Koristi i plodovi vjerovanja u kadā i kader

Preveo: Amir Durmić

Vjerovanje u kadā i kader, odnosno Allahovo određenje i sudbinu, daje izuzetno lijepe i korisne plodove, koji se manifestiraju u vidu uzvišenog i besprijekornog morala, kao i u ustrajnosti u izvršavanju raznih vrsta ibadeta. Raznolike koristi ovog vjerovanja ostavljaju izuzetno pozitivne tragove na pojedinca, ali i na čitavo društvo, kako na ovom, tako i na budućem svijetu. U plodove i koristi vjerovanja u kadā i kader, između ostalog, ubrajamo sljedeće:

             1. Vjerovanje u kadā i kader vid je ibadeta kojim nas je Uzvišeni Allah obavezao, što znači da prihvatanjem i čvrstim vjerovanjem u ovaj imanski šart mi u suštini činimo ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan. Isto tako, znamo da se stepen jednog vjernika mjeri njegovom uspješnosti u nastojanju da na što potpuniji način obožava svoga Gospodara, pa što je na tom polju uspješniji, on kod Allaha postaje ugledniji, tako da mu sve što ga zadesi, pa i ono što mrzi i prezire, u suštini donosi samo dobro, jer njegovo čvrsto i nepokolebljivo ubjeđenje da je tako, a nikako drugačije, moralo biti, odvest će ga u pravcu činjenja raznovrsnih ibadeta, o čemu će kasnije još biti govora.

            2. Vjerovanje u kadā i kader eliminira sve vrste širka. Medžusije, tj. zoroastrijanci[2], vjeruju da je svjetlost stvoritelj dobra, a tama stvoritelj zla. Kaderije tvrde da Uzvišeni Allah nije kreirao djela Svojih robova, već da su oni sami kreatori djela koja čine. Na ovaj način, i prvi i drugi ustvrdili su da pored Uzvišenog Allaha postoje i drugi stvoritelji.

Ovakvo vjerovanje nije ništa drugo nego očita zabluda i jasan širk, dok vjerovati u kader na ispravan i šerijatski propisan način znači samo Uzvišenom Allahu ispovijedati tevhid, tj. čisti monoteizam, koji ne sadrži nikakve primjese bilo kakvog vida širka.

            Vjernik koji nepokolebljivo vjeruje u kader i u sve ono što ovo vjerovanje podrazumijeva, čvrsto je ubijeđen da su sva stvorenja potčinjena Uzvišenom Allahu koji im je sudbinu već unaprijed odredio, da od njih ne ovisi ništa, te da niko od stvorenja nije u stanju samostalno ni samome sebi, a kamoli drugima, donijeti bilo kakav oblik koristi ili nanijeti bilo kakav vid štete. Isto tako, vjernik je siguran da Uzvišeni Allah upravlja svim, jednima daje, a drugima uskraćuje na način kako to On hoće i želi, a Njegovu odredbu niko nije u stanju izmijeniti, niti Njegovu presudu dokinuti. Sve ovo povećat će iskrenost vjernika i njegovu pokornost Allahu, Jednom i Jedinom, koji nema sudruga ni takmaca, Uzvišenom, kojem će se nastojati približiti svojim dobrim djelima. To će rezultirati iskrenim monoteizmom, pa vjernik neće biti od onih koji potiru zemlju na kaburima evlija, niti od onih koji dotiču pragove dobrih ljudi, tražeći tim postupcima njihov blagoslov – ne! nego će svoje molbe i dove upućivati samo Allahu i svim svojim djelima samo Njemu ibadet činiti.

