Aktuelno

Je li marama mahrama sa mahanom?

683pregledi

Piše: Safet Kadić

Prisustvo glasa /h/ kod Bošnjaka i njegovo odsustvo kod Hrvata i Srba u riječima zajedničkog jezičkog naslijeđa ima svoju dugu tradiciju (o čemu je u ovom magazinu bilo riječi u više navrata) pa tako i u pogledu posvajanja orijentalizama
 
Ako i po čemu ostane upamćena prošlomjesečna kontroverzna emisija ”Pošteno” voditeljice i urednice na FTV Duške Jurišić, neće to biti po doprinosu razumivanja nošenja hidžaba i ”pokrivanja” žena, nego po jednoj jezičkoj paradigmi savremene bosanske konjunktivne norme o leksičkim višestrukostima i diferencijaciji govornika bosanskog jezika u pogledu različite upotrebe zajedničkog leksičkog blaga, kao i izpravnosti stava bosanskih normativaca da se mnoge riječi, koje alterniraju specifičnu nacionalnu i kulturnu tradiciju Bosanaca, dubletno normiraju. Emisija je zorno posvjedočila da upotreba dubleta ne predstavlja nikakvu prepreku u međusobnoj komunikaciji govornika bosanskog jezika i osvijetlila neke aspekte interferencije. Razumljivo, jedna od najfrekventnijih riječi tokom razgovora bila je riječ ‘mahrama’, koju su neki sagovornici preferirali u obliku ‘marama’, čime se jasno očitavala tipična diferencijacija u pogledu upotrebe glasa /h/ kod bosanskog stanovništva: gošće u emisiji prof. dr. Jasna Bakšić Muftić sa sarajevskog Pravnog fakulteta, kao i prof. dr. Fahira Fejzić sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, te još dvije ”pokrivene” gošće, stalno upotrebljavaju izvorni oblik ‘mahrama’, dok voditeljica Duška Jurišić konzistentno upotrebljava izvedeni, sekundarni oblik ‘marama’, kao i njen gost fra Mato Zovko, a uz njih, začudo, i doc. dr. Dževad Hodžić sa sarajevskog Fakulteta islamskih nauka, misleći, valjda, da je to pravilno čim tako na televiziji govori voditeljica. Začudnost je tim veća što je riječ ‘mahrama’ orijentalizam iz terminologije odijevanja, koji je dospio u bosanski jezik, kao i mnoge druge riječi, iz arapaskog jezika priko turskog. Bosanski orijentalist i leksikolog Abdulah Škaljić navodi da je ova riječ pozajmljena iz turskog u istom obliku ‘mahrama’, a vodi porijeklo od arapske riječi ‘miqrämä’ istog značenja kao i kod nas, navodeći da, s obzorom na namjenu, postoje: abdestna, jemekna, šerbetna mahrama. Hrvatsko-srpski etimolog Petar Skok smatra mahramu ‘balkanskim turcizmom’ arapskog porijekla, navodeći primjere iz bugarskog ‘mahrama’, albanskog ‘maramë’, rumunskog ‘năframă’, a leksički ih ravnopravno tretira. Temeljno značenje je komad platna (danas postoje i papirne mahrame i mahramice), bošča, ubrus, ručnik, peškir, rubac. Pored navedenog,  postoje i druga značenja ‘mahrame’ i njene umanjenice ‘mahramica’ pa i terminološka: svatovska mahrama; plućna mahramica, džepna mahramica, lojna mahramica (ovojnica droba ovaca) i sl.

