Lijek za bolesti duša – generalna pravila pri donošenju sudova o drugima

Priredio: Ersan Grahovac
Lijek za bolesti duša - generalna pravila pri donošenju sudova o drugima 19scKratak pregled pravila i nekoliko pouka:Prvo: Netraženje tuđih mahana, i nepostojanje želje da se one saznaju, zbog milosti prema ljudima: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, doista su neka sumnjičenja grijeh. I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno. Zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i Samilostan je.“ (El-Hudžurat, 12.)

Osnova u islamu jeste lijepo mišljenje o ljudima, pogotovo onima kod koji ispoljavaju odlike islama, i na nama je da o njima donesemo sud muslimana čija je čast nama zabranjena da je narušimo u bilo kojem vidu. Od Sunneta Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, jeste neistraživanje tuđih mahana, nepostojanje želje da se one uopšte saznaju, i dobro provjeravanje vijesti koje nam govore o nekoj mahani nekog od muslimana. Iz toga proizilazi i neuhodjenje i nesumnjičenje drugih ljudi za grijehe, i lijepo mišljenje o muslimanu kada nam o njemu dodje neka loša vijest, i ostajanje lijepog mišljenja o drugima i traženje opravdanja, sve dok se za to ima osnove, i dok ne bude kristalno jasno, i pored našeg netraženja tuđih mahana, da je neko stvarno zalužio da nemamo lijepo mišljenje o njemu ili da ga osudimo za neko djelo, pridržavajući se pri tome edeba i principa islama u načinu ophodjenja, kao i samoj vrsti djela i vrsti počinioca nekog djela.

Na nama je da uopštene tekstove prijetnje iz Kur’ana i Sunneta za neka djela shvatamo kao prijetnje nama, da to shvatimo kao da se nama, nasamo, direktno, obraća Allah Uzvišeni ili Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, da se klonimo i zaštitimo tih djela i riječi, ali mi te tekstove uzimamo kao mehanizam za analizu drugih umjesto za samoanalizu. Tako poslije dersa, ili pročitane knjige, trebamo se automatski osvrnuti na svoj život i zabrinuti se da je to možda kod nas prisutno, pa da se pokajemo. Mada se dešava upravo suprotno, vršimo analizu umjesto samoanalizu, pa ako se i sjetimo da je kod nas takvo nešto prisutno, mi sebi tražimo opravdanja, a ako se sjetimo da je kod drugih to prisutno, pogotovo ako je naš neistomišljenik u nečemu, ili smo se zbog nečega zamjerili. Ovo je uglavnom kod ljudi regulisano prohtjevima a ne željom da se stekne Allahovo zadovoljstvo. Moramo za istraživanje mahana koristiti ogledalo a ne dvogled, i u tome biti uporni, što će dovesti do samousavršavanja s jedne strane, i lijepog odnosa sa ljudima s druge strane.  (1)

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je rekao: „Vjernik je onaj koji ne čini spletke drugima (ne istražuje tuđe zlo i takav je, ne zato što je neznalica, već što je plemenit i lijepa morala). A prezrenik je onaj koji misli da svojim varkama može sve postići.“ (2)

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.“  (3)

Rekao je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: “Nemojte jedan drugome zavidjeti, nemojte jedan drugoga (u trgovini) varati, nemojte jedan drugoga mrziti, nemojte, naljutivši se, jedan drugome leđa okretati, i kada neko od vas sklopi ugovor o kupoprodaji, nemojte se nadmetati s njime i uplitati mu se (nemojte se jedan drugome u kupoprodaji nadmetati). Budite, o Allahovi robovi, (prava) braća. Musliman je muslimanu brat; neće mu nepravdu nanositi; neće ga napustiti (ostaviti na cjedilu) i neće ga poniziti. Bogobojaznost (pobožnost, taqvaluk) je ovdje” – rekao je Poslanik s.a.v.s. i pokazao na svoja prsa (tri puta). Dosta bi čovjeku bilo zla kada bi (samo) ponizio svoga brata muslimana. Muslimanu su strogo zabranjeni: krv (život), imetak, čast drugog muslimana.” (4)

