Mi govorimo jedno, a radimo drugo

Piše: Mr. Semir Imamović

Mi govorimo jedno,  a radimo drugo minber 20 287 29Islamski ummet se u različitim historijskim periodima susretao sa različitim problemima i teškim situacijama koje su, poput omče oko vrata, kočile svaki njegov napredak i progres, ali i bili uzrokom njegove stagnacije, zaostajanja i tapkanja u jednom mjestu. Paradoksalno zvuči, ali je najveći dio tih problema, nastao a potom i evoluirao u svoje najcrnje oblike upravo u njegovom okrilju i unutar njega samog. Koliko god to nekome izgledalo čudno i nevjerovatno, a možda čak i neprihvatljivo, glavni krivci za teško stanje islamskog ummeta, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nisu bili njegovi neprijatelji, kako mi to često volimo kazati, pokušavajući tako oprati svoju savjest, nego mi sami. Ovim naravno ne želim umanjiti stvarni uticaj vanjskog, neprijateljskog faktora, u svemu negativnom što se događalo muslimanima kroz povijest, i što im se i dan danas događa, on dakako nije zanemariv, nego cjelu stvar želim posmatrati iz jedne realnije i, našoj stvarnosti, bliže perspektive, i kroz prizmu stvarnih činjenica, koje su, kada je islamski ummet u pitanju, često poražavajuće, i daju sasvim drugačiju sliku od one koja egzistira u većini muslimanskih društava danas. Ako bilo kojeg muslimana, na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, danas upitamo zašto su muslimani slabi i nejaki, šta je to što ih je zakovalo za samo dno ljestvice naučnog, ekonomskog, tehnološkog pa i civilizacijskog progresa, zašto su poniženi i ko je pogazio njihovo ljudsko dostajanstvo i ponos, ko ih je unazadio i oduzeo im sve vrijedno što su imali, vjerovatno će, bez nekog velikog razmišljanja, odgovoriti da se glavni krivci nalaze s ”druge strane”, izvan islamskog civilizacijskog kruga, što je u jednu ruku i razumljivo uzme li se u obzir globalni svjetski društveno-politički kontekst ali i opći ambijent koji već decenijama vlada u muslimanskim društvima, s druge strane puno je lakše krivicu prebaciti na drugoga nego je tražiti u sebi.

