Priče za djecu

Ko je vlasnik pojasa?

38pregledi
Preveo i prilagodio: Haris Hećimović,   ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka)
Hassan reče poznatom šejhu: Danas sam vidio nešto veoma čudno! Šejh: A šta si vidio, o Hassan? Hassan: Išao sam u prodavnicu kupiti majci neke potrepštine, i vidio sam  čovjeka koji pita gdje se nalazi kuća mog daidže Adnana, pa sam mu rekao da ja znam gdje je i da ću ga odvesti do kuće…
 
Ugledavši ga, moj daidža ga zagrli i obradova mu se mnogo. Djelovalo je kao da ga zna dugo, dugo. Čovjek izvadi iz džepa novčanik pun novca, dade ga mom daidži i reče: “Ovo je tvoj novac, Adnane.” Moj daidža se mnogo začudi i iznenađeno pogleda u novčanik… Nakon nekoliko trenutaka, obrati se čovjeku: “Kako je ovo moj novac? To je nemoguće. Ne vjerujem ti!” Čovjek se nasmija i reče: Sjećaš li se dana kad si me posjetio prije dvije godine?” Daidža reče: “Da, sjećam se. Kako da zaboravim tu posjetu vašem prelijepom mjestu, tim prelijepim voćnjacima punih drveća i drugog zelenila…” Čovjek se nasmija i reče: “Prije dva dana otišao sam u voćnjak i sjeo ispod bademovog drveta. Stavio sam ruku na zemlju, i osjetio da se nešto nalazi ispod prašine. Počeo sam razgrtati zemlju da vidim šta je to ispod, pa sam našao ovaj novčanik i novac u njemu.”
 
Pogledao sam u daidžu i vidio kako briše suze i zahvaljuje se Allahu na ovom olakšanju… On je zaista izgubio novac prilikom jedne posjeti svome prijatelju, a zatim je postao jako siromašan. Nije ima skoro ništa od novca, a sada mu se vratio njegov novac. Mnogo ga je obradovao ovaj rizk od Allaha, subhanehu ve te’ala…
Poznati šejh se nasmija i reče: Zaista poslije teškoće dolazi olakšanje, sinčiću..
Sultan: Lijepa priča našeg prijatelja Hassana. Sada želimo čuti priču našeg šejha!
Ahmed: Sigurno će biti slična Hassanovoj priči.
Šejh se namjesti, zahvali Allahu, donese salavat na Poslanika i poče pričati…
U stara vremena živio je Abdullah, veliki trgovac, i imao je mnogo novca. Jedne godine odlučio je da ide u Mekku, da obavi hadž. Tada još uvijek nije bio oženjen. Kada je došlo vrijeme za hadž, spremi stvari i ponese tri hiljade dinara i stavi ih u svoj pojas. Zaputi se karavana prema Mekki. Mekka je bila veoma daleko od njegove zemlje, a tada nisu postojali avioni, auta ili vozovi za putovanja…
 
Hemmam: Kako su putovali i prevaljivali toliki put?
Šejh: Na kamilama i konjima. A putovanje na hadž trajalo je mjesec, dva ili više, zavisno od dužine puta.
S’ad: Je li stigao Abdullah u Mekku?
Šejh: Prije nego je stigao u Mekku, karavana je skrenula na mikat, da obuku ihrame i zanijete hadž. A tada na mikatu nije bilo mesdžida i abdesthana kao danas. Pođe Abdullah da traži mjesto na kome će promijeniti odjeću. Nađe jedan veliki kamen iza kojeg se zaklonio i presvukao. Prilikom presvlačenja, pojas mu je spao, što on nije ni primijetio..
Vail: A je li i novac bio u pojasu?
Šejh: Da… Nastavio je Abdullah put Mekke. U putu je htio nešto kupiti, ali nije našao novac…
Hassan: Je li se vratio da ga traži?
Šejh: Ne, sinčiću, nije se vraćao niti je brinuo, jer je bio mnogo bogat. Posudio je novac od prijatelja, toliko da mu bude dovoljno da obavi hadž i da se vrati kući. Kada je došao kući, vratio je novac prijateljima. Nastavio je živjeti i oženio je ženu vjernicu. Dani su prolazili, a Abdullah je počeo gubiti novac trgujući. Svakim danom gubio je po nešto imetka, sve dok mu nije ostalo veoma, veoma malo. Obratio se svojoj supruzi riječima: “Moramo otputovati odavde u drugu zemlju, da tamo pokušam naći svoju opskrbu.”
 
