Kome je Turska mati?

Piše: Fatmir Alispahić

alt  Kome je Turska mati? kolumneProšle hefte je u Banja Luci održan naučni skup „Turska na Balkanu“, a nekoliko srbijanskih medija je objavilo tekstove na temu „zbližavanja Srbije i Turske, dvije glavne sile na Balkanu“. U Srbiji citiraju euforični stav urednika turskog sajta „Todays Zaman“ Abdulaha Bozkurta, koji kaže da je „najvažnije da javno mnjenje u obe zemlje u najvećoj meri podržava ponovno povezivanje na korist i Turske i Srbije“. U ovoj rečenici riječ „ponovno“ zapravo dekonstruira suštinu, i pozadinu, jer ukazuje da 500 godina Turske vladavine u Srbiji nije bilo okupacija, već je bilo „veza“. Ta historijska bliskost se vidi i iz rečenice da se ovo savezništvo obnavlja „uprkos negativnom istorijskom nasleđu i gorkim iskustvima koja su razdvojila dve glavne sile na Balkanu“. Znači li to da nisu trebale biti razdvojene?! U Srbiji prenose turski stav da je „ohrabrujuće videti da Srbi ne pokazuju bilo kakvu nelagodnost, već zadovoljstvo zbog principijelnog pristupa turske spoljne politike, a Ankara uviđa centralni značaj Srbije u uspostavljanju mira i stabilnosti na problematičnom Balkanu“. Saznajemo i da je „Turska aktivno lobirala da Srbija uđe u evroatlantske institucije, pre svega u NATO, ali i u EU“, da će „trgovinska razmena između Turske i Srbije kroz nekoliko godina dostići tri milijarde dolara“, i da će „Turska biti kapija za kretanje srpske robe ka mnogo većim tržištima na Bliskom istoku“. Najava da će Turkish Airlines kupiti nacionalnu avio-kompaniju JAT više je od ekonomske saradnje, jer se radi o prepuštanju nacionalnog suvereniteta drugoj zemlji. Opravdano je strahovanje da bi ta naprasno probuđena ljubav između Turske i Srbije mogla ići na štetu Bosne i Bošnjaka – jer ko je dobar za Srbijom, ne može biti dobar sa ZAVNOBiH-om.

Na pozicijama istine

Ne postoje dokazi iz vremena genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu koji bi svjedočili da se politika Republike Turske bitno razlikovala od politike Velike Britanije, Francuske, Španjolske i drugih država od kojih je, budi rečeno, ovisila ambicija Turske da postane dio Evropske zajednice. Prije će biti da je tadašnji odnos Turske prema BiH bio transmisija evropske politike, utoliko što je na historijskim i emotivnim osnovama Turska mogla lakše ubjeđivati bosansko rukovodstvo u rješenja koja su nudile velike evropske države. Na bazi tog (veoma upitnog) historijskog povjerenja, bošnjačka politika je vjerovala u dobre namjere turske diplomatije. U nekim dokumentima Turska se pojavljuje kao „ekspert za balkanska pitanja“, a riječ „ekspert“ nosi semantiku riječi „eksponent“. Evropska politika prema BiH zasnivala se na jačanju separatističkih, velikosrpskih i velikohrvatskih projekata, slabljenju državne vlasti u Sarajevu i njenom svođenju na trećinski legitimitet, a što se realiziralo kroz genocidni embargo na oružje Armiji RBiH, kao jedinoj legalnoj oružanoj sili, te kroz izgladnjivanje i iznurivanje stanovništva pod vlašću Vlade u Sarajevu. Neupitna je – „dvoličnost evropskih država koje su dozvolile da se pred njihovim očima desi genocid u Bosni i Hercegovini“.

