Lijepo ponašanje pri pozivu ljudi u islam

Preveo: Mr. Emir Demir
Lijepo ponašanje pri pozivu ljudi u islam 204413444963a4f66b5boxi1Osoba koja poziva u Allahovu vjeru dužna je pridržavati se pravila ponašanja istinskog pozivaoca, tako da se na njemu vide tragovi ispravnog znanja po pitanjima akide – uvjerenja, ibadeta, njegovog izgleda i svega ostalog, kako bi zastupao ulogu pravoga pozivaoca ka Allahu, dž.š. U suprotnom, njegovo pozivanje sigurno će propasti ili će mu uspjeh biti neznatan.
Zamislite čovjeka koji upozorava na poslovanje kamatom i govori onome koji uzima kamatu da je to otvoreni rat protiv Allaha i Njegovog Poslanika, navodeći pritom kao dokaz ajet iz Kur’ani-kerima: ”O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako to ne učinite, eto vam onda, neka znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova” (El-Bekare, 278-279). Ovakav čovjek savjetuje ljude, opominje ih i plaši Allahovom kaznom, a onda sam posluje s kamatom.
Da li je ovo ispravno ponašanje pozivaoca u islam? Nikako!
Ili, naprimjer, kada čovjek upozorava ljude na izostavljanje namaza u džematu i naređuje im da to čine govoreći: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Najteži namazi licemjerima su jacija i sabah, a da znaju kolika je nagrada u njihovom obavljanju, došli bi na njih makar i puzajući”'(1), a nakon toga i sam izostaje iz džemata na jaciji i sabah-namazu.
Da li je ovo ispravno ponašanje pozivaoca u islam? Nikako!
– Treća osoba govori: ”O Allahovi robovi, čuvajte se ogovaranja, jer je ogovaranje veliki grijeh. Allah je onoga ko ogovara usporedio sa čovjekom koji jede meso svog umrlog brata”(2), ali se ujedno naslađuje na sijelima kada se drugi ogovaraju. Ovo sigurno nije ispravno ponašanje islamskog pozivaoca.
– Četvrta osoba upozorava ljude na prenošenje tuđih riječi s ciljem stvaranja nereda među njima (nemimet), međutim upravo ta osoba prenosi tuđe riječi, ne osvrćući se na posljedice, i još im i govori: ”Prenošenje tuđih riječi je jedan od razloga patnje u kaburu, zato što se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerodostojno prenosi da je prošao pored dva kabura i rekao: ‘Njih dvojica se sada kažnjavaju, ali ne zbog velikih stvari. Prvi od njih nije se čuvao mokraće prilikom obavljanja male nužde, a drugi je prenosio tuđe riječi.”'(3)
Da li je ovo ispravno ponašanje pozivaoca u islam? Bez sumnje, nije!
Zato je obaveza da pozivaoca u islam krase one moralne osobine koje su u skladu sa onim u što poziva, bilo da se radi o ibadetu, međuljudskim odnosima ili ponašanju.
Tek tada će njegov poziv biti prihvaćen i tek tada neće biti od onih s kojima će biti potpaljena džehennemska vatra, da nas Allah toga sačuva. (4)
Ako pogledamo naše stanje, vidjet ćemo da ponekad ustvari pozivamo u nešto, a sami se toga ne pridržavamo, što je bez sumnje veliki propust i očita greška. Međutim, ovo ponekad i može biti dozvoljeno, kao naprimjer da se između nas i činjenja stvari u koju pozivamo ispriječi nešto što je korisnije od nje. Primjer: čovjek poziva u borbu na Allahovom putu i na nju podstiče ljude, te ih motivira da u tu borbu ulažu svoj imetak i tijela shodno svojim mogućnostima, a on lično ne učestvuje u toj borbi jer je trenutno vidio da je nešto drugo za njega bolje i prioritetnije. U tim situacijama ne može se reći da on ne primjenjuje ono u što poziva. Pretpostavimo da čovjek, učenjak, poziva u borbu na Allahovom putu. Međutim, na području u kojem on živi postoji potreba za šerijatskim znanjem i njegovim širenjem među ljudima. Takvoj osobi možda je borba putem znanja i pojašnjenja propisa islama bolja od borbe sabljom i kopljem. Različite okolnosti diktiraju kako će se čovjek u određenim situacijama ponašati i šta će govoriti. Shodno tome, ponekad će se nekoj, u suštini, manje vrijednoj stvari dati prednost nad onom koja je od nje vrednija, sve zbog trenutačne situacije i specifičnih okolnosti. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazivao na neke vrline, ali bi se ponekad zanimao onim što je važnije od njih. Nekada bi postio, tako da je izgledalo kao da nikada neće prekinuti post, a onda bi post prekinuo pa bi izgledalo kao da nikada više neće zapostiti. (5)
Braćo, želim da se svaki pozivalac u islam okiti osobinama morala i etike koje i priliče istinskom pozivaocu, kako bi riječi koje upućuje drugima bile i prihvaćene.

