74

“Islamski feminizam” – stvarnost ili zabluda?

Priredio: Haris Osmanagić

Šta je feminizam?

Definirati feminizam može biti potežak zadatak. Sukobljavajući pogledi unutar samog pokreta često vode do konfuzije, i, kao rezultat toga, mnogi osjećaju da ne daje jasne upute za pozitivnu promjenu. Ima i onih koji kažu da je taj spektar pogleda ustvari pokazatelj pluralizma i da je to ono što čini feminizam dinamičnim, jer su i prava žena oblikovana socio-političkom pozadinom. Iako može izgledati da u ovome ima istine, ipak izgleda da postoji čvrst kredo koji je pogonska snaga feminizma, a to je ideja jednakosti spolova. Ovakva vrsta stanovišta ne uzima u obzir fizičke i fiziološke razlike među spolovima. Feministi vjeruju da su muškarci i žene jednaki i, kao implikacija toga, žene treba da imaju pravo da u društvu zauzimaju istu ulogu kao i muškarci. Ovo je stvorilo fenomen takmičenja između žena i muškaraca na onim mjestima gdje je bilo razumijevanje i usklađenost. Nažalost, ovo je imalo svoju cijenu. Dok je brak ranije bio čvrsta unija muškarca i žene, mijenjanje uloga muškaraca i žena je postavilo drugačija očekivanja od brakova i dovelo do neuvjerljivih i nerealnih podjela rada unutar porodica. Pritisak slijeđenja ovih feminističkih ideala je uzelo svoj danak u vezama mnogih bračnih parova i identificirano je kao jedan od glavnih uzročnika velikog procenta razvoda.

Neki zagovornici radikalnog feminizma su išli i dalje, iskazajući neprijateljski stav spram bračne institucije i porodice, gledajući na razvod kao na oslobođenje od jedne opresivne institucije više nego li na raskid jedne svetinje [1].

Diane Abbott, jedna od istaknutih žena političara kod Laburista (politička partija socijal-demokratske orjentacije u UK, op. prev.) i portparol ogranka partije za javno zdravstvo, je okrivila feminizam za učestvovanje u razbijanju porodice. U jednom intervjuu za “The Guardian” rekla je: “Kao feministi, možda smo bili podvojeni po pitanju porodica. Osamdesetih smo imali običaj reći: ‘Žena bez čovjeka je kao riba bez bicikla.’ Verzija koja je zvučala više akademski je bila: ‘Porodica je mjesto nasilja nad ženom.’ Oni od nas koji su bili u feminizmu kada je on bio na vrhuncu su imali mješovita mišljenja o porodici, jer se to, izgleda, definiralo kao nešto heteroseksualno sa certifikatom, djecom i majkom kod kuće. Ja i dalje vjerujem da je neka vrsta stabilne porodične strukture vitalna i da je to ono što većina ljudi želi. Ljevica je morala da prizna da neki od najvećih problema u javnom zdravstvu potiče od razbijanja porodice.” Objašnjavajući dalje, rekla je: “Ljekari su mi rekli da većina problema sa drogama i alkoholom dolazi od problema u porodici.” Intervencija gđice Abbott je značajna s obzirom da je to eho stavova sekretara za rad i penziju u UK, Iaina Duncana Smitha [2].

 

Objektifikacija

Također, postoji teorija koja krivi feministe za seksualnu objektifikaciju žena. Ovo može izgledati čudnovato, jer, očigledno, objektifikacija žena je sasvim suprotno od feminističkog ubjeđenja, no, pritisak da se ostvari uspjeh na radnom mjestu i da se postane osoba sa statusom u društvu je dovela mnoge feministe da pod svojim idealom podrazumijevaju da su sposobnost i postojanost sve što je potrebno da postanu “jednake” sa muškarcima.