Fekih (Ebu Lejs es-Semerkandi), da mu se Allah smiluje, rekao je: «Čuo sam svog oca da priča, svojim lancem prenosilaca, od Enesa b. Malika, rahmetullahi ‘alejhi, da je rekao: „Jednom nam je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: -Sada će doći džennetlija s obućom u lijevoj ruci.- Nemalo poslije toga se pojavio opisani čovjek i nazvao selam, a onda sjeo među ljude. Sutradan je Poslanik, s.a.v.s., rekao isto i pojavio se isti čovjek. Treći dan se ponovilo isto. Kada je Poslanik, s.a.v.s., otišao, Abdullah b. Amr. b. As, rahmetullahi ‘alejhi krenuo je za čovjekom i obratio mu se: ‚Između mene i oca je došlo do nesporazuma, pa sam se zarekao da tri noći neću doći kod njega. Možeš li mi pružiti prenoćište, kako ne bih prekršio svoju zakletvu?‘ Čovjek odgovori: ‚Može.‘ Enes priča: „Abdullah b. Amr b. As je pričao da je čovjek proveo noć bez ijednog trenutka u ibadetu.. Jedino je, prilikom lijeganja u postelju, spomenuo Allaha i izgovorio tekbir, kada je ustajao. Osim toga, abdestio se temeljito i temeljito je i klanjao. Osvanuo je, ne zapostivši. Tri noći sam ga pomno posmatrao i ništa nije posebno činio. No, nikada nisam čuo da govori išta osim dobra. Nakon tri dana, htio sam da omalovažim njegovo djelo, ali sam mu priznao. Između mene i moga oca nije bilo nikakva nesporazuma i nesuglasice, ali sam čuo Allahova Poslanika s.a.v.s., da tri puta govori: Sada će doći džennetlija, a ti si se pojavljivao. Htio sam da budem kod tebe neko vrijeme, kako bih vidio čime se baviš i da se ugledam na tebe. Nisam vidio da radiš išta posebno. Čime si postigao to da Poslanik s.a.v.s., o tebi tako govori? On reče: ‚Sve što radim vidio si.‘ Otišao sam od njega. Kada sam malo odmakao, on me zovnu i reče: ‚Nemam ništa posebno, osim što u svojoj duši ne nalazim zlo prema ijednom muslimanu, niti mu zavidim na dobru koje mu je Allah darovao.‘ Tada sam rekao: To je ono što te uzdiglo na stepen o kojem je Poslanik, s.a.v.s., govorio, i to je ono što ja ne mogu postići.“ (5)

Ovaj hadis nam ukazuje na veličinu čistoće prsa od zlobe prema drugim muslimanima, ali i o težini postizanja toga, jer da je to nešto lahko, ne bi ni imalo toliku nagradu. To je izuzetno teško, jer iziskuje pobjedu svoje duše i njenih prohtjeva, i uskladjivanja njenih htijenja sa onim što Allaha voli.

Prenosi se od Abdullaha ibn Amra da je rečeno: „O Allahov Poslaniče, ko je najbolji od ljudi?“, Pa reče: „Svako nevinog srca i iskrenog jezika“. Rekoše: „Znamo šta je iskrenost jezika, a šta se podrazumijeva pod nevinim srcem?“ Reče: „Ono je bogobojazno, čisto, u njemu nema grijeha, niti razvrata, niti zlobe, niti zavisti.“ (6)

Od Ebu Hurejre, radijallahu ’anhu, se bilježi da je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: “Najgora kamata je da se čovjek nadnese nad obrazom svoga brata.” (7)

Se’iid Ibnul-Musejjib, radijallahu ‘anhu, je rekao: “Najgora kamata je oholjenje nad čašću svoga brata muslimana.” (8)

