most2

Koncept ubistva i ratovanja u islamu (2 dio)

Priredio: Ersan Grahovac
Islamski propisi o ubistvu i ratovanju pojašnjeni su u Kur’anu, ali u tim propisima je daleko više milosti nego što je u istim propisima u kršćanstvu. Muslimani vjeruju da je Bog, Allah Uzvišeni, objavio istu vjeru i Mojsiju, i Isusu, i Muhammedu, samo što je prethodnim poslanicima slao objave lokalnog karaktera, odnosno te objave nisu bile poslate za sva vremena, pa su vremenom iskrivljene, a posljednjem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., poslao je objavu globalnog karaktera koja je savršena i koja će važiti do Sudnjega dana. S obzirom da su prethodne objave bile lokalnog karaktera, bilo to izumrlim narodima, poput naroda Nojevog, ili sinovima Izraelovim, onda je logično da njihovi vjerozakoni nisu imali potpune propise za sve stvari, već im je propisivano ono što njima bilo potrebno u datom momentu, mjestu i vremenu, dok je također logično da objava koja bude posljednja do Sudnjega dana sadrži detaljna uputstva za kompletan ljudski život i da bude objavljena cijelom čovječanstvu i da bude sačuvana do Sudnjega dana. Kroz Bibliju vidimo veoma jasno da je ona objavljena jevrejima, pa je logično da postoji Objava koja će biti za sve ljude i sva vremena, i koja će biti potpuna i savršena, otporna na iskrivljavanja, a čijeg Poslanika i sama Biblija najavljuje. [4]
 
U islamu su jasno postavljeni principi ratovanja, kodeks ponašanja u svakoj situaciji, a koji nam govore o daleko većoj milosti islama prema ljudima nego što je to slučaj sa hrišćanstvom, od čega je samo jedan primjer zabrana ubijanja žena, djece i staraca, kao i monaha i svećenika, dok u Bibliji vidimo daleko suroviju verziju rata:
 
»U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari ‘heremom’ – kletim uništenjem: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce, kako ti je Jahve, Bog tvoj, naredio.« Ponovljeni zakon 20,16-17, i:

«Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude, i žene, i djecu, i šta je na sisi, i volove, i ovce, i kamile, i magarce.» 1. Samuelova 15,3.
 
Međutim, muslimani prihvataju iz Biblije samo ono što se slaže sa posljednjom Objavom, i odbacujemo ovakvo nasilje i nepravdu, jer je Biblija redigovana više puta i ljudski prsti su tu odradili svoje, dok je Kur’an nepromjenjiva Božija riječ koja je savršena i posljednja Njegova Objava koja je milost svim svjetovima.
Kaže Allah Uzvišeni u Kur’anu:
«Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga ili onoga koji na zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao, a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao…» El-Maide, 32.
«Allah pravdu, dobročinstvo, i da se bližnjima udjeljuje naređuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.» En-Nahl, 90.
Časni Kur’an postavio je pravilo za odnose između muslimana i nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehine koja govori o mnogobošcima, a u kojima Allah, dž.š., kaže: “Allah vam ne zabranjuje da dobročinstvo činite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, doista, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati! A koji s njima bude prijateljevao, takvi su zločinitelji pravi!” (El-Mumtehine, 8-9.)
Ova dva ajeta, dakle, prave razliku između onih nemuslimana koji ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima časni ajet određuje pravdu i dobročinstvo, što je više od pravde. Pravda je da uzmeš ono što ti pripada, a dobročinstvo je da odustaneš od svoga prava. Pravda je da nekome u potpunosti daš njegovo pravo. Dobročinstvo znači dati mu više nego mu po pravdi pripada. Što se drugih tiče, sa kojima nam ajet zabranjuje dobročinstvo, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih domova bez razloga protjeruju, samo zato što govore: “Naš Gospodar je Allah”, kao što su učinile Kurejšije sa Poslanikom i njegovim ashabima.
Poslanik, a.s., takoder je podsticao na blagost u postupanju sa nemuslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su mu došli neki jevreji i, izigravajući nazivanje selama, kazali “Es-sammu alejke, Muhammede!”, što je značilo: “Umro ti, Muhammede!”, i kada ih je čula Aiša, odgovorila je: “Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Božiji.” Poslanik, a.s., ukorio ju je zbog toga pa mu je rekla: “Nisi li čuo šta su rekli, Božiji Poslaniče?”, a on joj odgovori: “Čuo sam i rekao: ‘I vi.’ Aiša, Allah voli blagost u svemu.” (Bilježe ga Buharija i Muslim)
 
