Kriza znanja i postupanja po znanju

Piše: Ismet Purdić

Kriza znanja i postupanja po znanju ikreHvala Allahu Uzvišenom koji se putem  objave Kur’ana, preko posljednjeg poslanika Muhammeda, alejehi’s-selam, obratio čovječanstvu, inperativno pozivajući svakog pojedinca riječima: „Ikre bismi Rabbikke!“ – „Uči (čitaj, istražuj) s imenom Gospodara svoga!“, i salavat i selam iskreno izgovaramo i šaljemo našem Vjerovesniku koji je rekao: „Mudrost – znanje je izgubljena stvar muslimana, ma gdje ga pronašao najpreči je da ga uzme (prihvati).“ Braćo u vjeri, danas smo preplavljeni informacijama, one nas guše, nekada zastrašuju i često „terorišu“ – mada toga nismo ni svjesni. Izobilje, bogatsvo i dostupnost informacijama je blagodat, iskušenje, a nekada i kazna. 17. maj je međunarodni dan telekomunikacija i informacijskog društva, a 21 maj je dan kulturne raznolikosti za dijalog i mir – što nas podsjeća na važnost informacije, znanosti i kulture. Svi utvrđeni međunarodni datumi za dane ovoga ili onoga u pozadini imaju istu poruku: istaći značaj i vrijednost nečega ili ukazati na ugroženost datih vrijednosti i vrlina. Kao muslimani možemo biti ponosni da Kur’an ističe važnost znanja, temelji vjerovanje pojedinca i snagu imana na znanju i u prvim ajetima objave obavezuje svakom muslimanu da uči i istražuje. To je naš ponos, gledano na islam, ali i naša slabost gledano na praksu i djelovanje muslimana.

Allaha se, istinskim strahom, boje učeni

Za muslimana je svaki dan dan znanja i informacije, dan dijaloga i afirmisanja kulture, dan dobročinstva i služenja zajednici, čovječanstvu i planeti. Tako treba da bude, to je vjerska dužnost. Ako u tome posustajemo, onda moramo da se zapitamo i odgovorimo na mnoga pitanja i riješimo brojne dileme: da li smo zajednica koja stiče znanje, njeguje nauku i promoviše korisnu znanost i tačne informacije, jer danas, nažalost, nauka i naučni rad, naučnici i istraživači su okrenuti samo jednom segmentu nauke – onom materijalnom, te se često nauka i njena snaga koristi u nehumane i za civilizaciju i život štetne svrhe?

Drugo pitanje: da li mi kao muslimani postupamo po onome što smo naučili, jer kako Kur’an kaže: „Doista se Allaha boje od robova Njegovih, samo učeni.“ – ako smo učeni, bogobojaznost mora biti primjetna u našoj praksi, ako izostaje dobra praksa i trag, onda nam fali istinsko znanje, a kako posljedica falit će nam i bogobojaznost – iz konteksta citiranog ajeta.

Treće pitanje koje nam se nameće: da li imamo čvrste i odlučne institucije znanja u državi, zajednici, u životnom i radnom okruženju, jer pojedinci danas ne mogu puno bez institucije, one nas nadžive i stamenito pronose misiju znanja i dobra kroz vijekove i generacije?

Odgovore potražite kod sebe, u svom okruženju, pitajte učene, odgovorne, one koji nas predstavljaju, vode, koji nam se javno obraćaju i slove za prvake, uglednike i vršioce društvenih funkcija.

Na drugoj strani, u praksi, koliko smo neodgovorni, neorganizovani ili nedovoljno okrenuti ka izvršenju inperativa „učenja u ime Boga“, ukazuje samo jedan podatak da na jednoj državnoj javnoj obrazovnoj visokoškolskoj ustanovi, gdje sam bio indirektni sudionik,  ima samo jedan laptop, projektor i grafoskop za potrebe fakulteta i studenata, koji se za korištenje treba unaprijed rezervisati dvije sedmice.

Da li je to odraz zajednice znanja i informacija, napretka i  naučnog prosperiteta, ako uzmemo u obzir da u državi ima preko deset ministarstava  i ministara nauke i obrazovanja, koji imaju urede, savjetnike, luksuzne limuzine, planove i programe, reformske projekte itd? Problem je vidan i velik.

No, vratimo se sebi, šta mi osobno možemo uraditi po ovom pitanju; kao muslimani, kao pojedinci, kao zajednica vjernika, kao lica koja rade i služe sebi, zajednici i domovini, angažovani na javnim poslovima, funkcijama ili kao lica koja rade u privatnom sektoru?

Obaveza slijeđanja uleme

Vjera nas duži da spram svojih mogućnosti, znanja, umjeća, vještina, u granicama nadležnosti i odgovornosti, u svom djelokrugu, izvršimo svoju obavezu sticanja, afirmisanja i širenja znanja, primjenjujući naučeno i čuvajući njegova ostvarenja. Da radimo, gradimo, poštujemo rad, uvezujemo se u dobročinstvu, štitimo interese dobra i zajednice, uvažavamo se i poštujemo tuđi rad, da se nadopunjujemo, a ne da uvijek, i stalno krećemo sa nule,  s početka, i da svi radimo jedan te isti posao.

Ulema – znanstvenici i institucije su dužni izraditi programe i planove opće edukacije, razvoja i napredovanja. Napraviti studije naučnih-društvenih potreba za stručnim kadrom, da ne učimo i izučavamo svi jednu te istu stvar, ili da naše ustanove ne proizvode kadar po mjeri naučnonastavnog osoblja tih ustanova, već po mjeri potreba zajednice i na osnovu razvojnih planova i programa.

S druge strane, vjernicima se stavlja u obavezu da slušaju  i slijede ulemu, a ulemi, koja mora biti učena, bogobojazna, mudra i materijalno neopterećena, na teret se stavljaju tri stvari; da kazuju i prenose korisno znanje, da ne škrtere u tome, da upućuju i  savjetuju, zatim da postupaju po znanju, po onome što govore i dugima prenose, i treći emanet: da mjere i sagledavaju rezultate i, uz tevekkul i dovu Allahu, planiraju za budućnost.

Na takav način će ulema i oni koji ih slijede biti iz reda onih koji uče u ime Boga  i koji se Boga istinski boje. Postupimo li drugačije, zapadat ćemo u nove krize, slijedit će poraz za porazom, a u konačnici; grijeg za grijehom donosi samo kaznu. Allahu Mlostivi, oprosti nam, podari nam korisno znanje i snagu da po znaju postupamo.

Saff br. 318.

Print Friendly  Kriza znanja i postupanja po znanju pf button both



X