Ovo što smo stavili u navodnike je izjava predsjednika Velike narodne skupštine Republike Turske Cemila Ciceka koju je dao na ceremoniji otkrivanja biste prvog Predsjednika BiH Alije Izetbegovića u nekom turskom gradu. Izjava je data u kontekstu stalnog evropskog propitivanja Turske „šta je sa ljudskim pravima i slobodom“. Gospodin Cicek na ta propitivanja odgovara primjerom Bosne, jer je tragedija Bosne prava poruka Evropi da razmisli o svojoj dvoličnosti, pa tek onda da uzme Tursku u usta. Mada, taj genocid nad Bošnjacima se događao i pred turskim očima. Nije valjda da su rahmetli Alija, Bosna i Bošnjaci u ovoj priči samo sredstvo da Turska nešto odbrusi Evropi, namjesto da budu turska politička i moralna obaveza?! Na žalost, najmanje stotinu godina traje bošnjačka čežnja za turskom brigom, koja po mnogo čemu podsjeća na bol djeteta kojega je napustio neodgovorni roditelj.

Mnoštvo je primjera, ali, sjetimo se samo potresnog „Memoranduma Muslimana Bosne i Hercegovine, predanog Osmanlijskom parlamentu mjeseca februara 1909. god. u Carigradu“. U dokumentu se podsjeća šta su sve Bošnjaci dali osmanskoj državi, izražava se očaj i nevjerica da će Turska „učiniti bespravnim robljem milion i 400 hiljada svojih najvjernijih podanika“, te se veli: „Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost i jednu državu a da ga ona prodaje za 2,5 miliona funata i preda svoj narod na milost i nemilost dušmana, koji hoće ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila sad kao ustavna država da svoje zemlje prodaje onome ko nad njim nema nikakvih prava? Zar prodavati potomke Mustafa-paše, Silahdara Jusuf-paše i drugih velikana i prodavati ih onome koji će ih gnječiti dok ne izdahnu? To nije prodaja turskih dobara, već prodaja suverenih prava, prodaja njih samih, prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro.“

Bošnjaci su teško podnijeli otkriće da oni jednim srcem vole Carigrad, a da u srcu Carigrada možda i nema plaho mjesta za Bosnu i Bošnjake. Kao što je odnos djeteta prema roditelju uvijek složeniji i suptilniji nego odnos roditelja prema djetetu, tako je i odnos Bošnjaka prema Turskoj, a posebno u kontekstu historijskih okolnosti, bivao mnogostruko kompleksniji. Bošnjačke poruke odanosti Turskoj slate su kroz vrijeme u raznim varijantama, od kojih je najupečatljivija izjava reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića da nam je – Turska mati. Možda je to tačno, ali materinstvo mora biti priznato od „majke“ i potvrđeno kao skrbništvo nad djetetom. Bošnjačko zazivanje turskog materinstva je bilo bez odgovora do unazad koju godinu, kada je zaokret u turskoj politici prema Bosni i Bošnjacima, predvođen harizmom turskog vođe Recepa Tayyipa Erdoğana, rasplamsao nadu da se „turska mati“ zaposve sjetila ostavljenog djeteta. A da li je baš to tako iskreno i istoznačno kako osjećaju Bošnjaci? Ili je, ne daj Bože, po srijedi neki turski interes, u kome su Bošnjaci samo sredstvo, samo statisti? Ako je turska otvorenost prema Bosni i Bošnjacima istinita i iskrena, onda bi se ta pojava morala smatrati posve novom u odnosu na tursku politiku od 1878. pa do početka 2000-tih. U isti koš se ne može trpati turska politika u vrijeme genocidne agresije i danas. A upravo to je u svome govoru eksplicitno naveo predsjednik turske Skupštine Cemil Cicek, kada je rekao da je „Bosna i Hercegovina dio naše duše“, te poentirao:

„U  tzv. modernom svijetu dozvoljeno je da više od 250 hiljada žena, muškaraca i djece bude ubijeno zato što su muslimani. Dok su dvolične države samo gledale ovo krvoproliće, Turska je bila jedina zemlja koja je učinila sve što je u njenoj moći. Nadam se da će odnosi Turske i BiH uvijek ostati ovako dobri”.