Osmo pravilo: UKLANJANJE PREPREKA IZMEĐU POZIVAOCA I LJUDI

Mnogu našu braću koja pozivaju u islam, kada vide da ljudi čine loša djela, ljubomora i mržnja koje osjećaju prema tim nedjelima odvrate od savjetovanja takvih ljudi. Ovo je greška koja ni u kojem slučaju nije put mudrosti. Naprotiv, mudrost je da se takvim ljudima priđe i da im se uputi poziv u Allahovu vjeru, te da se metodom podsticanja i zastrašivanja, podstaknu na činjenje dobra, tj. na način da im se navode šerijatski tekstovi u kojima se obećavaju nagrade za pokorne, ali i tekstovi u kojima se spominju kazne za nepokorne. Nikada ne smijemo reći kako su oni grješnici i kako s njima nećemo sjediti niti razgovarati, jer ukoliko s njima ne budu sjedili niti se družili oni koji će ih pozivati ka Allahu, kome će onda biti prepušteni? Nekome poput njih ili pak neznalicama koje ne posjeduju ispravno znanje.
U ovom slučaju, pozivalac se treba potruditi i prevazići eventualne zapreke i barijere između sebe i ljudi, kako bi mogao dostaviti Allahovu vjeru onima kojima je prijeko potrebna. Pogrešno bi bilo da odstupi, uzoholi se i kaže: Ako mi neko dođe, ja ću mu dostaviti poziv, a ako mi ne dođe, nisam ni obavezan! Ovakav treba znati da je takav postupak u suprotnosti sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što je poznato u historiji islama, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u danima Mine, odlazio bi idolopoklonicima u njihova prebivališta i pozivao ih ka Allahu, dž.š. Prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Postoji li neko ko bi me odveo svom narodu da mu dostavim govor moga Gospodara? Uistinu su me Kurejšije spriječile da to učinim.”(6)
Ako je ovo bilo ponašanje i praksa našeg vođe i uzora Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, uistinu je onda i naša obaveza da ga slijedimo u načinu kako je druge pozivao ka Allahu.