Na samom začelju

Nažalost, htjeli mi to priznati ili ne, najveći dio krivice za naše teško stanje ne leži u negativnom raspoloženju naših neprijatelja prema nama, kao ni u, po nas, nepovoljnom političkom ambijentu koji dominira svijetskom scenom, nego, naprotiv, u našim mnogobrojnim slabostima i greškama, koje, kako vrijeme odmiče, postaju sve kompleksnije i sve ih je teže kontrolisati i njima upravljati. Pohlepa za vlašću i tiranija, rigidni matrijalizam, mito i korupcija, potkupljivost, želja za dominacijom, međumezhebska i ideološka trvenja, laž prevara i licemjerstvo, bezbožništvo i nihilizam, nemoral i gaženje vjerskih principa, samo su neke od ”slabosti” koje islamski ummet, skoro čitav jedan vijek, drže tamo gdje on nikako ne bi smjeo biti, na samom začelju, i koje mu ne dozvoljavaju da učini bilo kakav značajan iskorak. Uzmimo samo za primjer dugogodišnju vladavinu diktatorskih, represivnih režima u arapsko-muslimanskim državama. Koliko puta smo slušali priču o zapadnoj i cionističkoj uroti protiv islamskog svijeta, koja dakako postoji, i tome da su zapadane sile preko podaničkih arapskih režima uspjele ovladati velikim dijelom arapsko-muslimanskog svijeta, i tamo umjesto islama zavesti sekularno-liberalni poredak, ali su oni koji su muslimanima pričali te priče, u svemu tome, previdjeli veoma važnu činjenicu, a ona je da, iako ustoličena i instruisana iz vana, diktatorska vlast u ovim državama nije mogla preživjeti period od blizu 50 godina da nije bilo korumpiranog administrativnog, sudskog, vojnog, policijskog i obrazovnog aparata iznutra, sastavljenog od stotina hiljada i miliona ”običnih” ljudi sa muslimanskim imenima i prezimenima, a često i sa muslimanskim backgroundom, a koji je uradio sve što je bilo u njegovoj moći da se takvoj vlasti obezbjedi što duži vijek trajanja. Čak ni oni koji su bili najpozvaniji da, na vrijeme i bez ikakvog kompromisa, osude bahato i nemoralno ponašanje arapskih vlasti i islamski ummet upoznaju sa stvarnim činjeničnim stanjem, a to su islamski učenjaci, nisu bili na visini svog zadatka, nego su, štaviše, često muslimansku javnost dovodili u zabludu fetvama o obaveznosti bespogovorne lojalnosti takvim režimima, pravadjući to ajetima u kojima se naređuje pokornost pretpostavljenima, naredbodavcima (evlijau-l-umur). Bilo je i takvih koji su i najmanju kritiku upućenu na račun arapskih režima smatrali neprijateljskim činom i usmjerenu na razbijanje islamskog ummeta. Kao što faraoni ne bi mogli suvereno upravljati israelćanima (Benu-Israil) više od pola milenija (1800 g. p.n.e – 1200 g. n. p.n.e) da nije bilo njihovog podaničkog mentaliteta, isto tako diktatori ne bi mogli suvereno vladati arapskim državama da nije bilo podaničkog mentaliteta širokih arapskih narodnih masa.

Sve to je samo dokaz da mi muslimani, kao pojedinci, institucije i zajednica, nismo spremni pogledati istini u oči, stvari posmatrati realno i imenovati ih pravim imenom, i samokritički gledati na sebe i svoje postupke, iako smo potpuno svjesni činjenice da naša sveta knjiga, Kur’an u više navrata jasno insistira na vlastitoj odgovornosti i traganju za vlastitom krivicom, u svemu lošem što se čovjeku desi na ovom svijetu. ”Dobro koje ti se dogodi – od Allaha je, a zlo koje te zadesi – sam si zaslužio!” (En-Nisa’: 79.), samo je jedan u nizu ajeta koji uče muslimana da se ništa na ovom svijetu ne događa slučajno, da i zlo i dobro imaju svoje uzroke, da korjene zla treba tražiti prije svega u sebi pa onda u drugima, i da ljudi svojim ponašanjem i odnosom prema životu sami sebi kreiraju odgovarajući društevni ambijent, i da se zlo kad-tad obije o glavu njegovom počiniocu, na ovaj ili onaj način.

Uhudska lekcija

Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, posvetio je nekoliko stranica sure ‘Ali Imran upravo ovoj lekciji. Obraćajući se poslanikovim ashabima, koji su, oglušivši se o Poslanikovu naredbu i napustivši borbene položaje na koje ih je on postavio,  očitu i jasnu pobjedu pretvorili u težak i neočekivan poraz, Allah, dželle šenuhu, zapravo šalje jasnu i nedvosmislenu poruku svim sljedbenicima islama do Sudnjega dana, da su uspjeh i slava, poraz i pobjeda isključivo u njihovim rukama, i da ovisno o tome koliko budu poštovali i izvršavali Njegova i poslanikova naređenja, zavisi i njihova sudbina. Evo samo nekoliko ajeta iz ove sure koji na vrlo impresivan i direktan način govore o propustima i promašajima muslimanske vojske, koji su se taj dan desili, a koji su uveliko odredili konačan ishod bitke.

”Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago – jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet -, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih. I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima!  Kada ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. – A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle  govoreći: “Gdje je pobjeda koja nam je obećana?” Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!” Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. “Da smo za bilo šta pitali”,  govore oni, “ne bismo ovdje izginuli.” Reci: “I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.” One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer – Allah prašta i blag je.” (Alu-Imran, 152. – 155.).

Historija je zabilježila na desetine slučajeva, u kojima su unutarnje slabosti (podjele, sektaštvo, pohlepa, nepoduzimanje potrebnih vjerskih i materijalnih uzroka, cjepidlačenje i bavljenje perifernim stvarima, kukavičluk i oklijevanje) i oglušivanje o Božiju i Poslanikovu naredbu, bile odlučujući faktor teških vojnih poraza, dugogodišnjih političkih kriza, stagnacije i propadanja muslimanskih država, pa i nestanka sa lica zemlje čitavih muslimanskih naroda. Treba li uopće više podsjećati na sramotu i poniženje koje je islamski ummet doživio od strane mongolskih nomadskih hordi (u 13 vijeku), koje su, u relativno kratkom vremenskom periodu (od svega nekoliko godina), u silovitom i nezaustavljivom pohodu, uspjele zauzeti sve značajnije centre islamske kulture,  na čelu sa Bagdadom, prestolnicom abasijskog hilafeta, i u njima počiniti zločine nezapamćenih razmjera. Na stotine gradova, sa kompletnim kulturno-historijskim i civilizacijskim nasljeđem, nestalo je u plamenu. O sudbini islamske Španije i velike Osmanske imperije da i ne govorimo. Istina je da mi, današnji muslimani, nismo puno toga naučili iz ovih ali i mnogih drugih sličnih primjera, koji su se desili u našoj bližoj i daljoj prošlosti. Ruku na srce, u većini naših vjerskih propovijedi, značajno mjesto zauzima priča o uzrocima sveopće stagnacije i zaostajanja muslimana, pri čemu se, gotovo neizostavno navodi Enadelus, kao najeklatantniji primjer samopropasti jedne islamske države, čak su o tome napisane i posebne knjige, u kojima su doutančine razrađeni i najsitniji detalji vezani za ovu temu, ali i dalje najveći problem ostaje u primjeni onoga što se u tim knjigama naučava. Naime i među samim propovjednicima, učenim i mudrim ljudima, ljudima od riječi i pera, koji bi trebali biti primjer drugima u implementaciji vjerskih principa u privatnom i javnom životu i uzimanju pouke iz prošlih događaja, o kojima pišu i govore, ima značajan broj onih čije riječi ne prate konkretna djela. Takvi ljudi se deklarativno zalažu za jedinstvo muslimana i protiv su bilo kakvog vida frakcionaštva, sektaštva, partijaštva, podjele na ove ili one, i poštivanje islamskih autoriteta i institucija, ali su u stvarnom životu, na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, duboko involvirani u procese rastakanja i razbijanja muslimanskog bića, suština njihovog djelovanja je u isticanju razlika u razumijevanju i interpretaciji vjerskih tekstova i njihovoj primjeni a ne u okupaljanju oko široke zajedničke jezgre; deklarativno se bore protiv društvenih zala, kao što su laž, potvora i kleveta, a sami su spremni, protiv svojih neistomišljenika, kako bi dokazali svoju superiornost iskonstruisati najgnusnije laži, i optužiti ih za ono što oni ni u snu ne bi pomislili a kamoli izjavili ili uradili; deklarativno osuđuju epigonstvo (slijepo slijeđenje), mezhebski i ideološki fanatizam, isključivost, intoleranciju i kult ličnosti, a u praksi nema većih fanatika i netolerantnjih ljudi od njih, u njihovom svijetu ima mjesta samo za njih i one koji razmišljaju kao oni; deklarativno su protiv zuluma, uzurpacije tuđih prava, nezakonitog prisvajanja tuđe imovine, a u praksi su na strani zulumćara, uzurpatora i kriminalaca, štaviše neki od njih postali su pravi majstori u iznalaženju vjerskih opravdanja za njihovo nepravedno i tiransko ponašanje.

