Itikaf – pravila i propisi

Preveo: Miralem Misini
Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i na sve njegove drugove. Allah je Svojim robovima propisao različite vrste ibadeta, kako bi Mu iskazivali pokornost, sjećali Ga se i osjećali strahopoštovanje prema Njemu. Jedan od tih ibadeta jeste i itikaf u džamijama. Itikaf u arapskom jeziku ima značenje boravka i obavezivanja, kao što je Allah Uzvišeni rekao:  ”U kojem su isti onaj koji boravi (‘akif), kao i oni koji su u prolazu.”
U terminološkom smislu itikaf znači boravak u džamiji s ciljem iskazivanja pokornosti Allahu Uzvišenom. Stoga, u suštini itikaf označava boravak u džamiji s nijjetom približavanja Allahu, dok učenje Kur’ana, zikr, dova i ostali segmenti ibadeta ne utječu na ispravnost itikafa.
Itikaf je propisani ibadet, kao što se navodi u riječima Uzvišenog: “Ne bi li njih dvoje pročistilo kuću Moju radi onih koji tavafe…”
Islamski pravnici jednoglasno smatraju da je itikaf mustehabb i da nije obavezan. U vezi s tim Ibnul-Munzir je rekao: ”Učenjaci su se složili da je itikaf sunnet, dakle nije obavezujući kao farz, izuzev u situaciji da ga određena osoba sama sebi stavi u obavezi zavjetom – nezr, tada dotičnoj osobi postaje obavezan!”
Itikaf se smatra mustehabbom jer ga je prakticirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s tim što o fadiletu itikafa nije prenesen nijedan vjerodostojan hadis. Rekao je Ebu Davud: ”Rekao sam Ahmedu, rahimehullah: ‘Znaš li išta po pitanju fadileta itikafa?’, a on reče: ‘Ne, osim nešto što je slabo.”’ U svakom slučaju, muslimani trebaju prakticirati ovaj veliki sunnet, naravno shodno svojoj mogućnosti, dakle ako neko zbog svojih obaveza nije u mogućnosti u itikafu provesti deset dana, takav će u itikafu provesti barem nekoliko noći, ne bi li na taj način zadobio fadilet itikafa. Međutim, za prakticiranje ovog sunneta onome koji ga obavlja uvjetuje se da ne ugrozi pravo svojeg bližnjeg, poput liječenja roditelja ili djeteta, bdijenje nad porodicom u slučaju nepostojanja nikoga drugoga ko će o njima brinuti, ili da recimo zapostavi stjecanje osnovne opskrbe i slično. Također, uvjetuje se i da prakticiranje ovog sunneta ne iziskuje upadanje u moguću štetu, a ukoliko dođe do ovakve situacije, tada se čovjeku ne propisuje prakticiranje sunneta nauštrb prakticiranja vadžiba, niti prakticiranje sunneta čije bi izvršenje čovjeka odvelo u zabranu – haram.
Onome koji obavlja itikaf dozvoljeno je da prekine itikaf, pa makar i bez ikakvog razloga, jer okončanje itikafa nije obavezujuće poput recimo posta. Shodno tome, ako čovjek ima potrebu za izlaskom, prekinut će itikaf i nije dužan učiniti keffaret, s tim što je nastavljanje itikafa preče i bolje izuzev ukoliko se izlaskom postiže određena korist.
Također, itikaf je dozvoljeno prakticirati tokom čitave godine, a Ibn Abdulberr prenio je konsenzus učenjaka o dozvoli prakticiranje itikafa u ostalom dijelu godine, izuzev u onim danima u kojima je post zabranjen. Stoga nema zapreke da musliman prakticira itikaf u bilo kojem danu u godini s tim što je najbolje da to bude upravo u ramazanu. U sunnetu je preneseno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, itikafio u prvoj trećini ramazana, zatim u drugoj trećini ramazana, a nakon toga činio je itikaf i u zadnjih deset dana ramazana, u čemu je kasnije i ustrajao, što je ujedno i njegova najkasnija i zadnja praksa kada je u pitanju itikaf, na što je ukazala i Aiša, radijallahu anha: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio je itikaf u zadnjih deset dana ramazana sve dok nije preselio!” (Buhari, Muslim, Tirmizi, 790)
Također, pritvrđeno je da je itikaf činio tokom čitavog mjeseca, kao što to stoji u hadisu Ebu Seida u ”Sahihu” imama Muslima, a isto tako pritvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, itikaf činio dvadeset dana, kao što to stoji u hadisu Ebu Hurejre kod Buharije. Stoga itikaf u trajanju od dvadeset dana ili pak čitavog mjeseca, u suglasju je sa sunnetom, s tim što je najbolje i najpohvalnije da se itikaf svede i ograniči na zadnjih deset dana ramazana, zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavanja u činjenju itikafa u tim danima, kao i traženja Lejletul-kadra u tom vremenu.
