Komentar hadisa: “Djela se vrednuju prema namjerama…” (1 dio)

Priredio: Nermin Avdić

Komentar hadisa: "Djela se vrednuju prema namjerama..." (1 dio) hadisPrenosi se od vođe pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibnul-Hattaba, Allah mu se smilovao, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Djela se vrednuju prema namjerama[1] i svako će dobiti ono što je naumio. Pa, čija hidžra bude ka Allahu i Njegovom Poslaniku – njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio.” Bilježe imami Buharija i Muslim.

1. Kratka biografija ashaba koji prenosi hadis

On je Ebu Hafs, Omer ibnul-Hattab, Allah mu se smilovao. Ebu Hafs mu je bio nadimak, a nije imao sina koji se zvao Hafs[2], kao što su i mnogi učenjaci imali takve nadimke, kao npr. nadimak Halid ibn Velida je Ebu Sulejman, a nije imao sina Sulejmana, zatim nadimak Ibn Tejmijje je Ebul-Abbas, a nije bio ni oženjen, također ni imam Nevevi nije bio oženjen a imao je nadimak Ebu Zekerijja.

Jedan od Omerovih nadimaka je i El-Faruk – onaj koji rastavlja istinu od neistine[3]. Bio je jedan od uglednih ljudi u Mekki i prije prihvatanja islama, a njegovo prihvatanje islama bilo je jedno od zanimljivih događaja u tom periodu, kada je krenuo da ubije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi na kraju prihvatio islam za svoj životni put.

Bio je izrazito visok, tako da kada je prolazio hodajući iza zida, neki bi pomislili da jaše na jahalici; bio je lijep, hrabar, prodornog glasa. Nije se smjelo klanjati oko Kabe sve dok Omer nije prihvatio islam.

Nakon Ebu Bekra, Allah mu se smilovao, postao je drugi halifa muslimana i prvi je koji je dobio nadimak “emirul–mu’minin” – vođa pravovjernih.

Kada je počela Objava imao je 27 godina, islam je prihvatio 6. godine po Hidžri. Postao je halifa u 52. godini, a vladao je 10 godina i 6 mjeseci. Preselio je na ahiret u 62. godini, Allah mu se smilovao!

2. Vrijednost hadisa

Ovaj hadis je dokaz jezgrovitog govora Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže imam Šafija: “Hadis o namjeri prožima se kroz sedamdeset poglavlja fikha”, a imam Nevevi kaže: “Imam Šafija, Allah mu se smilovao, nije htio ograničiti poglavlja brojem, nego je njih (poglavlja) mnogo više.”

Ševkani, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovaj hadis je jedno od islamskih pravila, čak se kaže da je on trećina znanja.”

Na iskazivanje poštovanja prema ovom hadisu ukazuje i činjenica da su učenjaci kada bi otpočinjali pisanje svojih djela počinjali upravo ovim hadisom upozoravajući učenika koji traži znanje na ispravljanje namjere.

Imam Buharija, Allah mu se smilovao, počeo je svoj “Sahih” ovim hadisom, također i Tekijuddin el-Makdisi djelo: “Umdetul-ahkam”, zatim Sujuti djelo: “Džami’us-Sagir”, Nevevi u djelu: “El-Medžmu'”, Begavi djelo “Šerhu sunneh” i “Mesabihu sunneh”

Kaže Ebu Ubejd: “Nema nijednog sveobuhvatnijeg, jezgrovitijeg

i korisnijeg hadisa od ovog.”

Lanac prenosilaca ovog hadisa je Jahja ibn Seid el-Ensari, od Muhammeda ibn Ibrahim et-Tejmija, od Alkame ibn Vekkasa el-Lejsija, od Omera ibn Hattaba, Allah mu se smilovao. I ovo je jedini ispravan put dolaska ovog hadisa, kao što kaže Alij ibn el-Medini i drugi. A od posljednjeg prenosioca (Jahja ibn Seida) prenose više od dvije stotine prenosilaca.

3. Sebeb (uzrok) izgovorenog hadisa

Neki ljudi misle da je sebeb izricanja ovog hadisa čovjek koji je htio oženiti ženu za koju kažu da se zvala Ummu Kajs, pa je učinio hidžru zbog toga, a svojom hidžrom nije htio postići nagradu hidžre u pravom smislu.

