Priče za djecu

Ko je vlasnik ove prelijepe bašče?

39pregledi
Preveo i prilagodio: Haris Hećimović, ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka)
Samo što je završeno klanjanje ikindija-namaza, Ahmed je skočio na noge i požurio da zauzme mjesto u halki poznatog šejha, te mu ispade olovka iz džepa. Ahmed to nije ni primijetio…
Svi mališani dođoše i posjedaše oko šejha očekujući da im ispriča još jednu lijepu priču.
Držeći u ruci olovku, Hassan sjede i upita: “Čija je ovo olovka? Tamo sam je našao.”
Ahmed opipa svoj džep i reče: “Čini mi se da je to moja olovka. Barem nalikuje na moju, ali…”
Poznati šejh se nasmija i reče: Ali šta, sinčiću? Uzmi je, to je tvoja olovka…
Ahmed: Bojim se da nije moja, nego od nekog od mojih drugova. Ne, ne, neću je uzeti. Olovke su slične, pa se bojim da ne padnem u haram.
Šejh: Mašallah, Ahmede… kakva je to pobožnost…
S’ad: A šta znači pobožnost, poštovani šejhu?
Šejh: Pobožnost je da si ustrajan u ostavljanju harama i stvari koje ne koriste, zbog bojazni da ne padneš u haram. Tako je Ahmed iz pobožnosti odbio uzeti olovku bojeći se da nije njegova. On zna da je njegova olovka ista takva, te da mu je maloprije bila u džepu, ali njegova ustrajnost u halalu nagnala ga je da ne uzme olovku…
Pogleda šejh prema Ahmedu i reče: Uzmi svoju olovku sinčiću, to je, zaista, tvoja olovka…
Uze Ahmed olovku od Hassana i zahvali mu se na čuvanju emaneta.
Sultan: Siguran sam da današnja priča govori o pobožnosti i bogobojaznosti.
Šejh: Da, o Sultan, to je tačno…
 
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika… Nekada davno, u stara vremena, živio je mladić koji je volio putovanja. Tako se jedanput vraćao sa puta na kome je tražio znanje i skupljao opskrbu. U jednom momentu osjetio je jaku glad i umor. Tada ugleda prelijepu bašču na obali rijeke. Uđe mladić u bašču da se odmori u hladovini njenog drveća. Sjeo je ispod stabla jabuke i gledao njene grane na kojima su bili ukusni i primamljivi plodovi. Mladić ispruži ruku, ubra jabuku i pojede je, a onda se napi hladne vode iz rijeke. Nakon svega toga, mladić se sjeti da je jeo tuđi imetak… Reče sam sebi: “Teško ti se!!! Kako da jedeš iz ovog voćnjaka bez dozvole njegovog vlasnika?! La havle ve la kuvvete illa billah (nema moći ni snage osim kod Allaha)…’’
Mnogo ga pogodio njegov postupak, te se zavjetova da neće nastaviti put dok ne nađe vlasnika bašče i ne zatraži od njega da mu halali.
S’ad: Ali to je obična jabuka, a čovjek je bio prisiljen da je pojede. Njegov postupak nije haram.
 
Šejh se osmjehnu i reče: Prenosi se u hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musliman neće posijati zrno, ili zasaditi drvo, sa kojih će jesti ptica, životinja ili čovjek, a da mu to neće biti upisano kao sadaka.” (Bilježi imam Ahmed) Dozvoljeno je muslimanu ući u tuđu bašču i jesti iz nje, ako je primoran glađu. Ali, nije dozvoljeno da nabere nešto od plodova pa ih ponese sa sobom. Međutim, ovaj mladić je bio pobožan i bogobojazan, i nije bio zadovoljan da jede tuđi imetak bez dozvole vlasnika. Zbog toga, odlučio je da traži vlasnika bašče. Kada je saznao gdje živi vlasnik bašče, otišao je kod njega i pokucao na vrata. Vrata mu otvori sluga, te ga upita: “Šta trebaš?” Mladić reče: “Gdje je vlasnik bašče?” Sluga se nasmija i reče: “Otputovao je u Šam (Siriju).” Rastuži se mladić kad je to čuo i poče da razmišlja. Nakon kratkog razmišljanja, riješi da i on otputuje za njim u Šam, i upita slugu na kojem mjestu u Šamu može da ga nađe, a sluga mu odmah dade adresu. Spakova mladić svoje stvari i krenu u Šam da nađe vlasnika bašče.
Hassan: To je dugo putovanje, a samo zbog jedne jabuke? Čudnog li čuda…
Šejh nastavi priču: Nakon mnogo odricanja i umora, mladić pronađe vlasnika bašče u Šamu, te mu reče: “Molim te, halali mi… pojeo sam jabuku iz tvoje bašče bez tvoje dozvole. Došao sam mahsuz u Šam da od tebe tražim halala, zbog straha od Allaha da me ne kazni.” Vlasnik bašče mnogo se začudi i reče: “Prevalio si toliki put samo da tražiš halala za jednu jabuku?!”
 