Putevima stagnacije

Dok ovo pišem, naumpade mi slučaj koji se nedavno desio u jednoj arapskoj državi. Naime, jedna grupa provladinih demonstranata je, za vrijeme demonstracija, pred televizijskim kamerama, kako bi dokazala svoju privrženost režimu, obavila sedždu na slikama tamošnjeg dikatora, a kada je o cjelom slučaju obaviješten vrhovni vjerski poglavar (muftija), umjesto osude tog čina, on je demonstrante opravdao time da se radilo o vanrednim okolnostima i da su, u nedostatku odgovarajuće prostirke, bili prinuđeni namaz obaviti na spomenuti način! Sa knedlom u grlu se prisjećam i fetava u kojima su demonstracije u Egiptu, Tunisu, Alžiru, Libiji, okarakterisane kao pobuna protiv legalnih muslimanskih vlasti, u kojoj je muslimanu haram učestvovati, kao i fetava u kojima se zločinačko ponašanje arapskih diktatora prema vlastitom narodu kvalificira kao nužni čin samoodbrane i zaštite poredka. Mogu li takvi učenjaci predvoditi muslimane u njihovoj moralnoj i duhovnoj obnovi, i povratiti islamskom ummetu ponos i dostojanstvo? Nikako!

Ako cijelu stvar posmatramo iz našeg, domaćeg ugla, a u kontekstu trenutnih dešavanja na bosansko-hercegovačkoj političkoj i društvenoj sceni i unutarbošnjačkih odnosa, uočit ćemo da, u tom pogledu, situacija nije nimalo bolja, možda je čak i gora. Iako je prošlo skoro 17 godina od završetka rata, i strašnih ratnih dešavanja, Bošnjaci, u političkom, ekonomskom i društvenom smislu, nisu daleko odmakeli. Čak je u pojedinim segmentima, koliko god nam to nevjerovatno izgledalo, situacija bila bolja u ratu nego danas. Ako ništa bili smo jedinstveniji i imali smo odlučnije, poštenije i svjesnije političare nego danas. Najveće krivce za takvo stanje, iako ih mi Bošnjaci pokušavamo naći među drugima (Međunarodna zajednica, Srbija, Hrvatska, Dodik, Čović), ipak trebamo tražiti u svojim redovima, odnosno u nama samima. Nisu srpski i hrvatski političari opljačkali firme i preduzeća u kojima su od rata pa na ovamo suvereno upravljali bošnjački kadrovi, nisu drugi krivi što su se naši demobilisani borci podijelili u stotine raznih udruženja, među kojima vlada animozitet, nepovjerenje pa i otvoreno neprijateljstvo (nedavno je na jednom skupu izbila tuča između članova dva boračka udruženja), nisu drugi krivi što se naši političari stide svojih korjena i što se bahato, oportunistički i kalkulantski odnose prema bošnjačkoj krovnoj vjerskoj instituciji, nisu nam drugi u ramazanu organizovali koncert drogiraško-alkoholičarske grupe Van Gogh u srcu Sarajeva na samom ulazu u jednu od najvećih džamija u Bosni i Hercegovini, nisu nam drugi krivi što se naši političari, i naša akadmeska i intelektualna elita, ne može i ne želi usaglasiti ni oko minimuma bošnjačkih interesa, što među samim vjernicima, kako onima na visokim pozicijama tako i običnim ljudima, vlada netrpeljivost, nerazumijevanje i podjeljenost po svim šavovima, što oni koji drugima drže moralne pridike sami ne postupaju u skladu sa moralnim načelima, što jedni druge lažemo, varamo, zakidamo i klevetamo, što naši umni ljudi putem prokomunističkih i proateističkih medija u ramazanu klevataju i šikaniraju naše vjerske vođe, što sve rješevamo preko koljena a ne dogovorom, dijalogom i kompromisom (na kompromis smo spremni samo sa