Deveto pravilo: UPOTREBA NJEŽNOSTI I BLAGOSTI

Dužnost nam je u našem pozivu ka Allahu, dž.š., što više koristiti nježnost i blagost, povodeći se za riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je kazao: ”O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost, i daje za blagost ono što ne daje za grubost niti za bilo šta drugo.”(7)
Uzvišeni Allah podario je blagodat Svome Vjerovjesniku ukrasivši ga osobinom blagosti prema Allahovim robovima. On kaže: ”Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159)
Razmislimo, kada bi se jednom od nas neko grubo obratio, u njemu bi se automatski pojavila želja da sagovorniku uzvrati na isti način. Šejtan bi mu u srce ubacio misao kako taj čovjek ne želi da ga savjetuje, već da mu uputi kritiku. Kada čovjek osjeti da onaj ko mu se obraća želi da ga kritizira, neće se povinovati njegovim uputama, a ni pozivu. Međutim, kada mu se pozivalac obrati blago i uljudno, te mu kaže da određena stvar nije dozvoljena, i nakon toga mu, umjesto onoga što mu je pojasnio da je haram – zabranjeno, ponudi nešto što je halal –dozvoljeno, to će polučiti veliko dobro. Navest ću vam primjer iz riječi Uzvišenog: ”O vjernici, ne služite se riječima ‘raina’, već recite: ‘Unzurna’, i slušajte” (El-Bekare, 104). Naime, Uzvišeni Allah, kada im je zabranio da izgovaraju jednu riječ, kao alternativu im je ponudio da izgovaraju drugu riječ. Zato kada ljudima zatvoriš jedna vrata na koja je Allah zabranio da se ulazi, otvori im druga vrata kroz koja je dozvoljeno proći.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio je na ovakav način kada mu je neko donio izuzetno kvalitetne hurme, pa je upitao: ”Da li su sve hurme sa Hajbera ovakve?” Rekoše: ”Ne, već mi kupujemo sa’a ovih hurmi za druga dva ili tri sa’a lošijih hurmi.” Rekao je: ”Nemoj to činiti, već ih prvo prodaj za dirheme, a zatim kupi dobre hurme.”(8) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ih je na dozvoljeni način, a on je da prodaju lošije hurme za dirheme, a zatim da za te dirheme kupe dobre hurme. Kada im je zatvorio vrata koja su im zabranjena, otvorio je vrata na koja im je dozvoljeno ući.
Shodno tome, onaj koji poziva ka Allahu, dž.š., kada ljudima govori o onome što je zabranjeno, obavezan je da ih upozna i sa onim što je dozvoljeno. Ko želi da slijedi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u blagosti, mora znati da je on bio izuzetno brižan prema svome ummetu. Najupečatljiviji primjer jeste priča koju smo već detaljnije spomenuli, o beduinu koji je ušao u mesdžid, a zatim otišao u jedan njegov ćošak i počeo mokriti. Za razliku od ljudi koji su potrčali ka njemu da ga prekore, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obratio mu se blago i s ciljem podučavanja.
Pozivam svoju braću da na ovakav način postupaju kada pozivaju ka Allahu i kada negiraju zlo, jer će putem blagosti postići ono što neće putem grubosti.

Deseto pravilo: ŠIROKOGRUDNOST OMLADINE U POGLEDU RAZILAŽENJA MEĐU UČENJACIMA

Dužnost je omladini koja poziva u Allahovu vjeru, kao i općenito onima koji se pridržavaju propisa vjere, da budu širokogrudni u odnosu na razilaženje među učenjacima, te da se prema toj pojavi odnose na način da će tražiti opravdanje za one koji griješe u svojim uvjerenjima. Ovo pravilo je veoma važno, jer neki ljudi tragaju za greškama drugih kako bi na osnovu tih grešaka ukaljali njihov obraz, te im na taj način umanjili stečeni ugled. Ovo je najveća greška. Ako je ogovaranje običnog čovjeka veliki grijeh, onda je ogovaranje učenoga daleko veći grijeh. Šteta od ogovaranja učenjaka ne zadržava se samo na njemu, već prelazi i na njegova tumačenja šerijata. Ukoliko ljudi potcijene učenoga ili ga ignoriraju, i njegova riječ će postati beznačajna iako govori istinu i na nju upućuje, jer će ogovaranje ovoga učenjaka postati barijera između ljudi i šerijatskog znanja koje on prenosi, što predstavlja veliku opasnost.
Nasuprot ovome, dužnost je omladini da razilaženje između učenjaka shvataju sa najljepšim namjerama jer je ono nastalo kao posljedica idžtihada, te da im pokušaju iznaći opravdanje zbog onoga u čemu su pogriješili. Mogu čak s njima i razgovarati o onome što smatraju greškom i tražiti obrazloženje. Čovjek nekada smatra da je neka izjava učenog čovjeka greška, a nakon sagledavanja dokaza ustanovi se ispravnost njegovog stava. Čovjek je takav: ”Svi sinovi Ademovi griješe, a najbolji između svih grješnika su oni koji se najviše kaju.”(9)
Radovanje pogreškama i propustima učenjaka, kako bi se one prenosile među ljudima i kako bi zbog toga došlo do razilaženja, nije put ispravnih prethodnika.
Greške vladara također ne smijemo koristiti kao stepenice ka njihovom osuđivanju u svakoj stvari, zanemarujući njihova dobra djela, jer Allah u Svojoj Knjizi kaže: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite ne navede da nepravedni budete” (El-Maide, 8), što znači, neka vas mržnja prema nekim ljudima ne podstiče na nepravednost. Čovjeku nije dozvoljeno da propuste vladara, učenjaka ili drugih ljudi, širi među ljudima, prešućujući njihova dobra djela i osobine. Ovo nije pravedno. Uzmimo za primjer: Kada bi se neko protiv tebe urotio i počeo prenositi tvoje propuste i grijehe, a sakrivao tvoja dobra djela, smatrao bi to njegovim zločinom protiv tebe. Lahko možemo zaključiti da, ako već ne bi volio da se neko u pogledu tebe i tvog statusa u društvu tako ponaša, onda ti je obaveza da to ne zaboraviš i kada je u pitanju tvoj odnos prema drugima. Ako već smatraš da je neko pogriješio, jedini djelotvoran lijek da se ta greška ispravi jeste da nađeš način da razgovaraš sa onim od koga ta greška potječe.