Zatim, ima još puno ajeta iz Kur’ana i Muhammedovih, s.a.v.s., izreka koji nam govore o kodeksu ratovanja (džihada) u islamu, a koji nam dokazuju da je u islamu, nepromijenjenoj Božijoj Objavi, propisana daleko veća milost nego što to nalazimo u današnjim verzijama Biblije. Npr., 190. ajet sure (poglavlja) El-Bekare govori nam da se borimo samo protiv onih koji se već bore protiv nas, a ne da mi bezrazložno druge napadamo:
 
190: “I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.”
 
Borba je dvosmjerni proces, u koji su uključene dvije strane, pa ko god se bori ili se pridružuje borbi na bilo koji način – protiv njega se treba boriti, a u suprotnom on će biti pošteđen. Zatim u nastavku slijede oni citati koje nevjernici zloupotrebljavaju u napadima na islam, govoreći da je to nasilna vera, i vadeći te citate iz konteksta, ne spominjući ih potpune, kao i one koji su prije njih. Mi ih ovdje stavljamo u njihov kontekst i, pošto smo spomenuli one citate koji se navode prije ovih koje ćemo sada citirati, vidjeli smo da je rat propisan protiv onih koji otpočinju rat protiv nas, što je sasvim logično, jer prepustiti se njima znači čistu propast i nepromišljenost i to ne bi mogla da zahtijeva savršena vera, jer bi to značilo nepravdu prema nevinim, a milost prema zločincima. Ne, savršena vjera propisuje pravdu i milost prema nevinim, a otpor i pravednu kaznu prema zločincima, jer bi u suprotnom došlo do suprotnog efekta. Zatim, u nastavku, Allah, Bog nebesa i Zemlje, obraća se vjernicima i daje im uputstva u vezi onih koji su već započeli prethodno spomenuti rat protiv vjernika, pa kaže:
 
191: “I ubijajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A smutnja je teža od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnog hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! – neka takva bude kazna za nevjernike.
192: A ako se prođu – pa, Allah zaista prašta i samilostan je.”
 
