Islamski odgoj putem uspostave obrazovnog sistema na islamskim principima

Piše: Muhamed Ikanović  
 
Pune dvadeset i tri godine trajao je proces objave i odgoja prve generacije muslimana, ”zlatne generacije”, koja je riječima i djelom pokazala iskrenu pokornost i privrženost islamu. Svaka stvar u zlatnim slovima ispisanoj historiji prve generacije je pouka za onog ko razmišlja i iz toga želi izvući pouku. Nije uzaludno bilo dvadeset tri godine odgajati generaciju, sigurno je bilo za tim velike potrebe i djelom se pokazalo da je to baš tako i trebalo.

Za razliku od nas koji želimo da se odgojimo za nekoliko dana, a potom nosimo emanet vjere koji su odbacila gorostasna brda kad im je bio ponuðen. Trebao je da se upotpuni cijeli jedan proces da bi se formirala generacija koja će još za svoga vijeka napraviti velike promjene planetarnih razmjera, nakon što se proces upotpunio, objava se završila, na osnovu mišljenja jednog dijela mufessira, kratkim ajetom velikog značenja: ”Danas sam vam vašu vjeru upotpunio…” (Kur’an, El-Maide) Pouka je da je sistem islamskog života upotpunjen i da za bilo šta što je potrebno jednom muslimanu i njegovoj zajednici rješenje postoji u islamu, samo je potrebno potražiti ga na ispravan način.

 
Vadžibom biva i ono bez čega se ne može upotpuniti jasni vadžib

Fikhsko pravilo glasi: ”Važibom biva sve ono bez čega se ne može upotpuniti vadžib.” Pa tako onaj ko je dužan da izdvoji zekat, a ne zna koliko tačno imetka ima da bi znao koliko iznosi njegovih 2,5%, obaveza mu je da izvrši inventuru ili da obračuna imetak koji ima i izračuna koliko iznosi 2,5%, iako te operacije u osnovi nisu vadžib.

S obzirom da želimo govoriti o odgoju, onda ćemo ovo pravilo pojasniti primjerom islamskog odgoja generacija. Društevni poredak u kojem danas živimo nalaže školovanje djeteta što je u mnogim državama i regulirano zakonskom regulativom i ko god ne želi da ispuni tu društvenu obavezu bit će sankcionisan. Mi kao muslimani znamo da je naša vjerska i moralna obaveza da opismenjujemo svoju djecu i poučavamo ih svakoj korisnoj nauci, kako onoj koja se tiče naše vjere tako i onoj koja donosi ovosvjetske koristi. Pa tako islamski učenjaci kažu da ukoliko islamsko društvo ima potrebu za doktorima medicine, ispunjavanje te obaveze biva farz kifaje za zajednicu muslimana sve dok se ta potreba ne zadovolji.

Mi se ovdje želimo koncentrirati na obrazovni sistem, školovanje, jer to je naša obaveza, a i takoðer zato što je to vrlo bitan period u formiranju ličnosti. Zato je i nastala izreka od kolijevke pa do groba najljepše je ðačko doba, da li zbog toga što je to najrahatniji dio života koji čovjek proživi ili zbog nečega drugog, nije bitno. Nas interesuje kako da ga kvalitetno iskoristimo u odgoju novih generacija. Važno je i spomenuti da se djeca uveliko ugledaju na učitelje, nastavnike i profesore i da te ličnosti na njih ostavljaju velikog traga. O važnosti brige o odgoju djeteta najbolje govori primjer koje su izrekli učitelji generacija prije nas, da je dijete poput spužve, a spužva upija i čistu i prljavu vodu, sve zavisi od toga u koju vodu ćeš staviti spužvu.

