Lomljava staklenog zvona…

Piše: Nina Halilbašić
Lomljava staklenog zvona… minberDolazim u dvorište kad tamo puno ljudi. Bio je snijeg, sjećam se. Inače mi se dešava da ljude, događaje, dane itd. pamtim po mirisu, pa i danas kad osjetim miris snijega, dođe mi ta slika pred oči, ko inače nepozvana. Ja bila sva nekako sitna i mršuljava, jedva me primijetiše. Gledali su u mene iskolačenim očima, a onda jedni u druge, pa opet u mene. A taj pogled, najgori na svijetu, pogled sažaljenja, ostavi na mojoj duši prljav trag.
Šta je bilo, Fatima? Upitah jednu majku koja je bila mamina i tatina komšinica još od prije rata.    “Ah, sine…”, poče ona tako, pa joj se stisnu u grlu, žena nikako da prozbori. Mene već pravo počela hvatati panika. Kontam “Allahu mili, u čemu je stvar? Što su svi došli?” Na trenutak sam pokušala zamisliti da je sve san i glumim kako se budim, kako nikoga nema u dvorištu, samo tata izašao pred mene. Uzima mi torbu s leđa i nosi i pita je l’ mi hladno. A ja ko obično već s vrata mu se pohvalim kako sam dobila peticu i uživam u onome sjaju u njegovim očima na kojem bi i nepismen mogao pročitati ponos. Bio mi je važniji od svega. I evo sad saznadoh kako je umro i kako ga nema… I cijeli moj svijet se razbi u komade.
Iskreno, nisam vjerovala kako će on ikad umrijeti, bar nisam dala se to spominje preda mnom. Bio je moje stakleno zvono. A tad sam ostala sama i krhka, podložna savijanju vjetrova na koju god stranu im se ćefne…

Život bez živosti…

Čekala sam tako danima da se vrati, osjećajući uzbuđenje svaki put kad čujem da se otvore vrata. Gledala sam njegove slike. I sanjala ga. I željela ga izvaditi iz sna. I osjećala sam se prevarenom znajući da je san, a ne pravi tatin čvrsti zagrljaj.
Tako je teklo životarenje. Bezglasno jecanje i magla. Puno magle.
A onda… desilo se nešto. Ustvari desio se “Neko” i moj svijet okrenuo naglavačke…
Metnuh taj tren u stihove, pa će vam oni najbolje kazati:

Pojavi se svjetlo neko
Od kud ne znam ni ja

Samo znam da nije loše
I ovaj put mi prija

Pojavi se neka radost
U pozitivnoj boji

Tek sada vidim da mi osmijeh
Tako lijepo stoji…

Prvi i Posljednji…

Hiljadu zahvala Bogu šaljem, hiljadu uzdaha sretnih što je iz mene oslobodio! I što mi je pokazao da je On Prvi i Posljednji. Početak i kraj. I da je tata Njegov kao uostalom i svi u kosmosu. Jah! A ne baška od njega. Nije li bezglavo diviti se slici, a ne pomisliti na umjetnika? Baš kao što objašnjava Ibn Kajjim u jednom svom ćitabu kako je Allah Izvor ljubavi i kako svaka “ova druga” ljubav treba da proističe iz te ljubavi, pa onda nam to dođe “ljubav u ime Allaha”.  

I još veli da će Allah oprostiti sve živo osim kad neko hoće da mu pripiše druga. A sjećate li se moje rečenice s početka teksta: “Bio mi je važniji od svega.” Tobe ya Rabbi. Da Allah oprosti neznanje i lutanje.

Nekoga dobro približi Bogu. Dadne mu se blagodat i on zahvali i zadovoljan je “i sa orahom i sa tovarom”. I to je uredu. Ali koga ne približi dobro, i ko se ne zna u dobru ponašati, njemu se iskušenje dadne nebi li se probudio. Kao meni. Kakv širk ja učinih. Dobro ste čuli. Širk! Jer, svako davanje prednosti nekome nad Allahom vodi kud ne treba. Ne volim kritike, ali naumpade mi koliko nas je što hitimo na facebook kad nas zovne neko drag, nije bitno je li u jedan, il’ u dva, il’ u tri, a na namaz… Eto.

Tako ja razvih neku svoju teoriju o “nestanku tate” i smirih se. Od tad pokušavam ne voljeti osim kroz Pravu ljubav (molim vas za jednu malenu dovu da mi uspije), jer ako bih pokušala drugačije, već znam kraj toga. Okean suza! Ma da bar suze, ali najgora je bol kad nema suza, a plakao bi insan. Allah nas hoće za Sebe i hoće da Njega volimo svom dušom. A kad nekoga drugog volimo više od Njega (postupci naši kazuju umjesto nas) onda ostanemo bez tog “predmeta voljenja”. Uvijek. Zar mi ne vjerujete?

Sjećate li se hadisa gdje kaže Poslanik, a.s.: “Zar se čudite Sadovoj ljubomori? Ja sam ljubomorniji od njega, a Allah je ljubomorniji od mene!”

PS: Čuvajte ono što volite čuvajući Allahov hator!

Print Friendly  Lomljava staklenog zvona… pf button both



X