Kršćanka, “izdajica”, “špijun”, “šiija”, “vehabija”

Kršćanka, “izdajica”, “špijun”, “šiija”, “vehabija” 19scUsponi i padovi… Radosti i žalosti… Tegoban i trnovit put, ponekad naizgled nesavladiv. U trenucima kada se čini da je slijepa ulica, kada ponestane i nade i snage… nenadano se otvore vidici, ukaže se svjetlo na kraju tunela, srce se nadoji ljubavlju i željom… Nije sramota i propast pasti, poraz je ne ustati nakon pada… Djetinjstvo je najljepše i najtoplije životno doba. Odrastanje u skladnoj i ljubavlju i slogom ispunjenoj porodici nezamisliva je blagodat. To znaju samo oni kojima je uskraćena…

 

Nisam imala sretno djetinjstvo. Moj dječiji osmijeh bio je tužan, pretužan… a na licu je ostala urezana svaka netrpeljivost između majke i oca, brata i majke, brata i oca, svaka svađa i fizički obračun, svaki dolazak policije. U mojoj porodici nisu njegovane vjerske vrijednosti, ali nacionalne jesu i previše… Pripadnost naciji bila je ispred svega i svakoga. I ja sam tako osjećala u početku, ali poslije, vjera je za mene bila sve: oslonac, podrška, snaga… u trenucima kad pred sobom nisam vidjela široko prostranstvo, kada ni na vidiku nije bila svijetla budućnost… Tamni oblaci tjeskobe i tuge stalno su bili nadvijeni nad mojom dušom. Ponekad je bilo teško i disati, a kamoli živjeti… U tom ozračju jedini izlaz vidjela sam u knjigama, u čitanju i – vjeri. Svaki dan bih svoje stanje predala Bogu, otišla u crkvu, pomolila se… Nezamisliv je bio dan bez molitve… Tri puta dnevno molila sam na krunicu. Molila i nadala se, čekala ni sama ne znam što…

 

…………………

 

Žar molitve

 

Vrijeme je prolazilo, a narušeni odnosi u mojoj porodici samo su se još više produbljivali… Boljelo je to, strašno boljelo… Već sam bila u srednjoj školi. Sva sam se posvetila učenju i vjeri. I tako sam uspijevala prevazići svaki novi dan, naći snage za život. Ispod mog kamenog i staloženog lica krila se bura emocija, koju je jedino tiha, šapatom izrečena molitva mogla smiriti, ublažiti. I te predblagdanske noći, poslije nastave u školi, otišla sam u samostan da, prije nego što se vratim kući, zamolim, da me ispuni smiraj timjana i tišine. Klečala sam na klupi samostana držeći krunicu u ruci i moleći, tako predano i usrdno. Sav žar molitve pretočen je u želju da se smiri već nepodnošljiva situacija u mojoj porodici. Dizala sam pogled i gledala u veliku sliku Isusa na križu, izgovarajući: “Molim Te, Isuse Bože, molim Te, Isuse Bože…” U tom trenutku zastala sam, moj usrdni šapat prekinula je misao: “Ko će mi se prije odazvati, kome da se prvo obratim: tebi, Isuse, ili Tebi, Bože? Jeste li vi jedno?” Sumnja što je prostrujala mojim bićem, prodrmala me, usmjerila moja osjećanja na drugu stranu, nisam više mogla osjetiti žar i predanost molitvi, jer nisam znala kome da je uputim… Kao da je u tom trenutku iščezla i zadnja trunka nade da će se moje stanje promijeniti, jednostavno sam klonula, od svega: i teškoće i razočarenja i sumnje…. Osjetila sam da je klonula moja duša… izgubila je vjeru…

 

Ustala sam sa klupe, stavila krunicu u džep i uputila se na stanicu gdje sam svake večeri čekala autobus… U duši je vladala uzbuna: bila sam rasijana, izgubljena… Izgubila sam osjećaj za mjesto i vrijeme… u tom košmaru misli i emocija iznenada me prenuo blagi i nesigurni glas djevojke čije je lice zrcalilo nurom. “Kolikoje sati?”, upitala me, i poslije dobivenog odgovora nastavila komunikaciju. Svojom neposrednošću i nekom unutarnjom ljepotom zadržala je moju pažnju i otrgnula me od mojih mračnih misli… Nismo se odvojile ni po ulasku u autobus… ni sutradan… ni poslije mesec dana… Bilo je nešto u njoj što je plijenilo… Upoznale smo se toliko da smo ubrzo postale bliske prijateljice. Razgovarajući o tome kako provodimo vrijeme van škole, ona mi je otkrila da svake večeri  ide u mekteb gdje poslije akšama, zajedno sa grupom mladića i djevojaka, uči hatmu… Nije se ustručavala ni da mi pojasni šta je to hatma, da klanja redovno, da…