Od Hasana el-Basrije, radijallahu ‘anhu, se bilježi sljedeće: “Vjernik je blag, i ne ponaša se kao džahil. Ako se prema njemu džahilski ponesu – blag je; ako mu se nepravda učini – oprosti; ako mu nešto bude uskraćeno – strpi se.” (9)

Abdu-l-Bari, rahmetullahi ‘alejhi, kaže: Čuo sam mog brata Zennuna b. Ibrahima rahmetullahi ‘alejhi., kako kaže: “Ko se bude bavio mahanama ljudi – zaboraviće svoje mahane!” (10)

Dejlemi, rahmetullahi ‘alejhi, bilježi od Enesa, rahmetullahi ‘alejhi: “Blago onome koga je bavljenje njegovim mahanama odvratilo od istraživanja mahana ostalog svijeta.” (11)

Od E’ameša, rahmetullahi ‘alejhi, se bilježi sljedeće: Čuo sam Ibrahima rahmetullahi ‘alejhi., kako kaže: “Ja vidim i primjetim nešto što mi je odvratno i mrsko, i ne priječi me od govora o tome ništa drugo do bojazan od toga da lično ja ne budem iskušan tim djelom!” (12)

Jahja b. Džabir, rahmetullahi ‘alejhi., kaže: “Niko neće istraživati mahane drugog čovjeka, a da ga Allah dž.š., kasnije, ne iskuša istim tim mahanama!” (13)

Drugo: Tumačenje govora i postupaka na najljepši način

Ako pored netraženja tuđih mahana i nepostojanja želje da se one saznaju ipak vidimo ili čujemo neki govor ili djelo koje nije jasno dobro, već može biti višesmisleno, onda slijedi lijepo mišljenje o datoj osobi, i ne potpadanje pod automatski sud o toj osobi na osnovu dotične vijesti, sve dok se ta vijest nepobitno dokaže. Naprotiv, dužnost je najprije lijepo pomisliti o dotičnoj osobi i tu vijest, poslije utvrđivanja njene ispravnosti, protumačiti na najljepši način. Kada je potvorena A’iša, radijallahu ’anha, to je bilo zato što je do njih došla određena vijest koja se mogla protumačiti na više načina, pa su je neka bolesna srca protumačila na najgori način. Allah ukorava muslimane tog vremena za takav postupak, pa kaže:

–    Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: „Ovo je očita potvora!“ Zašto nisu četvoricu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili, kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali. Vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: „Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!“ Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici, i Allah vam propise objašnjava, a Allah sve zna i Mudar je. One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate… – Sura En-Nur, 12-19.

Doista su pouke navedenih ajeta toliko mnogobrojne, da je nemoguće pobrojati ih na jednom mjestu.

Ako se dokaže, bez našeg istraživanja mahana te osobe, da je neka vijest tačna, onda slijedi tumačenje govora  i postupaka na najljepši način. U slučaju dolaska neke višesmislene vijesti do nas o nekoj osobi, poslije utvrđivanja vjerodostojnosti toga, ali bez naše volje o istraživanju tuđih mahana, imamo tri glavna slučaja:

– Da samo djelo bude očigledno dobro – ukoliko kod osobe i preovlađuje dobro i hajr, musliman će hajr uvećati i istaknuti, a tuđe manjkavosti prikrivati i ne želeti da se za njih sazna. Ko bratu muslimanu prikrije sramotu na ovom svijetu, Allah će njemu prikriti sramotu na Sudnjem Danu. Dobra djela će shvatiti u najljepšem svjetlu. Ako se radi o osobi kod koje je osnova novotarija i grijeh, pa naiđemo na neko njegovo dobro djelo, bićemo objektivni i pravedni i nećemo mu zanegirati to dobro djelo niti ga umanjiti, bilo da se radi o onome kod kojeg su već ispunjeni svi uslovi i otklonjene sve prepreke da bude proglašen fasikom ili novotarom, ili se pak radi o dobroj i nama dragoj osobi. (14)Znači, tumačenje dobrog djela kao takvog, uz lijepo mišljenje o datoj osobi, i neumanjivanju tog djela ni na koji način.

