Sira

Kako se Poslanik, s.a.v.s., šalio

1.88Kpregledi

Priredio: Amir Durmić

Imajući u vidu da šala nije ništa drugo do vid igre, zabave i humora, a da je sve spomenuto u suštoj suprotnosti sa ozbiljnošću, pitanje koje se samo od sebe nameće glasi: Da li se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, šalio? Da li se ovaj plemeniti Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga što je bio najodabraniji i najčasniji čovjek, i što je bio zadužen da ljudima dostavi Allahovu poslanicu, te im bude vodič koji će ih povesti putem istine i upute, ipak šalio? Odgovor je  potvrdan. Da, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalio se i povremeno zabavljao. Ali, bitno je naglasiti da on u svojoj šali i zabavi nikada nije prelazio granice istine, tj. nikada nije lagao. Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  šalio se prvenstveno kako bi svojim drugovima učinio dobročinstvo, te njih i njihovu djecu razveselio i oraspoložio.

 Vjernici se i u ovom pogledu mogu ugledati na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, jer se ne radi o nekoj od njegovih posebnosti i vrlina u kojima je apsolutno nedostižan, već je riječ o vrsti lijepog  ponašanja koje bi povremeno, ako to prilike dozvoljavaju, trebao praktikovati svaki vjernik.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, kaže: “Neki je čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zatražio od njega da mu ustupi devu na kojoj bi jahao, a on mu odgovori: “Dat ćemo ti da jašeš na mladunčetu deve.” Čovjek iznenađeno upita: “Ali, Allahov Poslaniče, šta da činim sa mladunčetom deve?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Pa zar deve rađaju išta drugo do deve?”[1] Ovako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  sa ovim čovjekom našalio na primjeren način u kojem nema ništa  sporno.

Nu’man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, jednom prilikom, želeći da posjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatražio dozvolu da uđe, pa je (pred vratima) čuo Aišu, radijallahu anha, kako galami. Kada je ušao, krenuo je prema Aiši želeći da je ošamari, govoreći joj: “Zar to dižeš glas na Allahovog Poslanika?!”, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stade ispred njega i spriječi ga da je udari. Ebu Bekr ljutit napusti prostoriju, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče Aiši: “Šta kažeš na to što sam te spasio od ovog čovjeka?” Nakon nekoliko dana, Ebu Bekr opet dođe u posjetu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zatraži dozvolu da uđe. Kada je ušao, vidio je da su se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Aiša izmirili, pa im reče: “Dopustite mi da vas posjetim u miru kao što ste mi dopustili da vas posjetim dok ste bili u ratu”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  reče: “Da. Upravo tako,  upravo tako.”[2] I ova predaja na određen način ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio duhovit i da se volio šaliti.

 Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad znao reći: “O ti dvouhi!”[3] Nazvavši Enesa “dvouhim”, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao je istinu, jer svaki  zdrav čovjek ima dva uha, a ujedno i ovaj put pokazao svoju sklonost ka šali.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je bio jedan beduin koji se zvao Zahir i da je često Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na poklon davao neke stvari iz pustinje, pa bi mu on zauzvrat, kada bi ovaj krenuo kući, isto tako uzvratio poklonima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem ,  znao bi reći: “Zahir je naša pustinja, a mi smo njegov grad.”  Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo  je volio Zahira, koji je bio onizak i neizgledan čovjek. Jednom prilikom, dok je Zahir (na pijaci) prodavao svoju robu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  neprimjetno mu je prišao s leđa i zagrlio ga, a on povika: “Ma ko je to?! Pusti me!” Kada se okrenuo i vidio o kome se radi, on priljubi svoja leđa uz Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, prsa. Nakon toga, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, šaleći se povika: “Ko će kupiti (ovoga) roba?!”, a Zahir reče: “Tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, ko me kupi, jeftino će proći (jer ne vrijedim puno)”, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,  na to kaza: “Ali, ti nisi jeftin kod Allaha!”[4] I ovom prilikom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  pokazao svoju duhovitost i lijepo postupanje prema svojim drugovima.

Imam Buhari u  Sahihu bilježi predaju u kojoj se navodi da je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio neki čovjek po imenu Abdullah, a kojeg su zvali Magarac. Ovaj je čovjek imao običaj nasmijavati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  dao ga je izbičevati jednom prilikom zbog toga što je pio alkohol. Kada su ga, nakon nekog vremena, ponovo doveli i izbičevali (zbog konzumiranja alkohola),  neki čovjek reče: “Allahu moj, prokuni ga! Kako li ga samo često dovode (tj. koliko mnogo pije alkohol).” Tada Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Nemojte ga proklinjati! Tako mi Allaha, ono što ja znam (o njemu) jeste da on voli Allaha i Njegovog Poslanika.”[5]

Riječi prenosioca hadisa  koje se odnose na spomenutog Abdullaha “a koji je imao običaj nasmijavati Allahovog Poslanika” jasno ukazuju da je ovaj čovjek znao govoriti ili činiti nešto u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok ga ne bi nasmijao, što je dokaz da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristajao da se šali, jer su za nasmijavanje”, koje se spominje u predaji, potrebna najmanje dvojica ljudi.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je vodiča deva po imenu Endžeša. On bi specifičnim oglašavanjem predvodio deve koje su jahale Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge, pa bi ga deve slijedile prateći njegov glas. Ponekad bi Endžeša ubrzao ritam oglašavanja, pa bi deve Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga ubrzale  korak i prestigle devu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega bi on rekao: “Teško ti se, Endžeša! Lakše malo sa tim staklenkama!”, misleći na žene.[6]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je žene staklenkama zbog njihove prirodne krhkosti i osjetljivosti, jer kada bi neka od njih slučajno pala s deve, lahko bi se mogla povrijediti. I ovdje je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, duhovitost došla do izražaja.