U članku sa naslovom “Feminizam, konzumerizam i seksualizacija djevojčica”, autor Joseph D’Agostino govori o ovome. Priznaje da “politički ispravan stav jeste da su seksualizacija djevojčica i feminizam suprotstavljajuće snage,” no nastavlja sa riječima da “ipak oni idu zajedno.” U članku objašnjava da “trideset godina nakon trijumfa feminizma, prepubertetne djevojčice van kuće oblače mini-suknje. Umjesto da imitiraju žene koje su orjentisane domu, predstavljajući se kao buduće valjane žene i majke, djevojčice žele da imitiraju Paris Hilton. Feministi su naučili djevojčice i žene da je čednost tlačiteljska, da treba da budu slobodne. I naučili su ih da nema prirodnih granica seksualnosti.” Ovo dalje uči dječake da objektificiraju žene. “Ukoliko konstantno bombardujete dječake seksualiziranim slikama djevojčica i porukom da su ‘djevojčice i dječaci jednaki’ u mnogim i različitim formama, osnovni instinkt muške seksualnost će ih voditi da love djevojčice. S obzirom da im je rečeno da su muška i ženska psihologija istovjetne, onda su djevojčice spremne na seks koliko i oni.”

Žene, zahvaljujući feministima, žele da budu atraktivne. To nije ništa novo. Međutim, u prethodnim kultura je atraktivnost žena asocirala na porodičnost, dok se u današnjim kulturama atraktivnost povezuje sa seksualnošću. Tinejdžerke su danas zabrinute kako da izgledaju zgodno. “Suprotno tome, djevojčice iz prethodnih vremena su se fokusirale na to da povećaju svoju učenost i manire,” dok u ovom dobu “djevojčice skoro pa isključivo ciljem samousavršavanja smatrale mijenjanje svojih tijela i fizičkih izgleda.” [3]

 

Muslimanski feministi

Kakva je situacija sa islamskim feminizmom? Postoji li razlika? Termin “islamski feminizam” se prvi put pojavio 90-ih godina prethodnog vijeka. 1992. je Šehla Širkat, Iranka koja je učestvovala u revoluciji 1979., publicirala prvi broj islamskog feminističkog magazina, “Zenan”, čije je izdavanje nakon toga zabranjeno. Mnogi tvrde da se ovaj termin odnosi na borbu žena da im se daju njihova islamska prava, u skladu sa onim što je Uzvišeni Allah objavio od Svoje vjere, na račun njihovih patrijarhalnih kultura, ali, ako veću pažnju usmjerimo na pionirke “islamskog feminizma”, vidjet ćemo da su to ustvari osobe koje nisu odane islamskoj tradiciji, lišeni volje za arbitražom kroz islam a željne revolucije ortodoksnog islama. Rijetko će se vratitit izvorima islama kako bi tražile snagu u njima, već ih zamjenjuju i okreću se sekularnim, liberalnim idejama kako bi oblikovale svoje stavove, na taj način istovremeno demonstrirajući nedostatak ubjeđenja u Objavu od Allaha i jedan kompleks inferiornosti spram drugog sistem zakona i kulture. Toliko su ubjeđene zapadnim vrijednostima da ne vide drugog načina “liberalizacije” osim koristeći upravo zapadni model [4].

Njihova osnovna odrednica je ista kao i kod sekularnih feminista, a to je da su muškarci i žene (doslovce) jednaki i da jednako trebaju biti i tretirani. Primjer toga su Muna Et-Tahavi, bivše članice Progresivne muslimanske unije Sjeverne Amerike [5] i Iršad Mandži, autorica knjige “Problem sa islamom danas.”

Iako izvor njihovog feminizma nije islam [6], na njih se gleda kao na vodeće muslimanske feministe. Među ovim feminista postoji jedna grupa koji tvrde da koriste islamske izvore da podupru svoj feminizam, ali odbijaju tumačenja učenjaka govoreći da su to sve bili muškarci te da sva ta tumačenja promoviraju jednu “kulturološku”, mizoginističku i patrijarhalnu ideologiju. Među njima su i dr. Kecia Ali, autorica knjige “Seksualna etika i islam: Feministička razmišljanja o Kur’anu, hadisu i fikhu” [7] i dr. Amina Vedud, američka feministica koja je poznata po tome da je predvodila mješoviti džemat u namaz kako bi nametnula jednakost spolova u islamu [8].

