Između forme i suštine

Piše: Mr. Emir Demir

Između forme i suštine AKTUELNOIma li pogubnije pojave u jednom muslimanskom društvu od formalnog pristupa vjeri koji predstavlja glavni kamen spoticanja ka njenom ispravnom poimanju i prakticiranju? Formalizam označava pridavanje pažnje izgledu i obliku na uštrb suštine ili biti određenog postupka. Allahov Poslanik, s.a.v.s, znajući za ovu bolest koja vreba svakog iskrenog trudbenika kaže: „Djela se cijena samo prema namjerama.“ I kaže: „Allah ne gleda u vaše likove, već gleda u srca vaša.“ Teško se onima koji formalno obavljaju namaz udovoljavajući njegovom vanjskom izgledu, a zapostavljajući skrušenost i razmišljanje o rečenicama koje se citiraju u samom namazu. Znači, bez obzira na rezultate, naši postupci se vrednuju shodno motivima koji su nas potakli da ih izvršavamo. Važno je naglasiti da islam baš kao što tretira suštinu, tretira i formu, ali ako se u okrilju određenih okolnosti desi da se jednom od njih dvoje mora dati prednost, svakako da će se prednost dati suštini na uštrb forme. Primjer za to nam je onaj koji je prisiljen na izgovaranje riječi nevjerstva. Dozvoljeno mu je formalno izgovoriti riječi kufra, ali svojom nutrnom ne smije biti ubijeđen u njih, već njegovo srce biva smireno sa vjerovanjem kojeg nalaže učenje islama.

U današnjem vremenu uviđa se veliki raskol između forme i suštine. Naime, mnoštvo je onih koji se nimalo ne osvrću na formu, a  s druge strane ima i onih koji previše pridaju pažnje formi na štetu biti i suštine. Mali je broj onih koji su napravili ravnotežu između njih, onako kako islam zahtijeva.

Prva skupina pred naletima unutrašnjih i vanjskih utjecaja nastoji svoj vanjski izgled, iako su njegove osnovne crte precizirane praksom Poslanika, s.a.v.s,  prilagoditi strujanjima vremena. Tako ćemo vidjeti da npr. nošenje hidžaba ili brade u sekularnom okruženju mnogima zadaje nelagodnost, i kod istih uzrokuje nastanak kompleksa niže vrijednosti. Za kratko vrijeme taj kompleks, ili tačnije šejtanska vesvesa, biva povodom da se od izvornog hidžaba jedva prepozna samo mahrama, a od brade blijedi obrisi muškosti. Hidžab i brada su ovdje samo spomenuti kao primjeri, a forma islama je daleko opsežnija. Još veći problem nastupa kada se neislamskoj formi počnu iznalaziti opravdanja, a negiraju se i krivo tumače utemeljene predaje koje je pobliže određuju. Na ovaj zadatak su se svojski dale osobe ‘naše kože i našeg jezika’ indoktrinirane po orijentalnim instituta i bogoslovijama pokušavajući idejno dotući svaki manifest islamske forme temeljen na principima Kur’ana i Sunneta i staviti ih u okvire bukvalnosti i  marginalizma. Formalistima su nazvali sve one koji doljedno slijede Kur’an i Sunnet. Oni često s podozrenjem gledaju na mnoge predaje iz Sunneta smatrajući ih neprimjerenim za vrijeme i prostor u kojima živimo. Neki od njih su zapali u apsurd govoreći da je dovoljno, u normalnim okolnostima, da se u dužini trajanja namaza umjesto pokreta i forme koja je propisana, sjedi i srcem „misli na Boga“. Na ovo nije potreban poseban komentar, jer ovakve ideje direktno ruše temelje na kojima je islam sazdan. Znamenja islama su obredi koji se izvršavaju dijelovima tijela, a Uzvišeni Allah kaže: „A ko respektira znamenja islama, pa to je, uistinu, pokazatelj bogobojaznosti srca.“ Musliman koji je imalo svjestan svoje vjere zna da u Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,  ima najljepši uzor koji važi sve do Sudnjeg dana, radilo se o primarnim ili sekundarnim pitanjima života, formi ili suštini: „Vi, uistinu, u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor…“ Izbjegavanje i zapostavljanje islamske forme ima svoje duže korijene u historiji islama, jer su murdžije definirale iman kao spoznaju srca bez ikakvog utjecaja djela na samo vjerovanje.

Vjerovanje srcem, iako je osnova i prvi oslonac, ne isključuje manifestiranje vjerovanja na dijelovima tijela. Šerijatski tekstovi, kao što je jasno, ne ukazuju isključivo na potvrdu srcem, već ukazuju i da iman ima svoje pokazatelje koji se očituju putem forme. Oni koji se ustručavaju uvesti formu u suštinu imana dobili su rezultat popustljivosti u propisima i osudi, čak i velikih grješnika oko čijeg griješenja nema nimalo sumnje. Uviđa se da neki za određena djela ne bi ni rekli da vode u nevjerstvo, pa makar ta djela u sebi sadržavala sasvim jasno i javno protivljenje Allahu i Poslaniku, s.a.v.s,. Oni se ustručavaju reći da su dotična djela nevjerstvo sve dok se ne uvjere da li srce počinitelja potvrđuje iman. Ako čovjek, prema njima, potvrđuje znamenja islama, bez obzira na veličinu počinjenog djela, neće biti nevjernik osim ako potvrda izađe iz njegovog srca. Ovo je prirodni rezultat koji je proistekao iz murdžijske ideologije nakon što su zanemarili vezanost djela (islamske forme) za vjerovanje srca.