Koliko ljudi poslije razgovora i rasprave ostavi svoje mišljenje i prihvati ono što je ispravno? U koliko slučajeva se nakon rasprave uoči da je neko mišljenje, koje smo smatrali pogrešnim, zapravo ispravno? ”Vjernik je vjerniku poput građevine koja se međusobno podupire.”(10)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ko želi da bude udaljen od Vatre i uđe u Džennet, neka dočeka smrt vjerujući u Allaha i Sudnji dan i neka prema ljudima postupa onako kako voli da se prema njemu postupa.”(11) Ovo je opis istinske pravednosti i istrajnosti na istini.
Stoga je obaveza da onaj ko poziva u Allahovu vjeru bude širokogrudan i pun razumijevanja prema onome ko po nekom pitanju zastupa mišljenje suprotno njegovom, pogotovo ukoliko mu je potpuno jasno da ta osoba ima lijep i iskren nijjet, i da njegovo razilaženje s njim nije nastalo osim kao produkt slijeđenja onoga što on smatra validnim šerijatskim argumentom. U tom slučaju čovjek mora biti tolerantan te nikako ne dozvoliti da ta vrsta razilaženja prouzrokuje neprijateljstvo i mržnju, osim u slučaju da mu bez dvojbe postane jasno da je osoba s kojom se razilazi očigledni inadžija i da slijepo ustrajava u svojoj zabludi. Prema ovakvom treba postupati onako kako to i zaslužuje, tj. od njega se distancirati i svima pojasniti o kakvoj osobi se radi, jer je njegovo neprijateljstvo postalo očigledno onog trenutka kada je spoznao istinu, ali je iz oholosti od nje okrenuo glavu.

Postoje neka sporedna i manje bitna pitanja oko kojih se ljudi razilaze, a koja su u stvarnosti ono u čemu je Uzvišeni Allah dao širinu i u čemu On razilaženje tolerira. Ukoliko u ovakvim pitanjima dođe do nesuglasica i oprečnih mišljenja, to nikada ne smije biti uzrok da se onaj ko zastupa suprotan stav proglasi nevjernikom od strane onog drugog. Kako smo već rekli, ovdje se razilaženje tolerira kao što se tolerira i greška onoga ko je pogriješio. U tom smislu su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ”Kada kadija sudi, pa uloži trud i prilikom izricanja presude pogodi, ima dvije nagrade, a ako uloži trud i pogriješi, ima jednu nagradu.”(12) Znači da mudžtehid, tj. islamski učenjak koji je u nastojanju da dođe do ispravnog rješenja po nekom pitanju uložio maksimalan trud i pritom se držao ispravnih šerijatskih argumenata, u svakom slučaju ima nagradu, pa kada pogodi, ima dvije nagrade, a ako pogriješi, onda ima jednu nagradu. Trebaš znati, da ukoliko želiš da niko nema stav suprotan onome što ti zastupaš i ukoliko želiš da te i drugi slijede u tvome mišljenju, isto tako i onaj drugi želi to isto, tj. da niko nema stav koji je suprotan njegovom, kao i da i on želi da ga drugi slijede u onome što on zastupa. A kada se ljudi raziđu, onda im je obaveza da se vrate onome što su presudili Allah i Njegov Poslanik, kako kaže Uzvišeni: ”Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah…” (Eš-Šura, 10), ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En-Nisa, 59).