Recimo, ovakvu izjavu – o ubijanju Bošnjaka „zato što su muslimani“ – nismo mogli čuti od turskih zvaničnika iz vremena dok je trajala genocidna agresija. A to što je čujemo danas čini se kao potvrda moralne obnove turske politike, mada se nastoji kazati kako je Turska i tada jednako štitila Bosnu i Bošnjake. U to nas suvjeravaju i rijetki naučni i publicistički radovi nekih domaćih autora koji, naspram bošnjačke iracionalnosti, objektiviziraju ratnu ulogu Turske prema Bosni i Bošnjacima. Evo jednog citata:

„Tako je britanska politika svoju nedvosmislenu prosrpsku poziciju najbolje demonstrirala tako što u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini dugo nije željela otvoriti ambasadu, dok je u nepriznatoj SRJ, odnosno Beogradu uporno zadržavala svoje diplomatsko prisustvo.Upravo zbog svoje politike evropeizacije i dokazivanja kooperativnosti prema vodećim evropskim silama i Turska je učinila isto. Brojni bh. diplomati, novinari i politički analitičari uočili su značajnu pojavu u turskim zvaničnim medijima tog vremena kako o ratnim dešavanjima na tlu bivše Jugoslavije, a posebno u BiH, najviše koriste vijesti beogradske novinske agencije Tanjug, a malo ili nikako onih iz bh. medija.“

Govori se da je Turska u okviru Organizacije islamske konferencije, u vrijeme genocidne agresije, blokirala pokušaje islamskih zemalja da se zauzme tvrđi stav, te da – „turska politika nije imala nikakve tradicijske i vjerske motive, već se zasnivala na kalkulantskim procjenama zarad primitka unutar EU u koju ni nakon više od 40 godina nastojanja i udovoljavanja evopskim silama nije pozvana da uđe“.

Iz ovog rakursa bi mogao biti netačan sud predsjednika turske Skupštine Cemila Ciceka da je u odnosu na sve druge zemlje – „Turska bila jedina zemlja koja je učinila sve što je u njenoj moći“. Ali to ne znači da Bošnjaci nisu željeli, i da dan danas ne žele, da Turska za BiH „čini sve što je u njenoj moći“! Ovaj kritički osvrt zapravo je nastojanje da se na pozicijama istine učvrsti turska politika pomoći i prisutnosti u BiH. Jer ako ne bude istine u tretiranju ove teme, onda će odnos Bosne prema Turskoj, i bošnjačkih političara prema turskim političarima, biti vazalski, na štetu Bosne i Bošnjaka, a što je već u nekoliko situacija nagoviješteno.

 

Uvjet za pobratimstvo

Turska iz 90-tih godina je, na žalost, bila sva zarobljena u ambiciju da postane dijelom Evropske unije, a ta ambicija je bila neostvariva bez kooperativnosti sa politikom vodećih evropskih zemalja, koje su tada vodile genocidnu politiku prema Bosni i Bošnjacima, proklamirajući doktrinu „zatečenog stanja“, tj. prihvatanja realnosti koja je stvorena ratnim zločinima velikosrpskih i velikohrvatskih snaga. Turskoj su bili preči njeni, nego bosanski interesi, pa je logično što iz tog perioda ne nailazimo nešto što bi potvrdilo izjavu gospodina Ciceka da je „Turska bila jedina zemlja koja je učinila sve što je u njenoj moći“. Ne da Turska nije bila „jedina zemlja“, već uopće nije bila zemlja koja je na diplomatskom planu išta konkretno činila da se zaustavi genocid u BiH! …Osim što je slijedila evropske autoritete, a naročito autoritet mešetarske Velike Britanije, čija se strategija zasnivala na očekivanju da će vladine snage u Sarajevu biti poražene od beogradskih i zagrebačkih okupatora. Mogla je Turska, recimo, prekinuti diplomatske odnose sa tzv. Jugoslavijom, tj. Srbijom. Mogla je poslati vojnu pomoć, naoružanje i instruktore, kao što je radio, recimo, Iran sa kojim BiH nema nikakvih historijskih veza. Mogla je negdje, narodski kazano, hlupiti rukom od sto. Svašta je mogla učiniti Turska pa da bude „jedina zemlja koja je učinila sve što je u njenoj moći“. Sad bi trebalo da ne vidimo ono što je bilo, u ime ovoga što je sada, ali, ovo što je sada neće biti temeljito ako se napravimo da ne vidimo prošlost ovih odnosa koji su prije bili mimikrija, nego iskrenost. Dokaze je moguće pronaći na mnogo mjesta, a moguće ih je čitati i iz tekstova „arhitekte Daytonskog sporazuma“ Richarda Holebrookea koji piše da su Bushova i Clintonova administracija bile nevoljne da poduzmu neke bitnije korake, sve dok nije uočena činjenica o istrajnosti bosanskog otpora, ali i sve veće involviranosti islamskih zemalja u dopremi oružja Armiji RBiH, kao i dolascima dobrovoljaca na bosanska ratišta. U ovoj priči o pomaganju Armiji RBiH i Bošnjacima – nigdje nema Turske. Uglavnom se pominje Iran.

