Kod Roma na iftaru

Piše: Sejfuddin Dizdarević

Historija ima najbizarniji način humora. To se vidi kada se sudbina poigra sa vatrenim zagovornicima jedne ideologije, pa onda nastane zaokret koji se u biografijama opisuje kao „preobrazba Savla u Pavla“. Žestoki neprijatelj prvih kršćana, Jevrej Savle, je nakon vizije Isusa prihvatio kršćanstvo i postao kasnije osoba koju znamo kao „Sveti Pavle“.

Ili primjer holandskog političara Arnouda van Doorna, iz stranke Geerta Wildersa, koji je prešao na islam i danas je predsjednik „European Dawah Foundation“ gdje aktivno misionira za islam.
Nekada se bizarnost ne ogleda samo unutar biografije jedne osobe, nego i u razvoju događaja nakon njezine smrti. Tako Staljin ne bi mogao ni sanjati da će baš njegova kćerka Svetlana 1967. godine prebjeći u SAD, postati kritičar komunizma iz ‚prve ruke‘.

Zbog čega ovo pišem?

U gradu u kojemu živim se nalazi spomen ploča ubijenim 200 Sintima (zapadnoevropski naziv za Rome) za koje se na tom mjestu nalazio konc-logor od 1937-1945 godine, kojeg su sagradili nacisti. Cilj je bio da se Njemačka očisti od „ne-arijevskih“ elemenata u koje su spadali i Romi.
Sedamdeset godina kasnije i 100 metara dalje od mjesta na kojemu je stajao konc logor se nalazi lijepa džamija muslimana Roma iz bivše Jugoslavije. Većina njih je ih Makedonije, ali ih ima i iz Srbije i sa Kosova. Zadnji petak ovog ramazana sam bio kod njih na iftaru i teraviji i našao sam aktivan džemat sa oko 200 članova na koji se drugi muslimani Balkana mogu ugledati.

U džamiju sam stigao uz sami ezan za akšam. Nakon prekida posta hurmom, klanjam namaz za imamom iz Skoplja koji je vjersku naobrazbu stekao u Turskoj. Slušajući lijepo učenje Kur’ana imama, sjetih se jedne anegdote koja mi se samom desila. Sa nekoliko Roma, za koje me veže lijepo prijateljstvo, zakasnih na namaz u jednu marokansku džamiju. Između sebe za imama odredismo jednog Roma za kojeg smo znali da od svih nas zna najviše iz Kur’ana. Nakon što smo završili sa namazom, jedan drugi Rom mi se u šali obrati da sam pristankom da Rom bude imam iznevjerio tradicionalno poimanje bosanskog islama jer u fikhul ibadatu od Zeničanina Muhamed Seida Serdarevića stoji da „cigan ne može da bude imam“.
Ovo nisam mogao vjerovati dok nisam fakat pročitao da je tako. U spomenutoj knjizi stoji

„Mekruh je postaviti za imama: slijepca, krivovjerca, vjerskog prestupnika (fasika), čovjeka kojeg slabije cijene kao ciganina ili iz nezakonita braka rođenog čovjeka. Ova posljednja dvojica, ako su učeni, u privatnom džematu i s pristankom džematlija mogu imamiti i bez keraheta.

Pošto sam uvjek u potrazi za osobenostima “bosanskog poimanja islama” ovaj rasizam je na vrhu ljestvice istog; stvar koja nas razlikuje od drugih muslimana svijeta a ipak je smatramo islamskom. Neki dan čuh podatak da je u Bijeljini između dva Svjetska Rata živio neki Rom koji je znao Kur’an napamet. Pomislih da mu je džaba hafizluk i da je samo mogao sanjati da predvodi namaz Bošnjama kada se ljudima proturala ideja da im je namaz krnjav ukoliko ga predvodi Rom.

Znajući za ovaj (vjerski (ne)utemeljni) rasizam, kao i način kako većinsko stanovništvo gleda na Rome, onda me ne čudi da Romi muslimani se nerado mješaju sa drugim muslimanima koji ih onda gledaju sa visine.
No, vratimo se iftaru.

Za ramazan oni imaju jednu lijepu praksu; a to je da svaki iftar provode zajedno u džamiji: prvo se klanja akšam a onda se zajednički iftari i nakon jela i kahve se zajednički klanja teravija. Imam mi objasni da prije početka ramazana svaka porodica dadne po 300€, a onda oni iz Makedonije dovedu kuhara koji ništa drugo ne radi nego da im sprema iftare; pored džamije se nalazi provizorni šator u kojemu je kuhinja i velika kafeterija i iftari se u njemu.

Romi su u samu džamiju uložili 400.000€; znajući da se radi o relativno malobrojnom džematu i da se radi o džematlijama relativno slabog imovinskog stanja, onda je ova brojka za svaku pohvalu i svjedoči o njihovoj spremnosti da sebi obezbjede uslove u kojima će održati svoj vjerski identitet.
Postiđen sam bio i brojem prisutnih; na iftaru i na teraviji je bilo prisutno oko 100-tinjak ljudi. S obzirom da je ezan za jaciju u 23:30h ovo je izvanredan broj džematlija. Druge muslimanske balkanske etničke grupe koje se busaju u prsa svojim islamijetom se na teraviji ne mogu pohvaliti ni sa pola klanjača iako je njihov broj kao skupine umnogome veći od broja Roma koji žive u ovom gradu.

Nakon teravije i polusatnog dersa odlazim iz džamije pun pozitivne energije koju sam stekao viđenim. Jedan Bošnjak, koji je bio sa mnom me istrga iz misli: „Ma znaš šta Sejfo, nisu oni Cigani. Mi Bošnje smo Cigani!“

 

Print Friendly  Kod Roma na iftaru pf button both



X