Dakle, obaveza je svim muslimanima koji se međusobno razilaze, ili po određenim pitanjima imaju različite stavove, da se vrate na ova dva primarna temelja, a to su Allahova Knjiga i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet. Nikome nije dozvoljeno da proturječi i daje prednost bilo čijem govoru nad govorom Allaha i Njegovog Poslanika, pa kada ti Istina postane jasna, svako mišljenje koje joj oponira odlučno odbaci, te se na njega ne osvrći bez obzira na kakvom nivou vjere i obrazovanja bio onaj ko ga zastupa, jer ljudi su podložni greškama, a u Allahovom govoru i govoru Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema greške.
Žalosti me što čujem da ima onih koji vrlo ozbiljno i savjesno tragaju za šerijatskim znanjem, ali i pored toga se međusobno podvajaju i razilaze te je svaki od njih poznat po određenom nazivu ili opisu. Ovakvo nešto je očita greška jer je Allahova vjera jedna vjera i islamski ummet je jedan ummet. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu’minun, 52) Isto tako, Uzvišeni Allah, obraćajući se Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti” (El-En’am, 159). Također, Uzvišeni Allah kaže: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!”’ (Eš-Šura, 13).

Ako nas je Uzvišeni Allah ovako savjetovao, onda smo svakako dužni da tako i postupimo. Naša je obaveza da sjednemo za zajednički sto i da svako od nas iznese svoje stavove i mišljenja po određenom pitanju, pa da oko njih razgovaramo i polemiziramo, ne kako bismo jedni druge kritizirali i ponižavali, već kako bismo jedni druge usmjeravali i popravljali. Svako onaj ko se s drugim raspravlja sa ciljem da pod svaku cijenu dokaže kako je njegov stav ispravan i da ponizi i omalovaži svoga suparnika, a nije mu cilj da savjetuje i popravi stanje – ovakve rasprave većinom se okončaju na način kojim nisu zadovoljni Allah i Njegov Poslanik.
U ovakvim i sličnim situacijama trebamo dokazati da smo pripadnici jednog ummeta i nikada ne smijemo pomisliti da među ljudima ima neko ko ne griješi. Svaki čovjek je podložan da pogodi i pogriješi, a mi se trebamo truditi da iznađemo najbolje metode i načine da te greške i propuste popravimo. Eventualna greška koju je neko načinio nikada neće biti ispravljena na način da ga ogovaramo i vrijeđamo, već će se stanje popraviti onda kada s njim sjednemo i na lijep način porazgovaramo. Ukoliko, pak, vidimo da je i pored svega oholo i nadmeno ostao ustrajan u svojoj zabludi, u tom slučaju ne samo da imamo pravo već nam je stroga obaveza svima obznaniti njegovu zabludu, te ljude upozoriti na pogubnost onoga što zastupa. Na ovakav način stanje se može popraviti.
Što se, pak, tiče podvajanja, i dijeljenja u stranke, ovoj pojavi ne raduje se niko osim otvorenih neprijatelja islama i muslimana.

