Izbjegavanje rasprave

Piše: Nazif Subašić

Rasprava je dokazivanje ili izlaganje mišljenja koje je potkrijepljeno dokazima i argumentima, koji podupiru mišljenje učesnika rasprave. U Kur’anu se na nekoliko mjesta govori o raspravi: upotrijebljen je izraz džidal ili rasprava, na drugom mjestu izraz tuhadždžprepirka i izraz mura’ – određeno mišljenje.

Uzvišeni Allah postavio je čovjeka kao namjesnika na Zemlji i povjerio mu da je gradi i dao mu emanet nad njom. Uzvišeni je dao čovjeku mnoge sposobnosti i mogućnosti da može izvršiti i dostaviti poslanicu i važan zadatak koji su odbila preuzeti sva ostala stvorenja, ali ga je preuzeo čovjek.

Čovjek je po prirodi društveno biće, živi u društvenim sredinama sa svojim sunarodnjacima, sa kojima sarađuje, a rasprava je nešto što je potrebno prilikom te saradnje, a to sve zbog velike mudrosti i plemenitog cilja za postizanje prava ljudi i odagnavanje nepravde.

Zbog ove velike mudrosti čovjek je ostao biće, za razliku od ostalih, koje se najviše raspravlja i vodi polemiku, kao što kaže Uzvišeni Gospodar: “…ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” (El-Kehf, 54)

Međutim, Allah poziva čovjeka u iman (vjerovanje) i slijeđenje Njegovog zakona, kako bi uredio i prilagodio svoje instinkte i udaljio se od pretjerivanja. Ali, kada čovjek izađe iz okvira vjere i imana, tada se ti instinkti u potpunosti ovladaju njime, okupiraju njegov razum, potčine ga, ovladaju njegovim organima i tada im on u potpunosti udovoljava; zauzmu srce i on postaje zarobljenik svojih nagona ili strasti. Na takav način čovjek izgubi svoju zadaću i skrene sa puta svoje misije, i od osnovnih sredstava koje mu je Allah dao na korištenje do ostvarenja cilja, on ta sredstva pretvori u cilj, i tako se čovjek iz plemenitog biće spusti na stepen niži čak od životinje.

 

Stav islama o raspravi

Polemika i rasprava je sredstvo koje je Allah podario čovjeku kao namjesniku na Zemlji kako bi mogao ponijeti teret i emanet namjesništva. U islamskim izvorima navode se tekstovi koji govore o raspravi i polemici ponekad govore u pohvalnom kontekstu, a nekad u pokuđenom. Mi ćemo spomenuti i analizirati oba slučaja.

 

Pohvalna rasprava

Ovakav oblik rasprave spominje se u Kur’anu, u ajetu u kojem se preporučuje najljepši oblik rasprave: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’” (El-Ankebut, 46)

Na drugom mjestu Uzvišeni govori o znanju: “Vi raspravljate o onome o čemu nešto i znate, a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate? Allah zna, a vi ne znate!” (Alu Imran, 66)

Na trećem mjestu Allah kaže da rasprava treba biti površna: “Zato ne raspravljaj o njima, osim površno!” (El-Kehf, 22)

U osnovi rasprava je pokuđena zbog mnoštva tekstova u kojima se govori njenoj pokuđenosti, izuzev u tri spomenuta slučaja. Za dozvoljenost rasprave postavljaju se sljedeći uvjeti:

– da onaj koji se raspravlja ne želi nikome prkositi niti slijediti svoju strast, nego mora da pokaže svoju nepristrasnost i znake zdravog razuma, a za tvrdoglave i ohole rasprava je pokuđena: “ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni“, zbog njihovog inata i ustrajavanja u zabludi;

– da se raspravlja na najljepši način, uz blagost, bez uzdizanja, a u suprotnom bila bi pokuđena, jer to vodi ka neredu i šteti;

– da bude utemeljena na uputi i znanju o onome o čemu se raspravlja, u protivnom je odvratna i ružna: “a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate?”;

– da tema bude vrijedna rasprave i da se raspravom želi opća korist, kao i otklanjanje veće štete ili pribavljanje koristi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Borite se protiv mušrika vašim imecima, životima i jezicima” (Ebu Davud, Nesai i Darimi, a Albani kaže da je sahih);

– da se traži suština i srž teme i da se ne odstupa daleko od teme u sporedna pitanja.

Ovakav konstruktivan dijalog usmjerava čovjekov um ka pravoj spoznaji, to je karakteristika pravog poziva ka Allahu, zbližavanju srca i težnji ka dobru, a klonjenju od zla. Uzvišeni Allah kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu.” (En-Nahl, 125) Ovakva metoda prisutna je u naučnim krugovima, među znanstvenicima i učenjacima drugih vjera, i ova metoda se primjenjuje u komparativnom načinu dokazivanja. Ovakvim načinom rasprave čovjek stalno traži dodirnu tačku na kojoj gradi raspravu i ne fokusira se samo na mjesta razilaženja, kako bi se na njima zastalo što duže i tako još više povećao jaz i nesklad, što dovodi u konačnici do mržnje i razdora.

