Hadis

Izmišljanje hadisa s ciljem pomaganja islama i muslimana

10pregledi

Strogo je zabranjeno izmišljati hadise i iz bilo kojeg razloga lagati na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Islamski učenjaci saglasni su u tome da se laganje na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja u velike grijehe, štaviše, neki su učenjaci taj grijeh svrstali u čin nevjerstva, te nevjernikom proglasili onoga ko ga čini.

Nažalost,neke skupine iz reda sufija, kao i kerramijje[1] smatrali su da je laganje s ciljem pomaganja i osnaživanja islama i šerijata dozvoljeno, što su žestoko osudili islamski učenjaci koji su i opovrgli ovu njihovu očitu zabludu.

Imam Nevevi, Allah mu se smilovao, u svom djelu Šerhu Sahihi Muslim, 1/70–71, u vezi s ovim kaže sljedeće: “Nema nikakve razlike u tome da li se ono što je slagano na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosi na vjerske propise ili na ono što nije usko vezano za propise, poput poučnih i dirljivih tekstova i tekstova koji govore o nagradama ili prijetnji i kazni. Svaka vrsta laži na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, strogo je zabranjena i ubraja se u najveće i najodvratnije grijehe, i oko toga su saglasni svi muslimani čije se mišljenje u konsenzusu smatra mjerodavnim, za razliku od kerramijja, novotarske sekte čiji pripadnici neosnovano smatraju da je dozvoljeno izmišljati hadise koji kroz obećanje nagrada afirmiraju činjenje dobra ili koji obećanjem kazni, prijetnjom i zastrašivanjem odvraćaju ljude od griješenja. U ovome su ih slijedile mnogobrojne neznalice koje same sebe smatraju asketama i pobožnjacima, ili ih takvima smatraju neznalice poput njih samih. Ono što ih je navelo na zastupanje ovog apsolutno pogrešnog stava jeste jedna predaja u kojoj se navodi sljedeće: ‘Ko na mene namjerno slaže kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.’

Neki od njih neosnovano su ubijeđeni da je ovakva vrsta laži ustvari ‘laž u korist Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem’, a ne ‘laž protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem’.

Ovakav stav koji su usvojili i do kojeg su svojim prosuđivanjem došli, vrhunac je neznanja i krajnji oblik tupoglavosti i zablude, i najbolji dokaz koliko su ovakvi u suštini daleko od istinske spoznaje i shvatanja bilo kakvih osnova na kojima se temelji šerijat. U svom stavu objedinili su mnoštvo katastrofalnih grešaka koje i dolikuju njihovim retardiranim umovima i pokvarenoj pameti, te su postupili suprotno onome što naređuje Uzvišeni Allah koji je rekao: ‘Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.’ (El-Isra, 36) Postupili su suprotno u odnosu na jasne i nedvosmislene poruke mnogobrojnih hadisa čija je kategoričnost neupitna, a koji nedvojbeno ukazuju koliko je opasno namjerno lagati i lažno svjedočiti. Na takav način kontrirali su konsenzusu svih onih čije je mišljenje mjerodavno i usprotivili se i mnogim drugima kategoričnim dokazima koji jasno upućuju na to da je strogo zabranjeno iznositi laži i na obične ljude, pa kakav je tek onda grijeh lagati na onoga čije su riječi bile vjerozakon i objava?

Kada se istinski razmisli o onome što ovakvi govore, postaje jasno da oni iznose laži i na Svevišnjeg Allaha, jer je On, Uzvišeni, rekao: ‘On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se objavljuje.’ (En-Nedžm, 3–4) Od svega što zastupaju, najčudnije je to što tvrde da je takva vrsta laži – ‘laž za Poslanika’[2], što jasno ukazuje na njihovo veliko neznanje i nepoznavanje i arapskog jezika i same poruke i suštine šerijata, jer se i takva vrsta laži kod Arapa i islamskih učenjaka ubraja u ‘laž na njega’, tj. u laži koje mu štete, a ne koriste. Što se tiče hadisa koji navode kao argument kojim dokazuju svoj stav, islamski učenjaci na njega imaju više odgovora:

prvi, najljepši a ujedno i najsažetiji odgovor bio bi da je dodatak ‘kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu’, potpuno neosnovan i ništavan, oko čega su se složili hadiski eksperti koji tvrde da taj dodatak ni u kojem slučaju nije vjerodostojan;

drugi, Ebu Džafer et-Tahavi u vezi s ovim dodatkom rekao je da, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, on ne bi bio ništa drugo do potvrda riječi Uzvišenog Allaha koji je rekao: ‘…A ko je veći nasilnik od onoga koji o Allahu izmišlja laži kako bi ljude u zabludu odveo…’ (El-En‘am, 144);