Onaj koji je ustrajavao u prakticiranju nekog običaja u vezi sa itikafom, a zatim ga izostavi zbog nepredviđenog razloga, takvome je lijepo – mustehab da ga nadoknadi u ševvalu ili nekom drugom mjesecu, povodeći se za Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, praksom, kao što je to navedeno u ”Sahihu”.
Islamski pravnici razišli su se po pitanju najmanjeg vremena u kojem je itikaf ispravan i validan, tako da je Malik uvjetovao to vrijeme jednim danom i noći, dok je većina na stanovištu da se tako nešto ne uvjetuje, te da je itikaf ispravan onoliko koliko je ispravno da se adetom to smatra itikafom, tako da ukoliko neka osoba proboravi jedan dio noći ili dana pritom zanijetivši itikaf, to će joj biti dovoljno, i ovo je najispravnije mišljenje jer Zakonodavac nije odredio nijednu vremensku granicu za najmanji dio itikafa, kao i činjenicom da se suština itikafa adetom može smatrati validnom čak iako se radi o kratkom vremenskom periodu. Također, i u hadisu o zavjetu Omera, radijallahu anhu, koji se u džahilijetu zavjetovao da će učiniti itikaf, nema nikakvog dokaza za ograničavanje određenog vremenskog perioda jer su se prenosioci ove predaje razišli po pitanju njegovog tačnog teksta, a najispravnije mišljenje jeste da se radilo o jednoj noći, s tim što su učenjaci složni da je ovo isključivo postupak Omera, radijallahu anhu, a da Zakonodavac, Allah Uzvišeni nije na ovaj način ograničio itikaf. Rekao je Ja’la ibn Umejje: ”Desi se da boravim u džamiji jedan sat, a da ne boravim ni zbog čega drugog osim zbog itikafa!”
Itikaf u zadnjih deset dana ramazana, prema najispravnijem mišljenju, počinje od zalaska sunca 21. noći, a završava se također zalaskom sunca uoči bajramske noći na kraju mjeseca ramazana, jer je noć pratilja dana koji slijedi te je 21. noć u sastavu zadnjih deset noći, i sve njih obuhvata tekst hadisa Ebu Seida koji se nalazi u oba ”Sahiha”. A hadis u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u itikaf nakon sabaha, ukazuje i pojašnjava da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u to vrijeme ušao na mjesto koje mu je pripremljeno za itikaf, te se tada osamio od ljudi, a nikako se ovim hadisom nije željelo pojasniti vrijeme otpočinjanja samog itikafa. Rekao je Ibrahim en-Nehai: ”Ukoliko osoba želi da učini itikaf, onda neka to bude poslije zalaska sunca one večeri u kojoj želi da itikafi u vremenu u kojem je već u džamiji!” Ovu predaju zabilježio je Ibn Ebi Šejbe, a ovo je upravo i mišljenje sve četvorice imama. Nekolicina selefa stava su da će se sa itikafom otpočeti od sabaha 21. dana, međutim prvo mišljenje je ispravnije. Što se tiče mišljenja El-Kadija Ebu Ja’le, tj. da će sa itikafom početi od sabaha 20. dana, ovo mišljenje je pojedinačno i čudno, i ne zna se od prethodnika.
Dakle, onome koji želi da itikafi deset zadnjih noći ramazana sunnet je da uđe u džamiju prije zalaska (sunca) 21. noći.