Obje se zalažu za nova tumačenja koja su strana svim postojećim. Podržavaju napore da se islamsko pravo reformira i oslobodi svojeg “srednjevjekovnog“ tumačenja. Ova ideja da se islamsko pravo nije mijenjalo od srednjeg vijeka je apokrifno. Ovim nerazumijevanjem se žele poduprijeti stav da islam, poput kršćanstva, treba podvrgnuti “modernoj reformi.”

Ovo je jednostavno prenošenje zapadno-sekularnog svjetonazora na islam i vrlo često postavlja hipoteze i donosi zaključke iz odlomka. Korištenje ovakve metode nije naivno, jer je uvijek lahko oblikovati diskurs kako bi se uklopio u program rada [9].

Koliko muslimanski feministi koriste neislamska sredstva kako bi promovirali svoj pokret toliko se oni sami još više marginaliziraju u islamskoj zajednici, umjesto da doprinose promjenama. Ovo može samo da pogoršava prodor kulturalnih problema u islamsku praksu, gdje muškarci tlače svoje bračne druge. Često to proizvodi samo još veću štetu po sigurnost i oslobođenje žena koje su u većem riziku od nasilja u porodici [10]. No, ovo stanje se ne smije mješati sa lažnim optužbama da je krivica žena ili da muž ne snosi odgovornost kada govorimo o nasilju u porodici. Ovdje govorimo o praktičnim preprekama za takvo nešto, a ne o moralnoj (ne)opravdanosti.

 

Žena u islamu

Samo brz pogled u tradiciju islama ne samo da pokazuje privilegovanu poziciju žena u pogledu njihovog status, prava i nagrade kod Allaha Uzvišenog, ali i veliki broj uloga koje su žene imala u historiji islama. Uzmimo kao primjer Nusejbe bint Ka’ba, radijallahu anha. Kada su 74 stanovnika Medine došli na Akabu da daju prisegu islamu, nakon podučavanje islamu od strane Mus’aba ibn ‘Umejra, radijallahu anhu u tom gradu, Nusejba je bila jedna od svega dvije žene koje su došle da lično daju prisegu Poslaniku islama, sallallāhu alejhi ve selleme. Vratila se u Medinu i podučava žene islamu.

Tokom bitke na Uhudu, poput drugih žena, Nusejba je prisustovala sa namjerom donošenja vode vojnicima, dok su njen muž i dva sina učestvovala u borbi. No, nakon što su muslimanski strijelci prekršili njima date zapovjesti i napuštati svoju poziciju jer su bili ubjeđeni da je pobjeda ostvarena, tok bitke se okrenuo, i izgledalo je da je poraz bio neizbježan. Kada se to desilo, Nusejba se priključila borbi, noseći sablju i štit. Štitila je Poslanika, sallallāhu alejhi ve selleme, od strijela neprijatelja i zadobila je nekoliko rana tom prilikom [11].

Historija islama daje primjere znanja značajnih žena-učenjaka. U njegovoj višetomskoj zbirci “El-Muhaddisat: Žene učenjaci u islamu”, Muhammed Ekrem Nedvi prikazuje centralnu uloga žena koju su imale u čuvanju Sunneta Poslanika, sallallāhu alejhi ve selleme, što je bilo i ostaje jedan od glavnih izvora u razumijevanju kura’nskih načela za život. U granicama islamskog odijevanja i ahlaka, žene su prisustvovale i države dersove u velikim džamijama i medresama, putovale radi sticanje znanja, prenosile i ocjenjivale hadise i davale fetve.