 

……………

 

Novi vidici

 

 

Upoznala sam neke mladiće i djevojke iz te grupe na putu do škole… bili su toliko drukčiji… Tada sam dobila i Kur’an s prijevodom i knjige “Osnove islama” i “Biblija, Kur’ana i nauka”… Imala sam toliku želju da ih pročitam, osobito Kur’an, ali nisam htjela sve dok ne pročitam Bibliju… U meni se pojavio neki otpor prema tome da čitam tuđe, a da svoje ne znam… Uspjela sam pronaći Bibliju… primjerak Novog zavjeta. Već na prvoj stranici prenula sam se: ”Klanjajte se Njemu, jednom, jedinom Bogu”, pisalo… Nastavila sam čitanje, ali ništa više nisam mogla zapamtiti jer mi se ta rečenica stalno vrzmala po mislima… Zatim je uslijedio šok: ženama nije dozvoljeno da odlaze na molitvu u crkvu bez pokrivala na glavi, jedino to mogâ ako obriju glavu?! Nisam mogla vjerovati: ovo piše u mojoj Bibliji, a ja to kršim? Možda zato moje molitve nisu uslišane?!

 

Zatvorila sam Bibliju i više je nikad nisam otvorila… Danima sam opet živjela u duševnom rastrojstvu… Nisam mogla srediti misli… Molila sam se i dalje na krunicu, ali u crkvu nisam išla…

 

Prva sedžda: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna…”

 

 

 

 

Dugo mi je trebalo vremena da otvorim Kur’an i knjige koje sam dobila… Odlučila sam da ću pročitati, samo pročitati… Zaplovila sam tada u more kur’anskih ajeta, zaronila sam u miomirise poruka, otvorila sam vrata svoga srca za poziv koji mi je uputio Onaj koji je znao za mene, za svaku moju misao, stanje… Ljepota islama preplavila je moju dušu i – predala sam se… U početku sa malom dozom opiranja… iako sam znala da je to moja budućnost, ne put nego budućnost… Moje srce osjetilo je ljubav prema namazu iako nisam znala klanjati… Žudjela sam da spustim čelo na zemlju, ponizno i skrušeno zahvalim Onome koji daje iskušenja i olakšice… Ali, stalno sam odgađala taj trenutak… plašila sam se… osjećala sam da to nije tek jedan korak i potez u životu… Bila sam svjesna odgovornosti i obaveze koju prihvatam… Molila sam i dalje na krunicu… ali jednog jutra poslije kršćanske molitve, ustala sam, dok je srce tako snažno udaralo u prsima kao da će iskočiti… Obuzimala me neka vatra osjećanja, osjećala sma kao da gorim… Okrenula sam se u pravcu za koji sam mislila da treba, kako mi je pojasnila moja prijateljica,  podigla ruke i učinila sedždu… Moja prva sedžda… Ali ne i posljednja… uslijedile su svakodnevno… Sve do tog trenutka krila sam svoja razmišljanja, ali više nisam mogla… Otišla sam svojoj prijateljici i jednostavno joj rekla da želim sa njom ići u mekteb i naučiti klanjati i – želim, tako jako želim naučiti čitati Kur’an… Iako iznenađena, prihvatila me, povela i uvela u društvo tih dobrih ljudi, naučila me klanjati….

 

U tim trenucima sav moj život dobio je smisao… Cijelo moje biće prožimala je ljepota islama… žar vjere koju je sa svakim otkucajem svjedočilo moje srce… moje tijelo… Dok sam hodala ulicom, stavljala sam ruke na prsa želeći i imajući potrebu da u svakom trenutku budem u namazu… Suze imana tekle su niz moje lice dok su usne izgovarale: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna”… Hvala Ti, moj Gospodaru, što si me vratio na Svoj put, izbavio iz tmina očaja i zablude… što si mi pokazao da je život lijep ali samo ako imaš vjeru, pravu vjeru – islam.