Pojedini selefi smatrali su da je onome koji je bio u itikafu mustehabb da u istoj odjeći u kojoj je itikafio ostane i nakon itikafa sve dok ne klanja bajram-namaz, te da se nakon toga vrati svojoj familiji. Međutim, u sunnetu nema dokaza kojem bi se potkrijepio ovaj postupak, s tim što je vjerovatno ova njihova praksa rezultat idžtihada, kao i zbog želje okončavanja hairli djela drugim hajrom na način što se tim činom spaja ibadet itikafa sa ibadetom bajram-namaza. Ali, najbliže mišljenje jeste da ovo nije poželjno – mustehabb jer od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je on ovo praktikovao, a isto tako ovo nije preneseno od njegovih drugova, dok i sama vanjština hadisa upućuje da se treba izaći i prekinuti itikaf nakon zalaska sunca. Navedimo još da je itikaf ograničeni ibadet koji se okončava obznanom Bajrama, tako da onaj koji doda neko djelo, na takvom je da iznese dokaz, jer time izlazi iz šerijatske osnove. Znači, sunnet je da se nakon zalaska sunca izađe iz džamije i ode svojoj kući, te da se pripremi za obavljanje bajram -namaza sa svim sunetima i adabima.
Za ispravnost i validnost itikafa, mimo islama i razuma, uvjetuju se još u sljedeći uvjeti:
1.    Da itikaf  bude u džamiji, zbog Allahovih riječi:   ”…u vremenu dok itikaf u džamijama obavljate!”
Mesdžidom se smatra svaki prostor koji se nalazi u sastavu uvakufljenog objekta, tako da je itikaf validan i u dvorištu džamije, u popratnim objektima u sklopu džamije, munari, kao i na ostalim mjestima koja se nalaze u sastavu džamije. Shodno tome, ako neko itikafi izvan džamijskog prostora, takvome itikaf  nije ispravan.
2. Da itikafom nijeti približavanje Allahu. Nijjet se donosi prilikom ulaska u džamiju, dakle od početka boravka u džamiji.
3. Da ne napušta mjesto gdje čini itikaf, osim zbog potrebe koju mora namiriti, poput činjenja nužde, nabavke hrane, pića, lijekova, zbog riječi Aiše, Allah njome zadovoljan bio: ”U kuću nije ulazio izuzev zbog nužde!”, a u drugom predanju stoji da je Aiša rekla: ”Ja nisam ulazila u kuću osim zbog potrebe i nužde, a bolesnik je bio u njoj, tako da nisam ni upitala o njemu osim u hodu!” Rekao je Ibnul-Munzir: ”Učenjaci su se složili da onaj koji obavlja itikaf može napustiti mjesto na kojem obavlja itikaf zbog velike i male nužde.” Stoga, izlazak mimo ovog nije ispravan.
4. Čistoća od velikog hadesa – džunupluka, mjesečnice i nifasa, jer se za dozvolu boravka u mesdžidu uvjetuje da se čistoća od ovih stvari. Rekao je Uzvišeni: ”A niti džunub osim prolaznik, sve dok se ne okupa!” U slučaju da ga zadesi džunupluk, uzet će gusul – okupat će se i ponovo otpočeti itikaf.
Neki pravnici uvjetovali određene šartove koji šerijatom nisu potvrđeni:
1. Da itikaf bude u glavnoj, centralnoj džamiji, a ispravnije je da je itikaf ispravan u svakoj džamiji, zbog vanjštine ajeta. Predaje koje se po tom pitanju prenose od Aiše, Allah njome zadovoljan bio: ”I ja ne činim itikaf osim u glavnoj, centralnoj džamiji!”, kao što je to zabilježeno u ”Sunenu” Ebu Davuda i u ostalim predajama, radi se uglavnom ili o meuquf predaji (predajama od ashaba) ili o slabim predajama čije je pripisivanje Poslaniku, sallallhu alejhi ve sellem, diskutabilno, uz kontradiktornost sadržine njihovog teksta sa kur’anskim ajetom. Međutim, bolje je da se itikaf čini u centralnoj džamiji zbog nemoranja izlaska za džuma-namaz.
2. Da itikaf mora biti u jednoj od tri džamije: Harem, Poslanikova, sallalhu alejhi ve sellem, džamija i Mesdžidul-Aksa, zbog hadisa Huzejfe, Allah njime bio zadovoljan, u kojem stoji: ”Nema itikafa osim u tri poznate džamije!” Ovaj hadis je zabilježio Bejheki. Ispravno je da se ovaj šart ne uvjetuje jer u ovom hadisu nisu prenesene Poslanikove riječi nego riječi samog Huzejfe (meuquf), i nije ispravno pripisivanje ove predaje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao i zbog njegove kontradiktornosti samoj vanjštini ajeta o itikafu.
