Izaberi svoj put!

Piše: Nina Halilbašić-Botić
Izaberi svoj put! 1510U ime Allaha, Veličanstvenoga!…a zašto vi ne biste bili oni koji će na dobro pozivati, i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, takvi će šta žele postići… Ovo je priča bez uvoda. Nema početka, zapleta, vrhunca, niti fabule. Nema čak ni literature, osim bezgranične mašte jedne djevojke. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima nije slučajna, već namjerna. Kako se ulema u mnogo čemu razilazila, vjerujem da će ih i ovaj moj skromni rad podijeliti u nekoliko tabora. Jedni će me „protekfiriti“ govoreći da sam promašila i temu i predmet. Drugi će me proglasiti „murtedom“ jer ovako ozbiljan spis temeljim na mašti, babinim savjetima i zadivljenosti kojekakvim leptirima. Treći će me, pak, podržati. Ako bih kazala da sam poželjela biti „Allahov misionar“, slagala bih. A takvo što muslimanu ne dolikuje. Kažem: „slagala bih“, jer riječ „poželjela“ ima početak, a moja čežnja za uzdizanjem Allahove riječi nema početak! Ona oduvijek spava u meni. Tinja. Oplemenjuje me. Priprema me. Diše zajedno sa mnom.
Ovo nije novinarski članak, niti politički osvrt na stanje ummeta. Ovo nije čak ni referat. Referati su suviše dosadni. Ovo je poziv na putovanje. Bit će mi čast da vas vodim kroz tajne planove „da’we“. Osjećajte se počašćeno. Niko do sada nije pronašao šifru za te tajne planove. Dakle, vi ste prvi koji će s njima biti upoznati. Sve pohvale i kritike zapišite na papir. Pažljivo ih iščitajte. Zatim, pokušajte uz pomoć njih „prekrpiti“ vlastitu misiju. Tuđe greške manje bole. Evo, uhvatih sama sebe kako filozofiram! Da vas više ne „da’wim“, pređimo na stvar:
Kako rekoh, ovo je poziv!

Vežite se! Polijećemo…

Prvo poglavlje
Ovako je sve počelo:

Niz grlo pješčanika neumitno i neumoljno sipila su zrna vremena. Govorila sam im da ne žure, al’ jok! Džaba gluhog dozivati. Posmatrala sam i ispraćala njihovu neumoljivost. Ustvari, radila sam dva posla. Posmatrala i razmišljala. Kovala sam plan za projekt pod nazivom: „Kad eflehal-mu’minun!“ Vremena je malo. I puno. Kako se uzme. Malo za dobro koje na ulici života pokupimo i spremimo u najsigurniji „fajl“ kako bi nam poslužilo u tajnoj misiji, a puno za neprijateljske zasjede po drumovima i sašaptavanja „Iblisovaca“. Ovi što ih prethodno spomenuh su struja naprotiv naše. Takmiče se s nama u broju sljedbenika, metodama da’we i žele nametnuti svoju „šuplju teoriju“ kao ispravnu. Sjedim ja jednom tako kad dođe taj njihov glavni. Veli on meni da neću uspjeti. Koji bezobrazluk!
– Kaže: Dobro, a šta ako ne uspiješ?
– Ama, prođi me se. Rekoh ti: Uspjet ću!
– A šta ako ipak ne uspiješ?
– Uspjet ću! Pobijedit ću! Allah je obećao.
– Ideš mi na živce. Što vazda Njega spominješ. Hajmo teorijski: Ako ne uspiješ… šta onda?!
– Ma nema ni u teoriji neuspjeha! Da. Neću umrijeti u borbi, nego ću pobijediti i uspjeti. Nama je pobjeda suđena.
Helenejse! Sutra… Sutra je novi dan. Ne mogu ga zaustaviti, ali sam našla načina da mu, kako se u narodu kaže „stanem na rep“. Uhvatit ću ga rukama, čvrsto, i iskoristiti. „Iblisovci“ će pocrkati od muke. Nikad nisu mogli gledati naše napredovanje. Novo poglavlje i novo zrno u pješčaniku. Vrijeme je da krenem putem da’we – pomislih! I umjesto da se opirem, naći ću način da se „skompam“ s vremenom i pustiti svako zrno da teče kroza me.
Zar nije dobar ovaj moj plan! Heh… ne veli se džaba u suri Yusuf da su njihova lukavstva zaista velika. Ženska lukavstva! Kad god spomenem ovaj ajet naumpadne mi ona što je šejtana u flašu „ućerala“. Tobe!
Već u sedmom razredu osnovne škole zacrtala sam sebi cilj, koliko god to izgledalo čudno znala sam šta želim već tada, doduše, pomalo u obrisima, ali kako sam ispraćala zrnca vremena, moje ubjeđenje u ono što želim postajalo je odlučnije, jasnije, jer sam sasvim pouzdano znala šta ne želim. I što sam više razmišljala o tome šta ne želim, postajalo mi je jasno šta želim.