Spominje Taberani od E’ameša da kaže: “Bio je među nama čovjek koji je zaprosio djevojku, kažu da se zvala Ummu Kajs. Odbila je da se uda za njega dok ne učini hidžru, zatim je učinio hidžru te je oženio. Nakon toga prozvali su ga ‘Muhadžir Ummu Kajs’ (onaj koji je učinio hidžru radi Ummu Kajs).”

Kaže Hafiz Ibn Hadžer: “Ovaj lanac prenosilaca je vjerodostojan po uvjetima Buharije i Muslima, međutim, ovo nije uzrok izricanja ovog hadisa i ne vidim nijedan put koji bi bio u mogućnosti da to dozvoli.”

4. Komentar hadisa

U riječima: “Čuo sam” imamo dokaz da je Omer, Allah mu se smilovao, preuzeo hadis direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez posrednika.

“Djela se vrednuju prema namjerama”

Došao je rivajet također: “Djela se vrednuju prema namjeri”, dakle, riječ namjera u jednini.

“Djela…” podrazumijevaju djela srca (kao što su oslanjanje na Allaha Uzvišenog, povratak i tevba Allahu, strah od Njega i sl.), djela jezika (ono što se izgovara jezikom) i djela udova (djela ruku i nogu i sl.).

“…namjerama…” : Namjera je odlučnost da se uradi ibadet približavajući se Allahu Uzvišenom, a njeno mjesto je u srcu i to je djelo srca, a nije povezana sa udovima.

Kaže šejh Salih el-Fevzan: “Muslimanu je obaveza da očisti svoju namjeru prema Allahu u svim dobrim djelima koja radi, a ‘djela’ ovdje podrazumijevaju ibadete, a što se tiče dunjalučkih djela za njih nije potrebna namjera, nego se ovdje misli na djela pokornosti (Allahu).”

Neki islamski učenjaci kažu da se pod “djelima” misli na sva djela općenito, kao što je Ibn Džerir et-Taberi i Ebu Talib el-Mekki i drugi iz ranijih generacija.

Kaže Fudajl ibn Zijad: “Pitao sam Ebu Abdullaha (Ahmed ibn Hanbela) o namjeri u djelu, pa sam rekao: ‘Kako da učinim namjeru?’ Kaže: ‘Pobrini se o sebi, kada želiš da uradiš djelo, ne želeći da te ljudi vide.‘“

Doista se djela vrednuju prema namjeri, bilo da su dobra ili loša, primljena ili odbijena, jer ispravnost djela ili njegova pokvarenost je shodno ispravnosti namjere, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Djela se vrednuju prema završecima”[4], tj. ispravnost ili pokvarenost djela, primljenost ili ne vrednuje se shodno završnici.

Nemoguće je da čovjek uradi neko djelo a da pri tome nema neku namjeru.

” …i svako će dobiti ono što je naumio…”

Dakle, ovo je obavijest da će čovjek od svog djela dobiti ono što je nanijetio, pa ako nanijeti dobro – dobit će dobro, a ako nanijeti zlo – dobit će zlo.

Ovaj dio hadisa nije ponavljanje prve rečenice (”Djela se vrednuju prema namjerama”), jer prva rečenica upućuje da je ispravnost ili pokvarenost djela shodno namjeri, dok druga rečenica upućuje na to da je sevap onoga koji radi djelo shodno ispravnoj namjeri, a da je njegova kazna shodno pokvarenoj namjeri.

Naprimjer, moguće je da namjera čovjeka bude mubah (dozvoljeno) pa mu djelo bude mubah, te ne dobije ni nagradu ni kaznu za to djelo.

Također, možemo vidjeti dva čovjeka koja klanjaju, ali je među njima razlika u nagradi koliko je između istoka i zapada ili koliko je između nebesa i Zemlje, zbog toga što je jedan od njih iskren u tome, a drugi nije.

Ili primjer dva učenika koji traže znanje iz akide ili fikha ili tefsira ili hadisa; jedan od njih je blizu Dženneta dok drugi nije, a uče iz iste knjige, kod istog profesora. Međutim, jedan od tih učenika uči naprimjer fikh (islamsko pravo) zbog toga da bude kadija (sudija) jer je njegova plata velika, a njegov ugled cijenjen u društvu[5], dok drugi učenik uči fikh da bude učenjak i onaj koji će podučavati sljedbenike Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa je zbog toga razlika među njima ogromna.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko traži znanje samo radi postizanja ovodunjalučke koristi, neće osjetiti miris Dženneta.”[6]

Zbog toga, očistimo svoje namjere da budu samo radi Allaha Uzvišenog!