             3. Vjerovanje u kadā i kader povećava uputu i iman. Kada vjeruje u kader na ispravan i šerijatski propisan način, čovjek potvrđuje tevhid koji ispovijeda, njegov se iman povećava i on čvrstim koracima hodi putem Upute svoga Uzvišenog Gospodara, jer čvrsto vjerovati u kader znači ići Pravim putem. Uzvišeni Allah kaže:

A onima koji su na Pravome putu, On će uputu povećati i bogobojaznost (od Sebe) podariti. (Muhammed, 17)

Nikakva se nevolja bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti… (Et-Tegabun, 11)

Alkama[3], Allah mu se smilovao, u komentaru ovog ajeta kaže: “To je čovjek koji vrlo dobro zna da je nevolja koja ga je zadesila, (poslana) od Allaha Uzvišenog, pa se s time pomiri i osjeti zadovoljstvo.”[4]

4. Vjerovanje u kadā i kader vjernika čini krajnje iskrenim, pa je njegov primarni motiv u svim djelima koja čini – želja da se pokori naredbama Uzvišenog Allaha i da izvršava ono što mu je On stavio u obavezu. Onaj ko istinski vjeruje u kader, vrlo dobro zna da je sve u Allahovoj moći, da sva vlast pripada samo Njemu, da biva ono što On želi, a da se ono što On ne želi nikada neće, niti se može desiti. Također, ovakav je svjestan i da Allahovu blagodat, kojom On nekoga želi obasuti, niko ne može uskratiti, kao i da Njegovu presudu niko ne može dokinuti. Ova spoznaja izoštrava vjernikovu iskrenost do krajnjih granica i čisti je od svih, pa i onih najsitnijih primjesa eventualnog licemjerstva koje bi je mogle natruniti. Potpuni ili djelimični nedostatak iskrenosti kod određenog pojedinca prvenstveno je uzrokovan njegovom velikom i neobuzdanom željom da se ističe pred ljudima: želi im se prikazati u najljepšem svjetlu, žudi za njihovim pohvalama, bježi od njihovih kritika, priželjkuje materijalna sredstva koja posjeduju, kao i njihove usluge ili njihovu ljubav i naklonost. Sve pobrojano predstavlja vrste poroka i bolesti, koji su, u suštini, uzrokovani željom pojedinca da svojim djelovanjem postigne nešto drugo osim zadovoljstva Uzvišenog Allaha.[5]

Kada vjernik postane ubijeđen da je sve to moguće postići samo odredbom Uzvišenog Allaha, i ako čvrsto vjeruje da ni on, a ni drugi ljudi ništa ne mogu ostvariti svojom voljom i zalaganjem, prestat će mariti za ljude i njihove reakcije i više im neće pridavati nikakvu pažnju. Ovakav neće hitati da kroz nepokornost Stvoritelju udovolji stvorenjima, već će se truditi da uvijek daje prednost Istini nad udovoljavanjem ljudskim prohtjevima, da bude iskren i posvećen ibadetu Allahu, Jednom i Jedinom, i da se udalji od svakog vida patvorenosti i licemjerstva.

Tako vjernik dostiže vrlinu koja se zove iskrenost, a divna li je to vrlina! Vrijednost djela koje se učini iskreno i samo radi Allahovog zadovoljstva, umnogostručuje se do neslućenih razmjera, a njegovom počinitelju osigurava visoke stepene. Iskrenost potiče vjernika da ustraje u činjenju dobra, pomaže mu da bude energičan i nepokolebljiv u svojim odlukama i daje snagu njegovom srcu da ustraje na putu do svoga konačnog cilja.

5. Vjerovanje u kadā i kader rezultira tevekkulom – potpunim oslanjanjem na Allaha, i apsolutnom pokornošću i robovanjem samo Njemu, što je srž i suština ibadeta. Tevekkul mogu dostići samo oni koji čvrsto vjeruju u kader, i to na ispravan i šerijatski priznat način.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kazao je sljedeće: “Naš šejh[6], Allah njime bio zadovoljan, rekao je: ‘Zbog toga, tevekkul nekog filozofa ne može biti ispravan niti prihvaćen, kao ni tevekkul kaderija, koji tvrde da se pod Allahovom vlašću i Njegovom upravom dešava i ono što On ne želi da se desi. Isto tako, nije ispravan ni tevekkul džehmija, koji negiraju sva Allahova svojstva, već tevekkul može biti ispravan i prihvaćen samo od onih koji Uzvišenom Allahu pripisuju sva svojstva koja je On samome Sebi pripisao.’”[7]

U šerijatskom smislu tevekkul je potpuna predanost srca Uzvišenom Allahu onda kada činimo (određena dobra) djela, traženje pomoći samo od Njega, kao i oslanjanje samo na Njega, Jednog i Jedinog. Ovo je srž tevekkula i njegova suština, zbog čega šerijat od vjernika trudbenika i zahtijeva da u svoje srce unese svjetlo tevekkula i prepusti se Allahovoj odredbi.