Aktivni samo u nuždi

Naša historija i moj dugogodišnji rad sa muslimanskim masa podučio me je da muslimani, na veliku žalost, reaguju samo u i nevolji i da nikako nisu spremni na preventivna djelovanja. Prije nekoliko godina posjetio sam jedan džemat u dijaspori gdje nas je jednog dana zijaretio brat musliman koji živi u Italiji. Cilj njegove posjete bio je da tom džematu prenese iskustva muslimana u Italiji po pitanju obrazovnog sistema za muslimane. Poznato je da u Italiji živi veliki broj muslimana arapskog porijekla. Mnogi od njih došli su u tu zemlju kao već odrasle osobe sa izraðenom vizijom života i nije bilo velikih problema. Meðutim, problemi su nastali kada su počela da se raðaju djeca. U svojim kućama su učili šehadet, a u školama nešto drugo. Naravno, mnogi u tome nisu vidjeli prijetnju sve dok se ona nije pojavila. Pa su tako muslimanske kćerke bježale od kuće sa svojim ”prijateljima” i sa njima provodili po nekoliko dana jer su ih u školi učili da imaju pravo na to. U nekim muslimanskim kućama djeca su počela da se krste prije jela umjesto da izgovore riječi bismille. Bilo je i muslimanske djece koja su počela da se drogiraju i tako do unedogled sa primjerima. Iz toga su stariji naučili da moraju da se organiziraju i otvaraju škole u kojima će odgajati djecu na islamskim principima. Ali, za neku djecu to je bilo kasno jer su njihovi roditelji bili direktni uzročnici moralnog ubistva svoje djece. A koliko je ajeta koji se završavaju sa riječima da se pouke uzimaju od onih prije, što znači da ne čekamo da se nama dogodi da bismo djelovali.

Neiskrene želje

U poslijeratnom periodu, tačnije 1996. godine u časnom ramazanu, kao daija otišao sam u jedan grad u Bosni, a još sam pohaðao šerijatski kurs koji su vodili naši muderrisi, braća Arapi, jer nije bilo Bosanaca sposobnih za to. Sa ovog stanovišta to je u jednu ruku bilo žalosno: vrlo skromno znanje uz nepoznavanje arapskog jezika, a nije bilo sposobnijih daija, ili svi mi koji smo bili u da’wi, naše znanje je bilo veće ili manje za nijansu. Sjećam se da se u to vrijeme svaki novi propis i svako predavanje načisto upijalo. Svi su svoje slobodno vrijeme željeli provesti s nekim ko bi im mogao reći bilo šta o islamu. I sve je to bilo popraćeno laganim uzdasima i riječima – kad bismo imali priliku da nam doðe neko ko zna arapski jezik, ko je završio neki od islamskih fakulteta itd. Nakon deset godina na desetine daija vratilo se sa islamskih fakulteta, gdje su godine provodili učeći pred ulemom ovog ummeta, ali sada imamo drugi problem – malo je onih koji sada žele to znanje. Danas se uglavnom o daijama govori kada se žele ogovoriti i spominjati njihove manjkavosti i slabosti. Danas ništa nije dobro!!! Ali svako će pred Allaha stati. Željeli smo da imamo imetka da ga trošimo za islam, danas ga imamo, a malo je onih koji ga troše u ovu svrhu. Željeli smo da imamo ljude koji će nam prevoditi djela s arapskog da i mi osjetimo riječi Ibn Kajjima, Ibn Tejmijje i drugih alima, a danas je malo onih koji žele da ih čitaju, a još manje onih koji žele po njima da postupaju. Zato slobodno možemo reći da su te želje bile neiskrene, na veliku žalost!

 
Islamski projekti

Pored toga što sami pojedinci nisu baš dobri, i bilo kakav projekt koji se pokrene na udaru je kritika muslimanskih masa. Krenimo od mekteba. Naime, jedan daija treba da skoro moli braću da svoju djecu šalju u mekteb da bi ih podučio ajetima i hadisima. A ako se i naðe neko ko je spreman da pokrene islamsku školu, mali broj se odaziva da upiše svoje dijete u nju. Na sramotu vam muslimani! Šta čekamo?! Mehdiju!!! Da uz kahvu gledamo na dnevniku kako je on preko noći izmijenio stanje ljudi i popravio nabolje. Dokle nemarnost i nezainteresiranost?! Je li ponovo treba muslimanska kćerka da se oda zinaluku i drogama da bi muslimani shvatili da trebaju imati svoj vrtić, svoje škole i svoje fakultete?! Obaveza nam je da se organiziramo kako bi naš život bio u svakom pogledu islamski i onako kako to Svevišnji Allah traži od nas. Molimo Gospodara Svemogućeg da popravi naše stanje!

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 14 Srpanj 2008 08:32

Print Friendly  Islamski odgoj putem uspostave obrazovnog sistema na islamskim principima pf button both



X