Zatim, namjera u govoru učenjaka nalazi se u dva značenja:

Prvo, namjera da se razlikuju ibadeti jedni od drugih, kao što je razlikovanje podne-namaza od ikindije ili ramazana od drugih dana posta i sl., ili razlikovanje ibadeta od običaja, kao što je razlikovanje kupanja od džunupluka i kupanja radi rashlađivanja i sl.

Drugo, razlikovanje onoga zbog koga se radi djelo, tj. da li je djelo urađeno samo radi Allaha Uzvišenog Koji nema sudruga, ili zbog nekog drugog, ili je urađeno zbog Allaha i nekog drugog.

Razlikovanje običaja od ibadeta (obredoslovlja)

  1. Jedan čovjek konzumira hranu i piće samo radi strasti, a drugi kako bi se poistovjetio sa ajetom i poslušao govor Allaha Uzvišenog: “Jedite i pijte…” (El-E’araf, 31) Tako je konzumiranje prvog običaj, a konzumiranje drugog ibadet.
  2. Jedan čovjek se okupa kako bi se rashladio, a drugi se okupa od džunupluka, pa je kupanje prvog običaj, a kupanje drugog ibadet.

Razlikovanje ibadeta međusobno

Jedan čovjek klanja dva rekata s namjerom dobrovoljnog namaza, a drugi klanja također dva rekata ali s namjerom farz-namaza (obaveznog), dakle, razlika između ova dva praktično ista djela (radnje) je u namjeri, tako je prvo nafila (dobrovoljni namaz), a drugo farz (obavezni namaz).

Vrijednost i veličina namjere (nijjeta)

Kaže šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao: “Znaj da je mjesto namjere srce, te da se ne izgovara nikako, jer ti se u svom ibadetu obraćaš Onome Koji poznaje onoga koji kriomice gleda u grijeh, a i ono što se krije u prsima. Allah Uzvišeni zna ono što je u srcima Njegovih robova, i ne želiš valjda da staneš pred onoga koji ne zna tvoju namjeru sve dok ne izgovoriš, nego želiš da staneš pred Onoga Koji zna tvoje loše misli i koji poznaje ono što se u tebi zbiva.

Tako da nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni od njegovih ashaba, Allah bio zadovoljan njima, da su izgovarali namjeru riječima, te zbog toga izgovaranje namjere, bilo da je u sebi ili naglas, je novotarija. Ovo je u suprotnosti sa mišljenjem učenjaka koji kažu da se namjera izgovara naglas, a neki od njih kažu da se riječi namjere izgovaraju u sebi, a kao dokaz navode da tako srce slijedi jezik.

Subhanallah! Gdje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na ova mišljenja! Da je to bilo od šerijata Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on bi radio po tome i objasnio bi ljudima.”

Prenosi se da je jedan čovjek iz Nedžda htio da klanja podne-namaz u Mesdžidul-haramu, a pored njega je bio čovjek koji je nijjet izgovarao naglas. Nakon proučenog ikameta, čovjek koji je izgovarao nijjet naglas rekao je: “Allahu moj, imam namjeru da klanjam podne-namaz četiri rekata Allahu Uzvišenom, iza imama Mesdžidul-harama.” Taman što je htio da donese početni tekbir, čovjek koji je bio pored njega rekao mu je: “Sačekaj, čovječe! Nedostaje ti još današnji datum, mjesec i godina!” A čovjek ostade začuđen…

Pitanje:

Ako bi neko rekao: Kada čovjek hoće da obavi ‘umru ili hadždž pa kaže: “Lebbejke Allahumme umreten”(odazivam Ti se, Allahu moj ‘umrom) ili kaže: “Lebbejke hadždžen” (odazivam Ti se hadždžom), zar to nije izgovaranje namjere?

Odgovor:

– Ne, nego je to iskazivanje obreda. Stoga neki učenjaci kažu da telbija u obredima hadždža ili ‘umre ima istu svrhu kao i početni tekbir za namaz.

Nije od sunneta govor nekih ljudi: “Allahu moj, želim da obavim obrede ‘umre”, ili “želim hadždž, pa mi olakšaj…” jer to zahtjeva dokaz, a dokaza nema.

Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Brate moj, to nije izgovarao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovi ashabi, pa ostavi to!”