drugima ali ne i međusobno), što naši stari i mladi skrnave svetost ramazana i bajrama, što smo sami sebi oteli 50 % vakufskih dobara, što sarajevski (bošnjački) mediji već nekoliko godina vode bjesomučnu kampanju protiv svega islamskog i muslimanskog, što nam smetaju džamije i ezani, što su nam lični interesi ispred kolektivnih, što se samo mi bunimo protiv vjeronauke u školama, što smo našu povratničku braću prepustili milosti i nemilosti njihovih dojučerašnjih katila, i uopće se o njima ne brinemo, što su milioni doniranih sredstava završili u privatnim džepovima, što naši bogataši ne vode računa o našim siromasima, što se u našim školskim udžebinicima promoviše bogohulništvo, što nam je svačiji drugi hatar, pa i naših zakletih neprijatelja, važniji od Božijeg, i našeg međusobnog hatora, što smo po državnim i drugim službama pozapošljavali svoju rodbinu, žene i djecu, a ne ljude od struke i poštenja, što javna dobra koristimo u privatne svrhe, što smo zapostavili naređivanje dobra i odvraćanje od zla, što prešućujemo nepravdu koja se svakodnevno dešava pred našim očima, što smo radi dunjaluka i njegovih ukrasa spremni prodati svoju vjeru, što ništa ne radimo na svom duhovnom i moralnom uzdizanju, što uništavamo svoju prirodnu okolinu, što nam je bitno da je samo nama dobro, a drugi kako prođu, što nepravedno prisvajamo imetak siročadi, što smo pronevjerili ono što su nam naši preci ostavili u amanet, što imamo toliko slabosti i grešaka da bi o tome mogli cjelu knjigu napisati. Naš suštinski problem nije u nepoznavanju navedenih činjenica nego u načinu na koji se odnosimo prema tim činjenicama, odnosno u njihovom minimiziranju i relativiziranju, a u isto vrijeme preuveličavanju nekih drugih činjenica i uzroka, koji u ovom kontekstu i nisu toliko važni. Bolno je slušati i gledati Bošnjake kako usred ramazana, sa pivom u ruci, u nekoj od lokalnih kafana, diskutuju o raznim društvenim i političkim temama, i nabrajaju krivce za teško stanje u državi, u privredi, ekonomiji, školstvu, naravno ni ne pomišljajući na to da, svojim takvim odnosom prema muslimanskim svetinjama, i sami snose odgovornost, jer zbog njih Allah uskraćuje svoju milost a umjesto toga spušta Svoju srdžbu na cijeli jedan narod. Bolno je gledati bošnjačke političare kako se u ramazanu natječu u organizovanju zajedničkih iftara (što je samo po sebi pohvalno), guraju u prve safove, i na bajramske prijeme, a na svojoj duši nose hiljade unesrećenih porodica, čiji su skrbnici ostali bez posla ili ga uopće nisu ni dobili, zahvaljujući njihovoj nebrizi, šurovanju sa kriminalcima, iživljavanju nad domaćom privredom i ekonomijom, nepoduzimanju ni najosnovnijih koraka da bi se popravilo ekonomsko stanje u državi i stvorili osnovni uvjeti za podizanje nivoa zaposlenosti, i koji na svojim računima drže na stotine hiljada, bit ćemo blagi pa reći, sumnjivo stečenih novčanih sredstava, i koji više ne znaju šta i gdje  posjeduju, i koji prikrivaju prave informacije o svom imovinskom stanju tako što značajan dio imovine umjesto na sebe upisuju na žene i djecu, i koji su zakonski uokvirili razne vidove pljačkanja i prisvajanja budžetskog novca, tako da, kada ih neko upita za enormna primanja i razne beneficije, mogu reći kako je sve u skladu sa zakonom.