Na osnovu izlaganja Petera Galbraitha, američkog ambasadora u Hrvatskoj, pred Domom komiteta za međunarodne odnose SAD, u maju 1996., jasno je da je Amerika podržavala vojnu pomoć bosanskim snagama koja je, preko Hrvatske, stizala (i) iz Irana. Galbraith je, između ostalog, rekao:

“Bosanska vlada zatražila je dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Glavni snabdjevač bio bi Iran. Naša administracija je odlučila da ne reaguje, što je značilo da nemamo prigovor. Vjerovao sam tada, a sada još i više, da je naša administracija donijela ispravnu odluku. Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju” – rekao je ambasador Galbraith, te naveo čitav niz statističkih podataka kojima dokazuje da kršenje embarga na oružje bio jedini način da preživi bosanski narod. – “Enklave bez odbrane, uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. Moglo je biti na stotine hiljada mrtvih. To je bio kontekst naše odluke. Dozvolite da ponovim kako vjerujem u to da smo donijeli ispravnu odluku” – rekao je Galbraith misleći na dozvolu da bosanska vlada primi iransku vojnu, a time i stručnu pomoć.

A u to vrijeme Turska ima uredne i prisne odnose sa Beogradom! Kako objavljuje Miodrag Mitić, srbijanski i turski predsjednici, Milošević i Demirel, jedan drugom upućuju srdačna pisma. Nema nikakve zategnutosti ili nagovještaja diplomatskog konfrontiranja. Još jedna ilustracija dokazuje da Turska u toku genocidne agresije nije baš imala sluha i suosjećajnosti za bošnjačke patnje. Naime, vođi velikohrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake, Franji Tuđmanu, na Univerzitetu u Ankari je 11. 02. 2004. uručen počasni doktorat, između ostalog, na ime „briga i napora za razvoj političkih i kulturnih odnosa Turske i Hrvatske i za doprinos međunarodnome miru“. A baška ovo – „za doprinos miru“?! Događa se to prije Washingtonskog sporazuma iz marta 1994., dakle, u vrijeme velikohrvatske agresije. Ne može biti da Turska nije znala šta Tuđmanove trupe rade po BiH?! Pamti se i da je turski predsjednik Demirel bio jedini šef države koji je prisustvovao sahrani Franje Tuđmana. Pamti se i kako se turski predsjednik Demirel, nakon genocida u Srebrenici, kad se svukud znalo ko je i šta je Slobodan Milošević, „balkanskom kasapinu“ obraćao riječima: „Veliki i dobri prijatelju…“ Ove činjenice Bošnjaci ili ne znaju, ili neće da znaju, a bez kritičke valorizacije tursko-bošnjačih odnosa nema iskrenog prijateljstva, a pobratimstva, pogotovo.