Drugo poglavlje
Makadam

Tačno sam znala kojim bojama da obojim sva svoja godišnja doba! Na kraju, nisam željela da ni jedan atom moga vremana, tih dragocjenih zrnaca, ode „od kuće“ i usmjeri se u pogrešnom pravcu. Sve ono što radim u tom vremenu sam ustvari ja, moj život, moja priča. Moja prijateljica Halima izabrala je gimnaziju, a ja nekako sasvim prirodno medresu. Obje smo čvrsto odlučile da na tom putu nauke pokupimo što više znanja i kako nas na njemu nikakve zasjede, otpori ili zastrašivanja neće obeshrabriti. Allahu ekber! Zar jedan budući daija smije da bježi s bojnog polja! „Nedostajat ćeš mi…“, reče Halima. „I ti meni“, rekoh tiho, „ali… mi nikada nećemo biti odvojene jedna od druge. Nas veže djetinjstvo, prijateljstvo, ljubav u ime Allaha. I tajna misija.“ „Misliš li da ću uspjeti? Mene je malo strah“ – bojažljivo prošapta Halima. „I mene“, priznah, „ali znaš šta smo odlučile, sjećaš se…“ „O da, ići naprijed… ne nazad“ – ustreptalo izusti Halima. „Nikako. Naprijed i nazad su dva različita pojma.“ „Niti lijevo, niti desno. Ahaaaa… putem nauke… pravo pa… bismillah“, nasmijasmo se od srca… a naš smijeh… „Eh, kad budemo profesorice… ako Bog da. Pa dnevnik u ruke, pa u učionicu, pa djeca… pa prenijeti znanje. Jedva čekam.“ „I ja“, prozborih sa zanosom, a u mislima mi je već bila željena slika. „Znaš li ti, Halima, da je kod Tuzle bila jedna učiteljica, a nosila maramu. Veli nana da je ona đacima uvijek pričala kako je Allah pravo lijep i dobar. I veli da je jedno vlaško dijete nju zavoljelo pa rekao materi kod kuće da je i on musliman. Mati kad nije povilenila. Ubrala motku pa veli hoš sad pričati gluposti. Al’ jok, on opet po svome baš ’nako kako je i na početku vikao. Ja imam jedan mali plan, al’ ne smiješ ga nikome pričati. Ja kad budem njima predavala, ja ću onu lekciju o džehennemu privremeno iskružiti. Bolje je da ih učim da Allahu pišu pisma. Od toga će biti fajde. Pa znat će, kad upadnu u musibet, kome će se žaliti. Ili, bome, kad su sretni da Mu kažu, pa će se i On s njima radovati. “
Sada više nisam razmišljala o tome šta ne želim, niti rasipala energiju na to. Odlučila sam i čvrsto prihvatila ono što želim. Takve smo bile… svemu pristupale s krajnjim rješenjem u umu… pomislila sam: „Nigdje nisam upoznala sebi tako sličnu dušu kao što je ona… nekako tu, ispod rebara osjećala sam je, njen udisaj, njen drhtaj, njene strahove i malo manje strahove. Kao da su moji.“

Treće poglavlje
Ko ide, a ko ostaje...
(Upozoravaju se svi putnici, koji to nisu učinili, da svežu svoje pojaseve)

