ISTAKNUTORekaik

Jes’ dobro biti „bezvezan“ lik!

17.4Kpregledi

Piše: Ammara Šabić

To ti je onaj kojega svi prekidaju dok govori. Neće se taj naljutiti, zna da je među ljudima ‘bezvezan’ i zbog toga većini nebitan. Znaš ono kad se dogovarate ko će s kim u autu putovati na izlet? E, onaj kojeg preskačete dok raspoređujete mjesta. Taj, koji nije problem, koji se neće naljutiti ako ga ne povedete zato što je na njegovo mjesto „uletio“ nečiji sin koji nema pojma ni da je živ, ali voli igrati nogomet sa babinim jaranima. Ne ljuti se ako ga u džematskom rezanju lubenice ‘zapadne’ kora. Šta fali, mogao je i bez toga ostat’.

Uglavnom, to je ‘bezvezan’ lik, jer ga ne možeš računati dok postrojavaš sve one koji bi mogli imati „štelu“ kad se prijavljuješ za posao, niti taj ‘ima ljude’ zbog kojih možeš nesmetano praviti probleme i ostati nekažnjen. Kahva se pije sa ‘bitnima’. A on, ako naleti, neka se pridruži. To što ga niko ne zove ne znači da mu nema bujruma, nego ga se jednostavno ne sjetite dok vam ne zatreba neko za nešto što neće niko. Uopće ti nije jasno kako to da se njemu vazda sve ‘slučajno’ poreda na mjesto i riješi nekako ‘samo od sebe’. Valjda ti ‘bezvezni’ ljudi imaju sreće…
Da vam kažem da slučajnosti ne postoje, bi li mi vjerovali? Šta mislite o tom „samo od sebe“?

Sigurna sam da ste se i sami u svom životu osvjedočili o primanje dova.Tako, kad mi naumpadnu neki primjeri koji su svakodnevnica ‘bezveznih’ ljudi, zamišljam kako je njima lijepo u prsima. Oni se uvijek, prije nego bilo kome drugome, obrate Svemoćnom Vladaru i Upravitelju svih svjetova. Niti kad šta od nekog stvorenja traže, niti se čega i koga među stvorenjima boje. Niti od koga bilo šta očekuju. Niti za ‘bitne’ gluposti obraz prodaju. Ne sekira ih što su neka vrata zatvorena. El-Fettah otvara kad i šta On Uzvišeni hoće. Ne boli ih kad im neko nešto otme ispred nosa, jer znaju da će njima njihova nafaka doći makar se cijeli svijet svrstao u red prije njih. A nafaka je… sve što čovjek koristi i čime se posluži. I ljudi koje ‘slučajno’ sretnu baš onda kada im pruže ruku i bez da traže su nafaka. Dobri ljudi su opskrba. Zato se ne trude nametnuti kao važni. Šta će im to? Milostivi Stvoritelj je Kadar da kaže „budi“ i da to bude, a i da pošalje milostiva stvorenja baš onda kad treba i tamo gdje treba. Uzvišeni bira sebebe Svoje Milosti bolje nego što bi mi sami to ikada mogli.

„Bezvezni“ ljudi nemaju uobičajenih dunjalučkih briga: ”La hawle we la kuwwete illa billah – nema moći ni snage osim s Allahom (od Allaha) je jedna od džennetskih riznica.” (Buhari, Muslim) Iskreno i predano živeći ovaj zikr, uz oslonac na Uzvišenog, dovama se šeću i biraju iz džennetskih riznica ono što će ugasiti sve strahove, zadovoljiti sve želje i potrebe. Nije li to lijek? Oni grade lijepe odnose sa ljudima; odnose koje neće kvariti ‘nije mi valj’o kad mi je trebalo’. Ili ponizno ‘može mi valjat” zbog kojega, priznali ili ne, osjećamo odbojnost prema onima pred kojima smo tako fini i umiljati samo zbog ovosvjetske prividne koristi.“Bezveznim“ ljudima su sve brige ovoga svijeta stale samo u jednu – da Milostivi Gospodar bude Zadovoljan njima. Znaju, kad je On Uzvišeni Zadovoljan, bit će i oni, sigurno. To što nemaju ‘štele’ i veze sa ‘bitnima’ ni sekundu ih ne uznemirava, nego im se srca smiješe znajući da time dodatno jačaju vezu sa Gospodarem nebesa, Zemlje i svega onoga što je između njih. „Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?“(Ez-Zumer, 36) Tevekkul je stvar srca, a ne jezika. Jesmo li toga svjesni? Potpuni oslonac na Uzvišenog Gospodara ne ostavlja prostor za opterećivanje dunjalukom. Rasterećeno srce blista na licu.

Jednom je jedna žena rekla drugoj: „Jes’ tebe život išamar’o!“ A ova će njoj: „Šta znači šamar?“ Kaže: „Udarac po obrazu.“ Veli njoj ova ‘išamarana’: „Hoće to ko ima obraz. Elhamdulillah.“
„Jesi li razmišljala o tome da upitaš nekoga da ti pomogne“, pita zabrinuta prijateljica svoju drugaricu.
„Jesam“, odgovori, „svaku noć pitam. I wallahi, pronalazim odgovor.“ „Zašto baš svaku noć?“ “Svake noći kada preostane zadnja njena trećina, naš Gospodar, slavljen i uzvišen je On – silazi na najbliže nebo i kaže: ima li ko da Me moli, pa da mu molbi udovoljim? Ima li ko da od Mene trazi, pa da mu dam? Ima li ko da trazi oprost, pa da mu oprostim?” (Buhari) „Ma, mislila sam – nekog…“ „Ma, misliš – nekoga kime upravlja i o kome odlučuje baš Onaj Kome se obraćam?“

Neka unuka je rekla svojoj neni: „Zašto nam nisi rekla da dočekuješ zimu bez drva? Mi bismo ti nabavili.“ „Rekla sam ja, ‘ćeri, Onome Ko je uputio onoga za koga je On Uzvišeni htio da stekne nagradu. Eto, vas nije zapalo da svratite i vidite. Dovezao mi ih je jedan momak, nekad sam ga viđala da prođe ovuda. Bezbeli je komšija. Veli, vidio da u avliji nema složenih drva, a samo što nije grdno zahladilo, pa mu bi merak da ugrabi sevap pošto zna da sam starica koja živi sama. Rekoh: „Nisam ti sinko ja to tražila“, misleći da me s nekim zamijenio, možda je neko drva naručio… Kaže, tražio je on od Gospodara da ga počasti dobročinstvom, i vjeruje, kaže, da nije slučajno pogled zadržao baš tu. Nije on inače od onih koji zaviruju u tuđe avlije. Jah…“

Tako nekako žive oni koji počesto bivaju marginalizirani zbog njihove neutjecajnosti među ljudima. Podsjećaju na ono što su učenjaci selefa govorili: “Mnogo je onih koji su na dunjaluku poznati, a na nebesima nepoznati, a mnogo je i onih koji su na dunjaluku nepoznati ali su na nebesima poznati.”
I podsjećaju, svojim životom, na ajet: “Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta” (et-Talāk, 3)

X