Ovo je kontekst o kojem Kur’an govori u vezi rata, odakle imamo kompletnu sliku o propisima, a ne djelimičnu, i odakle vidimo da je to potpuna pravda, jer je očigledno da je propisana borba protiv onih koji ratuju protiv nas, što je sasvim logično, a zabranjena borba protiv onih koji se okane rata.
Zatim se opet obraća Uzvišeni u vezi onih koji napadaju i žele rat:
193. “I borite se protiv njih sve dok smutnje ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.
194. Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi odmazda: onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone.”
U ovim ajetima vidimo potpunu pravdu, logičnost i sklad, jer naravno da će se neprijateljstvo prema nasilnicima koji vode rat protiv nas nastaviti sve dok se toga ne okanu, ali i tada, uz potpunu pravdu, i bez ubijanja nedužnih i onih među njima koji su se već okanili ratovanja protiv vjernika, a ne kako smo to vidjeli iz današnje verzije Biblije, da se pobiju svi, gdje imamo stih «ništa ne ostavljaj na životu» ili «vojuj na njih do istrebljenja», a ne dok se ne okane, ili «pobij i ljude, i žene, i djecu, i dojenčad, i volove, i ovce, i kamile, i magarce», ili i tome slično, bez da se tu pravi izuzetak za one koji ne ratuju, ili se okane rata, ili za žene, djecu, starce, monahe i svećenike tih naroda, kao što vidimo u Kur’anu i Muhammedovim, s.a.v.s., izrekama.
Također, sljedbenici Biblije navode suru Et-Tevbe kao dio Kur’ana koji propovijeda ubijanje mnogobožaca, vadeći sve to iz konteksta:
“…Ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte!…” (Et-Tevbe, 5), zaboravljajući da taj ajet ima svoj povod objave, i zaboravljaju u vezi kojih mnogobožaca je on objavljen, i da je objavljen u ratnom stanju u vezi onih mušrika koji su prekršili u to vrijeme ugovor o nenapadanju, koji su imali sa muslimanima, i da Allah naređuje da se mirovni ugovor ispoštuje do kraja:
«Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobožne.» Et-Tevbe, 4.
Isto tako zaboravljaju ajet koji dolazi odmah poslije toga, a koji glasi:
“…Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti kako bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano/sigurno za njega…” (Et-Tevbe, 6.)
I zaboravljaju dodatne opise tih nevjernika, na koje se odnose ajeti o borbi protiv njih:
«Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju, i sve granice zla prekoračuju.»
I zaboravljaju o kojim mušricima zapravo Allah govori u petom ajetu koji smo naveli, kada zanemaruju riječi Svevišnjeg:
«A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva – za njih, doista, ne postoje zakletve – da bi se okanili. Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.» Et-Tevbe, 12, 13.
Iz konteksta vidimo da se ova naredba o ubijanju nevjernika odnosi na situacije kada između dvije države ili zajednice, vjerničke i nevjerničke, postoje ugovori o nenapadanju i miru, a onda nevjernici prekrše ugovor i prvi napadnu, onda je naređena borba protiv onih nevjernika koji ni rodbinstvo, ni sporazum ne poštuju, koji sve granice zla prekoračuju, koji krše zakletve svoje, krše ugovor o nenapadanju, vjeru Gospodara svjetova vrijeđaju, vjernike protjeruju i prvi napadaju. Međutim, ova naredba ne odnosi se na one koji ne ratuju i zaštitu traže, ili istinu prihvate, jer takvi će biti pošteđeni i zaštićeni od strane vjernika, za razliku od onoga što se navodi u Bibliji, kako smo već vidjeli.
Kur’an treba sagledavati cjelovito i u kontekstu, i u skladu sa povodima Objave određenih ajeta, i treba obratiti pažnju na primjenu svega toga u praksi od strane Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih drugova (apostola), jer je islam savršena vjera, i postoje jasno utvrđena pravila u redoslijedu kako se tumači Kur’an, zato što savršena vjera u sebi sadrži sistem koji je štiti od manipulacije, i ko god prekrši taj sistem, koji je i sam zasnovan na Kur’anu i praksi poslanika Muhammeda, s.a.v.s., odmah znamo da taj tumači Kur’an proizvoljno i u skladu sa prohtjevima svoje duše. Tako jedan dio tog sistema jeste i to da Kur’an tumači samog sebe, pa na jednom mjestu nešto spominje sažeto, a zatim na drugom mjestu to pojašnjava. Ali,  ako i dalje ostane ajeta koje Kur’an nije sam pojasnio direktno, onda ih je pojasnio indirektno, ajetom:
”A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje…” (En-Nahl, 44.), kojim nas Kur’an upućuje na poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da nam on objasni, svojim riječima, postupcima i stanjima, šta je to što Allah traži od nas, jer je on izaslanik Božiji ljudima, kao što kaže Kur’an na drugom mjestu:
“Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti doneseš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.” (34:28)
Shodno tome, Kur’an i sunnet shvatamo i primjenjujemo onako kako su to shvatili i primijenili Poslanikovi, s.a.v.s., ashabi (apostoli), jer ko je taj ko će bolje shvatiti Objavu od onih kojima je i spuštena, koji su živjeli sa Božijim Izaslanikom i kojima je on lično to objašnjavao, i za koje je on lično posvjedočio da su na pravom putu i da je na pravom putu svako onaj ko bude na onome na čemu je on sa svojim ashabima (apostolima). Tako su ashabi jedne prilike, kada je Poslanik spomenuo da će jedna skupina ljudi u Džennet (Raj), upitali ga: «Koja je to skupina, o Allahov Poslaniče?», a on odgovori: «To je ona koja je na onome na čemu sam ja i moji ashabi.’‘ Dok se u drugoj predaji kaže: ”…to je džemat (zajednica muslimana koji su na onome na čemu su bili Poslanik, s.a.v.s., i ashabi)”. [5]
Naravno, ovo je samo jedan djelić pravila koja sačinjavaju savršeni sistem savršene vjere koji je štiti od manipulacije, a sve to da bi se dobila kompletna slika o značenjima koja nam šalje Gospodar univerzuma, a ne da se vadi iz konteksta, ili da se citati razumijevaju proizvoljno, kako to odgovara već unaprijed postavljenim ciljevima od strane onih koji optužuju, ili tumače u skladu sa tim kakvi su oni sami i njihova prljava duša, ili onako kako njima odgovara da bi potvrdili svoje predrasude.
Stoga pitamo one koji optužuju islam za nasilje i prigovaraju islamskom džihadu, a sebe pripisuju sljedbenicima Starog ili Novog zavjeta (jevreji i hrišćani), šta kažete, poslije svega navedenog, čija je vjera pravednija, a čija nasilnija?
Poslije svega navedenog, njima kažemo jednu poznatu arapsku izreku:
لا تنه عن خلق و تأتي بمثله  عار عليك إذا فعلت عظيم
Ne osuđuj nešto a kod tebe se to nalazi, kakva li je to sramota za čast tvoju…
 