„Sutra putuješ?“ „Ahaaa“, potvrdila sam klimajući glavom i naslanjajući se na klupu svim svojim tijelom. Uzdahnuh teško, a opet sa odlučnošću. „Nedostajat će mi babo i mati, i moja avlija, i moja klupa, i Šargo… i ruže moje. Vidjela sam majku kako već sakriva suze, jaka je ona znaš, al’ mati je mati… I otac, eno ga otišao da skuplja drva, a ustvari skriva se i on. Da ne vidim…“ Bit će dobro – tješila sam samu sebe – ama velim ti da će biti bolje nego što misliš. Bit će onako kako se izboriš. Ustvari, kako Allah hoće. Zašto se onda sekiraš! Da je sekiracija zdrava, Allah bi bar u jednom ajetu natuknuo o tome. Kobajagi, ako je mala briga, sekiraj se dva sata, a ako je šta pravo opasno, more bit’ da je bolje da se sekirate u džematu. Završila sam razgovor sa Allahom i potrala lice. Prepustila sam se. Shvatila sam da je u tome bit… prepustiti se i prihvatiti kad trebaš… kad dođe vrijeme prepuštanja. I boriti se kad trebaš, kad dođe vrijeme borbe. „Da Allah blagoslovi našu tajnu misiju i da nikad ne izgubimo signal koji nas s Njim spaja.“ „Nemoj da zalutaš… da kreneš drugim putem“, nasmija se Halima. „Neću, a nemoj ni ti… sjeti se našeg cilja.“ Ja sam imala još jedan pritajeni cilj. Onaj koji me tjerao da budem bolja. Željela sam se „skompati“ s Kur’anom i ona moja zrnca vremena obuhvatiti ajetima. Željela sam ga pridobiti kako bi na Sudnjem danu iznio koji argument u moju korist. Znala sam da moram paziti kako koračam, jer od mojih koraka zavisi i oblik tragova.
Ustajem. Odoh! Malkice zažalih zbog rastanka. A koliko će ih samo biti! Ne volim rastanke. Čudna je ta pojava emocija u ljudima. Nikad da joj shvatim svrhu. Prolazim kroz šljivik i osvrćem se za predivnim mirisom. Je l’ to jorgovan? Il’ je karanfil? A neeee… to miriše tinta onih koji traže Njegovu ljubav u peru. Odoh njima da se učlanim. Pričam sa sobom i razrađujem strategije. Veli babo da dobar musliman nema vremena za gubljenje. I još veli: „Dušo moja, na svom putu pokupi što više znanja i nek ti ne bude teško nositi ibrik koji kupi s oblaka sitne kapi kiše i svaku isprati pogledom i zahvalnošću. Zatrebat će ti… suhe zemlje ima svugdje… I pamet u glavu. Nemoj da se babo stidi.“

Četvrto poglavlje
Leptir  

Eno ga… tako sićušno, a tako lijepo. Pravi živi leptir postao je moj uzor. Jeste li ikad razmišljali kako iz gusjenice izraste takvo veličanstvo i ljepota. Takav je i put daije. Trnje. Trnje. Trnje. Puno trnja. A zatim svjetlo!
Allah je rekao da će olakšati put u Džennet onome kome oružje pri krčenju trnja budu ćitabi. A veli babo da Allah kad nešto kaže, to je sigurno tako! I još veli da je znanje jače oružje od onoga F 16, šta god to značilo. Znanje je putna karta, snaga u peru, osmijeh u oku, podrška u ruci, nepokolebljivost.  Kaže da s njim previjam rane i da je ono umjesto matere, jer kad padnem da će me ono podići. Znanje je strategija približavanja Stvoritelju i način zamjene tuge s radošću. I savjetnik u tišini. Sve je to meni babo kazao. Eno opet onoga leptira… podsjeća me na mene. I na Halimu. Došlo je moje vrijeme odrastanja. Moja etapa. Moje vrijeme kad se u čahuri pripremam za let. Taj period bit će možda bolan u početku, možda i naporan, možda i krvav, možda… ali će uroditi plodom. Babo je rekao da Allah neda da se neko džabe trudi i da Allah voli one koji se trude da Njegova riječ bude gornja. Mislim da voli i mene. Nije mi kazao, ali imam ja s Njim poseban način komunikacije.

Ovo je moj put. Ovo je moja prilika. Ovo je moja da’wa.

U Njegovo ime počinjem i završavam. Koracnula sam i zagazila u da,wetsko polje. I nije me strah. U Njegovu se pomoć uzdam. Obećao je da će pomoći. Ja Mu vjerujem. Najzad, šta mi mogu! Ako me protjeraju, to je moja hidžra! Ako me zatvore, to je moja osama s Voljenim! Ako me ubiju, to je moj džihad!

„Mi smo vojska kojoj je draže umrijeti, nego vašoj živjeti…“ – reče jednom hrabri Mu’tesim!

Nešto – ni slično zaključku:

Ovo, kao što rekoh, nije zaključak. Ovo je početak. Počinjemo da’wetski rad u ime Allaha, Veličanstvenoga. I pozivamo sve zainteresovane građane da se prijeve na

Konkurs za daiju

Na ovaj konkurs imaju se pravo prijaviti svi stanovnici Muhammedovog ummeta, neka je na njega Allahov mir, bez obzira na boju, rasu, meterijalno stanje, ili dob.
Kandidat treba da ispunjava sljedeće uvjete:
– Šehadet;
– Namaz;
– Post;
– Zekat;
– Hadž (kad se ispune uslovi)

Uz čist nijjet potrebno je priložiti i ove dokumente:
– Vjerovanje u Allaha;
– Meleke;
– Knjige;
– Poslanike;
– Sudnji dan;
– I vjerovanje da je sve, dobro ili loše, od Njega

Napomena: Svako je od vas pastir i svako će biti odgovoran za svoje stado!

Print Friendly  Izaberi svoj put! pf button both



X