Vrati se klanjaj, jer nisi klanjao

Bolno je gledati pojedine imame, vaize, daije kako za ramazan drugima savjetuju bogobojaznost, čuvanje jezika od ružnog govora, darežljivost, brigu o starima, bolesnima, nemoćnima i sromašnima, širenje pozitivne atmosfere i islamskog bratstva u društvu, često učenje Kur’ana i skrušeno obavljanje namaza, a veoma malo rade na primjeni tih principa u vlastitom životu, i što je posebno žalosno, zajednički noćni (teravih) namaz, izuzetnu priliku za sticanje Božije naklonosti i praštanje grijeha, pretvorili su u međusobno natjecanje u brzom klanjanju, ili kako to neki vole kazati, u terapiju za one sa malo većim stomacima. Slušao sam imama kako na hutbi citira poznati hadis u kojem Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, tri puta naređuje jednom čovjeku da ponovi namaz i kaže mu: vrati se klanjaj, jer nisi klanjao, iako je on formalno obavio namaz, a zatim mu pojašanjava da se uzrok neispravnosti njegovog namaza krije u brzini i nepoštivanju principa smirenosti u namazu (itmi’nan), da bi nekoliko dana kasnije klanjao za jednim drugim imamom teravih-namaz, koji je ličio na sve samo ne na namaz, i sasvim sam siguran da se svima onima, koji na sličan način obavljaju namaz, može reći ”vrati se klanjaj, jer nisi klanjao.” U svjetski pozantom islamskom časopisu El-Bejan je prije nekoliko godina objavljen tekst znakovitog naslova: ”Daije, vaizi, imami, ramazan je prije svega vaš, pa onda nečiji drugi” (Tj. savjeti koje upućujete prije svega se odnose na vas pa onda na druge). Opravadanja tipa ”tako narod traži”, ”ako budemo sporije klanjali, neće nam niko doći u džamiju”, jednostavno ne stoje, jer se davno ustanovljena šerijatska pravila ne mogu prilagođavati nečijem ćejfu, i nečijoj dobroj volji. I onda se čudimo što nam je ovakvo stanje, što nas u ramazanu pogađaju zemljotresi, već dva mjeseca nema kiše, što su nam propali usjevi, što se u naša srca uvukla zavist, mržnja, pohlepa i licemjerstvo, što se siromaštvo u našem društvu širi poput kuge, što su djeca nepokorna svojim roditeljima, a roditelji nemarni prema svojoj djeci, rodbinske veze pokidane, što se naši neprijatelji poigravaju s nama. Sve je to još dobro, kakvi smo mi, i kakva su naša djela. Možda će ovo nekome djelovati kao jadikovanje, kukanje i puko nabrajanje naših slabosti, negativnosti i grijeha, i još samo jedan u nizu tekstova koji će ostati mrtvo slovo na papiru, bez nekih konkretnih učinaka na polju naše stvarnosti, možda su i u pravu, možda su naša srca toliko okorjela da ih više ništa ne može pokrenuti, zabrinuti i rastužiti, ali sam i pored toga osjećao potrebu i obavezu da, kroz vlastite opservacije, koje i ne moraju biti posve precizne i tačne, još jednom pokušam, sve nas podsjetiti na ono što nam je odveć poznato, na ”prljavštinu” u našim avlijama, koja je polahko počela ulaziti i ispunjavati naše domove, i koju za naše i dobro budućih potomaka moramo polahko početi čistiti, i motivisati sve nas na konkretnu akciju, makar ona bila neznatna, makar se odvijala korak po korak, prije nego bude kasno, prije nego nam potonu sve lađe i ne prođu svi vozovi, a moto kojim sam se u svemu tome rukovodio su riječi Uzvišenog: ”i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat,  55.).

Saff br. 322.

 

Print Friendly  Mi govorimo jedno,  a radimo drugo pf button both



X