Da bismo za nekoga mogli kazati kako se u pogledu određenog pitanja istinski oslonio na Allaha, neophodno je da taj u svrhu postizanja onoga što želi dâ sve od sebe, potrudi se i poduzme sve korake koji su preduvjet za ostvarenje cilja, jer onaj koji ne poduzme ništa od spomenutog, takav nije shvatio suštinu tevekkula i za njega se ne može reći da se na ispravan način oslonio na Allaha.

Ukoliko se vjernik na ispravan i šerijatski propisan način osloni na svoga Uzvišenog Gospodara i u potpunosti Mu se preda i prepusti, tada mu Allah podari snagu, odlučnost i učini ga strpljivim, a zaštiti ga od različitih vidova nesreća i nevolja kojima bi vjernik samoga sebe, ako bi se rukovodio samo svojom voljom, nesvjesno izložio. Također, Uzvišeni Allah ovakvom vjerniku prije ili kasnije pokaže da je ono što mu je On odredio i dosudio bilo daleko bolje od onoga što je čovjek priželjkivao samome sebi, kao i da mu je Njegov usud donio koristi koje on nikada samostalno ne bi ostvario.

Ovakvo uvjerenje u mnogo čemu pomaže vjerniku i rasterećuje ga, pa on biva pošteđen raznoraznih pretpostavki, nedoumica i nagađanja o tome da li je u prošlosti trebao postupiti ovako ili pak onako, koje se redovno javljaju kod onih osoba koje ne vjeruju u kader.

6. Vjerovanje u kadā i kader povećava bogobojaznost, jer onaj ko čvrsto i na ispravan način vjeruje u kader stalno strepi od loše konačnice, pošto ne zna šta će se s njim na kraju desiti i kako će skončati. A vjernik zna da sebi ne može pribaviti garanciju da ga Allah neće staviti u veliko iskušenje, koje će možda biti uzrok da skrene sa Pravoga puta i ode u zabludu.

Zbog toga vjernik svoja dobra djela stalno vidi malim i neznatnim, ne dozvoljava sebi da ga ona opčine, bez obzira koliko mnogobrojna i kvalitetna bila. On vrlo dobro zna da se srca svih ljudi nalaze između dva prsta Milostivog Allaha i da ih On prevrće i vrti onako kako On to hoće – a niko osim Njega ne zna kako će koji čovjek skončati: da li kao vjernik ili pak nevjernik.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tako mi Allaha, uistinu će neko od vas raditi djela stanovnika Vatre, tako da između njega i nje neće ostati više od (dužine) jedne podlaktice ili jednoga hvata,[8] a onda će ga sustići ono što je u Knjizi zapisano i on će (početi) činiti djela stanovnika Dženneta, pa će i ući u njega. A neki će čovjek raditi djela stanovnika Dženneta[9], tako da između njega i Dženneta neće ostati više od (dužine) jedne podlaktice ili jednoga hvata, a onda će ga sustići ono što je u Knjizi zapisano i on će (početi) činiti djela stanovnika Vatre, pa će i ući u nju.”[10]

 “Zaista će (neki) čovjek raditi djela stanovnika Vatre, a on će (u konačnici) biti stanovnik Dženneta, i (neki će čovjek) raditi djela stanovnika Dženneta, a on će (u konačnici) biti stanovnik Vatre. Djela se zaista vrednuju prema tome kako se okončaju.”[11]

7. Vjerovanje u kadā i kader budi kod vjernika veliku nadu u Allahovu milost i formira najljepše mišljenje o Njemu, jer on vrlo dobro zna da je svaka Allahova odredba u potpunosti pravedna i mudra i da sa sobom nosi milost.