Složi se supruga da putuje s njim, iako je bila trudna. Negdje u putu, žena osjeti da će se poroditi, pa on poče tražiti mjesto gdje će se skloniti. Nađe neku staru trošnu kućicu i smjestiše se u njoj. Za kratko vrijeme, u kasne sate, žena mu rodi prelijepog dječaka. Poče žena vikati od bola i zatraži nešto da jede i pije. On joj reče: “Gdje da ti nađem hranu u ovoj tamnoj noći?” Supruga odgovori: “Ako ne nađeš hranu, umrijet ću od gladi!”
 
Ostavi ženu na tom mjestu i ode do sela koje se nalazilo u blizini, kako bi kupio nešto hrane i pića. Međutim, sve trgovine bile su zatvorene. Nije našao nikog, osim jednog čovjeka koji je izašao iz trgovine i htio da je zatvori. Viknu čovjeku da sačeka još malo. Čovjek ga sačeka, ali on mu reče da nema ništa novaca osim jednog i po dirhema. Smilova se vlasnik trgovine, otvori trgovinu, i pripremi jelo i piće za njegovu suprugu. Stavi ga u jednu posudu i dade mu da odnese. Uze Abdullah hranu i piće i krenu da je odnese supruzi. Na putu prema trošnoj kućici u kojoj je ostavio ženu i dijete, ništa se nije vidjelo od mrkle noći, te on upade u jednu rupu u zemlji. Slomi se posuda sa hranom, a on poče da zapomaže iz sveg glasa: “Teško meni, šta se desilo… moja žena će umrijeti… i moj sin će umrijeti… o Bože…
 
Njegovo zapomaganje čuo je čovjek koji je živio u najbližoj kući. Otvori prozor i prodera se: “Šta ti je, o čovječe? Zašto vičeš toliko? Pa ti nas uznemiravaš!”
Abdullah pogleda u njega i reče: “Pao sam u rupu i slomio posudu sa hranom koju sam kupio za jedan i po dirhem.”
Čovjek se nasmija iz sveg glasa i reče: “Plače i zapomaže zbog jednog i po dirhema!”
Abdullah reče: “Jednoga dana na putu prema hadžu izgubio sam pojas u kome su bile tri hiljade dinara, i to me nije zabrinulo, ali danas ja nisam imao osim taj jedan i po dirhem, a žena mi je u trošnoj kućici rodila dječaka. Nema ni hrane ni vode. Čudeći se, čovjek pogleda u njega i reče: “Ustani i dođi ovamo. Abdullah uđe u čovjekovu kuću nalik dvorcu, koja je bila puna sluga. Naredi čovjek slugama da odu po Abdullahovu ženu i dijete, a njemu reče da se očisti i obuće čistu odjeću.
 
Ostali su Abdullah i njegova porodica u kući ovog bogatog čovjeka neko vrijeme. Svaki dan, čovjek bi dao Abdullahu deset dinara da ode na pijacu i trguje. Abdullah je kupovao i preprodavao, sve dok nije sakupio mnogo novca. Nakon mjesec dana, Abdullah reče čovjeku: “Džezakellahu hajren! Mnogo si me pomogao i poboljšao mi stanje, Allah poboljšao tvoje! Ja sam odlučio da putujem, pa bih te zamolio da mi dozvoliš.”
Čovjek reče: “U redu, o Abdullah. Ali, sačekaj malo da ti pokažem nešto veoma bitno.” Ustade i donese jedan lijep kovčeg, te ga stavi pred njega i reče: “Uzmi ovaj kovčeg i otvori ga! U njemu je iznenađenje za tebe.”
Sultan se ubaci: Iznenađenje?! Čudno! Kakvo je to sad iznenađenje?
Šejh nastavi: Kad Abdullah otvori kovčeg i ugleda šta je unutra, veoma se iznenadi.
Ahmed: Zašto se toliko iznenadio?
Šejh: Zato što je u kovčegu našao pojas koji je izgubio putujući na hadž. Vrisnu Abdullah: “Nemoguće! To je moj pojas i u njemu je novac koji sam izgubio zajedno s njim!! Kako si ga našao, gdje, kada?”
 
Čovjek se nasmija i reče: “Našao sam ga između velikog kamenja na putu na hadž. Uzalud sam, dugo vremena, tražio ko je izgubio taj pojas. I sada se tebi vratio, elhamdulillah!
Obradova se Abdullah i pade Allahu na sedždu šukra zbog ove blagodati, i nastavi život sa svojom porodicom sretan i zadovoljan…
Završi šejh priču zahvalom Allahu i salavatom i selamom na Allahovog Poslanika riječima: Elhamdulillahi teala, ve salatu ve selamu ala resulillah, a zatim svi ustadoše osjećajući veličinu sabura, iskrenosti i čuvanja emaneta…

Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta, koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!

X