– Da samo djelo ili govor može biti i dobro i loše, zavisno od toga kako ćemo ga protumačiti – zdravo srce će protumačiti dotično djelo ili govor u pozitivnijem značenju, pa što je srce zdravije tumačenje će biti pozitivnije, a u najboljem slučaju će svakome tražiti makar i tračak pozitivnosti u nekom djelu, ukoliko za takvo tumačenje djela ima osnove. Ovo nije isto što i traženje opravdanja, jer ono nastupa tek pošto već utvrdimo da je neko djelo bez sumnje loše, ili da se nekim djelom i riječju htio baš onaj loši aspekat i značenje. Tu imamo tri glavna slučaja:

– Da su šanse za dobro značenje veće od šansi za loše djelo i da na to ukazuju druga djela čovjeka o kom se donosi sud. U ovom slučaju zdrava srca, naravno, izabiraju onu pozitivniju opciju.

– Da druga djela i stavovi dotične osobe ukazuju da je ista šansa da se datim govorom ili djelom želi ono negativnije značenje kao šansa da se želi pozitivnije, ili da nam pak dođe govor ili čujemo za djelo od osobe čije stanje i djela ne znamo. U ovom slučaju neka zdrava srca izabiraju, naravno, pozitivniju opciju. Takodjer ovjde možemo svrstati i neki govor čije primarno (bukvalno) značenje ima loše konotacije, ali se u jeziku ili običaju nekih ljudi koristi i u drugim značenja, a mi ne znamo da li je onaj ko ga je izgovorio njime htio bukvalno i primarno značenje ili pak neko drugo koje nije tako loše ili je pak dobro. U tom slučaju smo dužni protumačiti na pozitivniji način, i ovdje se ogleda lijepo mišljenje o drugom, mada je pravi test kod tumačenja djela kod kojeg su manje šanse da znači dobro nego loše.

Kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, tavafeći oko Ka’be, gledajući u nju: „Tako mi onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, svetost vjernika kod Allaha je veća od tvoje svetosti, njegov imetak, krv, i da se o njemu ne misli osim hajr.“ (15) U čemu je podsticanje na lijepo mišljenje i udaljavenje od ružnog mišljenja.

– Da druga djela i stavovi dotične osobe ukazuju da je veća šansa da se datim govorom ili djelom želi ono negativnije značenje. U ovom slučaju, ukoliko druga djela i govori ne ukazuju kategorički i nedvosmisleno na loše značenje, već postoji makar i mala šansa da može ukazivati i na značenje koje nije loše, onda će se protumačiti u skladu sa ljepšim značenjem, kako je to menhedž Ehli sunneta i naših ispravnih prethodnika. Ovo ćemo vidjeti u primjerima koji nam dolaze, a ovdje ćemo navesti samo jedan:

Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., je bio upitan o statusu čovjeka koji kaže: „Ne žudim za džennetom, niti se plašim džehennema, niti se bojim Allaha dž.š.. Jedem mrcinu i klanjam namaz bez učenja Kur’ana i bez obavljanja ruku’a i bez obavljanja sedždi. Svjedočim uvjek onome što ne vidim očima i mrzim istinu, a fitna mi je draga.“

Učenici imama Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., rekoše: “Ovaj čovjek je stvarno problematičan.”

Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., ukratko odgovori:

„Ovaj čovjek se nada susretu sa Allahom dž.š., a ne žudi toliko za džennetom, i plaši se Allaha dž.š., a ne džehennemske vatre, i ne boji se toga da će Allah dž.š., nepravedan prema njemu biti po pitanju kažnjavanja. Jede mrcinu tj. jede ribu i skakavce, i klanja namaz bez Kur’ana, ruku’a i sedždi tj. klanja dženaze. Svjedoči onome što ne vidi tj. tevhid Allaha, a mrzi smrt – a hak/istina je. Voli pare i djecu – a fitna su.”

