i govorili im da su bolji od muslimana: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika. Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao.’” (En-Nisa, 51–52)

Sveznajući Allah pojasnio je jedan ružni običaj i praksu munafika, dvoličnjaka. Njihova zavist utisnuta je u njihovu narav: “Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo neće vam nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.” (Alu Imran, 120) Allahov je sunnet da javno ukaže na zavist i zlobu munafika: “Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove na vidjelo neće iznijeti?” (Muhammed, 29)

 

El-Asr, br. 64.

Print Friendly  Mržnja i zavist osnovni su motivi vrijeđanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s. pf button both



X