Bilješke:
1-Buhari, br. 657, od Ebu Hurejre, r.a. Fethul-Bari, 2/165. Knjiga o ezanu, Poglavlje 34. Bilježi ga i Muslim, također od Ebu Hurejre, r.a., br. 651, Knjiga o mesdžidima, Poglavlje 42.
2-Rekao je Uzvišeni Allah: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je” (El-Hudžurat, 12).
3-Buhari, br. 216, od Ibn Abbasa, r.a., Fethul-Bari, 1/379. Knjiga o abdestu, Poglavlje 55. Bilježi ga i Muslim, također od Ibn Abbasa, r.a., br. 292, Knjiga o čistoći, Poglavlje u kojem se dokazuje da je mokraća nečista i da se se nakon male nužde obaveza oprati.
4-Šejh aludira na hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kojem stoji da je on čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ”Na Sudnjem danu prvo će se presuditi trojici ljudi. Čovjeku koji se borio na Allahovom putu sve dok nije poginuo. Bit će doveden i upoznat sa blagodatima koje su mu bile darovane, te će biti upitan kako se prema tim blagodatima odnosio, a on će odgovoriti: ”Gospodaru moj, borio sam se u ime Tebe sve dok nisam poginuo”, a Allah će mu reći: ”Lažeš! Borio si se kako bi drugi o tebi govorili da si hrabar i neustrašiv pa je tako o tebi i bilo pričano”, a zatim će ovaj čovjek biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem. Drugi čovjek je onaj koji je učio znanje, druge znanju podučavao i učio Kur’an. Bit će doveden i upoznat sa svojim blagodatima i prepoznat će ih, pa će biti upitan: ”Kako si sa njima postupao?” On će odgovoriti: ”Allahu moj, učio sam nauku, podučavao sam druge i učio sam Kur’an!” Allah će reći: ”Lažeš, nauku si učio da bi bilo rečeno da si učenjak, a Kur’an si učio da bi bilo rečeno da si karija, pa zar to nije rečeno!?” Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem!
Treći je čovjek kome je Allah dao obilje i darovao mu velik i raznovrstan imetak. Bit će doveden i upoznat sa svojim blagodatima i prepoznat će ih, pa će biti upitan: ”Kako si postupao sa njima?” On će odgovoriti: ”Moj Gospodaru, nisam ostavio niti jedan način na koji Ti voliš da bude dijeljeno, a da nisam udijelio radi Tebe!” Uzvišeni će reći: ”Lažeš, dijelio si da bi se govorilo da si plemenit, pa to je i rečeno! Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem!” Ovaj hadis bilježi Muslim, br. 1905.
5-Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad ne bi postio većinu mjeseca tako da bismo pomislili da neće postiti nijedan dan, a ponekad bi u mjesecu postio toliko dana da bismo pomislili da neće izostaviti nijedan dan. Isto tako, ponekad bi ga skoro svake noći mogao vidjeti kako klanja noćni namaz, a u drugom periodu bi ga opet stalno noću mogao vidjeti kako spava.” Buhari, br. 1141, Knjiga o noćnom namazu, Poglavlje o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, buđenju iz sna. Buhari ga bilježi i pod brojem 1972, 1973 i 3561.
6-Tirmizi, br. 2925, Knjiga vrijednosti Kur’ana, Poglavlje 24. On kaže: ”Ovaj hadis je sahih garib”. Bilježi ga i Ebu Davud, br. 4734, Knjiga o sunnetu, Poglavlje 20, Ibn Madže, br. 20 u Uvodu, Poglavlje 13, Ed-Darimi, br. 3354, Knjiga o vrijednostima Kur’ana, Poglavlje 5, i imam Ahmed u svome Musnedu, 3/390, od Džabira b. Abdullaha, r.a.
7-Muslim br. 2593, od Aiše, r.a., Knjiga o dobročinstvu i održavanju rodbinskih odnosa, Poglavlje 23.
8-Buhari br. 2201 i 2202, od Ebu Seida i Ebu Hurejre, r.a., Fethul-Bari, 4/467, Knjiga o kupoprodaji, Poglavlje 89. Bilježi ga i Muslim od njih dvojice, br. 1593, Knjiga o zajedničkom navodnjavanju usjeva, Poglavlje 18.
9-Bilježe ga Ahmed, 3/198; Ed-Darimi, 2/303, br. 2727; Et-Tirmizi, br. 2499, Opis Sudnjeg dana, Poglavlje 49. Ibn Madže, br. 4251, Knjiga o zuhdu, Poglavlje 30. Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio dobrim u Sahihul-džami’a, 4/171 kao i šejh Arnaut u valorizaciji djela Šerhus-sunneh, 5/92. Hadis prenosi Enes b. Malik, r.a.
10-Bilježi ga Buhari, br. 6026, od Ebu Musaa, r.a., Fethul-Bari, 1/464, Knjiga o učtivosti, Poglavlje 36. Bilježi ga i Muslim, br. 2585, od Ebu Musaa, Knjiga dobročinstva i održavanja odnosa, Poglavlje 17.
11-Dio hadisa koji bilježi Muslim u dužoj formi, 1844, Knjiga o namjesništvu, Poglavlje 10. Hadis u potpunoj verziji prenosi Abdurrahman b. Abdirabbil-Ka’be od Amra b. El-Asa, r.a.
12-Dio hadisa koji bilježi Muslim od Abdullaha b. Amra b- ‘Asa, r.a., br. 1844, Knjiga o namjesništvu.

Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, (sedmo, osmo, deveto i deseto pravilo prilikom pozivanja ljudi u islam)
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Nastaviti će se…

Print Friendly  Lijepo ponašanje pri pozivu ljudi u islam pf button both



X