Napomena: Prilikom pisanja ove komparacije, korišteni su prijevodi Biblije: STARI ZAVJET, prijevod Đuro Daničić; i NOVI ZAVJET, prijevod Vuk Stefanović Karadžić, kao i prijevod dr. Ivana Šarića; i korišten je prijevod Kur’ana od Besima Korkuta i Mustafe Mlive.

Bilješke:
[1] Kazna za sihirbaza i onoga koji se bavi proricanjem, pozivajući ljude u širk –mnogoboštvo u obožavanju, što je ostatak od istine u Bibliji, jer je Allah Uzvišeni svim poslanicima naređivao da zabranjuju širk i pozivaju u čisti monoteizam.
[2] Vođenje rata – džihada protiv nekog naroda zbog širka.
[3] Ovdje vidimo da čak i ako prihvate mir, postaju robovi, a da to kojim slučajem piše u Kur’anu, sljedbenici Biblije bi na sav glas proklamovali barbarizam ove svete Knjige, dok ne obraćaju pažnju na ono što se nalazi u njihovoj knjizi, makar bilo daleko oštrije.
[4] U današnjem vremenu postoji puno verzija Biblije, i postoje razne kontradiktornosti unutar samih tih verzija kao i između njih, što nije ništa neobično, a što i sami učenjaci koji se bave izučavanjem Biblije priznaju, nazivajući to «izvjesnim redigovanjem», jer su to prijevodi prijevoda, jer jezik na kojem je objavljena Biblija odavno je izumro, zatim što nije zapisana u toku života Mojsijevog (Stari zavjet) niti Isusovog (Novi zavjet) već je prvo evanđelje zapisano nekoliko decenija poslije Isusovog uzdignuća na nebesa, kao što ne postoje ni potpuni lanci prenosilaca za stihove Biblije, za koje bismo znali da ih je direktno Isus izrekao, već, kako kažu hrišćanski učenjaci, to su ustvari božanska nadahnuća autora evanđelja, što je prosta dogma koja iziskuje slijepo vjerovanje jer ju je nemoguće dokazati, i koja je nelogična jer otvara vrata manipulaciji da svako sebi pripiše božansko nadahnuće i priča šta hoće. Međutim, u isto vrijeme, posljednja Božija objava, Kur’an, objavljena je na jeziku koji je i dalje živ, tako da se original Objave čita širom svijeta, i prijevod nikada nije ni smatran Objavom, zatim zapisan je još u vrijeme života poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i to ne od jednog već od skupine pisara, koji su Kur’an, također, naučili napamet direktno od Poslanika, s.a.v.s., a naučili su ga i mnogi drugi (na stotine njih) koji nisu bili pisari, zatim je ta Objava prenesena stotinama i hiljadama lanaca prenosilaca koji direktno dopiru do poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji su neprekinuti i poverljivi, i dan-danas se nastavljaju, a što je isti slučaj i sa sunnetom, onim što je Muhammed, s.a.v.s., rekao, radio ili odobrio.
[5] Predaja ima vjerodostojan lanac prenosilaca, i bilježi ga imam Tirmizi, br. 2641., a na istu temu bilježe predaje i Ebu Davud, br. 4597., Ibn Madže, br. 3993., Darimi, br. 2518.

Print Friendly  Koncept ubistva i ratovanja u islamu  (2 dio) pf button both



X