 

……………..

 

Slast iskušenja

 

Na životnoj raskrsnici našla sam se u šesnaestoj godini, drugi razred srednje škole… Prihvatila sam islam svim svojim bićem, redovno ispunjavajući sve što sam u tim trenucima mogla: klanjala sam svaki namaz krijući se u sobi, naučila sam učiti Kur’an…. Što sam više upoznavala islam, to sam osjećala sve veću predanost i zahvalnost svom Gospodaru za uputu, za spas koji mi je pružio u trenucima kad se sve činilo beznadežnim… Prihvatila sam tada i nova iskušenja… Bila su gorka, tako gorka, ali i najbolji lijekovi su gorki… Liječila su me i odgajala… Moja porodica tada se ujedninila protiv mene. Boljelo je to, bilo je teško svakodnevno podnositi odbacivanje, uvrede… Bilo je teško ne imati ništa za iftar – u kući je nabavljeno sve ono što jednom muslimanu nije dozvoljeno jesti…. Voljela sam ih, ali ne više od vjere… Osjetila sam šta znači kad te najbliži odbace, smatrajući te izdajicom svog roda i naroda… Ali, nisam bila očajna, ni sama… imala sam svoga Gospodara… imala sam svoju prijateljicu… i vjernike iz mekteba… Allah me i time iskušao, ali to je bilo za moje dobro: naučio me da se ne vežem puno za ljude, da ljudi sve oko sebe vrednuju po svojim parametrima… Tako su i moji prijatelji iz mekteba vrednovali mene: neki su me smatrali špijunom, neki su smatrali da sam islam prihvatila zbog nekoga ili nečega… Nisam im zamjerila… Prihvatila sam islam prve godine poslije rata, vremena su bila nesigurna, a ljudi prevrtljivi… Hvala Allahu što su pogriješili u procjeni…

 

Godine su prolazile, a ja sam svoje prakticiranje vjere okončala – stavljanjem mahrame. Bila sam najsretnija osoba, osjećala sam se poletno, slobodno poput ptice… Allah me iskušao i tada, za moje dobro… Kako sam pretežno nosila odjeću crne boje i mahramu stavljala preko brade – ne zbog sunneta ili pripadnosti nekoj sekti u islamu, nego što sam tako voljela, voljela sam crnu boju i lijepo mi je stajalo kad prekrijem malo bradu… Neki moji prijatelji muslimani vidjeli su u tome pripadnost šiitima… Opet su pogriješili, hvala Onome koji upućuje na pravi put…

 

Kada sam pomislila da nemaju više naziva koji bi pripisali meni, aktuelan je postao naziv “vehabija”. Jedan od niza naziva koje sam ponijela… Željela sam samo biti vjernica u Allaha i svoju vjeru potvrditi djelima.

 

Svjesna sam činjenice da su sva ova iskušenja bila neminovna… Naučila su me da islam ne gledam kroz ljude…

 

……………

 

U halki Kur’ana

 

Godine su prolazile, slast vjere samo je jačala u mom srcu, duša je bila smirena i zadovoljna iako su se i iskušenja redala jedna za drugim… ali nisu me pokolebala: jačala su žar moje vjere kao što vjetar rasplasava žeravicu, jer “zar mislite da u iskušenje nećete biti dovedeni ako kažete: ‘Mi vjerujemo!’” Put potvrđivanja i svjedočenja vjere je lagan, ali nije bez prepreka…

 

Često sam se spoticala na tom putu, padala, griješila, ali nikad nisam odsustala i poklekla… Griješila sam i kajući se vraćala svome Gospodaru… Čak i onda kada su me najvoljeniji ostavili… tada je uz mene bio moj Gospodar… i uvijek će biti sve dok i ja budem predana Njemu, iskreno…

 

I evo me danas… učim u halki sa svojom dječicom Kur’an i zahvaljujem Uputitelju za sve neizmjerne blagodati…

 

 

 

Sestra S. Đ.

 

(skraćena verzija)

Print Friendly  Kršćanka, “izdajica”, “špijun”, “šiija”, “vehabija” pf button both



X