PITANJA I ODGOVORI

Liječenje muškarca od strane žene i obratno?

295pregledi

Pitanje: Selam… imam jedno pitanje: budući da radim kao sanitarni asistent za starije osobe u Italiji, radim pretežno sa starcima druge vjere. Jucer sam prisustovala prvi put u životu smrtnom času. Prvi put da mi neka osoba umre pred očima… “MI SMO ALLAHOVI I MI ĆEMO SE NJEMU VRATITI…” Hvala Allahu, iako imam samo 24 godine, Uzvišeni Allah mi je dao u tom momentu takvu snagu i hrabrost, a i u međuvremenu sam puno donosila tekbire dok je umirao. Pokušala sam ga nagovoriti da izgovori za mnom šehadet iako sam znala da je krsćanin, Allah dragi nije dozvolio da ima snage da ga izgovori za mnom.  Da li je meni grijeh da ja to radim u tim trenucima? I da li mi je dozvoljeno da za tu osobu proučim Kur’an? Hvala Vam unaprijed, selam.

Odgovor: Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu…

a.) Žena i medicina: Ono što moramo ovom prilikom naznačiti, prije nego li se upustimo u detaljnije obrađivanje ovog pitanja, jeste to da su muslimani, tačnije muslimanke, prvi utemeljitelji rada bolničarki i medicinskih sestara, još prije 1400 god., jer nam brojne predaje iz toga doba ukazuju na to da su žene muslimanke učestvovale u ratnim pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., i njegovim ashabima, tako da je laž i izmišljotina ono što nam se danas servira i plasira, tj. da je Britanka Florence Nightingale (1820-1910.) prvi utemeljitelj aktivnosti i rada bolničarki i medicinskih sestara!

Osnovno pravilo je da ženama nije dozvoljeno da liječe muškarce, niti je muškarcima dozvoljeno da liječe žene – izuzev u nuždi, kao npr. da se neka osoba nađe u životno ili tjelesno ugroženoj situaciji, a u datom momentu ne postoji doktor istoga pola koji bi mogao pružiti prvu pomoć ili adekvatno liječenje, ili su u pitanju ratne situacije – shodno sljedećim predajama:

Ummu ‘Atijja el-Ensarijja, r.a., kaže: „Bila sam u 7 ratnih pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – čuvala bih im karavanu, pripremala im hranu, liječila i gledala ranjenike.“ (Muslim, br.4793.; Sunen, Ibnu Madždže, br.2856.; Musned, Ahmed, br.20811.)

Ummu Selema, r.a., upita Allahovog poslanika, s.a.w.s.: „O Allahov Poslaniče, mogu li poći sa tobom u borbu?” Poslanik, s.a.w.s., reče: “O Ummu Seleme, ženama nije naređeno da idu u džihad.” Reče: “Liječiću ranjene, liječiću od oka, pojiću vodom…” Reče: “Onda, da.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.739.)

Lejla el-Gifarijja, r.a., kaže: „Bila sam žena koja je išla u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjenike.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.20568.)

Umma ‘Atijja, r.a., kaže: „Išle smo u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječile smo ranjene i ukopavale ubijene.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20674.)

Ummu ‘Atijja, r.a., kaže: „Učestvovala sam u nekoliko pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjene, pripremala im hranu, i čuvala im poputninu.“ (Sunen, el-Darimi, br.2422.)

Ummu Kebša, žena iz Uzret Kuda’a, reče: „O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da idem u pohod sa tom i tom vojskom.” Reče: “Ne.” Rekoh: “O Allahov Poslaniče, ne želim se boriti, već želim liječiti ranjenike, i bolesnike, i pojiti ih.” Reče: “Da se ne bojim da se ne uzme za pravilo (sunnet), i da se ne govori: Ta i ta je otišla sa vojskom – dozvolio bih ti, zato sjedi kod kuće.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20938.)

Ša’abi, rhm., prenosi da je Abdullah r.a., rekao: „Za vrijeme bitke na Uhudu žene su gledale ranjenike, pojile i liječile ih!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejbeh, br.37926.)

Enes b. Malik, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, s.a.w.s., bi išao u ratni pohod sa Ummu Sulejm i ženama od ensarija – pojile bi vodom i liječile bi ranjenike.“ (Muslim, br.4785.; Sunen, Ebu Davud, br.2533.; Sunen, Tirmizi, br.1575.; el-Sunen el-Kubra, Nesa’i, br.7515.; Musned, Ebu Ja’ala, br.3295.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18312.)

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Ovo je dokaz dozvoljenosti polaska žena u ratni pohod, i služenje njihovim sposobnostima po pitanju pojenja vodom, liječenja itd.. ovo liječenje se odnosi na njihove bližnje rođake i muževe, a što se tiče ostalih – nije im dozvoljeno dodirivati ih osim u nuždi i potrebi.“ (Pogledaj. Šerhul-Nevevi ala Muslim, br.3375.)

U poglavlju pod naslovom „Da li će muškarac liječiti ženu ili žena muškarca“ imam Buharija bilježi predaju od Rubejji’a bint Mu’avvize b. Afra’e, r.a., koja pripovjeda: „Išli smo u ratne pohode sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – pojili bi vojsku i opsluživali ih, te vraćali ubijene i ranjene za Medinu.“ (Buharija, br.5679.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: „Dozvoljeno je ženi da liječi muškarce-strance, u slučaju nužde, koja će se u datom momentu procjenjivati, kada je u pitanju gledanje, dodirivanje itd., o čemu smo podrobnije govorili i u poglavlju Kitabul-Džihad.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/136.)

Imam Ibnu Bettal el-Kurtubi rhm., kaže: „Ovo će se dozvoljavati samo pouzdanim starijim ženama, koje su sigurne od zapadanja u fitnu i iskušenje. Što se tiče mlađih žena, njima nije dozvoljeno da stupaju u kontakt sa muškarcima izuzev svojih bližnjih.“ (Pogledaj: Šerhu Sahihil-Buhari, 9/395.)

Imam el-Zerhuni, rhm., kaže: „Ženi je dozvoljeno da liječi muškarca i da je muškarac liječi u nuždi, i ako se sigurno od zapadanja u fitnu i iskušenje.“ (Pogledaj: Šerhul-Buhari, br.5679., 8/50.)

Na osnovu svega navedenog, žena muslimanka smije liječiti samo žene, a muškarce-strance samo u prijekoj nuždi, kada će se posebno čuvati i obraćati pažnju na svoje ponašanje, odijevanje i hidžab, na boju svoga glasa, na obaranje pogleda, osamu sa pacijentom i dodirivanje tijela ili pak stidnih dijelova tijela bez nužde ili prijeke potrebe, a Allah dž.š., najbolje zna!

b.) Pohvaljeno je podsjećati na šehadet muslimana koji je na samrti, a što se tiče nemuslimana, obaveza nam je za života ga pozivati i upoznavati ga sa šehadetom i islamom, a upitno je kol’ko će on imati koristi od talkina i šehadeta koji će im se učiti na samrti, jer je hadisom rečeno: „Allah prima tevbu i pokajanje Svoga roba sve dok ne zapadne u smrtni hropac (tj. sve dok ne počne davati dušu i umirati)!“ (Tirmizi, br.3537.; Ibnu Madždže, br.4253.)

Što se tiče učenja Kur’ana ili dove za oprost i rahmet umrlom nevjerniku, to je muslimanima zabranjeno, shodno ajetu: „Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti. A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“ (el-Tevba, 113-114.)

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

X