3. Da se uz itikaf mora postiti, zbog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan njome, u kojem stoji: ”Nema itikafa osim uz post!” Zabilježio ga je Ebu Davud. Ispravnije je mišljenje da se post ne uvjetuje jer je ova rečenica dodatak (mudredž) u hadisu i nije dio Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, kao i zbog toga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, itikaf činio u ševvalu i nije preneseno da je tada postio, tako da prilikom itikafa post nije obavezan osim ako se neko zavjetovao da će postiti, kao što je rekao Ibn Mes’ud, Allah bio zadovoljan njime: ”Nije obavezan postiti, osim u slučaju da se zavjetovao na post!” Predaju je zabilježio Ibn Ebi Šejbe.
Itikaf kvare sljedeće stvari:
1. Prekidanje nijjeta, te ukoliko mutekif – onaj koji obavlja itikaf – prekine nijjet da čini itikaf, itikaf mu postaje ništavan, ali ukoliko se dvoumi, to mu ne kvari itikaf.
2. Izlazak zbog trgovine, posjete ili nekih dunjalučkih stvari koje nisu potrebne mutekifu tokom itikafa, jer je to suprotno suštini itikafa. Što se tiče izlaska zbog kupovine stvari koje su potrebne mutekifu, to je dozvoljeno, jer je šerijat dao olakšicu u pitanju takvih potreba, i nema smetnje u kupovini nečega što će mutekifu zatrebati na putu do džamije.
3. Spolni odnos sa ženom, zbog Allahovih riječi: ”I nemojte s njima spolno općiti u vrijemenu dok u džamiji boravite!” Učenjaci su složni po pitanju poništavanja itikafa spolnim odnosom, a što se tiče samo naslađivanja, mimo općenja, ispravnije je mišljenje da ono ne kvari itikaf i pored toga što je zabranjeno, kao što je to Ibn Abbas rekao: ”Ukoliko mutekif – onaj koji čini itikaf – spolno opći, takav je pokvario i upropastio svoj itikaf i ponovo započeo!” Predaju je zabilježio Ibn Ebi Šejbe. Također će, prema jednoglasnom mišljenjem islamskih pravnika, pokvariti itikaf dodirivanjem koje je proizvelo poluciranje – izbacivanje sjemena. A što se tiče bestrasnog dodirivanja žene, takav čin je dozvoljen i ne utječe na valjanost itikafa.
4. Itikaf žene pokvarit će mjesečni ciklus, jer ženi u stanju mjesečnice nije dozvoljen boravak u džamiji.
Dakle, ukoliko se pokvari itikaf, čovjeka nije dužan iskupljivati se, tj. činiti keffaret, jer je itikaf u osnovi sunnet, osim u slučaju zavjetnog itikafa kada je obaveza nadoknaditi prekinuti itikaf. Što se tiče predaje koje se prenose od pojedinih selefa po pitanju kefareta za itikaf, radi se samo o idžtihadu za koji nema dokaza.
Itikaf neće pokvariti proturanje nekog dijela tijela kroz vrata ili prozor na džamiji, poput glave ili ruke i njima sličnom, jer je potvrđeno u oba ”Sahiha” od Aiše kako je ona češljala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je imala mjesečnicu. Naime, on je bio u itikafu u džamiji dok je ona bila u svojoj sobi te je proturao svoju glavu u njenu sobu.
Onome koji je u itikafu nije dozvoljeno da spava u svojoj kući, a ukoliko to učini, pokvario je svoj itikaf, pa makar bilo i nakratko, jer je njegov boravak u kući suprotan suštini itikafa. Međutim, ukoliko takvo nešto poželi zbog svoje lične obaveze i posla ili pak zbog neke koristi, zanijetit će itikaf preko dana, a zatim će izaći preko noći, te će sljedećeg dana ponovo otpočeti itikaf, i tako zaredom na način da će za svaki dan donositi poseban nijjet. Ovo je lijep način postupanja i u skladu sa mezhebom (većine) džumhura, a Allahova dobrota je neizmjerna. Međutim, u ovom slučaju nije dozvoljeno da donese jedan nijjet za svih deset dana, jer to je neispravno zbog prekidanja itikafa.