A ako kaže: “Kaže taj i taj u toj i toj knjizi”, ti reci: “(Ispravan) govor je ono što kaže Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”

Nakon riječi o namjeri u hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje nam primjer muhadžira (onoga koji čini hidžru), pa kaže:

“Pa, čija hidžra bude ka Allahu i Njegovom Poslaniku – njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku…”

Hidžra u arapskom jeziku znači ostaviti nešto, dok u šerijatskom smislu znači: preseljenje iz mjesta u kojem dominira kufr (nevjerstvo) u mjesto u kojem vlada islam (s tim da ima i drugih definicija).

Pitanje:

Da li je hidžra obaveza ili sunnet?

– Hidžra je obavezna za svakog vjernika koji nije u stanju da javno ispoljava svoju vjeru u mjestu kufra, te se njegov islam upotpunjava sa hidžrom, jer ono bez čega se ne može upotpuniti vadžib (obaveza) postaje i samo vadžib.

Primjer za hidžru je: preseljenje čovjeka iz Mekke prije oslobođenja Mekke (8. godine po Hidžri) u Medinu želeći time nagradu od Allaha Uzvišenog, kao što su riječi Uzvišenog: “A ako želite Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Ahzab, 29)

Dakle, željeti Allaha znači željeti Allahovo lice i pomaganje Njegove vjere, a željeti Allahovog Poslanika znači da pobijedi njegovo društvo, da se radi po njegovom sunnetu, da se štiti i poziva u njega.

Ovo je hidžra ka Allahu i Njegovom Poslaniku. Kaže Uzvišeni u hadisi-kudsijju:

“Ko Mi se približi (koliko) pedalj, Ja se njemu približim (koliko) lakat.”[7]

Pitanje:

Da li je dozvoljeno da se učini hidžra Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poslije smrti?

Što se tiče ličnosti (tijela) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvoljeno učiniti hidžru u Medinu jer je on ispod zemlje (preselio je), a što se tiče hidžre njegovom sunnetu i šerijatu, pa to je poželjno i ono na što se podstiče.

Tako je hidžra ka Allahu Uzvišenom uvijek i u svako vrijeme, a hidžra ka Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj ličnosti i njegovom šerijatu bila je samo za njegovog života, a poslije njegove smrti dozvoljena je hidžra samo njegovom šerijatu.

Stoga, ko ode iz mjesta u drugo mjesto da bi se podučio hadisu – to je hidžra ka Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ko preseli iz mjesta u drugo mjesto zbog žene da bi je oženio, kao npr. da ona kada je zaprosi čovjek kaže: “Udat ću se za tebe ako budeš htio da živimo u mom mjestu”, pa on dođe – njegova hidžra je radi onoga što je naumio.

“… a čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili žene da bi je oženio – njegova hidžra je ka onome što je naumio.”

“…dunjaluk” (ar. dunja): spominje se da je dunjaluk nazvan tim imenom jer prethodi Posljednjem danu (ahiretu).

Primjer hidžre radi dunjalučke koristi je kao da čovjek ode u drugo mjesto radi toga što je u tom mjestu dobra trgovina i visoka zarada, pa odseli u to mjesto da bi zaradio više novca. Takvom čovjeku pripada ono što je naumio.

Zanimljivo je spomenuti da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u hadisu hidžru “ka Allahu i Njegovom Poslaniku“, ponovio je to u nastavku hadisa, međutim, kada je rekao: “…a čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili žene da bi je oženio – njegova hidžra je ka onome što je naumio”, nije ponovo rekao: “…pa njegova hidžra je radi dunjalučke koristi ili radi žene da bi je oženio”. Zašto?

Zbog prezira prema dunjaluku, tako da nije vrijedan čak ni da se ponovo spomene.

Napomena:

(Poglavlja br. 5 Ocjena hadisa i br. 6 Koristi iz hadisa, te literatura bit će navedeni u narednom tekstu, inšaAllah)

 



[1] Ili: “Svako djelo ima svoju namjeru”.

[2] Spominje se da je dobio nadimak Ebu Hafs po kćerki Hafsi, Allah joj se smilovao.

[3] Ovaj nadimak je dobio prvog dana kada je prihvatio islam.

[4] Bilježi Buharija od Sehla ibn Sa’da.

[5] Posebno u Saudijskoj Arabiji.

[6] Bilježe imam Ahmed i Ebu Davud.

[7] Bilježe Buharija i Muslim.

Print Friendly  Komentar hadisa: "Djela se vrednuju prema namjerama..." (1 dio) pf button both



X