Druga skupina najveći dio svoga truda posvećuje zadovoljenju forme ne osvrćući se na suštinu ili bit dotičnog postupka. Ovo je prije svega osobina licemjera koji pretvarajući se udovoljavaju formi pred očima muslimana, a u srcima kriju mržnju prema islami nastojeći napraviti unutrašnju destrukciju muslimanskih redova. Druga podvrsta ove skupine su muslimani koji često nisu na stepenu vjerske prosvijećnosti i koji se slijepo povode za formom koju obnašaju njihovi uglednici bez osvrta na dokaze. Oni ne razlikuju adete od ibadeta, tj. običaje od istinskog robovanja Allahu, dž.š. Njihovi namazi su samo  forma koju zadovoljavaju bez ikakvog duhovnog učešća i nadgradnje. Islam je vjera dokaza i ni od jedne osobe se ne traži da formalno nekoga slijedi bez argumneta. Uzvišeni kaže: „Reci: „Ovo je moj put, ja pozivam Allahu uz znanje a i oni koji me slijede.“ Poznat je slučaj osoba koje su se zaklele da će stalno postiti, klanjati i da se neće ženiti pridavši veliku pažnju formi na uštrb suštine i jasnih ciljeva ovih islamskih znamenja. Sredstva postizanja Allahovog zadovoljstva nisu sama po sebi cilj, već je sredstva neophodno upražnjavati u granicama koje je Šerijat postavio da bi se postigao sami cilj. Da je forma od primarnog značaja u odnosu na bit i suštinu ne bi Allahov Poslanik, s.a.v.s,  jednom ashabu rekao da ga Allah voli i pored toga što je imao malo dobrovoljnog namaza i posta. Poznato je da Allah ne prima djela osim sa dva uslova: iskrenošću i saglasnošću sa postavkama islama. Formalizam je direktno suprotan iskrenosti. Također, Allah, dž.š., ne prima zikr osobe koja Ga spominje formalno svojim jezikom, a srce joj je okupirano ovodunjalučkim mislima.

Ravnoteža forme i suštine

Da bi čovjekovo ispovijedanje vjere bilo ispravno, mora biti sazdano na iskrenosti prema Allahu s.v.t., a ne na dvoličnjaštvu, laži i dodvoravanju. Zato je istinoljubivost u Kur’anu stavljena u suprotan položaj dvoličnjaštvu (nifak): “Da Allah  nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti.” (El-Ahzab, 24)

Neophodno je da sa vanjskim formalnim ispoljavanjem islama postoji i unutrašnje vjerovanje – iman. Neophodno je imati ispravno uvjerenje u Allaha, Sudnji dan, meleke, Knjige i vjerovjesnike.

Vanjski vid upute mora biti u suglasju sa nutrinskom uputom.

Ovdje se, upravo, pokazuje jedna od skrivenih šejtanovih zamki koji muslimana nagovara da ostavi neka dobra vanjska djela s dokazom da njegova nutrina nije takva, govoreći mu:“ Ne čini to i to kako ljudi tobom ne bi bili obmanuti!”

Zapravo, dobro djelo koje obavljaš svojim dijelovima tijela je uzrok ispravnosti i iskrenosti tvoga srca sve dok ga ne činiš iz pretvaranja, prestiža ili prevare vjernika.

Iskrenost Allahovog Poslanika s.a.v.s. je prelazila sa srca na jezik, a zatim na ostale dijelove tijela, a posebno se isticala na njegovom plemenitom licu. Ko god bi pogledao u njegovu svijetlu i nepatvorenu  pojavu, pročitao bi na njoj iskrenost i spoznao da njegovo lice nije lice lažova. Mi smo u potrebi za ljudima koji daju prednost iskrenosti u svojim riječima i djelima, tako da istinoljubivost postane unutrašnji osjećaj koji kruži tjelesnim žilama i zrači sa njihovih lica. Kada ih ljudi ugledaju trebaju reći: “Ovo nisu lica lažova!”

Samo naša iskrenost u nošenju tereta islamskog poziva (da’va) može privući ljude da prihvate dini-islam. Ne priliči nam da budemo kao pozorišni glumci koji se pred ljudima pojavljuju u nestvarnoj formi. Ovakvi  se veoma brzo otkriju i ljudi se od njih udalje.

Prenosi se za jednog od Ispravnih prethodnika da je prilikom svog vaza znao rasplakati ljude, tako da se začuju i zavladaju raznoliki jecaji. Nekada bi na predavanju govorio neko ko je imao više znanja i bi ljepšeg jezičkog izraza, ali se srca ne bi pokrenula i oči ne bi zasuzile! Njegov sin ga je upitao o tome, pa on odgovori: “O sinko, nije ista iznajmljena  i uistinu smrću pogođena narikača!”

Stoga, najbolje sredstvo za uspjeh je iskrenost u pronošenju islamskog poziva i svesrdno zalaganje na tom putu. Iskrenost u riječima i djelima mora biti pravac i osnovna karakteristika svakog muslimana. Nisu važne slatke i prefinjene riječi, iako su potrebne, koliko je važnije da posjedujemo iskrenost. Davno je rečeno: “Kada riječ izađe iz srca – pređe u srce, a kada izađe s jezika, dopre samo do ušiju!”

 

Print Friendly  Između forme i suštine pf button both



X