Možemo li se osloniti jedni na druge

Piše: Lejla Pehlivanović
Možemo li se osloniti jedni na druge 204413444963a4f66b5boxi1Prije nekoliko godina sam imala operaciju desni. Za one koji više cijene empirijski metod od intuicije – znajte da operacija desni umije da bude neugodno iskustvo. Daleko najveći problem mi je bio piti propisane antibiotike. Grlo mi je bilo toliko natečeno da je jedva voda prolazila, a u svojoj šaci sam imala tabletu veličine žira koju sam trebala popiti. Prvih nekoliko minuta sam se pitala ko bi uopće napravio tablete te veličine. Kako to nije doprinijelo rješavanju problema, ostatak vremena sam provela razmišljajući kako da taj farmaceutski žir popijem. Nakon sedmice polovljenja, četvrtanja i osmananja svake tablete, tehničarke u stomatološkoj ordinaciji su bile pozitivno iznenađene brzinom zacjeljivanja rane i smanjenja otoka. Konci su odstranjeni i opet sam bila zdrav i sretan pojedinac koji je mogao jesti krompir.

I eto, baš tad sam naučila da se čovjek mora ponekad mučiti pijući jako krupne lijekove kako bi ozdravio. Bez obzira da li je tableta velika ili je gorka ili se od nje čovjek neposredno poslije ne osjeća baš najbolje – u konačnici cilj je otklanjanje bolesti i poboljšanje zdravlja. Ako tu ideju prenesemo na jedan metaforički poligon, možemo reći da isto tako za liječenje društvenih problema ponekad treba uzimati jako “nezgodne” lijekove. U nastavku će biti data dijagnoza jedne bolesti džemata (u najširem smislu) i bit će dat recept za jedan društveni antibiotik. Nešto od ovoga će možda biti teško progutati, ali bit će vrijedno muke.

Dijagnoza

Najprije, zapitajmo se koliko nam se puta desila situacija srodna sljedećim scenarijima:

Nazoveš prijatelja jer ti treba neka bitna informacija. Prijatelj obeća da će javiti za nekoliko sati. Ne dobiješ poziv nazad. Informaciju dobiješ tek kad ga opet nazoveš za nekoliko dana.

Sretneš prijatelja u gradu nakon dugo vremena i lijepo se ispričate, u hodu. On insistira da se vidite taj vikend, kaže: “Nazvat ću te pa ćemo se dogovoriti.” Nikad ne nazove.

Pozoveš deset ljudi na iftar. Dvadeset minuta prije akšama četiri osobe zovu i govore kako odjednom imaju neke neodložive obaveze.

Zamoliš prijatelja s fakulteta da ti donese svesku da nešto kopiraš, na što on pristane bez ikakvih problema. Na kraju ne donese svesku.

Zamoliš prijatelja da se nađete u tačno određeno vrijeme i da ne kasni, jer si u stisci s vremenom. “Nema problema”, tvrdi. Dolazi sa zakašnjenjem od 15 minuta, govori da nije čuo telefon kad si ga pokušao zvati nekoliko puta.

Sarađuješ s grupom ljudi u nekom udruženju. Neko je zamoljen da napravi promotivni letak. Nakon tri dana zvanja, pri čemu je svaki put odgovor “Večeras ću”, napokon je letak gotov.

Reklamirate neki događaj preko FB. Mnogo ljudi se na FB eventu prijavilo da će doći. Dolazi šačica ljudi.

Zvuči poznato? A sada iskreno – koliko ste puta vi bili u ulozi nemarnog prijatelja?
Zapitajmo se da li više uopće ima muslimana za koje se može reći da su povjerljivi, za koje smo sigurni kada kažu da će nešto uraditi da će to uistinu i uraditi, ili u najgorem slučaju da će sve dati od sebe da bi to uradili, čak i ako taj napor ostane bez ploda? Da li je takvih ljudi značajan broj i što je još bitnije – da li smo mi od tih ljudi?

Neko će možda argumentirati da zaboraviti na telefonski poziv nije ništa strašno i pitati se zašto pravim problem od tako nebitnih stvari koje su jednostavno produkt ljudskog zaborava. Ali dopustite da elaboriram stav: Ako se ja ne mogu osloniti na svoju sestru u vjeri da će me nazvati ako mi je obećala, ako se ne mogu osloniti na nju da dosljedno obavi tako trivijalan zadatak, kako onda mogu da očekujem da se mogu na nju osloniti u nekim ozbiljnijim situacijama? Kako da pod ovom pretpostavkom muslimani započinju svoje biznise, jedni drugima povjeravaju teže emanete i traže pomoć jedni od drugih? Zar je normalno da jedni od drugih ništa ne očekujemo, nego kada nekog pitamo za uslugu ili pomoć i on pristane, već unaprijed znamo da ili nema ništa od toga ili ćemo morati stalno zvati, napominjati i moljakati da se to uradi?