Neki pravnici, poput Ahmeda i ostalih, dali su olakšicu onome koji želi obaviti itikaf i dozvolili da prilikom donošenja nijjeta može uvjetovati da obilazi bolesnog, kao i da prisustvuje dženazama i tome slične. Dakle, ako prilikom donošenja nijjeta za itikaf uvjetuje takvo nešto, izaći će i to mu neće pokvariti itikaf. Međutim, najispravnije je da takvo nešto nije dozvoljeno te da se radi o pogrešnom i neispravnom uvjetovanju kojim ne mogu biti obuhvaćene nikakve iznimke i koje ne utječe na propis, jer ovo uvjetovanje nije zabilježeno u sunnetu i suprotstavlja suštinskom značenju itikafa. Isto tako, itikaf je vird u šerijatu sa specifičnim sifatima, kao što je boravak u mesdžidu bez ikakvih izuzetaka i izuzimanja određenih vremenskih perioda, i ovo je ujedno mezheb imama Malika.
Onaj koji je u itikafu lijepo je da svoje vrijeme provede u učenju Kur’ana, zikru, dovi, namazu i promišljanju, a mekruh mu je da mnogo priča kao i da protraći svoje vrijeme u nečemu beskorisnom, poput šale i igre itd. Također, mutekif treba da se kloni ljudi na mjestu gdje obavlja itikaf, zatim da se kloni bespotrebnog i nekorisnog govora. Međutim, nema nikakve zapreke da nakratko progovori sa nekim prolaznikom, ukoliko time ne čini nešto suprotno šerijatu.
Također, tokom itikafa neće se baviti traženjem znanja ili poučavanjem, na što upućuju riječi Ibn Redžeba: ”Ovo je stav imama Ahmeda, tj. da onome koji obavlja itikaf nije lijepo – mustehabb da komunicira sa ljudima čak ni kada je u pitanju podučavanje znanja ili podučavanje Kur’ana, već je dotičnom najbolje da se osami te da se na taj način osami tihim šaptanjem sa svojim Gospodarom i da Njega veliča i da Njemu dovu upućuje!”
Međutim, ukoliko je čovjek u potrebi da obnovi neki šerijatski stav – mes’elu i ukaže mu se prilika za takvo nešto, onda nema zapreke da to uradi. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme itikafa bio je postavljen šator u kojem bi  odvojio od ljudi, osim za vrijeme namaza, kao što je to potvrđeno u ”Sahihu” imama Buharije.
Nema zapreke da mutekifa na mjestu itikafa uvečer posjeti njegova supruga te da s njim nakratko progovori, kako bi na taj način saznao o stanju svoje porodice. Nakon posjete, otpratit će suprugu, jer je u oba ”Sahiha” preneseno od Safijje, Allah bio njome zadovoljan, da je rekla:  ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u itikafu, pa sam ga ja uvečer posjetila i popričala s njim. Kada sam krenula kući, on je ustao i otpratio me.”
Mutekifu je dozvoljeno da se čisti, skraćuje kosu, kao i da se uljepšava, miriše i da oblači čistu odjeću, i ne postoji nikakva zapreke u svemu ovome, međutim treba se paziti da ne pretjeruje u ovome. Dozvoljeno mu je da jede i pije u džamiji uz uvjetovanje čuvanja čistoće džamije. Ukoliko u džamiji može ovako postupati bez poteškoća, onda mu je boravak u džamiji preči od odlaska kući.
Pojedinci, Allah ih uputio, ne paze na Allahovo pravo za vrijeme itikafa, tako da ih možemo vidjeti kako obilato zapadaju u igri i šali i preteranom komuniciranju sa svojim prijateljima kao i u korištenju telefona i traćenju vremena u besposličarenju, a isto tako neki uvijek ulaze u kojekakve rasprave i debate sa drugima. Ovakvi se izigravaju sa ovim ibadetom, ne poštuju Allahov šerijat i griješe u svojim postupcima, stoga trebaju ili da se pridržavaju sunneta ili da izađu iz itikafa te da se ne griješe prema sebi i da ne uznemiravaju druge.