 

Pokuđena rasprava

To je rasprava u kojoj vlada samoljublje, slijeđenje i zadovoljavanje niskih strasti i želja za isticanjem.

U ovakvoj raspravi do izražaja dolazi slijepi fanatizam kojim ovlada srdžba, što rezultira sporom i neprijateljstvom, a nerijetko i onim najgorim.

Ovakva vrsta rasprave često je prisutna među običnim masama, ljudima koji nisu dostigli dovoljan nivo naobrazbe, znanja i kulture, pa tako često vidimo da, kada neko izloži neku temu za raspravu, odmah se stvore dva tabora i nastupa žustra rasprava koja rezultira onim najgorim. Svaka stranka nastoji dokazati svoju nadmoć i da je njeno mišljenje ispravno, a da je mišljenje druge strane u potpunosti neispravno.

Ako u skupu učestvuju više od dva učesnika, tada nastupa anarhija i nered kao na pijaci, gdje se svako utrkuje da govori i tako se glasovi povećaju. Ako jedna strana primijeti da druga strana ima jače argumente, kreće u napad na ličnost sagovornika, ismijavajući ga tako i bježeći od stvarne teme, praveći atmosferu kao da je on pobjednik. Druga strana ne ostaje dužna, pa ponekad se brani, a nekad napada isto kao i prva strana.

Isto tako imamo slučajeve gdje protivnička strana koristi riječi uvrede a da nema namjeru da ostvari neka svoja prava, jednu stranu pri raspravi ponese isključivo inat kako bi se ponizio i slomio potivnik, što je, svakako, pokuđeno.

Međutim, ako je nekome učinjena nepravda, pa čovjek želi da povrati svoje pravo na ispravan način ne vrijeđajući nikoga i ne pretjerujući, njegov postupak nije zabranjen, ali je bolje da ga ostavi, ako može, jer često se vrlo teško jezik može kontrolirati prilikom rasprave, što prouzrokuje srdžbu i tako svako poželi zlo drugome.

Svi učesnici rasprave podložni su ovim negativnim utjecajima rasprave, a najmanje što se može desiti jeste da rasprava toliko okupira čovjeka da čak i u namazu razmišlja o drugoj strani, što utječe na njegovu ustrajnost u vjeri. (Nevevi, El-Ezkar, 371)

Rasprava može da dovede do otvorenog neprijateljstva, što otvara vrata fitni i slijeđenju strasti, a to rezultira društvenim podjelama i fanatizmom. Nevevi, rahimehullah, kaže: “Nisam vidio ništa što više briše vjeru, umanjuje muškost, uklanja slast imana i teže je za srce od suparništva (rivalstva).”

Kako islam gleda na raspravu i kakva su pravila postavljena s tim u vezi?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, raspravu je okarakterizirao znakom zablude nakon upute i skretanja sa Pravog puta, čiji su rezultati upropaštavajući. Ebu Umama, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj su bili osim zbog rasprava’, a zatim je proučio ajet: ‘A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački’ (Ez-Zuhruf, 58).” (Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, šejh Albani kaže da je sahih)

Čovjek može da ogrezne u ovom djelu, pa da postane jedno od Allahu najmržih bića. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najmrži ljudi Allahu su najljući protivnici (u raspravi).” (Buhari i Muslim)

S druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je na ostavljanje rasprave kako bi ljudi izbjegli štetu i postigli korist: “Ja garantujem kuću na periferiji Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu.” (Ebu Davud, a šejh Albani kaže da je dobar)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preferirao je prevenciju prije liječenja i izbjegavanje problema prije upadanja u njega.

 

Naši prethodnici o raspravi

Naši ispravni prethodnici mnogo su prezirali raspravu, o čemu svjedoče njihove izjave:

– Ibn Ebu Zinad, rahimehullah, kaže: “Sve što je sagrađeno na raspravi slomit će se na istoj toj raspravi.”

– Evzai, rahimehullah, kaže: “Kada Allaha želi nekom narodu zlo, dâ im raspravu, a uskrati im činjenje dobrih djela.”

– Ebu Kilaba, rahimehullah, govorio je: “Nemojte sjediti sa sljedbenicima strasti i nemojte sa njima raspravljati, jer nisam siguran da vas neće odvesti u zabludu ili zbuniti vas u vjeri kao što su oni zbunjeni.”

– Neki je čovjek došao Hasanu el-Basriju, rahimehullah, i rekao: “Ebu Seide, dođi da raspravljam sa tobom o vjeri!”, a Hasan mu odgovori: “Meni je vjera jasna, a ti, ako si zalutao, prihvati se nje!”

Dva čovjeka, sljedbenika strasti, došla su kod Muhammeda b. Sirina i upitaše ga: “Ebu Bekre, hoćeš li da ti citiramo hadise?” “Ne!”, reče on. “A hoćeš da ti proučimo ajet iz Allahove Knjige?”, upitaše. “Ne!”, odgovori on, a zatim reče: “Ili ćete vi ustati i otići ili ću ja!”

Molim Allaha da nas sačuva svih loših osobina! Amin!

 

El-Asr, 66.

 

 

Print Friendly  Izbjegavanje rasprave pf button both



X