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kod koga se nađu slijedeće četiri osobine, ta osoba je licemjer (munafik), a kod koga se nađe jedna od tih osobina, imat će pri sebi jednu osobinu nifaka, sve dok je se ne okani: kada govori laže, kada nešto obeća to ne ispuni, potpisani ugovor krši, a kada se svađa svaku granicu u zlu prelazi!“

Razmislimo – imamo li pri sebi osobine licemjera? Ružna istina je da smo mi sami korumpirali konotaciju izraza “ako Bog da” i “inšallah” – umjesto da znači “učinit ću sve što je u mojoj moći da ispunim obećano, a spriječiti me mogu jedino neke ekstremne okolnosti”, naše “inšallah” znači “uradit ću to ako mi ne bude mrsko”, “doći ću ako ne budem imao pametnijeg posla”, “nazvat ću te ako mi padne na pamet”. Mi se ne trudimo da stvorimo okolnosti u kojima će biti moguće održati dato obećanje, nego pustimo da se stvari odvijaju nekim nasumičnim tokom, pa onda AKO okolnosti ispadnu takve da možemo uraditi što smo se obavezali – dobro i jeste!
Pored toga, obično se stalno pretvaramo da smo prezauzeti da izvršimo preuzete obaveze na vrijeme, a pri tome sate svoga dana provodimo na neproduktivne načine. I reći ću vam – ponižavajuće je da jedan musliman stalno moljaka drugog muslimana da ispuni emanet koji je preuzeo na sebe, dok ovaj to prolongira zato što “mora” ići sa kafe na kafu ili ići na dersove ili postavljati desetine postova na Facebooku dnevno. Ponižavajuće da te tvoj brat u vjeri tako lahko “skine sa dnevnog reda”, a sam ti je on obećao da će se pobrinuti za neki problem.

U tom kontekstu, pogledajmo jedan kontrast. Kada govorimo o predislamskim Arapima, mi obično ističemo njihov džehl, njihovo neznanje i primijetila sam da mnogo ljudi voli da ih predstavlja kao jedan surov narod. Međutim, istina je da su oni bili ljudi sa visokim standardom za čast. Kod njih nije bilo pisanih ugovora, niti su ih trebali – ako bi ti neko dao svoju riječ, to je bila najčvršća garancija da će ta osoba to uraditi. Svoju riječ! Subhanallah, jesu li naše riječi jače od ugovora, ili stalno tražimo rupe u zakonu i dvosmislenost u rečenom?

Žir tableta

Dobro, konstatovali smo da imamo bolest, sada tražimo lijek.

Prvi korak je svakako prepoznati da li se prethodno rečeno uopće odnosi na nas. Zapitajmo se da li svoja obećanja uzimamo ozbiljno i u kojoj mjeri ih ispunjavamo? Da li stalno ljudima govorimo da smo prezauzeti da im odgovorimo na pozive, SMS-ove, uradimo što smo obećali, a pri tome jako dobro znamo da imamo to vrijeme, samo ga uprazno koristimo? Da li otkazujemo dogovorene sastanke samo zato što nam je mrsko otići, tvrdeći da su to “neodložive obaveze”?

Drugi korak je razmisliti o implikacijama – da li je jedan zaboravljen poziv ili jedan otkazan sastanak vrijedan razvijanja osobine munafika kod sebe? Da li je to vrijedno narušavanja povjerenja koje ljudi imaju u tebe? Da li želiš biti “onaj koji stalno kasni”, “onaj koji stalno otkazuje sastanke u zadnji čas”, “onaj koji ne vraća knjige”? Da li zaista želiš biti osoba koja nije od povjerenja? Misliš li da je Allah zadovoljan takvim ponašanjem?

Treći korak je razviti kod sebe mehanizme neobećavanja! Za većinu stvari u životu imaš pravo reći “neću to da uradim” ili “nemam vremena” ili “nemam želje”. Upamti: Čak i da možeš uraditi nešto, ne mora značiti da trebaš! Ako te neko pita za uslugu, prihvatljivi odogovori su:
“Ako mognem to uzeti na sebe, javit ću ti se.”
“Halali, nemam sad vremena za to.”
“Uradit ću to, ako ne zaboravim.”
Na taj način ne daješ nikakve garancije, što ljudima daje prostor da nađu nekoga drugog ko će se moći posvetiti tom zadatku.

Četvrti korak je ispuniti ona obećanja koje odlučimo uzeti na sebe. Jako je bitno stvoriti okolnosti koje će dovesti do toga da obećanje može biti ispunjeno. Ako ste nekome obećali doći u posjetu iza ikindije, a organizirali ste dan tako da ćete prije ikindije biti u potpuno drugom dijelu grada, sve su šanse da nećete moći ispuniti obećanje. Mislite o tome satima, danima i sedmicama unaprijed. Nađite vrijeme, planirajte, stavljajte podsjetnike, odbijajte druge ponude koje će vas omesti da uradite to što ste obećali. Ako ste nekoga obećali nazvati, napravite podsjetnik na mobitelu koji će vas napomenuti ili zapišite u svoj rokovnik. I još nešto – ako vidite da obećano nećete moći izvršiti, obavijestite ljude čim prije, jer najmanje što možeš uraditi iz poštovanja prema drugoj osobi jeste obavijestiti je blagovremeno o novonastaloj situaciji.

Molim Allaha da nam svima podari dosljednost u našim obećanjima i da budemo povjerljive osobe koje umiju realno da procijene svoje mogućnosti i svoja ograničenja. Trudimo se da kroz svoj vlastiti primjer izgradimo reputaciju džemata, da muslimani budu primjer dosljednih i odgovornih ljudi.

Islambosna.ba

Print Friendly  Možemo li se osloniti jedni na druge pf button both



X