Ovakav vjernik ne optužuje svoga Gospodara i ne proglašava Ga krivcem zbog  različitih vidova nevolja i iskušenja koja ga zadese, već je podjednako zadovoljan i kada mu se desi ono što voli i kada ga zadesi ono što načelno prezire. Vjernik je zadovoljan sa onim što je za njega odabrao njegov Gospodar, te strpljivo čeka izlaz iz nevolje i najljepše rješenje, što mu opet olakšava podnošenje svake tegobe. Uz sve ovo, on polaže veliku nadu u Allaha i Njegovu milost i siguran je da je rješenje problema blizu, pa i usred teške nevolje uspijeva osjetiti dašak olakšanja i utjehe, što predstavlja vid Allahove pomoći i najave skorog olakšanja.”[12]

 

Nastaviće se…

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.

Preveo: Amir Durmić

 

 



[1]    (Ova fusnota se odnosi na naslov teksta) Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Fevaid, str. 137–139, 178–179 i 200–202, Mukbil b. Hadi el-Vadii, Es-Sahihu fil-kader, str. 11–12, Muhammed b. Usejmin, Medžmuatu durusi ve fetavel-Haremil-Mekki, 1/73, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 109–112, dr. Muhammed Nuajm Jasin, El-Iman, str. 190–197, i dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 293–300.

[2] Medžusije, tj. zoroastrijanci (po Zoroasteru, poznatom i kao Zaratustra, drevnom perzijskom filozofu koji je udario temelje ovoj religiji) zastupaju dualizam – religiozni nauk o dva principa, dvije sile, koje se od iskona bore za prevlast i konačnu pobjedu u svijetu. Smatraju da stvoritelj može biti samo jedno: ili je dobar i apsolutno dobronamjeran ili pak zao i zlonamjeran. Ako je dobar, onda neće stvarati zlo, a ako je zao, onda neće stvarati dobro. Ovakvom argumentacijom oni su zaključili da svijet mora imati dva stvoritelja. Zato su kaderije i nazvane “medžusijama islamskog ummeta”, jer je i njihovo ubjeđenje vrlo nalik na dualističko. Medžusije su, pogotovo u islamskom svijetu, poznate i kao vatropoklonici, jer poštovanje prema svome božanstvu, koje, prema njihovom vjerovanju, predstavlja dobro, pokazuju poštovanjem “čistih supstanci” kao što su zemlja, voda, a naročito vatra, što je dovelo do toga da ih mnogi smatraju obožavateljima vatre, tj. vatropoklonicima. (op. prev.)

[3] Alkama b. Kajs, poznati tabiin, učenjak u fikhu i hadisu. Rođen je u vrijeme dok je Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, još bio živ. Prenosio je hadise od mnogih ashaba kao što su Abdullah b. Omer, Abdullah b. Mesud, Osman b. Affan, Selman el-Farisi, Ebu Derda, Huzejfa b. Jeman i drugi.  (op. prev.)

[4]             Ibn Dževzi, Zadul-mesir, 8/283.

[5]     Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/93.

[6]     Misli na Ibn Tejmijju, Allah mu se smilovao.

[7]     Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/218.

[8] Misli se na razmak raširenih ruku, a Allah najbolje zna. (op. prev.)

[9] Misli se na čovjeka koji je, shodno onome što su vidjeli ljudi, činio dobra djela i bio uzorit vjernik, međutim, u suštini on nije bio iskren niti pobožan, već se takvim samo predstavljao pred ljudima, a Uzvišeni Allah najbolje zna. (op. prev.)

[10]   Buhari, Sahih, br. 6594.

[11]   Buhari, Sahih, br. 6607.

[12]   Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/166-199.

Print Friendly  Koristi i plodovi vjerovanja u kadā i kader pf button both



X