Mladić klimnu glavom i reče: “Da, pa hoćeš li mi halaliti, o dobri čovječe?”
Hemmam: Sigurno mu je halalio… nije logično da mu ne halali jednu jabuku.
Šejh: Nije mu halalio odmah.
Dječaci: Šta?!!!
Šejh: Vlasnik bašče reče: “Ne halalim ti, niti ću ti ikad halaliti, osim sa jednim šartom. Mladić začuđeno upita: “A koji je to šart?” Vlasnik bašče reče: “Da oženiš moju kćerku.” Mladić sav sretan reče: “Da je oženim?!” Ali čovjek nastavi: “Da, ali da znaš, moja kćerka je slijepa, ne vidi, nijema je, ne govori, i gluha je, ne čuje… Mladić će sa nevjericom: ‘’Da li je to moguće, o čovječe? Je li to želiš da me patiš zbog jedne jabuke?!” Čovjek se nasmija i reče: “To je šart. Ako odbiješ, nikad ti neću halaliti.”
Vail: Zaista je to iskorištavanje..
S’ad: Ne samo to, nego je to i zulum i surovost!
Šejh: Pričekajte malo. Nije dozvoljeno žuriti u donošenju suda.
Ahmed: Pa, je li mladić pristao da oženi tu čudnu djevojku?
Šejh: Razmišljao je mladić o tome i sam sebi govorio kako se čovjek ženi ženom koja će ga služiti, ali ovoj djevojci potreban je neko da nju služi… Ne, ne, ne mogu je oženiti… to nikad… Zatim, promisli još malo i reče sebi: “Ali, brak sa ovom djevojkom bolji je od jedenja zekkuma u Vatri zbog one jabuke.”
S’ad: A šta je to zekkum?
Šejh: Zekkum je drvo u Džehennemu. Njegovi plodovi su hrana nevjernika i velikih grješnika, da nas Allah sačuva. Allah, subhanehu ve teala, u suri Ed-Duhan kaže: “Drvo zekkum bit će hrana grješniku. U trbuhu će kao rastopljena kovina vrjeti.”
S’ad: Je li pristao na brak?
Šejh: Da, djeco moja… obavijestio je vlasnika bašče da pristaje, a čovjek se mnogo obradovao njegovom pristanku. Odmah je otišao da obavijesti suprugu i kćerku da je pronašao muža za kćerku kakvom nema ravnog. Svi se veoma obradovaše i pripremiše se za slavlje.
Došao je dan vjenčanja, a mladić je mnogo brinuo i bio tužan. Pitao je samog sebe kako je mogao pristati da oženi djevojku koja je slijepa, gluha i nijema, te poče žaliti što je pristao. Poče priželjkivati smrt prije nego što je oženi. Ali, na kraju se oslonio na Allaha i rekao: “La havle ve la kuvvete illa billah, ve inna lillahi ve inna ilejhi radžiun…”  
 
I, kada ju je oženio, uđe u njenu sobu, i ugleda ispred sebe prelijepu ženu. Ona ustade i reče: “Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!”
Gledajući je, čudio se njenoj ljepoti i sjetio se riječi njenog oca, da ona ne čuje, ne govori i ne vidi.
Vail: Čudna stvar… je li to čovjek njemu lagao?
Šejh: Sačekaj, pa ćeš sve saznati. Mladić joj reče: “Čudo!!! Šta ja to vidim? Kako pričaš, vidiš i čuješ? Tvoj babo je rekao da si slijepa, nijema i gluha?!” Djevojka reče: “Istinu je moj babo rekao. Nije te slagao. Rekao je da sam nijema, jer ja ne pričam ništa što je haram, niti sam pričala sa muškarcem. Rekao je da sam gluha, jer ja ne slušam ništa što je haram, ne slušam ogovaranje, niti sjedim na sijelu u kojem se gibeti. I, rekao je da sam slijepa, jer ja ne gledam u haram nikad, elhamdulillah…’’
 
Mladić nije mogao vjerovati da mu se desila tako velika blagodat. Zahvalio se Allahu i pao na sedždu šukra zbog ove ogromne blagodati…
Ahmed: Priča je lijepa, krasna… subhanallah, kakav lijep kraj.
Šejh reče: Vlasnik bašče htio je nagraditi mladića zbog njegovog emaneta, pa ga je odabrao za muža svojoj kćerki. Nije nikad upoznao nekoga boljeg ahlaka i čuvara emaneta od njega…
Ustade šejh, a zatim i dječaci koji kazaše: Šta je ljepše od bogobojaznosti…
 
Preporuka roditeljima: Svaku riječ, rečenicu ili dio teksta, koji je obilježen na bilo koji način (podebljan, podvučen ili ukošen), pojasnite svojoj djeci! U svakom označenom dijelu krije se neka mudrost koja će, objasnite li je svome djetetu, umnogome utjecati na lijep odgoj, ahlak, pa i znanje vašeg djeteta, inšallah!

X