Onaj što je postavio pitanje, na mah skoči i poljubi imama Ebu Hanifu rahmetullahi ‘alejhi., u glavu i reče: „Svjedočim da si ti pravo „bure“ znanja!“ (16)

U ovom primjeru, koji je samo jedan od mnogobrojnih primjera, vidimo kako su imami i učenjaci Ummeta tumačili tuđa djela u skladu sa pozitivnim značenjem, ukoliko za to postoji ikakva osnova, makar šanse bile i male, što je u skladu sa milošću ove vjere prema njenim sljedbenicima, gdje smo zaduženi sebi tražiti mahane, i o sebi loše misliti, drugima tražiti opravdanja i o njima lijepo misliti, sve dok se ne izgubi svaka nada i šansa za takvo nešto. Za odredjeno djelo se bira pozitivno značenje, ukoliko se tako može protumačiti u jeziku, običaju nekog naroda ili neke skupine u izražavanju, ili bilo kako drugačije, dok ne budemo imali kod sebe kategoričke pokazatelje da je neko nedvosmisleno mislio time ono loše značenje. A rekao je Omer, radijallahu ’anhu: „Nemojte misliti o jednoj riječi koja izadje od tvog brata osim dobro, ako se ikako lijepo protumačiti može.“ (17)

I tek poslije toga nastupa traženje opravdanja, koje dolazi poslije tumačenja djela. Ovo biranje pozitivnije opcije posebno dolazi do izražaja u slučajevima kada tumačenje djela ili govora iziskuje kaznu dotične osobe, pogotovo ako je kazna smrtna, zbog preljube ili otpadništva od vjere, ili neka druga teška kazna, poput bičevanja, odsijecanja ruke i tome slično. U tom slučaju se traži makar i jedan procenat mogućnosti da se dotičnim djelom ili govorom želi pozitivno značenje a ne ono koje je negativno i koje iziskuje tu kaznu. Pa su tako rekli učenjaci da je zabranjen tekfir osobe koja je u osnovi musliman, makar se neko njegovo djelo ili govor moglo protumačiti u skladu sa značenjem koje je kufr, sa više aspekata, a sa jednog jedinog aspekta nije kufr, tumačiće se u skladu sa onim aspektom koji nije kufr, zbog lijepog mišljenja o muslimanu. A ukoliko se pak radi o tome da djelo znači ono značenje koje je kufr, ali su se oko toga učenjaci razišli, neće se suditi o njegovom kufru, makar se oni koji su otišli mišljenju da to djelo nije kufr oslaljali i na slabu predaju.(18)  O tome će kasnije biti više riječi. Isto ćemo vidjeti i u drugim slučajevima u kojima sud nekoj osobi prema negativnijem značenju iziskuje neku od teških kazni, kada postaje posebno obavezno traženje makar i najmanje šanse da je dotična osoba hjtela baš to negativno značenje, dok je menhedž novotara u ovoj oblasti suprotan menhedžu ehli sunneta, i oni traže upravo onu negativniju opciju, pa olahko druge osudjuju na grijeh, novotariju ili pak kufr, radeći isto tako i kada je u pitanju drugi ili čak i prvi slučaj kojeg smo naveli, a ne samo ovaj treći. To je uvijek vodilo razdoru i neredu, i to je nešto što se ponavlja kroz vrijeme među svim sljedbenicima strasti i novotarija. Zato je veoma bitno pojasniti menhedž ehli sunneta u ovom pitanju, kako ne bismo bili jedni od zalutalih, i onih koji siju nered, misleći da red uspostavljaju.

Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, da čovjek: „mora jednim govorom nekog čovjeka tumačiti njegov drugi govor, pa će uzeti njegov govor tu i tamo, i saznati šta on uobičajeno želi i misli pod odredjenim izrazom kada ga izgovori, i saznati značenja za koja se zna da ih je želio na drugom mjestu. Pa kada se zna njegov običaj i praksa u značenjima i izrazima, to će biti od pomoći pri spoznaji onoga što je htio reći.“  (19)

Po ovom pitanju kaže Ibnul-Qajjim, rahmetullahi ‘alejhi: „Jedna riječ koju kažu dvojica ljudi, jedan njome može željeti najveću zabludu (batil), a drugi njome želi čistu istinu. Izražavanje je shodno putu i životopisu onoga koji ga izgovara, i shodno njegovom pavcu, i onome čemu poziva, i u svrhu čega se raspravlja…“ (20)

I kaže Se’iid ibn Musejjib, rahmetullahi ‘alejhi da su mu neki ashabi Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem, oporučili: „Nemoj misliti loše o riječi koja izidje od čovjeka muslimana ukoliko je ikako možeš lijepo protumačiti.“ (21)
Nastavlja se inšallah…

Iz serijala: Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima
1- Ovo se pogotovo odnosi na one koji ne rade neki grijeh javno i ne pozivaju u njega, a ukoliko se desi da saznamo za neko loše djelo i pored našeg neistraživanja tudjih mahana, onda ćemo se pridržavati šerijatskih principa, a ne prohtjeva, pri donošenju suda o konkretnoj osobi, kao i u načinu upozoravanja na to djelo, pri čemu će se odabrati onaj način koji će u datoj situaciji najbolji efekat u zaštiti zajednice od tog zla i odvraćanju konkretne osobe od tog zla. Sve to se razlikuje od situacije do situacije i od osobe do osobe, gdje se gleda šerijatska korist koja proističe iz nekog postupka, i o čemu će biti više riječi kasnije.
2- Hasen: Ebu-Davud, 4158.
3- Bilježi Buharija u Sahihu, 4747; i Muslim, 4646.
4- Biljezi Muslim u Sahihu.
5-Bilježi ga Imam Ahmed u Musnedu, i drugi, sa vjerodostojnim senedom.
6-Bilježi Ibn Madžeh, sahih, Vidjeti Silsiletu ehadisi sahiha, 2 tom, broj hadisa 948.
7-Vidjeti: Kenzul-‘Ummal, br. 8108., 3/1086.. Šejh Albani rhm., ga smatra hasenom. Vidjeti: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuhu, br. 4296..
8-Vidjeti: Šu’abul-iman, br. 6770., 5/313..
9-Vidjeti: Šu’abul-iman, br. 6770., 5/313..
10-Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6763., 5/312..
11-Vidjeti: Kešful-Hafa’, br. 3212., 2/2214..
12-Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6775., 5/315..
13-Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6776., 5/315..
14-Pravda i objektivnost uvijek moraju biti prisutni, makar se radilo i o našim neprijateljima, pogotovo ako su u osnovi muslimani. Čak Allah Uzvišeni ističe i pozitivnosti nekih nevjenika, ne svrstavajući ih sve u isti koš, pa kaže da od sljedbenika knjige ima onih koji, ako im se povjeri i veliko bogastvo, on će održati emanet. Ako je tako sa nevjernicima, koji će svakako u Džehennem, onda je preče da budemo objektivni prema muslimanima i pravedni, makar bili i u zavadi sa njima i makar bili loši. O objektivnosti kod uleme će kasnije biti više riječi i primjera, gdje ćemo vidjeti sve ove principe primjenjene u praksi.
15-Hadis bilježi Ibn Madžeh.
16-Vidjeti: El-Ešbah vel-Neza’ir el-Hanefi, str.461..
17-Vidjeti: Ed-Durrul-mensuur, 274.
18-Vidjeti: El-Bahru-r-ra’iq, Ibnu Nudžejm, 2/278 i 13/488; Ed-Durrul-muhtaar, El-Haskefi, 1/321.
19-Vidjeti: Ibn Tejmijje, Et-Tefsiirul-kebiir, 4/189-190.
20-Vidjeti: Medaridžu-s-saalikiin, 3/521.
21- Vidjeti: Ed-Durrul-mensuur, 2/99.

Print Friendly  Lijek za bolesti duša - generalna pravila pri donošenju sudova o drugima pf button both



X