libann

Liban: izraelska smrtonosna ostavština

Preveo: Denis Rizvić Minber.ba- Skoro četiri godine nakon što je izraelska vojska prekrila južni Liban minama, za vrijeme razarajućeg rata sa Hezbullahom, tinejdžer Mohammed al-Hajj Mussa jedva može da se natjera da priča o danu kada je izgubio svoje noge. 11.augusta 2006. godine, visoki, crnokosi momak, vozio se na motociklu, iza svoga oca, na putu da isporuče hranu u obližnji grad, teško razoren izraelskim bombardovanjem, kada je zaostala kasetna bomba eksplodirala ispod jedne od guma.

“Kasnije su mi rekli da su me našli u obližnjem potoku, četiri sata nakon eksplozije,” kaže Muhammed, sada 15- godišnjak, novinarima APF-a, koji su pravili prilog iz palestinskog izbjegličkog kampa Al Bass, koji se nalazi južno od obalnog grada Tyre. ” Došao sam svijesti kada su me izvlačili iz potoka, toga se sjećam. Mogao sam vidjeti svoje noge kako se raspadaju.” Iste te večeri Savjet sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojio rezoluciju 1701, u kojoj su zatražili prekid neprijateljstava i tri dana kasnije, jednomjesečni rat je bio gotov.

Ali Izrael je ostavio smrtonosnu ostavštinu: UN procjenjuje da su izraelski avioni bacili oko 4 miliona kasetnih bombi u južnom Libanu u ovom ljetnome ratu. 90% ovih bombi je bačeno u zadnjih 72 sata, prije primirja, a nakon usvajanja rezolucije 1701, kažu u UN-u. Oko 40% municije nije eksplodiralo pri udaru, tako da su de facto postale nagazne mine. Ova municija je ubila 46 i ranila preko 300 civila od 2006. godine, prema tvrdnjama libanske vojske i prema statistikama UN-a.

Većina žrtava su seljaci i nevina djeca, koja zamjenjuju te svjetleće mine za igračke. 4. aprila obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o minama i pomoći u akciji deminiranja i u Libanu mirovni aktivisti planiraju da posade drveće u očišćenimj minskim poljima. Ali sa novom humanitarnom krizom širom svijeta, i globalnim ekonomskim previranjima, nada za žrtve mina u ovoj maloj mediteranskoj zemlji nije svijetla, dok sredstva presušuju. Žrtve poput Muhammeda još uvijek čekaju proteze, a aktivnosti deminiranja su se usporile dok armija i međunarodne organizacije su prisiljene da smanje ljudstvo na terenu.

“Mi se suočavamo sa ozbiljnim nedostatkom sredstava” kaže pukovnik Rolly Fares, koji vodi armijski program za pomoć žrtvama mina. Više od 197.000 kasetnih bombi je deminirano od kraja rata 2006. godine, kaže on, ali još stotine hiljada ovih bombi prijeti sigurnosti civila u južnom Libanu. “Mi smo očistili skoro 52% pogođene oblasti, ali sada imamo manje timova za deminiranje zbog nedostatka sredstava,” kaže on. “Oni su prestravljeni mogućnošću novog rata” kaže Maha Shuman Jebahim iz Libanske asocijacije za pomoć hendikepiranima, dodajući da manje sredstava znači da će sve više i više žrtava biti ostavljeno da čeka neophodne proteze.

“Kako da kažete nekome da mu možete obezbijediti psihološku pomoć, ali mu ne možete dati protezu za nogu?”, pita on. Ali Muhammed, koji je također i palestinski izbjeglica, odbija da svoje nade ograniči na novi par proteza. On ima druge želje i nadanja. Tretman za svoje ozljede je dobio u Njemačkoj i Maleziji, ali sada je ponovo u Libanu, i ovaj adolescent se bori da nađe adekvatne proteze. ” Ove mi ne pašu” kaže on, pokazujući par umjetnih nogu u uglu sobe, sa hlačama na člancima i patikama na obje proteze. ” Boli me kada ih stavim, a i često se lome”.

” Ali ja više ne želim noge”, dodaje on. ” Želim život, obrazovanje, naći djevojku.” Khaled Yamout, koji vodi program za deminiranje u jednoj norveškoj humanitarnoj organizaciji, kaže da se njegova organizacija sučila sa rezanjem budžeta od 25% ove godine, a iduće godine sredstva će se smanjiti za 50%. ” I sama libanska vlada nema sredstava da osigura sigurnost zemlje za svoje građane”, kaže on za APF. “Preopterećenje je preveliko.” Izraelsko korištenje kasetnih bombi u Libanu traje već decenijama. Prema tvrdnjam HRW-a Izrael je koristio tu municiju za vrijeme građanskog rata u Libanu 1975-1990. godine, a onda ponovo 2006. godine.

Takođe i SAD je bacala ove smrtonosne bombe na sirijske vojne baze u blizini Bejruta 1983. godine, stoji u izvještaju HRW-a. I dok je židovska država predala mape bacanja kasetnih bombi i minskih polja prošle godine, libanska armija kaže da su te mape nepotpune i netačne. U značajnom koraku naprijed UN je prošlog mjeseca objavio da je 30 zemalja potpisalo međunarodnu konvenciju kojom se zabranjuju kasetne bombe, i da će ta konvencija na snagu stupiti 1. augusta.

Ali SAD i Izrael nisu potpisnice te konvencije. Za ljude u južnom Libanu, ova konvencija godinama kasni i nudi malo nade u vremenima kada se rađa strah od novog rata, i kada prijeti novo uništavanje. 70- godišnji farmer Ibrahim Ramadan danas može samo da gleda na svoje imanje, iz daljine. Humanitarne organizacije su ga upozorile da je njegovo imanje prekriveno minama, i on se boji za sigurnost svojih unuka, trudeći se da ih što više zadrži u kući.

“Niko se ne usuđuje da takne ovu zemlju, zemlju koju smo mi i naši preci obrađivali i gdje smo sadili masline, duhan i žito”, kaže Ramadan za APF, u svom domu u vjetrovitom gradu na jugu Libana Ghanduriyehu, koji je teško oštećen 2006. godine. Danas, kaže on, tenzije su se opet povećale i stanovnici njegovog grada se pripremaju za novi krug nasilja. “Ljudi su prestravljeni”, kaže on. “Oni su prestravljeni i boje se obrađivati sopstvenu zemlju. Oni se boje novog rata.”

Piše: Natacha Yazbeck
Izvor: AFP

Print Friendly  Liban: izraelska smrtonosna ostavština pf button both



X