Neki od renomiranih učenjaka koji su bili muškarci su se pozivali na i hvalili učenost žena od kojih su učili. Npr. u svojoj knjizi “Fethul-Bari’”, komentaru na “Sahihul-Buhari”, Ibn Hadžer el-Askalani je učio od 50 žena-muhaddisa. Žene-učenjaci su bile istaknute na polju islamskog ‘ilma iako su također bile žene i majke u isto vrijeme [12]. Iako takvih žena danas nema u velikom broju, to ipak pokazuje da kada god postoji potreba, islam podstiče na to da žena preuzme i ulogu izvan tradicionalnog dizanja standarda u domu. Razlog ovome je taj, da islam ne promovira paradigmu da uspjeh žene leži u imitiranju muškaraca, već da su žene sposobnije na određenim pozicijama nego li muškarci.

 

Stvarna snaga – islam

Bilo bi pogrešno skloniti pod tepih mnoge dijelove svijeta u kojima je slabost muškaraca dovela do rasta broja radikalnih žena koje, pogrešno, krive islam da im je oduzeo njihov identitet, no, odgovor tome jeste da je potrebno revitalizirati ulogu islamu oživljavanjem već postojećih učenja Kur’ana i Sunneta. Pogled Allahove vjere na spolove je bezvremenski te je zato i dovoljan za današnje doba.

Islamsko učenje o spolovima na uspješan način rješava potrebu za porodicom uprkos različitim običajnim pravima i regionalnim različitostima, te podjednako daje rješenja za duhovne potrebne koliko i tjelesne.

Stav po pitanju spolova ne smije da bude dihotomija; no, feminizam je postao sredstvo za dobijanje vlasti. Po islamskom učenju, razlike među spolovima se priznaju i harmoniziraju kako bi napravile savršen balans. Mnogi feministi su izbacili tradicionalnu islamsku retoriku i zamjenili je sa sekularnom ideologiju i time su prešli dozvoljene granice – oni želi da budu identične muškarcima.

U Svojoj savršenost i Svojim neograničenim znanjem, Allah je stvorio muškarce i žene različite, fizički i emocionalno [13]. Zbog ovoga su muškarci i žene komplement jedno drugom i ističu se jednim nad drugim u određenim ulogama. Muslimani moraju vjerovati da su uloge muškaraca i žena već opisane od strane Uzvišenog Gospodara i Njegovog Poslanika, sallallāhu alejhi ve selleme, i da je to nama dovoljno. Vidno je da je sve više žena koje, koristeći se Kur’anom i Sunnetom, žele da promjene postojeće stanje i podsjete društvo na vrijednosti koje već postoje u islamu, ali već imamo termin za ovo: islam. Stoga je bespotrebno formirati novi pogled na spolove, koristiti novu etiketu – feminizam – kako bi se tražilo nešto mimo granica islama, kada već islam nudi okvir, za šta je samo potrebno ponovo buđenje muslimana.

 

Izvor: www.islam21c.com

 

Bilješke:

[1] http://www.aphref.aph.gov.au-house-committee-laca-famserv-chap4-1.pdf

[2] http://www.theguardian.com/politics/2013/jan/03/diane-abbott-fast-food-curb

[3] http://www.pop.org/content/feminism-consumerism-sexualization-of-girls-1325

[4] Osman, Ghada. (2003) “Back to Basics: The Discourse of Muslim Feminism in Contemporary Egypt.” Women and Language 12(26), 73-78

[5] http://www.monaeltahawy.com

[6] http://irshadmanji.com

[7] http://www.bu.edu/religion/faculty/bios/kecia-ali/

[8] http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/4361931.stm

[9] http://www.opendemocracy.net/can-europe-make-it/adriane-choukour-wali/france-and-islamic-feminism-intersectionality-in-republic

[10] http://www.irfi.org/articles2/articles_3601_3650/islamic%20feminismhtml.htm

[11] http://www.islamswomen.com/articles/umm_umarah.php

[12] http://productivemuslim.com/al-muhaddithat-the-women-scholars-in-islam/

[13] http://www.theguardian.com/science/2013/dec/02/men-women-brains-wired-differently

Print Friendly  “Islamski feminizam” – stvarnost ili zabluda? pf button both



X