Kako je mali Omer već u porodilištu naučio šta znači korupcija

Piše: Nermin Spahić

Rodio se jednom u jednoj zemlji Bosni mali Omer. Omer je, inače, super ime za bebu. Pravo muslimansko i bošnjačko. I Bosna je super zemlja. Omer je na svijet došao zdrav i kočoperan. Mašallah!

Babo je taj dan požurio u kantonalnu bolnicu na otpust. Siromah je skrpio nešto para, ali umjesto da je ženi kupio naramak cvijeća i kolica slatkiša, on je babici, koja je Omera iznijela od kreveta do ulaza, strpao u mantil stotinu maraka. Ispade kao da je ona rodila bebu, a ne njegova žena. Kao da je u dugogodišnjem braku s babicom, a ne sa svojom Sabahetom koja nakon teškog poroda ne zna je li pošla ili došla. Tako je mali Omer, odmah nakon što je prvi put ugledao svjetlo dana, upoznao i literarnu snagu Petra Kočića, tog popularnog srpskog književnika.

Na povratku kući, žureći punici na slatku, stisnuo je babo malo jače gas papučicu, pa ga je policija zaustavila. Pošto je bio u žurbi, on je policajcu, da bi izbjegao prekršajnu prijavu i zasluženu kaznu, uz vozačku priložio dvadeset maraka. Krenuvši dalje, obavio je telefonski razgovor s komšijom, inače direktorom škole, da vidi zašto mu je mala Belmina pred popravnim ispitom i šta se tu može srediti. Kraj je školske godine. Valja na ekskurziju. Haljina, cipelice i sve to… srce babino.

Sutradan je malom Omeru preselio djedo. Njegov babo, iako plate nije dobio tri mjeseca, napravio  je pravu domaćinsku dženazu. Jelo se i pilo cijeli dan. Isto kao kod Srba. Na odlasku je hodžama gurnuo koverte sa po stotinu maraka jer sramota je da se po mahali priča kako su dženazu napustili punih stomaka, a praznih ruku. Babo je babo. El-Fatiha!

Nakon iscrpljujućeg dana, Omerov babo sjeda na sećiju i diže noge na sto da gleda dnevnik. Poslije nekoliko minuta priloga o korupciji, ženi sočno o’suje: “Pas mater, ženo! Jes’ ti vidio ovi’ lopova!”

I šta je poenta babine i Omerove priče (osim da nije lijepo psovati)? Predstavljati mito i korupciju kao isključivo politički problem – pogrešno je. Ispravnije rečeno, samo djelimično je tačno. Mi kao društvo imamo veliki problem s percepcijom i definiranjem mita i korupcije. Oni su naša svakodnevnica i svojim ponašanjem mi sami hranimo hobotnicu koja je svakim danom sve veća i veća. Uvukle su se ove pojave u sve pore našeg života. Mi u njima plivamo kao ribe u vodi. Kao što se vidi iz uvodne anegdotice, s njima se rađamo i s njima umiremo.

Zbog toga je naša jalova kuknjava o političarima, iako istinita, ista kao ona narodna izreka u kojoj žena upitnih etičkih standarda (da joj ne spominjemo ime, jer ipak smo mi moralni) priča o poštenju.

Tek kad nam korupcija počne istinski smetati, stvari će krenuti nabolje. Ne smetati u smislu “zašto on krade, a ja ne mogu”, već da nas zaboli čir na želucu ili da dobijemo napad žuči kad čujemo da neko na taj način pokušava riješiti stvari.

Ovako, sve dok svoju domovinu budemo doživljavali kao maćehu, a političke stranke kao put do uhljebljavanja i štele, neće se mnogo toga promijeniti. Uvijek ćemo, kao masa u ovoj priči, biti donji, a ljudi na položajima ubirat će budžetski kajmak. Ti korumpirani, nekompetentni nitkovi ipak su naši očevi, tetke, punice i sinovi. Ne amnestiram ih, daleko bilo, dobar dio njih je za otkaza ili zatvora, već ukazujem na to da se odlaskom jednog od njih dugoročno neće riješiti problem, već će samo doći drugi, možda i veći od prethodnog. Ovo ne znači da trebamo pustiti da nam vlast jaše na grbači još dvadeset godina. Borba za svoja prava je neminovnost, ali se više trebamo fokusirati na uzroke, a ne na posljedice.

Zbog toga, ogledalo našeg patriotizma ne bi trebala biti sekiracija za Džekinom povredom ili domoljubna dijareja kad Željko Komšić u dnevniku kao nešto odbrusi Miloradu Dodiku. Naš prioritet trebalo bi biti kako da naučimo da ne zovemo amidžu iz stranke kad nam treba građevinska dozvola, kako prestati pokušavati da se uvalimo preko reda dok čekamo ispred šaltera i kako ne strpati doktoru dvadeset maraka da vas primi prije nekog siromaha. Ne uzimajte batak ako tepsija nije okrenuta vama. Nužda jeste nužda, no kod nas je to češće stvar navike nego nužde.

Zato učimo i odgajajmo svoju djecu da se stvari u životu zaslužuju, a ne dobijaju preko štele. Ne pravimo im medvjeđu uslugu ganjajući mito i veze od rođenja, preko vrtića i škole, pa do zaposlenja. Tako ćemo napraviti samo još jednog stranačkog uhljupa, na koje toliko kukamo. Neka njegovi oslonci u životu budu znanje i poštenje, a ne babo u upravnom odboru.

Učite ih da je podmititi ili uzurpirati nečije pravo isto što i ukrasti. Krao on od sebe, države ili komšije, isto je. Krađa je krađa.

To je jedini način da ova zemlja sutra postane ljepše mjesto za život.

Zato zaboravite partizanske plenume. Oni neće postići ništa osim što će eventualno predložiti Izeta Fazlinovića za mandatara skupštine.

Print Friendly  Kako je mali Omer već u porodilištu naučio šta znači korupcija pf button both



X