Na mutekifu je da se prilikom ove šerijatske osame samoobračunava, da puno tevbu čini, da provede puno vremena u razmišljanju i uzimanju pouke i izgradnji svojeg srca korisnim srčanim djelima poput iskrenog ubjeđenja – jekina, nade, straha, ljubavi, oslanjanja i ostalih duševnih djela, ne bi li na taj način ostvario mudrost samog itikafa i ubrao njegove plodove. Jer, itikaf je propisan za popravljanje i čišćenje srca i organa, kao i za prekidanje dunjalučkih veza i svakodnevnih ljudskih preokupacija, za čišćenje duše od prljavštine grijeha i strasti, kao što je rekao Ibn Redžeb: ”Značenje itikafa je prekidanje veza sa stvorenjima zbog činjenja hidmeta Stvoritelju. Spoznaja, ljubav i lijepo razmišljanje o Allahu jača i izgrađuje se u duši onoga koji se na ovaj način potpuno predaje Uzvišenom Allahu u svakoj situaciji!”  
Ženi je sunnet je da itikafi u džamiji, jer su žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, činile itikaf nakon Poslanikovog preseljenja, kao što se to navodi u oba ”Sahiha” od Aiše, Allah bio njome zadovoljan.
Međutim, to je dozvoljeno uz ispunjenje sljedećih uvjeta – šartova:
1. Da u džamiji boravi na mjestu posebno određenom samo za žene, kojem muškarci nemaju pristup, a ukoliko dođe do miješanja, tada itikaf postaje haram.
2. Da bude sigurna za sebe od činjenja fitne, pa ukoliko se za sebe pribojava fitne, kao recimo zbog toga što mjesto nije sigurno ili odvojeno ili da džamija nema sigurnog čuvara, tada joj itikaf u ovakvom mjestu postaje haramom.
3. Da njen itikaf prouzrokuje zanemarivanje prava roditelja ili prava brige nad djetetom ili prava dobročinstva i ovome sličnom, pa ukoliko njen itikaf iziskuje činjenje nečega od nabrojanog, onda je takav itikaf haram – zabranjen.
4. Da bude uz saglasnost njenog muža, pa ukoliko itikafi bez njegove saglasnosti, postaje grješna zbog zanemarivanja njegovog prava kada je u pitanju činjenje hizmeta i ispunjavanje bračnih dužnosti. Stoga muž ima pravo da joj naredi izlazak iz itikafa.
Kada je žena u pitanju, ovi uvjeti rijetko se mogu ispuniti što njen itikaf u džamiji čini teškim i nemogućim. Moj savjet ženi muslimanki, ustrajnoj u pokornost, jeste da se zadovolji i ograniči u ovom vremenu na činjenje ibadeta i osamljivanje u svojoj kući, jer to je tako bezbjednije za njenu vjeru kao i preče za čuvanje njenih avreta i udaljenije od ulaska u šubuhate. Vjerovatnije je da će osamljivanje u kući djelovati pozitivnije na njenu skrušenost, razmišljanje, trud i iskrenost.

Hanefije su ženi dali olakšicu u obavljanju itikafa u njenoj kući, međutim ispravnije je da itikaf biva isključivo u džamiji, i da nije validan u kućama, jer je ovaj ibadet od specifičnosti i svojstvenosti džamija, zbog govora Uzvišenog koji veli:  ”…u vremenu dok itikaf u džamijama obavljate!” Ibn Abbas odbacio je mogućnost obavljanja itikafa u kući i rekao da je to novotarija. A da je to dozvoljeno, u šerijatu bi se nalazila dozvola da žena obavlja itikaf u svojoj kući, isto kao što je podstaknuta da obavlja namaz u kući, jer je to za ženu preče, bolje, sigurnije i dalje od fitne. Međutim, kada je u pitanju itikaf, u vezi s tim nije zabilježen nijedan šerijatski tekst koji upućuje na dozvoljenost obavljanja itikafa u kući, što jasno upućuje na njegovu neispravnost, i ovo je ujedno mišljenje većine. Isti je slučaj i sa bolesnikom vezanim za postelju, ni njemu obavljanje itikafa u kući nije ispravno.

Autor: Halid ibn Suud el-Bulejhid, član Saudijskog znanstvenog udruženja za SUNNET.
Prijevod: Miralem Misini, student Medinskog univerziteta

Izvor:
http://www.saaid.net/Doat/binbulihed/161.htm

Print Friendly  Itikaf – pravila i propisi pf button both



X