Znak raspoznavanja
Prisustvo glasa /h/ kod Bošnjaka i njegovo odsustvo kod Hrvata i Srba u riječima zajedničkog jezičkog naslijeđa ima svoju dugu tradiciju (o čemu je u ovom magazinu bilo riječi u više navrata) pa tako i u pogledu posvajanja orijentalizama. Najreferentniju lingvističku analizu orijentalizama u bosanskom jeziku elaborirala je profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu dr. Hanka Vajzović u izvanrednoj studiji “Orijentalizmi u književnom djelu – lingvistička analiza-“, koju su zajednički objavili Institut za jezik i Orijentalni institut u Sarajevu, 1999. godine. Vajzović posebno ističe poznatu činjenicu da je /h/ u riječima orijenatlnog porijekla vrlo frekventna fonema, zato što je i u orijentalnim jezicima izrazito prisutan, navodeći da je u bosanskome jeziku takva pojava imala i svoje izvanjezičke razloge (i danas ih ponovo ima, iste ili tek slične), kao i stanovita sociolingvistička i psihološka opravdanja i objašnjenja. O čemu je riječ, Vajzovićka ovako objašnjava: „U samom početku tursko-bhs interferencije glas h u mnogim našim govorima nije postojao. Njegovo zapaženo “prispijevanje” i obilato prisustvo u orijentalizmima, dobijalo je kod muslimanskog stanovništva i određeni izvanjezički značaj u smislu nečeg osobenog, “znaka raspoznavanja” , pa i potvrde identiteta – s početka kao znak konfesionalnog, a vremenom i nacionalnog markiranja. Zapravo glas h je u određenoj mjeri postao oznakom muslimanstva i bošnjaštva – u svijesti muslimana i nemuslimana. Takvo stanje, međutim, u kojem je h dobijalo izvjesnu stabilnost u upotrebi makar kod jedne grupe korisnika jezika, moralo se odraziti i na ostale grupe, druge konfesije, naročito one iz najbližeg susjedstva, ali ne samo na njih i ne samo u ekspanziji jezičkih pojava što su posljedica dijalekatskih kontakata i interferencije.“ Podsjetimo da se u trećoj tački Bečkog književnog dogovora Hrvata i Srba preporučuje da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”, ali se u šestom tomu Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1904-1910) navode i ‘mahrama’ i ‘marama’ kao riječničke odrednice iako se prednost daje riječi ‘mahrama’. Novosadskim dogovorom istih aktera stotinu godina kasnije, opet bez prisustva Bošnjaka (mada su ga neki naknadno podpisali, npr. Skender Kulenović), nadvladala je tendencija izgona orijentalizama iz zajedničkog književnog jezika pa je pravopisna norma priznala kao pravilan samo oblik ‘marama’. Tako je tu riječ normirao i savremeni normativac hrvatskog jezika Vladimir Anić navodeći joj sinonimsko značenje ‘rubac’ kao regionalizam. Očito je prevodilac nedavno emitovane televizijske serije na BHT “Evropski muslimani” Anićev sljedbenik, jer je pokrivač za glavu kod muslimanskih žena prevodio isključivo kao ‘rubac’, a ne kao mnogo primjerenije ‘mahrama’. U značenju ‘rubac’ u bošnjačkoj tradiciji javlja se drugi orijentalizam: ‘mendilj’ pa je asocijativni put do značenja ‘mahrama’ zapleteniji. Svi sh/hs riječnici upućuju na oblik ‘marama’. Čak i Srpsko-hrvatsko-ruski rečnik Ilje Iljiča Tolstoja ima samo oblik ‘marama’. Najbolje je postupio prof. dr. Senahid Halilović u svom Pravopisnom rječniku iz 1996. godine kada je dubletno normirao ovu riječ kao ‘mahrama/marama’, ostavljajući govornicima bosanskog jezika hoće li ravnopravno upotrebljavati oba oblika ili će preferirati jedan od njih. Sa aspekta ove norme Dževadu Hodžiću se nema šta zamjeriti, jer je upotrebljavao jedan od dva dozvoljena oblika, ali će mu zamjeriti Bošnjaci muslimani što se odrekao svoje tradicije, a prihvatio drugu. To, međutim, ne mora biti tako.