treći, neki su rekli da se riječi ‘kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu’ shodno određenim, u Kur’anu i arapskom jeziku poznatim i vrlo proširenim stilskim figurama, mogle razumjeti i ovako:‘Ko na mene namjerno slaže, pa ta će laž (ljude) odvoditi u zabludu…’. U svakom slučaju, stav koji su zauzeli o ovom pitanju toliko je plitkouman da se u njegovu suštinu uopće ne treba unositi, toliko daleko od istine da je o toj udaljenosti besmisleno raspravljati, i toliko bezočno pokvaren da njegovu pokvarenost nije ni potrebno dokazivati, a Uzvišeni Allah najbolje zna…”

Ibn  Kesir, Allah mu se smilovao, u svom djelu Ihtisaru ulumil-hadis, str. 89, rekao je sljedeće: “Mnogo je vrsta i kategorija onih koji su izmišljali hadise. Neki su bili najgori nevjernici (ar. zenadika), a neki od njih bili su askete i pobožnjaci koji su mislili da tako čine dobro i popravljaju stanje, pa bi izmišljali hadise koji govore o podsticanju na dobro i zastrašivanju kaznom, kao i hadise o vrijednostima činjenja određenih dobrih djela kako bi ljude privoljeli da ih čine.

Među ovakve spadaju kerramijje i neki dugi mimo njih. Kerramijje spadaju u najgoru kategoriju onih koji su izmišljali hadise jer su prouzrokovali ogromnu štetu obmanjujući mnoge ljude koji su vjerovali da su oni pobožni i čestiti ljudi, a u suštini, oni spadaju u najgore lašce u ovoj kategoriji.

Islamski učenjaci opovrgli su sve ono što su ovakvi poduzeli na ovom polju, te su pisanom riječju demantirali i zabilježili ono što su ovi napisali u svojim knjigama, da bi im to bila sramota na dunjaluku, te Vatra i poniženje na ahiretu. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.’ Ovaj se hadis prenosi kao mutevatir predaja.

Neki od tih neznalica govore: ‘Mi nismo slagali na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već smo lagali njemu u korist! Ovakva konstatacija upućuje na činjenicu da je njihovo neznanje potpuno, da je njihova pamet neznatna, i da su njihova izopačenost, sklonost ka grijehu i potvori ogromni, jer kada je riječ o upotpunjavanju i usavršavanju šerijata s kojim je došao, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije potreban niko drugi do njega samoga…”

 

Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, u svom djelu Fethul-Bari, 6/499, kazao je sljedeće: “Kerramijje i određeni broj onih koji se predstavljaju za askete zapravo su velike neznalice jer kažu da je na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljeno lagati s ciljem da se osnaži vjera islam i pravac ehli-sunneta, kao i da je laž na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljena kada se radi tekstovima koji kroz spomen nagrada i blagodati podstiču da se čini dobro ili o tekstovima koji zastrašivanjem odvraćaju od činjenja loših djela. Svoj stav pravdaju objašnjenjem da je prijetnja koja je upućena onome ko laže na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izrečena u kontekstu osobe koja laže na njegovu štetu, a ne na onoga ko laže u njegovu korist. Međutim, ova njihova izlika apsolutno je ništavna jer je prijetnja koja se spominje u hadisu upućena svakoj osobi koja Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pripisuje nešto što on nije rekao, bez obzira radilo se o laži koja ide na njegovu štetu ili ide njemu u korist. Hvala Allahu, vjera islam je upotpunjena, tako da joj nisu potrebne nikakve laži koje bi je navodno trebale osnažiti i učvrstiti…”

 

Iz djela Radost pogleda 2. dio (Komentar Rijadus-salihina)

Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali

Preveo: Amir Durmić

Redaktura: Abdulvaris Ribo

Šerijatska recenzija: dr. Safet Kuduzović

 



[1] Kerramijje su zabludjela sekta nastala u trećem hidžretskom stoljeću. Dobila je ime po jednom od njenih utemeljitelja koji se zvao Ebu Abdullah Muhammed b. Kerram b. Irak es-Sidžistani, poznatiji kao Ibn Kerram (umro 255. h. g.). Zastupali su stavove o određenom vidu antropomorfizma, vjerovali su da je Allaha na javi moguće vidjeti još na dunjaluku i smatrali su da je iman puko očitovanje jezikom, da se on ne smanjuje niti povećava, te da su munafici i počinitelji velikih grijeha vjernici s potpunim imanom. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/315. (op. prev.)

[2] Tj., to što tvrde da njihove laži idu u korist Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ne na njegovu štetu. (op. prev.)

X