Mesruk pripovijeda da je Aiša, radijallahu anha, kazala: “Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne noći svojim suprugama pričao neku priču, pa jedna od njih reče: ‘Ovo što si nam ispričao kao da je bajka[7]?’, a on odgovori: ‘A znate li vi šta je bajka? Bio je neki čovjek iz plemena Uzra kojeg su još u doba džahilijeta zarobili džini. Kod njih je (u zatočeništvu) ostao jako dugo, a potom su ga oslobodili i vratili ljudima. Kasnije je taj čovjek  ljudima pričao razna čuda koja je vidio kod džina, a ljudi rekoše: ‘Ovo je bajka!'”[8]

 Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje svoju duhovitu stranu i kada svojoj supruzi, kojoj je njegovo kazivanje ličilo na bajku, na šaljiv način uzvraća pričom o čovjeku iz plemena Uzra, čije su iskustvo sa džinima ljudi smatrali bajkom.

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, prenosi da je neka starica došla kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “Allahov Poslaniče, moli Allaha da me uvede u Džennet”, a on joj odgovori: ”O majko toga i toga, u Džennet neće ući (nijedna) starica.” Žena se okrenu i ode plačući, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kažite joj da ona u Džennet neće ući kao starica, jer je Uzvišeni Allah kazao: “Stvaranjem novim Mi ćemo ih[9] stvoriti i djevicama ih učiniti.” (El-Vaki’a, 35-36)[10]

Neka žena je došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga gdje joj je muž, a on je priupita: “Tvoj muž je onaj u čijim je očima bjelilo?” Ova žena poče plakati misleći da joj je muž oslijepio, a on joj reče: “Pa zar postoji ijedno oko u kojem nema bjeline?” Na ovaj način Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, našalio se sa ovom ženom kao što se našalio i sa prethodno spomenutom staricom.

Kako bismo još jednom potvrdili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šaleći se  govorio samo istinu, navodimo i predaju koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, u kojoj je kazao: “Ashabi rekoše: ‘Allahov Poslaniče, ti se sa nama znaš i našaliti?’, a on im odgovori: ‘Da, s tim da ja uvijek govorim istinu.'”[11]

 



[1] Svaka odrasla deva nije ništa drugo do mladunče svoje majke. Hadis bilježi Ebu Davud, Sunen, br. 4998.

[2] Ebu Davud, Sunen, br. 4999, sa slabim lancem prenosilaca.

[3] Tirmizi, Sunen, br. 1992, i Ebu Davud, Sunen, br. 5002, sa ispravnim lancem prenosilaca.

[4] Ili je rekao: “Ali, ti kod Allaha vrijediš mnogo!” Predaju bilježe Ahmed, Musned, 3/161, br. 12 669, i Ibn Hibban, Sahih, 13/106, br. 5790, sa ispravnim lancem prenosilaca.

[5] Buhari, Sahih, br. 6780.

[6] Ahmed, Musned, 3/202, br. 13 118, sa ispravnim lancem prenosilaca.

[7] Riječ hurāfa, koja je upotrebljenu u hadisu, možemo prevesti i kao legenda, priča, izmišljotina, praznovjerje. Ukoliko pak dotičnu riječ vokaliziramo na drugi način, tj. kao harāfa, onda može značiti i brbljanje ili šaljivo pričanje.

[8] Ahmed, Musned, 6/157, br. 25 283, sa slabim lancem prenosilaca.

[9] Komentatori Kur’ana imaju podijeljena mišljenja u vezi s tim na koga se odnosi lična zamjenica “njih” u spomenutom ajetu. Neki smatraju da se odnosi na hurije, što je preferirala većina prevoditelja Kur’ana na naš jezik i tom mišljenju prilagodila  prijevod ovog ajeta, a neki kažu da se misli na žene koje su ostarjele na dunjaluku, te oronule i obnevidjele, pa će ih Uzvišeni Allah u Džennetu opet učiniti mladim djevicama. Ovom drugom mišljenju ide u prilog predaja koju navodi autor. Vidjeti: Taberi, Džami’ul-bejan, 23/ 118–122.

[10] Tirmizi, Eš-Šemailu el-Muhamedijja, br. 250, sa dobrim lancem prenosilaca.

[11] Tirmizi, Sunen, br. 1990, i Ahmed, Musned, 2/360, br. 8708, a dobrim lancem prenosilaca.

X