Horni selektor

Bosanska konjunktivna norma podrazumiva upotrebu dubleta bez ikakvog ograničenja i preferencije, čak sa ‘miješanjem’ u istom izkazu. Tako se u televizijskim istupima donedavnog selektora državne nogometne reprezentacije Miroslava Ćire Blaževića mogle uočiti riječi čije oblike preferiraju Bošnjaci: Igrači su horni. Nismo olahko shvaćeni. Uslovno rečeno, bošnjačke riječi sa glasom /h/ upotrebljavaju i istočnohercegovački Vlasi, koji u svom vokabularu nemaju toga glasa, poput Vuka Karadžića ili popa Miće Ljubibratića, da bi na taj način označili njihovu vezu sa Bošnjacima. Tako će čuveni skupljač tuđeg perja Vuk Karadžić zapisati poslovicu “Niko ne može natkati mahrama da cijelom svijetu usta poveže” da bi je doveo u vezu sa “Srbima muhemedanske vjere”, kako je on imenovao Bošnjake. A prevodilac Qur’āna za “Srbe muhemedance” pop Ljubibratić prevesti jedan ajet u obliku: Vi ste sami sebe nahudili. (Ljubibratić, Koran, II.53). U istom smislu je austrijski etnolog F. Krauss zabilježio (od Bošnjaka): “U katolika bijela mahrama na glavi znači da se žena ‘ruši’». (Ovo ‘ruši’ znači da je u žalosti, da ‘žali’). Riječ ‘mahrama’ zasvjedočena je u bosanskom jeziku još u 16. vijeku (“Šaljemo vašoj milosti dva testemela i dvi mahrame”, “Na njoj Mare bilo ruho pere, se tumbane i šare mahrame”, nar. pjesma; i ima svoj kontinuitet (“Pokrila ga kumašli-jorganom,/ A po glavi srmali-mahramom/”, nar. pjesma) sve do danas i u narodnim govorima, u časopisima poput “Behara” i kod pisaca. Kako navodi u svome “Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku”, istaknuti bosnista Alija Isaković nalazi ovu riječ u djelima bosanskih pisaca M. Kapetanovića, H. Kreševljakovića, M. Selimovića, E. Čolakovića, M. Ajanovića, M.E. Kadića, R. Mahmutćehajića, N. Alispahića, J. Musabegović. Istovremeno dubrovački pjesnik toga vremena u svom historijskom epu “Osman” upotrebljava oblik ‘marama’, ali i ‘mahrama’ (“Crnac skide zlatnu mahramu iza pasa”). Bosanski franjevci pretežno upotrebljavaju oblik ‘marama’, primjerice Filip Lastrić: “Nit’ imajući svitica za poviti ga, služi se istim maramicama glave svoje”, a tako i M. Dobretić: “Maramica oli urubčić, s kojom se glava veže krizmanomu”). Bošnjaci načelno upotrebljavaju ovu riječ u bosanskom jeziku u obliku ‘mahrama’ u skladu sa principom haka i normativnim stavom da se riječi priuzimaju iz drugih jezika u izvornom obliku. Tako postupaju sa svim pozajmljenicama iz svih jezika u kojima postoji glas i fonema /h/ pa i sa orijentalizmom ‘mahana’ koji je u nebošnjačkoj tradiciji u okruženju morfološki toliko destruiran da mu je “amputiran” čitav jedan slog pa se preporučuje isključivo oblik ‘mana’, kao što to čini zajednički Novosadski pravopis iz 1960. godine (mahana, ne nego mana). Tako je po shvaćanju Bošnjaka i ova sama riječ stekla mahanu kao što će i na riječ ‘marama’ gledati kao na mahramu sa mahanom.

Odkuda huka
Glas /h/ kao “znak raspoznavanja” koristili su i pisci kao stilski postupak u karakterizaciji književnih likova, poput Skendera Kulenovića u poznatoj ratnoj poemi “Stojanka majka Knežopoljka”. Da bi postigao autentičnost izkaza pripadnika srbskog naroda, koji nemaju glasa /h/ u svome jezičkom osjećanju, Kulenovićevi pjesnički likovi, majka Stojanka i sin joj Mlađen, riječ ‘huka’ izgovaraju u stihovima kao ‘uka’.
„Sveti nas, seko Kozaro,
 okaj nas smrtno, krvavo,
Čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi?…“
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat
Čuće se jedna uka velika!“  

 
U Kulenovićevoj bošnjačkoj tradiciji ova riječ fungira kao huk (u muškom rodu) i huka (u ženskom rodu). One se, čak, mogu smatrati  samostalnom bošnjačkom jezičkom kreacijom. Princip haka u Bošnjaka toliko je bio jezikotvoran da su mnoge riječi nastale onomatopejskom kreacijom supstancijalizacijom glasa /h/ kao nukleusa novog semantičkog jezgra u koje vezuje druge glasove, a potom se profilira i identificira značenje. Prvo(bi)tno su to, i najčešće, srodni velarni glasovi /k/ i /g/, s kojima često mijenja pozicije u jezgrima, stvarajući nova značenja, npr. huk, kuh, hrd, drh, prh, hrp, krh, hrk, i sl. Tumačeći ‘uk’ i ‘uka’ kao postverbale od ‘ukati’, Skok u svome etimologijskom riječniku navodi da se njihovo “onomatopejsko podrijetlo vidi i odatle što se veže i s uzvikom ‘hu’  pa se govori i piše hukati, huknuti, zahukati, pohukivati”. Neki, pak, kao Alija Nametak podsjećaju da ‘hu’ nije samo onomatopeja, nego spominjanje Božijeg imena Hû (< Huwe-On) u derviškom zanosu, od čega je izveden postnominal huktati. Od morfološkog korijena -huk-, koji se semantički veže sa uzvikom ‘hu’, izvedena je cijela familija bosanskih riječi: huk, huka, hukati, huknuti, hučati, zahukati, pohukivati, odhuknuti, odhukivati, huktavica (sova, jejina), huktavac (podrugljivo derviš), hukač, huktača (velika sova ušara) i dr.
 
Saff br. 260
X