 

Ličnost dvoličnosti

Upravo zbog toga moglo se dogoditi da Turska u avgustu ove godine ZABRANI predsjedavajućem Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću da sudjeluje na 16. Samitu nesvrstanih, među predstavnicima 120 zemalja, od čega 30 šefova država i vlada, a koji predstavljaju dvije trećine članstva Ujedinjenih nacija, te da iskoristi rijetku šansu za ukazivanje na probleme Bosne i Hercegovine. Doduše, pitanje je da li bi Bakir Izetbegović imao hrabrosti da cijelom svijetu kaže kako se drugim sredstvima nastavila genocidna agresija na Bosnu i Bošnjake, jer se njegova politička doktrina zasniva na glađenju i zaglađivanju. No, to ne priječi naše pravo da svoju tragičnu poziciju i svoje rijetke šanse gledamo u svjetlu prirodnog nagona za opstankom. Zbog toga 16. Samit nesvrstanih vidimo kao veliku priliku da se pred svjetskim auditorijumom zavapi zbog „dvoličnost evropskih država“ (Cemil Cicek) koje su dozvolile, i koje i danas kreiraju i dozvoljavaju, istrebljenje Bošnjaka i rastakanje Bosne i Hercegovine. Valjda bi Turska, kao „jedina zemlja koja je čini sve što je u njenoj moći“ za spas Bosne i Bošnjaka trebala sama podstaknuti i ohrabriti Bakira Izetbegovića da ode na Samit nesvrstanih i cijelom svijetu obznani šta se to danas događa sa Bosnom i Bošnjacima. Namjesto toga, Turska je, kako su izvještavali mediji, „uputila nalog“ Bakiru Izetbegoviću da odustane od puta u Teheran, iako je Predsjedništvo BiH još ranije prihvatilo učešće na Samitu Pokreta nesvrstanih. Izetbegović je vazalski poslušao, bez komentara, Predsjedništvo BiH je poniženo, šansa je propuštena, a da nikada poslije u medijima ovaj slučaj nije uzet kao paradigma karaktera tursko-bosanskih, odnosno, tursko-bošnjačkih odnosa. Ako Turska ima računicu zbog koje je sebe i svoje podanike odvraćala od puta u Teheran, u našem slučaju nema nikakve računice. Jer da je Iran baš toliko nakazan, koliko žele Amerika i Izrael, pa ne bi se u Teheranu skupilo 120 država, a zapravo, predstavnici dvije trećine Ujedinjenih nacija. Ipak je taj uspješni 16. Samit nesvrstanih u Teheranu, kome je prisustvovao i generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki Mun, potvrdio prevlast i slobodu većine čovječanstva. U ime čega, onda, predsjedavajući Izetbegović odbija da realizira odluku Predsjedništva BiH o sudjelovanju na Samitu nesvrstanih? Zato što je Turskoj naumpalo da lidersku poziciju na Balkanu, svoju odanost Americi i status velesile u Evropi, gradi i tako što će pokazati kako predsjedniku jedne države može zabraniti put u Teheran? Naši odnosi sa Turskom imaju smisla tek na razini jačanja naših državotvornih i nacionalnih interesa. A najvažniji interes danas je spriječiti dalju disoluciju države Bosne i Hercegovine i dalje rasipanje bošnjačkog naroda. Nadajmo se da će Turska, kao „jedina zemlja koja je čini sve što je u njenoj moći“ u interesu Bosne i Hercegovine, bez kalkulacija podržati našu borbu za opstanak. A ta borba počinje u borbi za istinu. A borba za istinu počinje sa prilikom da se bošnjački vapaj što glasnije čuje. Srbija je zainteresirana da se o bošnjačkim žrtvama što manje govori. A Turska je zainteresirana za partnerstvo sa Srbijom, što podrazumijeva i razne ustupke. Srbija je Turskoj geostrateški interes, a Bosna, možda, moralna obaveza. A u politici, moral je samo fraza, a interesi su realnost. Historijsko iskustvo nas podučava da budemo oprezni u očekivanju da će nam Turska biti mati.

 

Saff br. 329.

 

Print Friendly  Kome je Turska mati? pf button both



X